Radost plamljeća

Milo Jovović

Proleće je divno; ono iz sna prene
Ljubičicu plavu, mirisno cveće –
Zelenijem lišćem goru zaođene,
I u život bajni prirodu okreće.

Sa pjesmicom milom slavujeva glasa,
U tišini noćnoj razl'ježe se gora,
I čuje se šaput srebrni talasa
Što pjenuše rubom tihanoga mora.

Skakutaju janci, igra im je, mila –
Nestašni leptiri po cvetovi šeću,
Vrednu pčelu nose neumorna krila,
Da pokupi slasti po šarenom cvetu.

Sve pod nebom što je, u krilu prirode
Novi život prima – iz sanka se budi,
I tebe će jednom, mili srpski rode,
Pramaljetna zora sjajna da zarudi.

Pa i ti se raduj sjaju pramaljeća,
I kr'jepi se nadom na budućnost slavnu,
U kojoj se blista srbinova sreća,
U kojoj on gleda svoju slavu davnu.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.

Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 7., u Somboru, 15. aprila 1910. str. 103.