Pjesnik
˝.........de’ Numi e dono
Servar nella miseria altero nome —˝
Ugo Foscolo.
Mio pogled — pjesnikovu
Sjetnu dušu blaži;
Razbere je, razvedri je,
Potakne, osnaži.
Sladak uzdah — pjesnikove
Bolne grudi vida,
I ka’ rukom boljetice
Sa srca im skida.
Nježan osm’jeh — na pjesnika
Kao rosa kane,
Pa s tom rosom rujna zora
I b’jel dan mu svane.
R’ječ ljubavlju nadahnuta
Pjesnika odvine
U beskrajne, zanosite
Nebeske visine.
Pa uz pogled, uzdah, osm’jeh
I riječ slađanu:
Sva mu čustva ognjem rajskim
Zgriju se i planu;
Planu čustva, — a povrve
Pjesme iz njedara,
Pune slasti, mašte, milja
I bogovskog čara.
Bog i ljubav, sloga, cv’jeće
I narodnost draga,
Rujno vince, davor-srce
I obrana praga:
Predmeti su, — što pjesniku
Roje s’ po pameti,
Pa mu jedan mimo drugog
U pjesmama leti....
Pjesmom Tvorca svog veliča,
Pjesmom ljubav zgr’jeva,
Pjesmom slogu obožava,
Cv’jetke zaod’jeva.
Pjesmom govi narodnosti,
Pjesmom slavi vince;
Pjesmom diže iz grobovâ
Svog roda ljubimce.
Pjesmom grmi na dušmana
I na podle žlice;
Pjesmom slaže u dno pakla
Roda izdajice.
No, — ah! tuge za pjesnika
Od olova teže:
Gdje ga pogled, uzdah, osm’jeh,
Slatke r’ječi bježe!
Tako stanje kao munja
Ljutica obara;
Pa zar može uzor-pjesme
I tad još da stvara ? ...
Jest: — ostaje ipak njemu
Jedna moć čudesna,
Što mu kaže, kud vijuga
Ta staza nebesna;
A moć ova blagodatna:
Života su b’jede,
Sto pjesnika ustopice
Svud u sv’jetu si’jede;
I ka’ iskra žarke vatre
Prime mu se srca:
Pa u svakoj pjesmi c’jela
Duša mu se zrca....
Vara daklen poslovica,
Koja ono kaže:
Da veselo srce samo
Kitne pjesme slaže. —
I nevolje istomice
Pjesnika podbude,
Pa mu pjesme divotnice
Iz njedra zagude;
I pokreću srca blaga,
I dušicam zbore,
I duhove s praha dižu
U nebesa gore. —
B’jedo ! b’jedo !... ko te huli:
Huli samog˝ Boga,
Koji nam te čestokratno
Namjenjuje s toga,
Da okuša — kiti li nam
Dušu vrlost prava;
Jer se zlatu tek u ognju
Čistoća poznava....
A u b’jedi pjesnik kao
Hrid na moru strši;
O koju se jedan talas
Za drugijem krši:
Hrid ne pada, — ma se talas
I do neba meta’:
Ni hrid-pjesnik ne uzmiče,
Da i smrt ga sreta. —
