Vozri okom, vispr k nebu, gore se sve ljubi,
Ponri k adu, preispodni ad se milo snubi.
Cv’jet se šali na livadi, ptica pticu blaži,
Po dnu voda riba svoga dragoljuba traži.
R’jeka r’jeku k sebi mami, u pučinu vuče,5
Polje zove u planinu, odziv roni ključe.
I dolina soobštava drugi svoje slasti,
Črevo zemlje ljubvom grije duboke propasti.
Neka dreva miluju se s različni ostrova,
Daljna drugda i jezera isti su plodova.10
Vjetar se k tli prismikava, oburjava mora,
Zavire se u peštere, ljubi iznad gora.
Sunce ljubi zemlju našu, lučam ju cjeliva,
Svu blagodat čadam zemlje iz sebe nizliva:
I toplota, oganj, i svjet, sve su otčji dari,15
Čim v’ utrobi zemlje svaku sunce žizan vari.
Nježna zemlja jer ju mjesec umiljato gledi,
Miluje ga i rada mu mjesečinom bl’jedi.
Ljubov je svud vpečatljena, sva priroda ljubi;
Silna svuda kao sušti Saturnovi zubi.20
Vječni zakon i jedini sviju tvari mira,
Koji, kako zemljom vlada, i nebesa dira:
Zv’jezda zv’jezdi put skazuje, ljupko lice kr’jesi,
Nit’ je pomnit možno šta su bezljubezni b’jesi.
Svakom djelu istočnik je vsegda ljubov sama,25
Veća ljubov, lučše dobro, zlo je ljubve tama.
Sva vselena ljubvom diše, prebiva u piru,
I Bog sami (ljubeć prisno) biće daje miru.
Ko podobno sebi mrzi, bježi, malo važi,
Vrag je ljudski, ili druga il’ čtitelja traži.30
