Rodi rodom to skazuju, da baš oni ljudi,
Koje taru svakojaki mnogovječno trudi,
Ako samo soserdije stazu bljude pravu,
I na moru i na suši gordu dižu glavu.
Bljudte stazu, ta je prava, bezstrašni Sorabi! 5
Ta zavesti neće više da budemo rabi.
Nije nami onaj uzrok, ko skitnoga puka,
Da nas črevo dlja pšenična rasprodaje tuka:
Što je negda jedno pleme, od kog nam poreklo,
Iz otčizne svoje željno drugud se izvleklo. 10
Da na njine mirne žilce pozno udaramo,
Hanaanske stjažatelje razbojno paramo:
Pod izvjetom, ko bi reko? Volitelja s više,
Što je skverna da je sveto svačem, što gdi diše.
Nit’ je naše vešti meta, ko grečeski četa, 15
Za skopiti otud-odund sjeme svoji ljeta,
Tuzemaca zanimati zlo žilišta stara;
Ko se neće tu da stopi: zla sreća varvara.
Ti su bjegci pom’ješani u kruh raznog t’jesta,
Bez opštega dugo, s svojim prozvištami mjesta, 20
Jošte tada obidjeli tu ime Panona;
Lesni jezik otriguju naša zato lona.
Nit’ je nami vrtoglavo tjeme Makedona,
S kojim žezal zemlju ruši pod čadom Amona;
Kome, da su preko sveta ratna prešla krila, 25
Vselene bi Divobogu žertva mala bila,
I tvoj povod Serbom pada, o Romule nagli!
I na te je voplj ljudski: zli bog li si, vrag li?
Mrsko čuti, ti si digo na tvog brata ruke,
Tvoja rota svoje na mir napregnula luke. 30
Niti dosta, na Tivru je šake razbojnika,
S’ carej igom željna bila vozati se dika.
Nami, kojim jezik slovo, slovo slavu daje,
I jazika i Slavjana iskon’ ime traje,
Koji s’ toga čužim da smo il’ prozime Daka, 35
Il’ besjedom našom skudim N’jemac i Bezjaka;
Nami kako vladičestvo u dve časti sveta,
Tako tuda toga stope s’ bespamjatni ljeta,
Od ob on pol Kozijega il’ Jarčeva mora,
Pokraj Blatskog i Adrijskog, zemlje naši dvora, 40
Sjever i sad ponovljenom Slavjan’ slavom zveči,
Slova, risa, smokve, to su južniSlavjan reči.
Bozi naši (mi smo vsegda govjeini bili),
I s nami su zlatne v’jeke na zemlji požili.
Zlatne v’jeke! To glagolj naš svedoči nam javno, 45
Kog krasota čista kaže slavu i odavno.
Niti carstva sjati mogu bez jezika sjajna,
Ni bez vlasti gortan blistat, to već nije tajna.
Po jeziku (i pravi sud), mi smo pređe Greka,
U Aziji, više Raja i njegovi r’jeka, 50
Visili se sa prestoli i slovom cvjetali,
Pismo naše ne primili, no drugima dali.
Černog mora breg sjeverni žilišta Slavjana,
Kao Kavkaz, preko Istra vsegda vtora grana.
No slučaj, ka’ i ina, naša razsnu carstva, 55
Razženu nas i sm’ješaju u krjepča varvarstva.
Mnogima se ime zatre, mnogi novo prime,
Mnogi jezik svoj izgube, i božestva s njime.
Razbotjeju opet neki, kao pustinje krasna,
Opet v’jenac svoj obrjete s žezlom carska rjasna. 60
Sve od Istra do Istrije, niži viši strana,
Od Bojara do moravski i dalje Slavjana.
