Sanjin (prevod Lj. J. Maksimovića) 46

Izvor: Викизворник

Znaš šta... – reče Sanjin kad posle jednog ili dva sata izlegoše na sumračnu ulicu.

- Šta?

- Isprati me na stanicu, pa ću da otputujem.

Ivanov zastade.

- A što to?

- Dosadno mi je, brate, ovde...

- Da se nisi što uplašio?

- A čega imam da se plašim? Došla mi volja da otputujem, i kvit posla.

- A otkud ti to pade na pamet?

- Pobratime, ne stavljaj mi kojekakva glupa pitanja! Došla mi volja, i kraj... Dok ljude ne upoznaš, sve ti se čini da će nešto biti od njih... A ovde je bilo zanimljivih ljudi... Karsavina izgledaše nova, Semjonov je umirao, Lida baš kao da bi mogla da pođe novim putem... A sad mi je dosadno. Dosadiše mi svi. Ili ti zar to nije dovoljno? Razumeš li, ja trpeh te ljude, koliko sam mogao da trpim... ali jakom, brate, više ne mogu.

Ivanov ga dugo posmatraše.

- No, hajdemo... – reče on. – A s rodbinom, sa tvojima zar nećeš da se oprostiš?

- More nek idu s milim bogom... oni su mi najviše i dodijali.

- Pa ponećemo valjda tvoje stvari?

- Ja ih i nemam bog zna koliko... Ti idi u vrt, a ja ću poći u kuću, pa ću ti dodati kufer kroz prozor. Inače će me primetiti, pa će me napasti pitanjima, a ja šta znam da im kažem što bi ih umirilo?

- Tak... ko... – procedi Ivanov kroz zube pa se na časak zagleda u zemlju, zatim odmanu rukom. – Za mene je to vrlo tužno, brate... al sad svejedno, - što mu je, tu mu je!

- A ti hajde sa mnom

- Kuda?

- Pa ma kud. Posle ćemo videti kuda ćemo.

- Ali ja ni para nemam.

- Pa nemam ih ni ja, - zasmeja se Sanjin.

- Jok, brate, pođi ti sam... Od petnaestog počinjem da radim. Tako sam spokojniji!

Sanjin mu ćutećki pogleda pravo u oči, a isto tako pravo pogleda i Ivanov u njega. I najedared mu dođe nekako nezgodno, pa se nakostreši baš kao da je u ogledalu video svoj ružan lik. Sanjin se okrenu.

Pođoše preko dvorišta. Sanjin uđe u kuću, a Ivanov u smračen sutonski vrt gde ga setno dočekaše senke jesenje večeri i miris polaganog truleža. Po travi i džbunju, šušteći lišćem i krškajući opalim suvim grančicama, Ivanov priđe k prozoru od Sanjinove sobe, koji beše otvoren i mračan.

A Sanjin polako prođe kroz salu pa zastade spram balkonskih vrata: on ču poznate glasove.

- Šta ti od mene hoćeš? – začu se sa balkona glas Lidin, i Sanjina iznenadiše njegove sumorne izmučene note.

- Ja ništa neću, - progunđa Novikov, a glas mu, očevidno i protivu njegove volje, imađaše ton gunđanja i ljutine: - meni je samo čudnovato što ti gledaš tako kao da zbog mene činiš neku žrtvu... Jer ja...

- No, dobro... – ote se s jezika Lidi, a kristalni zvuci navrelih suza sasvim iznenada zazvučaše u sutonskoj tišini: - ne prinosim ja... nego ti prinosiš žrtvu... Ja to znam! Pa šta hoćeš sad još od mene?

Novikov kmeknu neodlučno i zbunjeno, ali se osećalo da se on malko kao zbunio i ušeprtljio pa bi sad hteo da to sakrije.

- Ti dakle ne možeš mene da razumeš!... Ja tebe volim, te stoga to nije nikakva žrtva... Ali ako ti sama gledaš na naše zbliženje kao na žrtvu ma sa čije strane, onda kakav će nam biti taj naš život?

Glas Novikovljev ojača i zazvuča ubedljivo pa čak i obradovano, baš kao da je najedared naišao na ono pravo, te mu milo beše što će sad već zajamačno uveriti Lidu.

- Ama razumi što ti kažem... Mi možemo živeti samo pod jednim uslovom, a naime: da tu ni s moje ni s tvoje strane ne bude nikakve žrtve... Ili ovako, ili onako, samo mora biti jedno: ili mi volimo jedno drugo, i tada je naše zbliženje pametno i prirodno, ili pak mi ne volimo jedno drugo, a tada...

Lida se najedared zaplaka.

- Šta ti je opet sad! – progovori Novikov preneraženo i ljutito: - ja ne razumem... ja, čini mi se, nisam rekao ništa uvredljivo... Ta prestani, za boga!... Ja sam imao u vidu podjednako i tebe, i sebe... Ama šta ti je sad najedared!.. Ta što plačeš! O, brate – čovek ne sme pred tobom jednu običnu reč da rekne!:.

- Ne znam... ne znam...

Prigušen i jadan ženski glas odjeknu neizdržljivo tužno, kao tanana jadikovka, nemoćna i nema.

Sanjin se namršti pa uđe u svoju sobu.

- No, i Lida je kanda obrala bostan! – pomisli on: - možda bi ipak bolje bilo da se tada utopila!.. A možda će se i na bolje okrenuti... To niko unapred ne može znati!

Ivanov iza prozora ču kako je Sanjn nešto žurno preturao, šuštao hartijom, nešto ispustio.

- Oćeš li skoro već jedared? – zapita ga on nestrpljivo.

Bi mu dosadno i neprijatno da dreždi ispod mračnog prozora, u bledom sumraku proletnjeg sunčevog zalaska, pred licem tamnog, zagonetnog vrta. Šuštanje ga podseti na njegov san.

- Eto mene odmah, - odgovori Sanjin tako blizu kod prozora, da Ivanov zadrhta. Mrak se u prozoru zakoleba, a iz njega se pomoli kufer i belo lice Sanjinovo.

- Pridrži ovo!

Sanjin lako skoči na zemlju pa uze kufer.

- A sad, hajdemo!

Oni brzo prođoše kroz vrt.

Tamo beše bledi sumrak i taman hladovan miris zemlje koja se hladila. Drveće se bilo već jako obnažilo, te u parku beše odveć prazno i prostrano. Tamo, preko reke, dogorevaše večernja rumen, a voda se blistaše samotno, zaboravljeno i napuštena na kraju vrta koji sad već nikome ne beše potreban.

Kad dođoše do stanice, na beskrajnim crnim šinama gorijahu signalske svetiljke, a voz ravnomerno puktaše lokomotivom. Trčahu ljudi, lupahu vratima, dovikivahu se i psovahu grubim, ljutitim glasovima, baš kao da im svima beše nešto teško, i kao da su želeli da skriju svoje osećanje od drugih ispod naročite pakosti. Gomila mračnih i unezverenih seljaka vrvela je za zavežljajima po platformi.

Kod bifeta Sanjin i Ivanov popiše čašicu nekog pića.

- E nek ti je srećan put! - reče Ivanov setno.

- Meni je, pobratime, put uvek jednak, osmehnu se Sanjin: - ja od života ništa ne tražim, niti pa što čekam. A kraj već i tako nikad ne biva srećan: starost i smrt, i to ti je sve!

Iziđoše na platformu pa stadoše na slobodnom mestu.

- E pa zbogom!

- Zbogom pošao!

I nehotice kod obojice ispade tako te se poljubiše.

Voz se krenu, tutnjeći i škrgućući.

- Eh, brate! Kako sam te zavoleo, kako sam te zavoleo! – viknu Ivanov iznenada: - ti si jedini pravi čovek što sam ga svoga veka video!

- Samo si me ti jedini zavoleo! – osmehnu se Sanjin.

On skoči na prag vagona koji naiđe.

- Pođosmo, - viknu on veselo: - pa zbogom mi ostaj i prošćavaj!

- Zbogom pošao!

Brzo potrčaše vagoni mimo Ivanova, baš kao da se najedared zdogovoriše da nekud pobegnu. Promače u pomrčini crveni fenjer pa se dugo crveneo u mračnoj daljini, baš kao da se nije ni udaljavao.

Ivanov pogleda za vozom, pa se najedared nešto rastuži i oseti nekakav teret na srcu. Zatim se setno odgega varoškim ulicama i gledaše na škiljave, akuratne gradske svetiljke.

- Manj da se zapijem sad? – zapita on sam sebe, a bleda, duga utvora dugotrajnog, bezbojnog života uđe sa njim u meanu.