(u vesni 1807)
Poči, milo negda, perce nježnoga goluba,
Pjelo moje već ne mazi nevjesta ni ljuba.
Bolje meni sad pristoje sedmoćevne sterni,
Poljska musa, bez ubora zlatni i sreberni.
U otluki bezmolvija, pod sjen’ju drevesa, 5
Tvoji čajem, o boginjo, ja silu čudesa!
Ne negoduj, tvoj pol višnji rado ima ljude,
Slatke šale proderzljivi narekli su blude.
Ti ćeš meni (o bud’ štedra milosniku tvome)
Tvoje staze ukazati, drugda doći po me. 10
Seljanka si, preziru te gradski zato gordi,
Veličavo tvoje stružu pjesni sa oskordi.
No, seljanka, prizri na me, tvog novog seljaka,
Uči slogu domišljana, tvoji veseljaka.
Daruj lakost, ko djevojkam, pjeti iznenada: 15
Kakovo je različije od sela do grada;
Rascv’jeljenoj uloži mi grudi tvoga žara,
Glasu jasnost, da se čuje, šta hvali šta l’ kara.
Prirode su puti prosti, svobodna država,
Čuvstva puna ugodija, a bez lesti glava. 20
Zdravje niščem zadovoljstvu tučna mezda t’jela,
A spokojstvo, mila dolja, duha, dobri djela.
Sama ljubov tu carstvuje, ne zna se za krivde,
Pravda nejma bojati se Scile i Harivde.
Na selu su krotke volje, krotke sviju ćudi, 25
I tu se jošt reći može: ljube sebe ljudi.
Koliko se čovek više od tuda udali,
I prirodu među hitre grada st’jene svali,
Toliko se u njem više nove strasti bude,
Da odsele nezlobivi postrada za blude. 30
Gn’jezdo plete, ah, nevježa, naljacava sjeti!
Podobi se nekom bogu, a mora umreti.
Blesk i raskoš kad već jednom tu srce zamame,
Obajana čuvstva uđu u volšebne hrame;
I kad korist zato umom jedina oblada, 35
Svašto želi, sve dobavlja, i višem se nada -
Mrski porok (jer uljudba sve ume i krasi)
Zakon daje i carstvuje, premda ježi vlasi.
Dobrodjetelj, kukolj odsad, pl’jeve se od zrnja,
Uglada je gradu mila, srami se on trnja. 40
