18.
Pjesniku
O, da l' ćeš ikad proputovat’ veće
Prostore svoje ljubavi i bola?!
Kroz strasne borbe, kud te srce kreće,
Hoćeš li ikad bez i jednog slova
Umoran pasti? KÔ što borci često
Umorni klonu?
Pogledaj svuda, lijevo i desno
U ovom moru, što se život zove,
Svak plovi, jedri, kud sudbina bijesno
Vjetrove hita i oluje nove;
I niko ne zna kuda će i kamo
Nit znade pravac, niti metu gdi je,
Obmana sve je i san jedan samo,
U smrti, grobu istina se krije...
Da! U tom moru ti ćeš zaman zvati
Potporu svetu bez zahtjeva sitnih!
Umoran plivač i životom plati
Oslona tražeć’ u talasa hitnih...
... No, al' ja znadem da ti nikad nećeš
Osjetit bol svoj, jer tebe ne boli
Nit suzu puštaš radi sebe sama;
Za svoje bole ti si kamen goli!
Ti kada plačeš cio svijet plače,
U bolu tvome suza Boga strepi;
Misli su tvoje kô švigari neba,
Ili kô jata anđela lijepi!
... Tvoje je srce kao srce majke,
Što mrijuć' drhti na plač čeda svoga;
– Život je za te život trenutaka,
Život pun sjenkâ, demona i Boga! –
I kada umreš, kao vihor nagli,
Tvoje će rime narode da bude,
Da čednu svjetlost zažižu u magli,
I vječnom pravdom da tiranu sude!...
Leysin, u februaru 1904.
