Radoslav i Čijeslav
Još zorica ne zabijelila,
Ni danica pomolila lica,
Lastavica tica zapjevala,
Radoslavu kralju pripjevala:
„Zlo ga lego kralju Radoslave, 5
Zlo ga lego i zoru otspavo;
Odbježe ti Lika i Krbava,
Plemenita Hrvatska država,
I vas Kotar do ravnog Cetinja!“
Kad je kralju r’ječi razumno, 10
Čijeslava sina dozivao;
Te ovako njemu govorio:
„Ustaj, ustaj, drago djete moje,
Da kuiimo vojsku na sve strane;
Odbježe nam Krbava i Lika, 15
Tvoje majke zavičaj i dika;
I vas Kotar do ravnog Cetinja,
Bog će dati te će dobro biti!“
Kad je sinak babu razumio,
Silenu je vojsku sakupio; 20
I pješake n brze konjike,
Dalmatince, po izbor junake.
Lijepo ga sjetovao kralju;
„Uzmi, sine, polovicu vojske;
Pa pred vojskom pođi na Hrvate, 25
Nemoj palit sela nn varoši
Ni prodavat sužnje u Latine,
Ja ću Kotar — do Cetinja ravnog
Ali neću robiti Krajine!“
I odoše poljem širokijem, 30
Vino pijuć’, konje igrajući;
Jedna vojska ode na Hrvate,
Pred njome je djete Čijeslave;
Druga ode na ravne Kotare
Pred njome je kralju Radoslave. 35
Razapeše svilene šatore,
Udariše kraljeve borije!
Razbi djete bana Selimira,
I njegovu svukoliku vojsku:
Poče palit sela i gradove, 40
Ne htje slušat starca babu svoga:
Kotarci se sami pokloniše,
Radoslavu kralju predadoše,
Al je njemu loša sreća bila,
Zašto ga je ostavila vojska. 45
Još i to im dosta ne bijaše,
Radoslava krunu ugrabiše,
Čijeslava kraljem okruniše,
Jer im ne da robiti Kotare,
Ni robiti crkve ni oltare, 50
Nit ljubiti Kotarke djevojke!
Kad se djete krune dobavilo
Pušta mlade po vojsci telale;
Da telale od jutra do mraka —
A od mraka do bijela danka. 55
Sužnje vata i po vojsci d’jeli;
Jošt i to mu dosta ne bijaše,
Svojoj vojsci vako govoraše:
„Ko uhvati starca babu moga,
Čestita ću njega učiniti 60
Na divanu sa mnom će sjediti!“
To dočuje sluga Milutie,
Pa sakupi dvanajest delija;
I pred njima pođe u Kotare,
Radoslavu da odsječe glavu. 65
Ali kliče vila posestrima
Posestrnma kralja Radoslava —
S Velebita visoke planine:
„Zlo ga lego kralju Radoslave,
Zlo ga lego sanak počinuti; 70
Evo na te dvanajest delija,
Pred njima je sluga Milutine,
Sad ćeš kralju izgubiti glavu!“
Kad je kralju razumio vilu
Bjegao je moru niz Kotare, 75
U sinje je more uplivao
Na studenu st’jenu isplivao!
Da je kome pogledati bilo,
Kako starac na st’jeni sjeđaše;
Kako svoga sina kunijaše: 80
„Čijeslave, milo djete moje,
Puno sam te u Boga prosio;
I Bog mi te darovao bješe,
A sad oćeš da pogubiš babu,
Svoga babu — kralja Radoslava! 85
Čijeslave, drago djete moje,
Živo tebe proždiralo more;
Kao što će proždrijet’ i mene!
Ne bila ti sreća u oružju!
Nad tobom se nebo otvorilo, 90
Iz neba te udarila str’jela,
A zemlja ti kosti ne primila;
Ne imao od srca poroda;
Brzo tebe poželio baba! —
Dalmacijo, više ne rodila, 95
Rujnim vinom i pšenicom b’jelom,
Kad sin oće da pogubi babu,
Svoga babu — kralja Radoslava!" —
Tako starac na st’jeni sjeđaše,
Niz obraze suze ljevajući; 100
Udariše nekakve đemije,
U đemija latinska gospoda —
Molio ih kralju Radoslave,
Da ga prime u đemiju svoju
Da ga bace u zemlju latinsku! 105
Latini su srca milostiva,
Mnlostiva i Boga bojeća,
Primiše ga u đemiju svoju,
Baciše ga u zemlju Latinsku;
A kralj ode Rimu bijelome — 110
Oženi se Rimkinjom djevojkom,
Rimkinja mu čedo porodila
Porodila mlada Prelimira!!
Rakovac 1888.
Iz zbirke S. Popića (Nedeljka)
