Svadba Rišnjanin Selima i Limun hajduk
Zaprosio Rišjanin Selime
U Zvorniku zvorničku djevojku,
Prsten stavlja, svadbu ugovara:
„Moja svajba do godine dana.“
Brzo prođe godinica dana, 5
Niti Rišnja, ni od njega glasa.
Iza tega i druga godina.
Kadar greća bješe nastanula,
Piše knjigu zvornička djevojka
I šalje je Rišjanin Selimu; 10
„A što činiš, Rišjanjin Selime,
Ter ne kupiš kićene svatove?“
Al’ Rišnjanin knjigu otpišuje
Ter je šalje lijepoj djevojci:
„A, borja mi, zvorniška djevojko! 15
Ja bi tebe i damno vodio,
Al’ ne smijem proći kroz goricu
Od onoga Limuna hajduka!"
Al’ djevojka knjigu otpišuje:
„Muč’, ne boj se, Rišnjanin Selime, 20
Kupi svate, ter ih šalji dvoru!
U moga baba ima dosta blaga,
Zajmat će nam vrle pratidžije
Da nas prate goricom zelenom.“
Kad su njemu knjige dopanule, 25
Knjige lega, a svatove kupi.
Zdravo svati došli do djevojke,
I zdravo se natrag povratiše;
Povedoše lijepu djevojku.
Kad su bili goricom zelenom, 30
Još govori sa konja djevojka:
„Bogom braćo, kume i djevere!
Je li ovo gorica zelena
Gdje mi stoji Limune hajduče?“
Govori jom kume i djevere: 35
„Jezdi konja. lijepa djevojko,
Ne bojim’ se Limuna hajduka!“
Pratidžije natrag povratiše,
A za despet lijepe djevojke.
Kad su bili malo ponapr'jeda. 40
Još govori sa konja djevojka:
„Bogom braćo, kume i djevere!
Ustavite moje sejsane,
Da ja vadim b’jelo rubje moje
Da darujem po gori hajduke: 45
Ja sam noćas malo pospavala,
Malo spala, jadan san viđela,
Da su nas razbili hajduci.
Svi se svati po gori razbjegli,
A ja ostah na konju djevojka.“ 50
To je svatom vrlo mučno bilo,
Meterbašam’ svojijem govoriše:
„Sad udrite bubnje i svirale
Na sramotu Limuna hajduka!“
Al’ to Limun i gleda i sluša, 55
Diljku svoju pušku napunio,
I doziva Selima čauršagu:
„Nemoj rijet da je pr’jevara!
Diljku jesam napunio pušku.
I u pušci dva zrna od zlata: 60
Drži, pobro, ne bi l’ uhitio,
Ter svatovim’ toke pozlatio!“
To izusti, pušci oganj dade.
I udari tursko momče mlado.
U zlo ga je mjesto udario, 65
Među puca, gdje mu duša kuca.
Svi se svati po gori razbježe,
A ostade na konju djevojka.
I pod njom su konja uhitili,
Povedoše u goru zelenu. 70
Ču se puška, a do Niša grada,
Al’ govori Rišnjanin Selime:
„Čujte, čujte, družinice moja!
Puče puška Limuna hajduka,
On je moje svate razvadio, 75
Smeo sreću u djevojke moje!"
Nejma kada osedlati konja,
Neg’ se mahnu i na gola konja,
I on ide goricom zelenom.
A kad su ga svati ugledali, 80
U pomoć se k njemu sakupili.
Puče puška Rišnjanin Selima
Da pogodi Limuna hajduka:
Ne pogodi Limuna hajduka
Neg’ pogodi lijepu divojku. 85
Kad to viđe Limun arambaša,
Zviškom svoju sakupio družbu.
Da je komu pogledati, jadan.
Kad hajdučke sijevaju korde,
Tere turske polijeću glave. 90
Sve su svate pod mač obrnuli:
Sedamdeset i sedam svatova
Oni svoje ne vidiše kuće!
Oni l’jepo konje pod'jeliše;
L’jepo jesu konje razd’jelili, 95
Iza konja lijepo oružje.
