Ropstvo i ženidba Jakšića Šćepana

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Još zorica nije zab'jelila,
Ni danica lica pomolila,
Bijela je vila pokliknula
Sa Avale zelene planine,
Vila zove u Bijograd stojni
Po imenu dva brata Jakšića,
Jakšić:Mitra i Jakšić-Šćepana:
O Jakšići, zlo vam jutro bilo!
"Al' čujete al' se ne brinete?
Na Bijograd udariše Turci,
Udariše Turci su tri strane,
I još ću vi po imenu kazat':
Evo prvo Ćuprilijć vezire,
"Za njim vojske četrъest hiljada,
"A drugo je paša od Vidina,
"Za njim vojske trideset hiljada,
"Treće paša s Novoga Pazara,
"Za njim vojske dvadeset hiljada;
"Ako li mi vjerovat' ne ćete;
"Vi iziđ'te gradu na bedene,
"Pa poglajte na polje široko
"Što je silne pod Bijograd vojske."
Kad to začu Jakšić Dimitrije,
On poskoči na noge lagane
I otide gradu niz čaršije,
Pa iziđe gradu na bedene,
Pa pogleda na polje zeleno
Bože mili, čuda i zlamenja!
Koliko je polje Bijogradsko,
Da mi padne kaplja od oblaka,
Nigđe ne bi na zemlju padnula,
Do na konja, ili na Turčina,
Na Turskoga bijela šatora,
Koliko se junak prepanuo,
Od straha ga uvati groznica,
Pa se natrag niz čaršiju vrati,
Odžaku je svome dolazio,
Privati se konja i oružja,
I dovati od grada ključeve,
Pa se guri konju o ramena,
Nagna konja niz gradske sokake
Dokle dođe na vrata od grada,
Od grada je vrata otvorio,
U vratima ključe ostavio,
Pa pobježe poljem širokijem
Krajem vojske Ćuprilijć-vezira,
I pobježe u goru zelenu.
Kada soko u planinu dođe,
Tu mu žarko ogrijalo sunce
Na studenu vodu Jahoriku,
Tu je bio junak počinuo,
A sam sobom bio govorio
"Avaj, Mitre, glavu izgubio,
"Bud uteče jutros uz planine,
"Čemu brata ostavi svojega,
"Brata svoga, Jakšića Stjepana?"
Hoćaše se natrag povrnuti,
Ema Turci kavgu učiniše,
Na Bijograd stojni udariše,
Udariše Turci su tri strane.
Silna vojska Ćuprilijć-vezira
Udarila na vrata od grada,
Od grada se ne zameće kavga,
Niti puče puška ni lumbarde,
Ev' od grada vrata ugrabiše,
Ni bi mrtva ni bi ranjenoga:
U Bijograd Turci ulaziše,
Pa po gradu velje jade grade:
Robe roblje, a sijeku glave,
Kupe pusto Bijogradsko blago,
Još su dobra roba zarobili,
Zarobili Jakšića Stjepana,
Turci su ga živa uvatili
Na đogina konja pod oružjem.
Koliko je divan i ugledan,
Ne ćeše ga izgubiti Turci,
No mu vežu naopako ruke,
A vode ga pod šator veziru.
Kad li dođe momak pred vezira,
Triput mu se svezan poklonio,
Ljubio mu ruku i koljena,
Stade vezir roba sagledivat';
Kad ga viđe i poznade divna,
Veliki mu šemluk učinio:
Sve isturi od boja topove,
Pa mu vezir odriješi ruke,
I dade mu konja i oružje,
Te se s njime po ordiji diči.
Kad Bijograd Turci poharaše,
Krenu sila ispod Bijograda,
Pa okrenu vezir Ćuprelija
I njegova velja silna vojska.
A da vidiš Jakšića Stjepana!
Jaše tonja na prama vezira.
Al' da vidiš sile od vezira
Ne vodi ga vezir u Ćupriju,
No ga vodi u Stambola grada,
U Stambolu Otmanović caru,
Da mu care roba čestituje
Kad je vezir u Stambola doša'
Pod visoke careve saraje,
U cara je vezir ulazio
B'jelu mu je ruku poljubio,
Pa je caru sjeo uz koljeno,
A za sobom roba privodio,
Ts kod cara na divan iziđe,
Ljubio mu nogu i papuču,
I stolove, đe car sjedijaše
Kad ga care viđe i poznade,
Kod sebe ga Sjede na sedžadu,
Pa je njemu care besjedio
"O junače, Jakšiću Stjepane!
"Poturči se, Bog te ne ubio!
"Vrći ću te velika vezira,
"A vezira Bošni na Travniku,
"Bićeš većil nad sedam vezira,
"I daću ti ćercu za ljubovcu,
"Držaću te ka' i svoga sina:
"Bošna moja mojoj zemlji glava,
"A ti ćeš bit' do mene svakome."
No je caru Stjepan besjedio:
"Turski care, od svijeta glavo!
"Nigde ti se ne ću poturčiti
"Ni odreći od krsta mojega,
"Ni Hristovu vjeru pohuliti,
"Da me sjedneš u tvoje stolove,
"Da mi podaš blago od svijeta;
"No za vjeru hoću poginuti."
Kad to čuo care od Stambola,
Vrlo mu se žao učinilo,
Pa isturi ia divan dželata,
Da izgubi Jakšića Stjepana;
No je njemu sreća dobra bila,
E ga ne da Ćuprilijć vezire,
No pred carem pade na divane:
"Ne, za Boga, care gospodare!
"Ne izgubi roba od Jakšića,
"Eto sam mu dao vjeru tvrdu,
"Da ga, care, izgubiti ne ću;
"No ga mene prodaj za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom madžarlijom žutom,
"Da ga vodim u moju Ćupriju,
"I hoću ti dati vjeru tvrdu,
"Da se hoće poturčit" za nago."
To je njemu sreća dobra bila,
U cara ga vezir odmolio
I caru ga blagom premjerio,
Povede ga vezir u Ćupriju.
Kada vezir u Ćupriju dođe,
Na odžaku u divanu svome
Drži njega uz desno koljeno,
E ga drži kako svoju glavu,
Na svake ga probe udaraše,
Ne bi li ga kako prevario,
Ne će li se junak poturčiti;
Držao ga za godinu dana;
Kad se puna napuni godina,
Svu gospodu pokupio Tursku,
Izvedoše njega na divane,
Govore mu hodže i kadije:
"Oj Šćepane, robe od Jakšića!
"Zapov'jed je takva od vezira,
"Da t' hoćemo danas poturčiti,
"I daće ta ćercu za ljubovcu,
"Što je ljepša od bijele vile;
"Vrći će te velika vezira,
"A vezira na Novu Pazaru,
"Hodi će ti blago od mirije;
"Ako li se poturčiti ne ćeš,
"Dželat će ti glavu izgubiti."
Al' govori Jakšiću Šćepane:
"Fala vama, hodže i kadije!
"Hoću moju glavu izgubiti
"Radi krsta i Bogorodice
"I zakona od Hrista mojega,
"A nigde se poturčiti ne ću."
Žao bilo Ćuprilijć-veziru,
Pa naredi krvava dželata,
Da izgubi zorna kaurina;
No je njemu sreća dobra bila:
Bješe paša iz Nova Pazara,
Pred vezirom pade na divane:
"Ne, za Boga, Ćuprilijć-veziru!
"A da li mu vjeru ne zadade,
"Da mu glavu izgubiti ne ćeš?
"No ga prodaj mene za dinare,
"Hoću ti ga premjeriti blagom,
"Sve dukatom žutom madžarlijom,
"Da ga vodim u Novu Pazaru,
"I hoću ta dati vjeru tvrdu,
"Kako dođe momak u Pazare,
"Da se hoće poturčit' za nago."
To je njemu sreća priskočila,
Odmoli ga paša u vezira,
Proda mu ga za dukate žute,
Povede ga u Nove Pazare.
Kako paša dođe u Pazare
Na odžaku i divanu svome,
Ali svoju slugu zovijaše,
Zovijaše slugu Useina:
"Useine, vjerna slugo moja!
"Na ti ovog roba preprodana,
"Hajde tamo na saraje donje,
"Pa otvori dvanaest odaja,
"U dvan'estu ostavi junaka,
"A zatvori vrata dvan'estora,
"Da ne gleda sunca ni mjeseca
"Ni bijela danka ni junaka:
"Neće li se njemu dodijati,
"Ne bi li se kaur poturčio."
Vjerna sluga sluša gospodara,
Za b'jelu ga ruku dovatio,
Povede ga na saraje donje,
Otvorio dvanaest odaja,
U dvan'estu njega ostavio,
Dvanaest je vrata zatvorio;
Tu ga drža paša iz Pazara,
Tu ga drži do godine dana,
Dok se samom paši ražalilo,
Pa doziva Hajkunu đevojku:
"Ćeri moja, čisto zlato moje!
"Poslušaj me, što ću reći tebe:
"Hajde tamo na berdivan kulu,
"Pa otvori dva sanduka žuta,
"Na se vrzi đuzel odijelo
"Od kadive i žežena zlata,
"Pregrni se čohom pazarlijom,
"Što je zlatom žicom premrežena,
"A u ruke od zlata jabuke,
"Pod pazuho bocu trusovine,
"U koju su bilja od planine;
"E sam čuo, kazivali su mi,
"Da to jeste voda zaboravna:
"Ko s' umije i ko se napije,
"Svoja će mu vjera omrznuti,
"Zaboravit' svoju porodicu;
"Hajde tamo na saraje donje,
"Te otvori vrata dvan'estora,
"Kako koja ti otvoriš vrata,
"Sve za sobom zatvaraj, Hajkuno,
"Dok, Hajkuno, dođeš do Šćepana,
"Podaj njemu bocu trusovine,
"Da s' umije i da se napije,
"Ne ćeš li ga kako prevariti,
"Ne bi li se momak poturčio,
"Da te uzme za vjernu ljubovcu."
To Hajkuna jedva dočekala:
Od ka' ga je okom vidijela,
Teške su je muke popanule:
Preonoć je na snu ga gledala,
Preodan je groznica vagala;
Jedanakak na noge skočila,
Na divan je kulu izlazila,
Otvorila dva sanduka žuta,
Na se turi ođelo od dike:
Sve kadivu i žeženo zlato,
Prekrila se čohom pazarlijom,
Što je zlatnom žicom premrežena,
A u ruku uzima jabuku,
I pod ruku bocu trusovine,
U koju su bilja od planine,
Pa otide na saraje donje,
Te odaje česte otvaraše;
Kako koja vrata otvorala,
Sve za sobom tvrdo zatvaraše,
Dok Hajkuna dođe do Šćepana,
A Božju mu pomoć nazivala,
Skoči momak na noge lagane,
Božju joj je pomoć privatio:
"Bog mi s tobom, pašina Hajkuno!"
Al' Hajkuna njemu besjedila:
"Oj Šćepane, oči moje crne!
"B'jelo ti je lice potavnjelo,
"Život ti se vele ispucao
"U zatvoru paše baba moga;
"Na ti bocu ovu vode ladne,
"Da s' umiješ i da se napiješ."
U ruke je junak dovatio,
Ma junak je i odviše mudar:
Nju ud'rio kamenu od zada
A prikupi skute od dolame,
Da ga voda ne dotakne ladna.
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa sa njime igru zametaše,
Ovako mu bila besjedila:
"Poturči se, crne oči moje!
"Uzmi mene za vjernu ljubovcu."
Al' joj veli Jakšiću Šćepane:
"O Hajkuno, za Boga jednoga!
"Nigda ti se poturčiti ne ću,
"Nit' ću moju vjeru pohuliti,
"Ni Hristovi zakon izgubiti;
"No sam radij izgubiti glavu."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila
I sa njime igru zametala,
A Šćepanu riječ bjesedila:
"Oj Šćepane, obljubi mi lice."
A tako joj Šćepan odgovara:
"Turska bulo, jad te zadesio!
"Ne može mi zakon podnijeti,
"Da kaurin Turske bule ljubi:
"Nebo bi se vedro rastvorilo,
"A iz neba padnulo kamenje,
"Ubilo bi i mene i tebe."
Na njega se bula rasrdnula,
Al' se opet brže povratila,
Pa Šćepanu riječ besjedila:
"oj Šćepane, oči moje crne!
"Ne bih ti se mlada pokrstila
Ni za kakvo blago od svijeta
"Do za tvoju na ramenu glavu:
"Ako ćeš mi dati vjeru tvrdu,
"Da me hoćeš uzet' za ljubovcu,
"Ja se hoću pokrstit' za nago;
"Da pašino blago pokupimo,
"Da bježimo Stojnu Bijogradu."
Kad to čuo Jakšiću Stjepane,
Od zemlje je na noge skočio,
Pa joj pruži obadvije ruke
I dade joj Božju vjeru tvrdu,
Da je hoće uzet' za ljubovcu,
Pa skočiše na noge lagane
I dvanaest otvoriše vrata,
Izidoše pred bijelu kulu,
Pogledaše ka nebu vedrome,
Al' na nebu mjesec odskočio
Uljegoše paši u saraje,
U odaje, đe je blago bilo,
Tri tovara blaga pokupili;
Uljegoše u konjske podrume,
Te biraju hate četvrtake,
Tri tovara blaga tovariše,
Još dva hata za se izabrali,
Jakšić Šćepan okroči đogina,
Al' da vidiš pašinu Hajkunu!
U odaje paši ulazila,
Pašinu je sablju dovatila,
O kojoj su dva gajtana zlatna,
A u njoj je alem kamen dragi.
Valja sablja po Nova Pazara;
Pa iziđe pred sarajli kulu,
Dade sablju na konja Šćepanu:
"Na ti sablju, dragi gospodaru!
"Kad se tamo drumom zaturimo,
"Ako bi se đegođ naturilo,
"Da se s puta ne makneš grđemu."
A Šćepan je ćordu pripasao,
A đevici riječ besjedio:
"Jaši konja, za Boga, Hajkuno!"
A Hajkuna njemu besjedila:
"Stani malo, moje oči crne!
"Da do paše u odaju pođem,
"Da dovatim divan-kabanicu,
"Što je pusta od žežena zlata
"I po zlatu iskićena divno:
"Sve strelice i drago kamenje,
"Te se sija, kao sunce žarko."
Kad iznese divan-kabanicu
I dade je na konja Šćepanu,
Tada bula konja okročila,
Pobjegoše poljem od Pazara,
Jednu noćcu mlogo prelaziše,
Tri b' konaka ćiridžijam' bila:
Mrknulo je u Nove Pazare,
A svanulo više Bijograda
Zdravo Šćepan u Bijograd dođe
I dovede Tursku bulu mladu,
Nabavio dvan'est kaluđera,
Krstiše je i zlamenovaše,
I uze je za vjernu ljubovcu.
To je bilo kad se i činilo,
Već za slavu Boga da molimo
I za zdravlje vladike svetoga,
Amin' Bože, vazda te molimo!