[Razbolje se Hasan-aginica]
Razbolje se Hasan-aginica,
Bolujući suze ronijaše,
Pitao je aga Hasan-aga:
„Što je tebi, moja vjerna ljubo:
„Bud boluješ, kud suze proljevaš?! 5
„Il’ je tebi žao umrijeti
„I lažnoga sv’jeta ostavnti,
„Ali moje prebijele kule
I u njojzi debeloga blaga,
„Ili mene age Hasan-age?"... 10
— „A, Boga mi, aga Hasan-aga:
„Nije meni žao umrijeti,
„Ni laživog sv’jeta ostaviti,
„A ni tvoje prebijele kule
„I u njojzi blaga debeloga, 15
„A ni tebe, aga Hasan-aga,
„Vego moje sirotice Fate,
„Gdje će meni jadna ostanuti,
„A ti ćeš se, aga oženiti —
„S onom kučkom Džafer-begovicom. 20
„Mojoj Fati vrlo zlo će biti:
„Dosta ručak’ bez ručka ostati,
„Dosta večer’ ostat bez večere,
„Dosta suza u jastuk saliti!“...
To izusti i teslim učini — 25
I umrije žalosna joj majka!
Lijepo je aga ukopao.
Još ljevšijem žalom ožalio:
Žalio je petnaest danaka!
Kada prođe petnaest danaka, 30
On zaprosi Džafer-begovicu.
Pa pokupi kitu i svatove,
Pa dovede Džafer begovicu.
Kad je bilo na avlinska vrata,
A da vidiš sirotice Fate, 35
Ona skida krzli aspurliju,
A poveza crnu jemeniju,
P’ ona siđe na avlinska vrata.
Od avlije otvorila vrata:
„Blago meni, evo moje tete — 40
„Moje tete, nerođene majke —
„Nerođene, kao i rođene!
„Dobro će me milovati teta!“...
Muka bješe Džafer-begovici:
Uz obraz joj sile udarila — 45
Dva joj zdrava salomila zuba
I četiri iz temelja krenu —
Proli Fatu krvca niz njedarca!
Ona uze srmali jagluka,
Pa pokupi krvcu niz njedarca — 50
Vodi tetu na bijelu kulu.
Kad je bio vakat od večere,
Sve je aga pozv’o na večeru,
A i onu Mahmud-pašinicu.
Večeralo malo i veliko — 55
Ne večera sirotica Fata,
No ’na roni suze niz obraze.
Tješila je Mahmud-pašinica:
„Muč’ ne plači, sirotica Fato!
„Ako ti je i umrla majka — 60
„Dosta ti je ruha ostavila!
„No daj, Fato, ključe od sanduka,
„Da ja viđu tvoje ruho bjelo!“...
Progovara sirotica Fata:
„Nis’ u mene ključi od sanduka, 65
„Već u tete nerođene majke !“...
Ona uze ključe od sanduka,
Pa otvora sahtijan sanduke,
Pa prelaže bjelo ruho njeno —
Do po noći ruho prelagala, 70
Od po noći u sanduk slagala.
Kad’ je ona ruho preložila,
Pa doziva agu Hasan agu:
„Čuješ mene, aga Hasan-aga!
„U tebe je rumena ružica, 75
„A u mene stručak karanfila:
„Ukin’ ružu, pokloni je meni —
„Poklon’ sinu mome Muhamedu!“...
Ona vadi burme i pršćenje,
Pa ih dava agi Hasan-agi: 80
„Ova svadba do petnaest dana!“
P’ ona ode bijelome dvoru,
Te pokupi kićene svatove
I spremi ih Hasan-age dvoru.
Kada svati Hasan-age dvoru — 85
Tu su svati noćcu zanoćili.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Dok zavika čauš do čauša:
„Hazur ola, kita i svatovi,
„Hazur ola, na konja djevojku, 90
„Daleko su Mahmud-paše dvori!“...
A da vidiš age Hasan-age:
On uzima dibu i kadifu,
Pa oprema svoju šćercu Fatu,
Da je dade među đeverove. 95
Pa on siđe na mermer avliju,
Da daruje gospodu svatove.
Još da vidiš Džafer-begovice:
Svlači s Fate đuzel odijelo,
Pa oblači svojoj šćeri Đulsi; 100
Fatu uze za bijelu ruku,
Zatvori je u mračne podrume —
Đulsu vodi među đeverove!
I odoše gospoda svatovi —
Daleko ih ispratio babo. 105
Još da vidiš sirotice Fate:
Ona cmili iz mračna podruma,
Pa dozivlje Kumriju robinju:
„Robinjice, po Bogu eestrice,
„Vrati moga baba Hasan-agu!“... 110
Robinjica za Boga hajala,
P’ ona viče agu Hasan agu:
„Hasan-aga, u dvor se povrati,
„Zaboravio nešto si u dvoru !“...
Kad’ se vrati aga Haean-aga. 115
Kad’ mu Fata u podrumu cmili.
Pa on trči među svatovima:
„Vratite se kićeni svatovi,
„Povratite u dvore djevojku!“
Vratiše se kićeni svatovi, 120
Povratiše u dvore djevojku
A on jami sa konja djevojku,
Pa je nosi u bijele dvore.
Pa izvodi siroticu Fatu:
O Đulse svlači, na Fatu oblači! 125
Dok je babo Fatu opravio,
Jami Fatu pod bijelu ruku,
Pa je nosi na mermer avliju,
Pa je metnu na debela dora.
Daleko ih ispratio babo. 130
Pa se aga u dvor povratio,
Susrete ga vjerena ljubovca.
Još da vidiš age Hasan-age:
„Kučko jedna, a neljubo moja!“...
Ispod ćurka sablju izvadio, 135
Te je ljubi otsjekao glavu!...
