Propast carstva srpskog (Bogoljub Petranović)

Izvor: Викизворник


Propast carstva srpskog

(Iz Hercegovine)

Sinu munja od Jedrene grada,
A zagrmlje nasred Carigrada,
Grom udari u polje Kosovo
I obori Nemanića carstvo.
To ne bila munja ni gromovi, 5
Već car grčki propuštio Turke
Iz Medine u svoju državu,
Da mu brane Grke od Srbalja,
I obore Nemanića carstvo;
Ali će se ljuto prevariti, 10
U kriocu zmiju othraniti,
Što će oba cara pogubiti
Raskopat” im slavu i državu.
Dok se silni Turci doseliše
U državu cara Kostadina,
U Jedreni carstvo podigoše,
Tavni mjesec, da se s krstom bori,
Vjekovito, u zemljama slavnim.
Osili se turski car Murate,
Kupi vojsku po svojoj državi,
PŠto Turaka, što mladijeh Grka,
Trista hiljad" pokupi vojnika,
I tu silnu vojsku okrenuo
Na Srbiju u polje Kosovo,
Da uzima od Lazara carstvo.
Kada Murat na Kosovo dođe,
Ubojitu vojsku razredio
Po Kosovu polju širokome,
Svilen čador sebi razapeo
Nasred polja u zelenoj travi;
Na čadoru jabuka od zlata,
Što no sjaje kano jarko sunce,
U jabuci koplje od čelika,
Što prijeti krstu sa pobjedom,
Niz čador se kite objesile,
Dvanest kita sve od suha zlata,
Kako s kojom vjetar zamahuje,
Onako se po travici plaza,
Da car čuje kakav vjetar duva;
Kod čadora barjak razavio,
Pušti barjak nebu pod oblake,
Neka vide Turci i đauri,
Da tu sjedi silan car Murate;
Dok pod čador sluge uljegoše,
Prostriješe svilu i kadifu,
A po svili šiljte udariše,
Po šiljtetu od zlata ćilime,
Đe će sjesti cara čestitoga;
Uvedoše silna car-Murata
Posadiše na meka šiljteta.
Dok se care malo odmorio,
On zaiska divit i hartije,
Na koljenu knjigu nakitio,
Knjigu šalje u Kosovo ravno,
A na ruke slavnu car-Lazaru,
U knjizi mu Murat izgovara:
„Car-Lazare, srpski gospodare!
„Eto tebi knjige jadovite,
„Dobro vidi, što ti knjiga kaže:
„Jedna zemlja a dva gospodara,
„Tako raja podnijet” ne more;
„Ja mi pošlji od gradova ključe,
„I Stevana u tutiju sina.
„I harače od sedam godina,
„Ja ti kupi prema meni vojsku.
„Što god znadeš od boja junaka,
„Povedi ih u polje Kosovo,
„Da mi sabljam” carstvo dijelimo
„A glavama međe postavljamo;
„Neka znadeš prijevare nema,
„Više tebi carovat” ne dadem!“
Kad je Murat knjigu napravio,
Opremi je do Kruševa ravna,
Do dvorova slavna car-Lazara.
Knjigonošče u Kruševo dođe,
U sat noći, kad car večeraše.
Dok zadrma alka na vratima,
Progovara slavan car-Lazare:
„Vidosave, moja prava slugo!
„Časom stani na mermer-avliju,
„Neko drma alkom na vratima,
„To će biti kakav knjigonoša,
„Jal” od cara, jali od kog kralja.“
Kad dočuo sluga Vidosave,
On udari niz bijelu kulu ,
Pak otvori kanat na vratima.
Dok upade lako knjigonošče,
On za njime zatvorio vrata,
Pa ga uze za bijelu ruku,
Odvede ga caru na odaju;
Knjigonošče cara opazilo,
Pred njime se smjerno poklonilo,
Poljubi mu ruku i koljeno,
Ostavi mu knjigu na kriocu,
Ruke previ, natrag se istupi,
Pa ga dvori kajno gospodara:
Car je knjigu rukom prihvatio,
Pak na njojzi pečat razlomio,
Razlomio, pa je proučio.
Kad vidio, što mu knjiga piše,
Uz obraz mu plamen udario,
Valjaju se suze niz obraze
Kao kiša niz jelovo granje,
Na desnu se poslonio ruku,
Od jada ga zaboljela glava,
Prepao se slavan car-Lazare,
Žao mu je carstva i države;
Kod njega se dodesile bile
Tri vojvode od zemlje njegove:
Jedno mi je Kosovac Ivane,
A drugo je Toplica Milane,
A treće je vojvoda Miloše,–
Kad viđeše tri dobra junaka,
Kako care grozne suze lije,
To je njima vrlo žao bilo,
Pak i oni suze upuštiše,
Progovara vojvoda Miloše:
„Gospodine, slavan car-Lazare!
„Oklen knjiga vatrom sagorjela?
„I do sad su knjige dolazile,
„Al' nijesu žalostive bile;
„Žao nam je, slavan car-Lazare!
„Što proljevaš suze niz obraze.“
Progovara slavan car-Lazare:
„O vojvode, moja đeco draga!
„Ovo knjiga od golema vraga,
„Od Kosova polja širokoga,
„Od Turčina silna car-Murata;
„Sad čujete? moja đeco draga!
„Kosovo su pritisnuli Turci,
„Sve popeli bjele čadorove,
„Od izvora do vrela uvora,
„Od uvora do mramor kamena,
„Od kamena do vode Sitnice,
„Pak me zove Murat na Kosovo,
„Da mi s njime dijelimo carstvo,
„Da sabljama zemlje dijelimo,
„A glavama međe postavljamo;
„Jal” da pošljem od gradova ključe,
„Mog Stevana u tutiju sina,
„I harače od sedam godina.
„Sad što ćemo? moja đeco draga!
„Malo mi je u državi mojoj
„Spram Turaka ubojnih junaka;
„Ja imadem svu državu moju:
„Skenderiju i Urumeliju,
„Arnautluk i Markedoliju,
„I svu Bosnu i Hercegovinu,
„Srijem ravni i pola Zemuna,
„U tome je i Srbija cjela;
„Da popišem od boja junake,
„Sve na pero jednog po jednoga,
„Sto hiljada izići ne more,
„A to nam je malo za Turčina,
„U Turčina golema je sila,
„Trista hiljad" ubojite vojske.
„Sad pto ćemo? moja đeco draga!
„Žao mi je izgubiti carstvo,
„I svijetlu krunu Nemanića;
„Da se bijem nadbiti ne mogu,
„Tri Turčina na jednog Srbina,
„Ne moremo pridobiti Turke,
„Već da bi nam nagorkinje vile
„Na Kosovu u pomoći bile;
„A da bismo vjeću učinili,
„Da pođemo u polje Kosovo,
„Da se turskom caru poklonimo
„I Muratu ruku poljubimo ,
„Žao mi je, Srbadijo slavna!
„Da Turčinu svi budemo raja,
„I Stevana pokloniti sina,
„Da se nadam suncu i mjesecu
„A Stevanu nikad do vijeka.
„Sad što ćemo? moji sokolovi!
„Hoćemo li s carem ratovati,
„Krv proliti i ne zažaliti
„Radi Boga i krsta časnoga,
„I za ljubav milog otačastva?“
Planu Miloš kao vatra živa,
Pa je caru tiho govorio:
„Gospodare, srpski car-Lazare!
„Mi volimo muški umrijeti,
„Nego ženski izgubiti carstvo„
„Kupi vojsku po svojoj državi,
„Da idemo u boj na Kosovo.
„Da junački krvcu prolijemo,
„A ne ženski carstvo poklonimo,
„Zmajevima, da budemo raja,
„Da nas kunu đeca do vijeka,
„Što smo ženski upuštili carstvo.“
Kada care sasluša Miloša,
Živo mu je srce poigralo,
Vojvodama care progovara:
„I ja volim, da svi poginemo,
„Nego naše carstvo i gospodstvo
„Da Turčinu na sramotu damo;
„Već kad sutra bijel danak svane
„Ko bi mene hitro poslušao?
„Da obuče tursku đeisiju,
„Štono nose careve delije
„I njegove baše Jedrenlije
„Pak da ode u bojno Kosovo,
„Da uvodi Muratovu vojsku:
„Jeli mnogo u Turčina vojske?
„Je li silna ubojita vojska
„I bez inle i bez prijevare?“
Progovara vojvoda Miloše :
„Gospodare, slavan car Lazare!
„Za to ne moj suze proljevati
„I ne moj se care prepanuti,
„Ako Bog da i sreća velika!
„Kako sutra bijel danak svane,
„Ja ću svoga opravit jednoga,
„Pobratima Kosovac Ivana,
„Koji mi se svačem naučio
„Po Kosovu polju širokome, ,
„Arnautim” selam nazivati,
„Nazivati i odazivati,
„Nek uvodi Muratovu vojsku.“
A to Ivan jedva dočekao,
Pak carevu poljubio ruku:
„Gospodare, slavan car-Lazare!
„Ti se ne moj za to prepadati,
„Sutra ćemo viđeti junake
„I tebi ću pravo kazivati
„Nego kupi silovitu vojsku,
„Pak ćemo se s njima udariti
„Ako Bog da Turke pridobiti,
„Muratovu silu salomiti.“
Kad to čuo slavan car-Lazare,
Razgovori s” i razradova se
Vlast im daje: „Airli vam bilo.“
Kada sutra bijel danak svanu,
Uranio vojvoda Milope,
Pak opremi pobratima svoga,
Pobratima Kosovac Ivana
Obuče mu tursku đeisiju,
Štono nose careve delije,
I njegove baše Jedrenlije;
Pokri konja zelenom libadom,
Da ga tamo ne poznaju Turci,
Pripasa mu svijetlo oružje,
Pa ga spremi u bojno Kosovo.
Kada Ivo do Kosova siđe,
Viš” Kosova na Branjevo ravno,
Pogledao u polje Kosovo,
Kad ugleda silovitu vojsku,
On bijesna ustavi zekana,
Golemu se čudu začudio:
„Bože mili, čuda velikoga!
„Čini mi se i zakleo bih se,
„Koliko je na gorici lista,
„Još je više u Turaka vojske:
„Konj do konja junak do junaka,
„Sve čadori kako labudovi,
„A barjaci kao i oblaci,
„Bojna koplja kao gora crna,
„Da Bog pušti iz neba jabuku,
„Ne bi mogla na zemlju panuti,
„Već na konja jali na junaka,
„Al” na bojno koplje ja barjaka.“
Kad to viđe Kosovac Ivane,
On u vojsku naćera zekana,
Na zekanu u čosi zelenoj,
Gledaju ga baše Jedrenlije,
Među sobom pak su govorili :
„Bože mili! bijesne delije
„U našega cara čestitoga.“—
I šta ću ti dugo besjediti,
Ivan tursku uvodio vojsku,
Za tri dana i noći četiri
On je triput ukrstio vojsku,
Od izvora do vrela uvora,
Od uvora do mramor kamena,
Od kamena do vode Sitnice!
Kad je silnu uvodio vojsku,
Tu je njega akšam zastanuo,
U Kruševu zora zapučila,
Kad danica pomolila lice,
Zrak od sunca nebu udario,
U Kruševo Ivan dolazio,
Opazi ga vojvoda Miloše,
Pak od zemlje na noge skočio,
Te pojaha bijesna ždralina,
Oćera ga poljem širokijem,
Te susrete Kosovac Ivana,
Pak se s njime zagrlivši ljubi.
Tu bijesne konje zastaviše,
Pa ga pita vojvoda Miloše:
„Pobratime Kosovac Ivane!
„Đe si bio, pta si zadobio?
„Jesi l” tursku uvodio vojsku
„I vidio silu Muratovu?
„Jeli mnogo u Turčina vojske?
„Je li silna uvorita vojska;
„I brez inle i brez prijevare?
„Jesu l' dobri od boja junaci?
„Smijemo li na njih udariti?
„Moremo li s njima ratovati?“
Progovara Kosovac Ivane!
„Pobratime, vojvoda Miloše!
„Vidio sam silu u Turaka,
„Uvodio silu Muratovu
„I triput sam vojsku ukrstio,
„Od izvora do vrela uvora,
„Od uvora do mramor kamena,
„Od kamena do vode Sitnice;
„Oko vode s obadvije strane,
„Sve popeli čadorove bjele,
„Silni konji i silni junaci,
„Careva je uvorita vojska,
„I brez inle i bez prijevare,
„Kratki ćurci a dugi rukavi,
„Hati viču a delije riču:
„„Sutra ćemo u boj u Kosovo,
„„Na đaura dobro udariti,
„„Sabljom ćemo zemlje dijeliti,
„„A glavama međe postavljati.“
„Moj Miloše, mio pobratime!
„Čini mi se i zakleo bih se,
„Da Bog pušti kišu iz oblaka,
„Ne bi pala na zelenu travu,
„Već na konja jali na junaka,
„Jal” na bojno koplje jal" barjaka.
„Moj Miloše, mio pobratime!
„Nije lako s njima ratovati,
„Ali ja ću prvi umrijeti,
„Muratu se ne ću pokloniti.“
Kad to doču vojvoda Miloše,
Progovara pobratimu svome:
„Znaš li što sam tebe susretao?
„Da ti kažem, da te nasjetujem:
„Ne moj tako caru kazivati,
„Jer će nam se care prepanuti,
„Ne će poći u boj na Kosovo!
“Ja, Ivane mio pobratime!
„Ne mogu ti srcu odoljeti
„Kad ću prije u Kosovo sići,
„Da ulomim silu Muratovu,
„Što je doš'o, da nam otme carstvo.“
Kad je tako njega sjetovao,
Pak otalen konje poćeraše,
Poćeraše do careva dvora,
I pod kulom konje razjahaše,
Uzeše se za bijele ruke,
Pak odoše slavnom car-Lazaru
I carevu poljubipe ruku,
Ovako je care govorio:
„Slugo moja Kđsovac Ivane!
„Jesi l” bio u polju Kosovu
„I vidio silu Muratovu,
„Je li mlogo u Murata vojske?
„Je l' mu silna uvorita vojska?
„I brez inle i brez prijevare?
„Moremo li ratovati s njime?“
Progovara Kosovac Ivane:
„Gospodine, slavan car-Lazare!
„Ja sam bio u polju Kosovu,
„Muratovu uvodio vojsku,
„Nije njemu uvorita vojska,
„No sve inla i sve prijevara,
„Sve se boje srpskijeh junaka
„I čuvaju oko polja straže,
„Oklen ćeš im care udariti,
„Lasno ćemo s njima ratovati;
„Triput sam mu ukrstio vojsku,
„Od izvora do vrela uvora,
„Od uvora do mramor kamena,
„Od kamena do vode Sitnice,
„Nije mnogo u Turaka vojske,
„Mi moremo s njima ratovati.“
Kad dočuo slavan car-Lazare,
Od radosti on se nasmijao,
Pa dohvati divit i hartije,
Najprije je knjigu nakitio,
Pa je šalje lomnoj Gori Crnoj,
A na ruke cetinjskom vladici,
U knjizi mu ovako govori:
„Zlatna brado cetinjski vladiko!
„Kupi meni od boja junake,
„Sve od boljih boljega junaka,
„Koji može mejdan dijeliti,,
„Za časnoga krsta umrijeti ;
„Vodi vojsku u Kruševo ravno,
„Da idemo u boj na Kosovo,
„Kosovo su pritisnuli Turci,
„Pred njima je silni car Murate,
„Hoće naše carstvo i gospodstvo,
„Bolje nam je svima pomrijeti,
„Nego ljutom zmaju robovati,
„Da nas cvili od sad do vijeka;
„Ko ne stio u Kosovo sići,
„On ne ima” od srca poroda,
„U kući mu čedo ne plakalo,
„Pred kućom mu kolo ne igralo,
„Više kuće stado ne blejalo;
„Nikakvo mu sjeme ne rodilo,
„Ni u polju bijela šenica
„Ni u brdu vinova lozica.“
Onu palje, drugu knjigu piše,
Pa je palje Bosni ponositoj,
A na ruke bosanskome kralju:
„Da moj kralju, moj vijerni druže!
„Kupi meni od boja junake,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, treću knjigu piše,
Ša je šalje zemlji Hercegovoj,
Svome zetu Vuku Brankoviću:
„O moj zete, Vuče Brankoviću!
„Kupi meni tvoje sokolove,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, a četvrtu piše,
Pa je šalje zemlji Arbaniji,
A na ruke Musi Arbanasu:
„Da moj Musa, na glasu viteže!
„Kupi meni ljute Arnaute,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, petu knjigu piše,
Pa je šalje Srijem zemlji ravnoj,
A na ruke vojvodi Bogdanu:
„O Ljutica, vojvodo Bogdane!
„Kupi meni od boja junake,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, šestu knjigu piše,
Ša je šalje do Budima grada,
A na ruke Orloviću Pavlu:
„Orloviću, moj Sokoloviću!
„Kupi meni od boja junake,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, sedmu knjigu piše,
Pa je šalje gradu Vučitrnu,
A na ruke Jugu bogatome:
„O moj taste, uzdanico moja!
„Kupi meni od boja junake
„Su tvojijeh devet sokolova,
„Sokolova do devet sinova,
„Vodi vojsku u Kruševo ravno,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, osmu knjigu piše
Pa je šalje u ravne Banjane,
A na ruke Strahininu banu:
„Mio zete, bane Strahinine!
„Kupi meni od boja junake,
„Vodi vojsku u Kruševo ravno,
„Da mi onđe vojsku sastavimo ,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, a devetu piše
U Sjenicu Vasojević Stevi:
„Da moj Stevo, junačko koljeno!
„Kupi meni od boja junake,
„Brže da si u Kruševo ravno,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, a desetu piše,
A na ruke Musiću Stevanu:
„O Stevane, moj sokole sivi!
„Kupi meni od boja junake,
„Da si brže s vojskom u Kruševo,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo,“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, jedanestu piše,
A na ruke Srđi Zlopogleđi:
„Zlopogleđo! dušmanima našim!
„Kupi meni od boja junake,
„Da si brže s vojskom u Kruševo.
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Onu šalje, a dvanestu piše,
Pa je šalje dijete Laušu:
„O Laušu, vesela ti majka!
„Svijetla ti sablja na mejdanu!
„Tebi vile posestrime bile,
„K"o što su ti i do sada bile,
„Pa te sablja posjeć” ne mogaše,
„Kupi meni od boja junake,
„Brže da si s vojskom u Kruševu,
„Da mi onđe vojsku sastavimo,
„Da idemo u boj na Kosovo.“
Sve mu kaže što je i kako je.
Kad je care knjige rasturio,
Po junacim” i po vojvodama,
On doziva vojvodu Miloša
I sa njime oba pobratima,
Pobratima Kosovac Ivana,
I sa njime Toplicu Milana,
Vojvodama care naređuje,
Da mu kupe ubojitu vojsku
U Kruševu i okolo njega.
Dok evo ti cetinjskog vladike,
I on vodi šest hiljada vojske,
Crnogorca, kako vatre žive.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti bosanskoga kralja
I on vodi deset hiljad" vojske,
Sve Bošnjaka golemih junaka.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Vuka Brankovića,
I on vodi dvanest hiljad" vojske,
Sve junaka ljutog oklopnika.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Muse Arbanasa,
I on vodi šest hiljada vojske,
Sve junaka ljutog Arnauta.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti vojvode Bogdana
I on vodi deset hiljad" vojske
Sve junaka i brzog konjika.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Orlovića Pavla
I on vodi hiljadu junaka,
Konjanika ljutog oklopnika.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Juga bogatoga
I sa njime dvanest hiljad" vojske,
A pred vojskom do devet sinova,
Kako sivih devet sokolova.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Strahinina Bana
I on vodi hiljadu junaka,
Pod njima se crna zemlja trese.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Vasojević Steva,
I sa njime hiljadu junaka,
S golim sabljam” momci u rukama.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Musića Stevana
I sa njime hiljadu junaka
Na svakome devet čelenaka.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti Srđa Zlopogleđa
I on vodi hiljadu junaka,
Pripasali mača zelenoga.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti dijete Lauša
I on vodi tri hiljade vojske;
Nad Laušem posestrime vile,
Bijaju se nebu pod oblake,
Zlatne strjele nose u rukama,
Te gađaju orla pod oblakom.
Taman vojsku tabor učiniše,
Dok evo ti vojvode Miloša,
I njegova oba pobratima,
Oni vode silovitu vojsku:
Četrdeset hiljada junaka,
Svi junaci pod zlatnim tokama,
Pod tokama i bojnim kopljima.
Kad se silna iskupila vojska,
I kad care vjeću učinio
S vojvodama i sa junacima,
On se stade opremati s vojskom, 570
Da on pođe u šolje Kosovo,
I da sutra do Sitnice dođe,
Da kod vode popenje čadore,
Pod čadore sabere junake;
Dok evo ti carice Milice 575
U crnu se futu zamotala,
Ljuto ciči k'o šarena guja:
„Knez-Lazare, bez zahoda sunce!
„Ti se spremaš u boj na Kosovo,
„Koga ćeš ti sa mnom ostaviti 580
„U Kruševu, u našemu dvoru,
„Da mi obraz od grdila čuva
„Ako carstvo zadobiju Turci?“
Progovara slavan car Lazare:
„Gospođice, carice Milice!
„Evo tebi zlatan prsten s ruke,
„Kad se sutra razviju barjaci
„I pođemo u boj na Kosovo,
„Izići ćeš pod kulu u polje,
„Ti imadeš devet sokolova, 590
„Devet braće devet Jugovića,
„Pokaži im prsten s moje ruke,
„Ti obiraj koga tebi drago,
„Ostaće ti jedan da te čuva.“
Tako care gospu sjetovao 595
I gospođa njega poslušala.
Kako sutra danak osvanuo,
Opremi se silovita vojska,
Sto hiljada ubojnih junaka,
I četiri preko toga više, 600
Razviše se kite i barjaci,
Kao morski po nebu oblaci,
Car pojaha golema zelenka,
Pred carem je njegov barjaktare,
Barjaktare Boško Jugoviću,
Zelen ga je barjak poklopio,
Zlatne kite po plećima biju,
Dobar junak dobra konja jaše,
Tri mu koplja u visine skače,
Po četiri naprjed odskakuje;
Iza njega Jug-Bogdane stari,
Oko njega svih devet sinova,
Divne braće devet Jugovića,
Kako sivih devet sokolova,
Pojahali konje od mejdana,
Ne bi rek'o na konjima jašu
Već ih nose nagorkinje vile;
Oko cara sluge i vojvode,
Uz krilo mu sluga Vidosave,
S desne strane Banović Strahinja,
A za njima vojvoda Miloše,
Spored njega Kosovac Ivane,
A s lijeve Toplica Milane,
Koliko se pobre milovahu,
Sve im konji grive miješaju,
A junaci brke i solufe.
Mili Bože! čuda golemoga,
Da je kome čuti i gledati,
Kad povrvje sila i ordija,
Iz Krupeva iz bijela grada,
Kako stoji cika vitezova,
Kako l” vriska vilovitih konja!
Ljuto ciče majke i sestrice:
Žale majke premile jedinke,
Mlade snahe od boja junake,
A đevojke svoje zaručnike;
Stoji cika malog i golemog,
Cika glasa ču se do nebesa,
I crna se zemlja zadrmala
Od junaka i od konjanika.
Kad siđoše pod kulu u polje,
Dok evo ti carice Milice,
Pred milosnu braću izlazila,
Svojim noktim” lice nagrdila,
Ljuto ciči k'o šarena guja,
Svakog brata redom zamolila,
Svakom prsten carev pokazala,
Ponajprije carskom barjaktaru,
Barjaktaru Bošku Jugoviću:
„O moj brate, Boško Jugoviću!
„A za Boga jednoga te molim!
„Ne moj mene ostaviti same,
„Već ostani sa mnom u Kruševu,
„Da mi obraz od grdila čuvaš,
„Ako caru suđen danak dođe,
„Te u boju ljutome pogine.“
Progovara Boško Jugoviću:
„Luda ti si, moja seko mila!
„Kako ću ja s tobom ostanuti?
„Ko će nosit" careva barjaka
„U Kosovo pred čestitom vojskom?
„Volim tamo muški poginuti,
„Nego ovđe ženski ostanuti,
„Eto tebi brata najmlađega,
„Najmlađega i najmilijega,
„Našeg brata miloga Nenada,
„Nek ostane s tobom u Kruševu.“
Pa proćera bijesna dorina,
A za njime sva braća ostala,
Svakog gospa zamolila redom,
Nijedan joj ostati ne šćede.
Kad naljeze mlađani Nenade
I njega je gospa zamolila:
„Moj Nenade, moj očinji vide!
„Ostani ti sa mnom u Kruševu,
„Da ti seki od zakletve budeš ,
„Ako braći suđen danak dođe,
„Te izginu braća na Kosovu,
„Da mi obraz od Turaka čuvaš:
„Ja sam čula prokletnici Turci,
„Da brat bratu nevjeru učini,
„Da obljubi svoga brata ljubu,
„Kamo l” ne će tuđu žensku glavu,
„Koja nema zaručnika svoga.
„Čudan adet jeste u Turčina,
„Ne boji se Boga ni sramote,
„Za junaštvo, crn mu obraz drži,
„Potamniti, što se pred njim svjetli.“
Progovara mlađani Nenade:
„Dalje stani, moja sestro mila!
„Da te dobar dorat ne pogazi,
„Da te srdit bratac ne udari;
„Ne ću ostat” iza braće moje,
„Volim s njima muški poginuti,
„Nego brez njih život ostaviti.“
Pa proćera bijesna dorina
I on ode --u boj na Kosovo.
To je gospi vrlo žao bilo,
Suze proli, natrag se povrati,
Rastade se s gospodarom svojim;
Rastade se majka sa jedinkom,
Seka s bratom, ljuba svojim drugom
A ćevojka s milim zaručnikom,
Ode vojska u boj na Kosovo.
O svačemu junaci zboriše,
A najviše od dobra junaštva;
Progovara Miloš Obiliću:
„Slatka braćo i dobra družino!
„Ako Bog da i sreća velika!
„Sutra ćemo u boj u Kosovo
„I na turski logor udariti!“
To rekoše do vode dođoše,
U Kosovo do vode Sitnice,
Kod Sitnice vojsku ustaviše,
Razapeše crvene čadore
I razviše svilene barjake;
Onđe caru čador napraviše,
Pokraj vode u zelenoj travi,
Pak posjede slavan car-Lazare.
Tu se njemu krsno ime sluči:
Amos prorok, što ga proslavljaše,
Pak pod čador saziva vojvode,
Sve sabrao srpske vojevode,
Da proslavi svetitelja svoga,
Na Kosovu u oči mejdana.
Posjedoše srpske vojevode,
Sve po redu i po starješinstvu,
Večeraše gospodsku večeru,
Pak stadoše piti hladno vino,
Po dvaput se čašom obrediše,
Ali mučki i sve neveselo;
Kada caru treća čaša dođe,
Da podigne slavu svetitelju,
Zlatnu čašu prihvati u ruku,
Pogleduje desno i lijevo,
Pa ovako care progovara:
„Vojevode, moja braćo draga!
„Kome ću ja sada nazdraviti?
„Po starini da bih nazdravio:
„Nazdraviću starcu Jug-Bogdanu,
„Po milosti: mojim devet šura,
„Devet šura mladih Jugovića,
„Po ljepoti: Banović Strahinji,
„Po prvini: Brankoviću Vuku,
„Po junaštvu: Obilić Milošu;
„Ta nikom je nazdraviti ne ću ,
„Već Milošu milu zetu mome:
„Zdrav Milošu, moja prava slugo!
„Prva vjero, potonja nevjero!
„Kada sutra bude na mejdanu,
„Nevjeru ćeš meni učiniti,
„Turcim” vjeru, a meni nevjeru,
„Jer izdade, žalosna ti majka?
„Što je tebi krivo kod Lazara?
„Svega si mi zadovoljan, sine;
„Koliko sam tebe milovao,
„Šćerku sam ti moju poklonio,
„A sad ćeš me izdat” na Kosovu:
„Jer Milošu, crn ti obraz bio?“
To Milošu vrlo muka bila,
Uz obraz mu plamen udario,
Raspdi se kao zmaje ljuti,
Od zemljice na noge skočio
I zdravicu carsku prihvatio,
Pak ovako caru govorio :
„Hvala tebi care na zdravici,
„A ne hvala na tvojoj besjedi!
„Kada izdah? nikad izdat” ne ću!
„Života mi i moga imena!
„Viđećemo, mili gospodare!
„Kada sutra viđen danak dođe,
„Ko je vjera, ko li je nevjera?
„Nevjera ti sjedi uz koljeno!
„Ako Bog da, te suđeno bude,
„Kako sutra viđen danak svane,
„Evo tebi čistu vjeru dajem,
„Pojahaću debela ždralina,
„Proćeraću kroz svu tursku vojsku
„Do čadora silna par Murata,
„I njemu ću pod čadora doći,
„Murata ću rasporiti živa
„I staću mu nogom pod grnjoce
„I skinut” mu zećir prsten s ruke,
„S kime care misli carovati,
„Tebi ću ga, care, donijeti,
„Neka vidiš, slavni gospodare,
„Ko je Miloš na bojnom Kosovu,
„Je li vjera, ili je nevjera?“
Kada Miloš zdravicu popio,
Čašu baci na siniju zlatnu,
Pa ispade Miloš pred čadora
A za njime oba pobratima,
Pobratime Kosovac Ivane,
I do njega Toplica Milane,
Pa Milošu tiho govorahu:
„Evo tebi braće u Kosovo!“
Kako sutra bijel danak svanu,
Uranio vojvoda Miloše,
Šrije zore i prije danice,
Pak opremi sebe i ždralina;
Kad danica pomolila lice
I zorica zemlju opsjenula,
On izvede svojega ždralina,
Dovede ga do čadora svoga,
Pa pripasa brijetkinju ćordu;
Gledaju ga sve srpske vojvode,
Hoće l” stvorit" što je govorio,
Doklen Miloš posjede ždralina.
Kad viđeše do dva pobratima
Posjedoše konje od mejdana,
Za Milošem konje naćeraše
Na Sitnicu studenu vodicu,
Na Sadžmiju kamenu ćupriju
I ćupriju zdravo pregaziše.
Kad u tursku vojsku zagaziše,
Bojna koplja strmu okrenuše,
Misle Turci Srbi će se predat",
Pred njima se rastupljuju Turci,
Sve među se oni govorahu:
„Blago nama, danas do vijeka!
„Predaše se tri srpske vojvode,
„Kojih smo se najgore bojali.“
A Miloš im s konja odgovara:
„Jadni Turci, vi manite glave!
„Viđećete preda” kako sam se,
„Dok dopanu naši vitezovi,
„Pa vas stanu gonjat” na buljuke,
„Kano vjetar snijeg na smetove,
„Raskidivat” vama utrobice,
„Kano vuci ovcam” cigarice.“ 830
To ne znaju, što im Miloš kaže,
Veće caru na muštuluk trču:
„Eto nama, tri srpske vojvode!
„Kojih smo se najgore bojali,
„Oni idu da s” predadu nama.“ 835
Nima care velik bakšiš daje,
Pa sastavi svu ulemu listom
I ulemu care zapituje:
„Šta ću Vlasim" ja sada pružiti,
„Ali nogu, al" bijelu ruku?“ 840
Ta ulema caru govorila:
„Sramota je vlahu pružit” ruku,
„Pruži nogu, nek t” u nogu ljubi,
„Neka ti je vazda pod nogama.“
Progovara vezir Uštuglija: 845
„Car Murate, od istoka sunce!
„Hoćemo li pred njihe izići?“
Odgovara silan car Murate:
„Otidite preda njih u polje,
„Pak prostrite tri čohe velike, 850
„Jednu čohu prostrite crvenu,
„Drugu bjelu a treću zelenu;
„Kada sluge konje naćeraju,
„Ako idu da s nama ratuju,
„Hoće sve tri nogam” pogaziti; 855
„Ako nose od gradova ključe
„I harače od sedam godina,
„Crvenu će čohu pogaziti,
„I crvenu i čohu bijelu
„A zelenu na koplja dignuti, 860
„Pak ispod nje konje proćerati.“
Kad dočuše carevi ridžali,
Odlećeše pred srpske vojvode
Prostriješe tri čohe velike.
Kad vojvode konje naćeraše, 865
Sve tri čohe nogam” pogaziše.
Kad to viđe vezir Uštuglija,
Progovara turskom car Muratu:
„Vidi care, sluga Lazovijeh!
„Kako čohe nogam” pogaziše, 870
„Hoće s tobom zaturiti kavgu,
„Ne nose ti od gradova ključe.“
Progovara silan car Murate:
„Nije tako, moja đeco draga!
„Da su šćeli zametnuti kavgu, 875
„Davno biše povadili ćorde,
„Đauri se pjani dogodili,
„U pjanosti čohu pogazili.“
U ta doba Miloš na ždralinu
Cu obadva svoja pobratima, 880
Odjahaše konje od mejdana.
Izlećeše carevi seizi,
Da Milošu prihvate ždralina,
Ne dade ga carevim seizim”,
Već ga daje Kosovac Ivanu:
„Pričuvajde mojega ždralina,
„Dok uljegnem caru pod čadora,
„Da ga vidim i da ga spomenem,
„Kako no sam sinoć govorio.“
Pak upade caru pod čadora;
Opazi ga silan car Murate,
Po šiljtetu nogu opružio,
Misli care, Miloš će ga ljubit,
Te ovako njemu progovara:
„Lako malo, Lazareva slugo!
„Ne moj moje gaziti serdžade,
„Već mi ljubi čizmu i mamuzu.“
Planu Miloš kao vatra živa,
Na Murata naskočio vučki,
Britku sablju povadi hajdučki,
Živa cara Miloš rasporio,
Od učkura do grla bijela.
Jadan Murat bez riječi zjeva,
Šod čadorom Miloševa sablja,
Po glavama, kao munja sjeva,
Te obara careve vezire;
Posiječe vezir Uštugliju
I do njega Muhur-Saibiju
I carevih dvanaest ridžala;
Dok dopade do konja ždralina,
Sedamdeset odsiječe glava.
Sva tri pobre konje posjedoše,
Kroz Kosovo konje povratiše,
I u Turke juriš učiniše.
Bože mili, nemila sastanka!
Kad se stade krvca proljevati,
Da je kome stati te gledati,
Kako srpske sijevaju ćorde,
Kako l” turske zijevaju glave,
Ljuto sjeku srpske vojevode,
Sjeku Turke ka” zelenu travu:
Kud prolazi Toplica Milane,
Dobra biše kola prolazila,
Kud prolazi Kosovac Ivane,
Dvoja biše kola prolazila,
Kud prolazi Obilić Miloše,
Troja biše kola prolazila.
Uzavrela sva ordija turska,
Da zastavi vojvodama puta,
Ali ništa učinit” ne može,
Dobri konji, a silni junaci,
Posjekoše svu carevu vojsku,
Pokraj vode konje odjahaše,
Na Sitnicu vodu silaziše,
Umivaju potavnjelo lice,
I krvave ruke do ramena,
Rashlađuju svoje pusto telo,
Da svijetli gospodaru pođu:
Peruć” lice na vodici hladnoj,
Među se su momci govorili,
Kako im je kom u boju bilo,
Dok zareče vojvoda Miloše:
„Avaj braćo žao mi do Boga!
„Đe ostade vjera u nevjeri!
„Sinoć sam se caru zatjecao,
„Da ću junak na bojnom Kosovu,
„Rasporiti turskog car Murata,
„Stati njemu nogom pod vilice,
„I skinut” mu zećir prsten s ruke;
„Ja rasporih silnoga Murata,
„A drugo sam sve zaboravio
„Sijekući careve delije,
„Nisam caru stao pod vilice,
„Ni skinuo zećir prsten s ruke,
„Da darujem gospodara svoga;
„Stan'te malo kod vode Sitnice,
„Dok se caru pod čadora vratim,
„Da iznesem vjeru ispod noga.“
Besjede mu oba pobratima:
„Ne moj, brate, da se povraćamo,
„U povratku dobivanja nema.“
„Ja vas, braćo, poslušati ne ću,
„Ja ću ići, da ni doći ne ću,
„Volim obraz od života moga.“
Pa posjede debela ždralina,
Povrati ga u ordiju tursku.
Žao braći brata ostaviti,
Oba za njim konje povratiše,
Udariše muški sjeći Turke,
Probijaju sabljom sebi pute
Do čadora turskog car Murata,
Pred čadorom Miloš odjahao,
Odmah caru pod čador ulazi,
Pak mu stade nogom pod vilice,
I skide mu zećir prsten s ruke;
Po čadoru pritisnuli Turci,
Pritisnuli sve k'o zemlja crna:
Sramota je ne osvetit" cara
Pod barjakom sveca Muhameda;
Miloš trže brijetkinju ćordu
Isiječe na čador tenefe
I delije turske Jedrenlije,
Pak posjede zmajovita ždrala,
Kroz Kosovo konje naćeraše.
Tu se mnoga krvca proljevaše,
Kose Turke k'o zelenu travu:
Za dan goru sablja isjeć” ne će,
Ni vojvode svu carevu vojsku:
Sva se sila pod oružje digla,
Da osveti pogaženog cara.
Dok zavika Toplica Milane:
„Osveti me, vojvoda Miloše!
„Ostadoh ti danas u Kosovu.“
A Miloš mu tiho odgovara:
„Prosto tebi, moj brate Milane!
„I ja ću ti brže tamo doći.“
Dok povika Kosovac Ivane:
„S bogom brate, vojvoda Miloše!
„Pogiboh ti i ja u Kosovu,
„Osveti me, mio pobratime!“
A Miloš mu tiho odgovara;
„Dobar, brate, Kosovac Ivane!
„Ja se u vjek tome daru nadam,
„Nije žalit” slavno umrijeti.“
Pokraj njega proćera ždralina,
Ražljutio sebe i pariša,
Turke tare, nema kuda gore,
Uz Kosovo leti kao zmaje,
Mnogo trave krvcom obojio,
Vrelom krvcom Turadije klete,
Dok doćera do vode Sitnice.
Al” da vidiš jada velikoga,
Kad se junak izbaviti nada,
Zlo mu pada, od kog se ne nada,
Iz stijene babetina viknu:
„Jadni Turci, jada dočekali!
„Vidite li, očim” ne viđeli!
„U Miloša srca vilovita,
„U junaka konja zmajovita,
„Na njima su dva dobra oklopa, 10.
„Oklop konjski i oklop junački,
„Vi Milošu ništa ne morete,
„Dok je njemu ždrala od mejdana;
„Već vi bojna koplja okrenite,
„Pobodite u ledinu tvrdu, 1025
„Oštra koplja nebu okrenite,
„Rastavite konja od junaka,
„Morete ga onda osvojiti.“
Kad začuše baše Jedrenlije,
Udariše koplja u ledinu, 1030
Gusta koplja kao gora crna,
Dok naleće ždralin u tu goru,
Pade jadan u zelenu travu,
Sve mu koplja noge razniješe,
Bez nogu se po kopljima valja, 1035
Traži jadan svoga gospodara,
A Miloš je od njeg” odskočio,
Pak u ruku koplje prihvatio,
Na bojno se koplje opirući,
Preskakaše Turke na buljuke, 1040
I ruse im glave odsjecaše.
U Turčina silovita vojska,
Dobri konji, a dobri junaci,
A Miloš je bez svojijeh krila,
Bez ždralina i bez pobratima; 1045
Navališe Turci sa svih strana,
Navališe kao zemlja crna
Na Miloša umorna junaka.
A kakav je Obilić Miloše?
Sav u krvi ogreznuo bješe,
Sijekući po Kosovu Turke;
Navalila sila svakolika,
Na Miloša samcata junaka,
Navališe, pa ga uhvatipe,
Na pleća mu ruke savezaše,
Da ga vode caru pod čadora,
A Miloš im tiho besjedio:
„Stan'te, malo, Turci vitezovi!
„Zovnite mi onu babetinu,
„Što žaljaše, da se krvca lije,
„Čini mi se, nešto mi je svoje,
„Da joj kažem za gotovo blago.“
Turci bjehu, za Boga hajahu,
Dovedoše babu iz stijene,
Babetini Miloš govorio:
„Primakni se, moja mila strina!
„Ti si nešto mojoj majci svoje,
„Da ti kažem za gotovo blago,
„Što ga više uživat” ne mogu.“
Prevari se babetina ružna,
Primače se vojvodi Milošu,
U Miloša savezane ruke,
Babetinu zubim” dokopao,
Pa je baci u vodu Sitnicu,
Neka prati krvave junake.
Žao Turcim”, što Miloš uradi,
Pa ga onda caru povedoše,
Dovedoše silnu car Muratu;
Šćahu njega onđe pogubiti,
Al” ne dade turski car Murate,
Već ovako njima odgovara:
„Ne mojte se na njga rasrditi,
„Ne mojte vi njega pogubiti,
„Što je mene Miloš pogubio;
„Vojnička je sreća donijela, 1085
„Da me dobar junak pogubio;
„Već mi živu devu rasporite,
„Pak me živa u devu metnite,
„Življet" mogu tri bijela dana,
„Ne bi l” vlaškog cara nadživio, 1090
„Ne biste li njega pogubili,
„Da đaurin od Kruševa Lazo,
„Ne ustakne alem kapu carsku.“
Kad je tako Murat govorio,
Sva je vojska listom povrvjela, 1095
Ona ode caru u sretanje.
Malo vreme po vremenu bilo,
Glas dopade slavnu car-Lazaru,
Tri vojvode da mu izgiboše,
Da je Miloš cara rasporio, 1100
I velike jade poradio,
Dok mu Turci savezaše ruke;
Pak zaplaka slavan car Lazare:
„Ej Miloše, moja prava slugo!
„Tvrda vjero prva i potonja! 1105
„S kime ću ja u boj na Turčina?
„Ko će moju sokoliti vojsku,
„Kad su meni krila polomljena?
„Đeco moja, moji Jugovići!
„Mi Miloša danas izgubismo, 1110
„Sve smo svoje dobro izgubili,
„O njega sam ogrješio dušu,
„Suprot toga izgubiću carstvo.“
SRp. nAR. plvsmv. 20
Kad začuše braća Jugovići,
Zaplakaše kao đeca mala:
„Ej Miloše, slavni gospodare!
„Ti si naske dobro naučio,
„Bojak biti i konja jahati;
„Kada sutra bijel danak svane,
„S kime ćemo na bojnom Kosovu
„Potisnuti prokletnike Turke
„Do čadora ranjena Murata,
„I vojvode srpske osvetiti,
„Što u boju za obraz padope?“
Dok zareče slavan car Lazare:
„Poslušajte, moji sokolovi!
„Sve vojvode i vi barjaktari!
„Neka znadu svi naši junaci,
„Kako sutra bijel danak svane,
„Da nam valja udarit” u Turke,
„Izginuti, ili predobiti;
„Za to svaki nek pripravi ćordu,
„Bojno koplje i svoju strijelu,
„Pa što nama Bog i sreća dade.“
Kako sutra bijel danak svanu,
Digoše se braća Jugovići,
Svaki caru pristupio ruci
I od njega ištu proštenije,
Da polete u boj na Turčina,
A care im na to odgovara:
„Stan'te malo, moji Jugovići!
„Da mi našu razdvojimo vojsku, -
„Da sa strane Turcim" udarimo,
„Ne bismo li njihe potisnuli.“
Car Lazare sabrao vojvode,
Barjaktare i sve poglavare,
Pa je s njima savjet učinio,
Silovitu vojsku razredio:
Od istoka cetinjskog vladiku
I njegovu kitu Crnogorce,
Što u vatri uzmaknuti ne će;
Od zapada Brankovića Vuka
Su njegove dvanest hiljad" vojske,
Oklopnika, kao vatre žive;
Car Lazare Vuku govorio:
„Mio zete, Brankoviću Vuče!
„Vodi vojsku u Šaru planinu,
„Kada zveknu u polju handžari,
„Brže da si na mejdan junački
„Iza leđa dušmaninu kletom,
„Udri vraga, doklen mu je traga!“
Jug-Bogdana care postavio
S desne strane, da mu krilo brani,
I do njega Musu Arbanasa,
A do Muse Orlovića Pavla,
A s lijeve bana Strahinina,
A do bana Vasojević Steva,
A do Steva Srđa Zlopogleđa,
A ostale po redu vojvode,
Po srijedi slavan car-Lazare,
Uz krilo mu sluga Vidosave.
U cara je silovita vojska
Četrdeset hiljada vojnika,
A pred vojskom carski barjaktare,
Barjaktare Boško Jugoviću.
Kad je tako vojsku uredio,
Car posjede golema zelenka ,
Pa se krenu silovita vojska,
Naćeraše konje na ćupriju,
Konjanike najbolje junake,
Dočekaše Turci kao vuci,
Pak se stade krvca proljevati;
Jugovići, sivi sokolovi,
Potiskoše mačevima Turke,
Sve razgone Turke na buljuke,
Bih ti rek'o i bih se zakleo,
Kud prolazi devet Jugovića,
Tud je mutna voda udarila,
Valja glave konjske i junačke,
Nije voda već junačka krvca;
Ljuto biju devet Jugovića,
Ljuto biju i sijeku Turke,
Osam paša biše i ubiše,
Kad devetog biti započeše,
Al” pogibe Jug-Bogdane stari,
Pokraj njega devet Jugovića,
Devet caru sivih sokolova.
I njihova sva izgibe vojska.
Mače vojsku cetinjski vladika
A uz njega mladi Crnogorci
I sa njima junaci Bošnjaci,
Udariše muški sjeći Turke,
Osam paša biše i ubiše;
Kad devetog biti započeše,
Al” pogibe Cetinjski vladika,
I njegova sva izgibe vojska,
Pobjegoše junaci Bošnjaci.
Mače vojsku srpski car Lazare,
A do njega Strahinine bane,
Oko cara silovita vojska, 1210
Četrdeset hiljada junaka,
Povadipše koplja i strijele,
Britke sablje i oštre handžare,
Ljuto biju i sijeku Turke,
Devet paša biše i ubiše, 1215
Kad desetog biti započeše,
Potiskoše niz Kosovo Turke,
Pa razgone Turke na buljuke,
Kao vuci po planini ovce;
Da t” je viđet” Strahinića bana, 1220
Kako sječe na buljuke Turke,
Jednom mane, dvadeset glava pane.
Tako stalo dok je sunce palo,
I dok Srbi Turke doćeraše,
Do Sitnice do vode studene; 1225
Gotovo se sila Muratova
Na Kosovu bojnom izlomila,
Od mišica srpskijeh junaka;
Al” da vidiš jada velikoga,
Bog ubio Vuka Brankovića! 1230
On izdade tasta car-Lazara,
Ne šće pomoć” miloj braći svojoj,
Miloj braći i svom gospodaru,
Već kad viđe iz Šare planine,
Da će listom izginuti Turci, I235
On poleće s dvanest hiljad" vojske,
Oklopnika, kao vatre žive,
Te pomože dušmaninu kletom,
Da nadvlada srpskog car Lazara.
Car-Lazaru vojska izginula, - 1240
Ostalo mu dvadeset hiljada,
Čim mogaše nadvladati Turke,
Al' nevjera Vuče Brankoviću,
Da ugrabi krunu Nemanića,
I gospodstvo srpskog knez-Lazara
Združio se s dušmaninom srpskim,
Udariše čilni na umorne,
Sjekoše se do sat noći tavne;
Tu izgibe sva careva vojska,
Dok Lazina polećela glava.
Bad pogibe slavan car Lazare,
Kraj bunara kod vode Sitnice,
Brani mu je Banović Strahinja,
Da je jadnu ne ugrabe Turci,
Sama mu se zavaljala glava,
Pa pobježe u .vodu bunara.
Dok pogibe Vidosave sluga,
Braneć” cara s mačem u desnici,
Otpade mu mišca do ramena,
Šade jadan caru uz koljeno,
Sluga ječi, britka sablja zveči,
Britka sablja Strahinina Bana,
Što presjeca konje i junake:
Dok zvijezda sa nebesa pade,
Tavni mjesec viš” Kosova stade.
Kad to viđe Banović Strahinja,
Ovako je junak besjedio:
„Đe si Vuče? ne bilo te majci!
„Jer izdade? prokleta ti duša
„I ovoga i onog svijeta!
„Za što naše ti obori carstvo,
„Kad od Boga ne bješe suđeno?
„E da Bog da, suđeno ti bilo,
„Te i tvoja polećela glava
„Od sokola visokog Stevana,
„Što si našu slavu zakopao,
„Na Kosovu polju širokome!
„E da Bog da, ono ne rodilo,
„Doklen Srbi opet ne dobili,
„Što su danas na njem izgubili.“
Pa povrati svojega dorina,
Oćera ga do vode Sitnice,
Do Sadžlije kamene ćuprije,
Na ćupriji jade poradio,
Dok je sabljom Turke rašćerao;
Bog mu dade rane ne dopade,
I on ode do Kruševa ravna,
Da on čuva slavnu gospođicu,
Udovicu caricu Milicu,
I vijernu Miloševu ljubu,
Gospođicu mladu Vukosavu,
Da ih jadne ne obljube Turci:
Obje jadne mlade udovice,
Njima para do ćesara nejma,
A ljepote u svoj carevini.
Kad on dođe do Kruševa grada,
Susrete ga carica Milica,
I sa njome šćerca Vukosava,
Mila ljuba vojvode Miloša ,
Kukajući kako kukavice:
„Avaj! nama do Boga miloga!
„Kamo naši slavni gospodari?“
Strahinja im po istini kaže,
Što je bilo u polju Kosovu,
Đe je slavan care poginuo,
Poginuo Jug-Bogdane stari,
Poginulo devet Jugovića,
Poginuo Vidosave sluga
Poginuo cetinjski vladika,
Poginule sve srpske vojvode
S prokletoga Vuka Brankovića.
Doklen bane u Kruševo poš'o
Silni Turci cara ugrabiše,
Odnesoše silnu car-Muratu,
Progovara drugi care turski,
Bajazite, kog su zaparili:
„Gospodine, silan car Murate!
„Evo cara na umoru tvome,
„Ti si njega care nadživio,
„Ali sad ćeš i ti umrijeti,
„Kako hoćeš da vas ukopamo?“
Odgovara silan car Murate:
„Ukopajte mene i Miloša.
„Obojicu naske naporedo,
„A Lazara nama ispod nogu,
„Nek vam bude pod nogama raja.“
Progovara vojvoda Miloše:
„O Turčine, silan car Murate!
„Ja smo i ti oba na umoru,
„A car moj je evo preminuo,
„Molim ti se, silan car Murate!
„Ne mojte nas tako ukopati,
„Već dva cara, oba, naporedo,
„Mene mome caru ispod nogu,
„Sluga sam mu bio ovog svjeta,
„Nek mu budem i onog svijeta.“
Kad dočuo silan car Murate,
Bajazitu tiho govorio:
„Bajazite, moj sine rođeni!
„Svu trojicu tako ukopajte,
„Kao što je Miloš govorio:
Onda Murat Turcim” govorio:
„Moji Turci, ne bili prokleti!
„Slušajte mi sina Bajazita,
„Nek vam bude i otac i majka;
„Ne mojte se Turci rasrditi,
„Što je mene Miloš pogubio,
„Svačije je u boju junaštvo,
„Sa junaštvom, kad ga zadobije;
„Ne mojte vi raju cvijeljati,
„Ne mojte vi raju pogaziti
„Za osvetit" cara i ordiju,
„Što pogibe na polju Kosovu,
„Već pazite raju kao braću,
„Tako ćete dugo carovati,
„A drukčije izgubiti carstvo,
„Što ste s krvlju vašom zadobili
„I s pomoću Vuka Brankovića,
„Koji vam je mejdan poklonio.“
Kad to reče, odmah preminuo,
Te obadva cara ukopaše
Naporedo jedan do drugoga,
Ispod nogu srpskog car Lazara
Ukopaše vojvodu Miloša,
Kako što je i sam govorio.
Dok su slavne care ukopali,
Knjiga stiže caru Bajazitu
Od Milice žalosne carice,
Bajazita gospa zamolila:
„Daj mi care, carevu besjedu,
„Da prohodim kroz polje Kosovo,
„Da na grobu slavna car-Lazara,
„Tužno srce u suzam” izjadim
„I okajem milog gospodara;
„Da ja vidim sve naše vojvode,
„Đe su meni slavno izginuli,
„Da ih metnem u kočije zlatne
„I povezem do Kruševa ravna,
„Da pokopam mile gospodare,
„Što za spomen rodu izgiboše.“
Kada paru taka knjiga dođe,
Te vidio, što mu knjiga piše,
Onu gleda, drugu sitnu piše,
Opremi je carici Milici:
„O Milice, ljubo Lazareva!
„Ti se ne boj doći u Kosovo .
„Te pohodi tvoga gospodara
„I ostale sve srpske vojvode,
„Što su tebi skoro izginuli,
„Nosi leše i junačke glave,
„Te pokopaj, đe je tebi drago,
„Niko tebe za to smetat” ne će,
„Od mrtvijeh meni fajde nema;
„Već ja hoću živijeh đaura,
„Da mi daju danke i harače,
„A uz danke od boja junake,
„Da uzimam zemlje i gradove.“
Kad carica knjigu proučila,
Na mlađega srklet učinila.
Išćeraše zlaćene kočije
I poda njih mlade talijane,
Sjede gospa u kočije zlatne
I sa njome šćerca Vukosava
Vijernica Miloševa ljuba,
Oko njihe sluge nekolike,
Oćeraše u polje Kosovo,
I carica do Sitnice dođe,
Tu je žarko ogrijalo sunce;
Kad doćera do vode Sitnice,
Dok ugleda lijepu đevojku,
Pak đevojci dobro jutro viče,
Caricu je cura opazila,
Ispred nje je na noge đipila,
Suze taruć” njojzi govorila:
„Kud ćeš jadna? jade ne viđela!
„K"o pto sam ih ja očim” gledala:
„Sve je polje tama pritisnula,
„Kosovo je jadno i krvavo!“
Njoj besjedi carica Milica:
„A ćevojko! što ti ovđe radiš,
„I proljevaš suze niz obraze,
„Kakva ti je golema nevolja?
„Ali ti je kogod poginuo?“
Progovara lijepa đevojka:
„Avaj! meni, moja mila seko!
„Bratac mi je soko poginuo?
„Ja sam juče kod vode siđela,
„Bijelo sam platno bijelila;
„Do šest sata bijeloga dana
„Bješe voda bistra i lijepa ,
„Taneno sam platno bijelila,
„Lice mila i vodicu pila,
„Kad je šesti sahat nastanuo,
„Stade tutanj zemlje i planine,
„Bih ti rekla, moja seko mila! 1435
„Da se crna zemlja prolomila;
„Stade zveka od polja Kosova,
„Kako da su zvona zazvonila,
„I Sitnica studena vodica,
„Tad proteče mutna i krvava 1440
„Nosi konje i mrtve junake
„I junačke kape i čelenke,
„Tu ugledah: avaj, meni seko!
„Rusu glavu mila brata moga,
„Pa sam ti se ovđe skamenila, 1445
„Ne znam sama što ću ni kuda ću.“
Progovara carica Milica:
„A đevojko sa mnom kukavice!
„Jesi l” štogod s vode zadobila?“
„Jadna seko, gospođice slavna! 1450
„Ljute sam ti jade zadobila:
„Britku sablju Kosovac Ivana,
„Bojno koplje vojvode Miloša,
„Amajliju Toplice Milana,
„Zlatnu kitu Boška Jugovića 1455
„I čelenku dijete-Nenada.“
A kad začu carica Milica,
Uz obraz joj plamen udario,
A niz obraz grozne suze proli,
Pa okrenu u polje Kosovo, 1460
Da potraži svoje poglavare,
Đe je koji junak poginuo.
Bože mili! čuda velikoga!
Sve je polje tama pritisiula
A od pare konjske i junačke, 1465
Ne vidi se sunce od oblaka,
Ni zeleno polje od junaka,
Bih ti rek'o kad bi onđe doš'o,
Da je pusta gora isječena
Od leševa konjskih i junačkih;
Da je voda polje poplavila,
Kad po njemu sva zelena trava
Ne bi bila jadna i krvava,
A po travi izlomljena koplja,
Britke sablje i dugi mačevi,
Do balčaka sve je izlomljeno,
A strijele po polju rasute
K"o prutovi posred vinograda;
Na hiljade ranjenih junaka
I debelih konja od mejdana.
Stoji jeka konja i junaka,
Viju vuci, grču gavranovi,
Tu je strašno čuti i gledati,
Polje tavno, a nebo oblačno,
Pred očima sve je Milki mračno.
Kada gospa do bunara dođe,
Đe je njojzi care poginuo,
Ona nađe Vidosava slugu,
Pak ustavi zlaćene kočije,
Uze slugu na bijelo krilo,
Još bijaše u životu svome,
Umiva ga studenom vodicom
A zaljeva od srca suzicom,
I ovako njemu progovara:
„Vidosave, moja vjerna slugo!
„Moreš svoje oči otvoriti?
„Znaš li, jadan, na čijem si krilu“
Progovara sluga Vidosave:
„U krilu sam moje mile majke,
„Mile majke carice Milice.“
Progovara carica Milica:
„Vidosave, moja prava slugo!
„Đe pogibe slavan car Lazare
„I ostali naši vitezovi?“
Odgovara Vidosave sluga:
„Tamo pođi u napredak gospo!
„Do bunara do vode studene,
„Onđe nam je care poginuo,
„Glava mu je u bunar panula,
„Tu su mnoga sedla isječena,
„Tu su mnogi konji isječeni,
„Mnogi konji i mnogi junaci;
„Otle pođi u napredak gospo!
„Tu ćep naći devet braće mile,
„Devet braće devet Jugovića,
„Đe su oni mladi izginuli,
„Tu je mnoga krvca proljevena,
„Pred njima ćep Jug-Bogdana naći,
„Đe je tebi babo poginuo;
„Malo pođi u napredak gospo!
„Tu ćeš naći tri srpske vojvode,
„Pobratima Toplicu Milana,
„Pokraj njega Kosovac Ivana,
„I tvog zeta vojvodu Miloša,
„Kad su njega s konjem rastavili,
„Pet stotin” je kopljem oborio;
„Tu su mnogi leši od Turaka,
„Tu je silna krvca proljevena.“
To izusti sluga Vidosave,
To izusti a dušu ispusti, 1530
Metnu njega gospa u kočije,
Kroz leševe naćera kočije,
Sve nalazi po redu junake,
Đe je koji slavno poginuo,
Pa svakoga u kočije tura, 1535 .
A za njima suze ne propušta,
A kad nađe vojvodu Miloša,
U zemljici skoro zakošana,
Zacviljela kako kukavica:
„Moj Miloše, moja prava slugo!
„Ko će moje dvore pričuvati?
„Ko li branit” mene od Turaka?
„Sve junake mogu preboljeti,
„Tebe nikad do vijeka ne ću:
„Nije majka rodila junaka, 1545
„Radi vjere i srpskog imena,
„Čista srca, pak i dobre duše,
„Što je majka vojvodu Miloša!“
Pak poćera po polju kočije.
Kad turila baba u kočije, 1550
Ode na grob slavna car Lazara;
Ljuto cvili do Boga se čuje:
„Gospodare, slavan car Lazare!
„S tobom me je ogrijalo sunce
„Grijalo me za života tvoga, __ 1555
„A od sad će do vijeka moga
„Sve mi biti mračno i oblačno;
„Tvoje slavno ime, moj Lazare,
„Do vijeka biće ti svijetlo,
„Brankovića ružno i prokleto,
„Što obori cara i državu!“
Dok zavika nešto iz oblaka:
„O Milice, Lazareva ljubo!
„Hajde odmah na vodu bunara,
„Uzmi glavu tvoga gospodara,
„Ponesi je bijelome dvoru,
„Položi je u kneževu crkvu,
„A tjelo ćeš do tri godnnice;
„Ti ne žali svoga gospodara,
„Gospodara slavna car-Lazara,
„Lazar ti se, gospo, posvetio,
„Što je junak slavno poginuo
„Radi vjere i krsta časnoga
„I za ljubav roda i plemena.“
Kad Milica riječ razumjela,
Brže ode na bunar studeni;
Al” da vidiš od Boga čudesa,
Sav se bunar razasjao listom
Od kneževe glave svetiteljske,
Glava sama na ruke joj pala,
Milica je u krilo uzela,
Ona sjede u kočije zlatne,
Odnese je u Kruševo ravno
U kneževu u bijelu crkvu.
Dan za danom, vreme za vremenom,
Tri godine biše i prođoše,
Podiže se carica Milica
S patrijarhom i dvanest vladika,
S popovima i kaluđerima,
S đakonima i mladim đacima,
Te odoše na Kosovo ravno,
Otkopaše tjelo knez-Lazara,
Dok udari miris od svetinje,
Sveto tjelo, u zemljici cjelo,
Izvadiše svetiteljsko tjelo, 1595
Odnesoše u Kruševo ravno,
Pjevajući i Bogu moleć” se,
U bijelu crkvu položiše
Sveto tjelo srpskog knez-Lazara;
Nim se slavi Ruška gora slavna 1600
I namastir Ravanica crkva.
Eto tako, moja braćo draga!
Zbog nevjere i nesloge naše
Propade nam carstvo i država,
Pogibe nam slava i gospodstvo, 1605
Sam Bog znade kad će opet doći,
Ali ćemo svi u jadu proći?



Izvor[uredi]

Srpske narodne pjesme iz Bosne i Hercegovine: Junačke pjesme starijeg vremena. Knjiga treća. Skupio Bogoljub Petranović. U Biogradu, u državnoj štampariji 1870., str. 271-321.