Propast kraljevstva bosanskog
Zakukala sinja kukavica,
Na granici bosanskoga bana,
Ostavi ga jato sokolova,
Ostaviše braća izabrana,
Svoj je braći svojoj omrznuo, 5
I golubu na jelovoj grani,
I bijeloj na planini vili,
Kamo l' nije narodnoj kabili.
Kad na Bosnu navojštiše Turci,
Da dobiju bosanskoga bana,
Da je njemu dobra sreća bila,
Da je imo srce u njedrima,
Mušku pamet u junačkoj glavi,
Ne biše ga prevarili Turci,
A tako ga prevariše ljuto.
Prevari ga Otmanović care,
Sa onijem kraljem latinskijem,
Što izdade na vodi brodove.
Nakom smrti slavna gospodara,
Gospodara silnoga Dušana,
On je svoju braću porušio,
Porušio i sneveselio,
Jer je telo s dušom raselio,
Sirotinju svoju ostavio,
Da Dušana žali i pominje,
Dovijeka da za njim jaduje.
Osta Bosna na bosanskom banu,
A u bana tanka pamet bješe,
Tanka pamet, a nesreća brza,
Jer mu knjiga iz Njemačke dođe,
Od latinskog kralja njemačkoga,
Ovako mu sitna knjiga kaže:
»Be ne boj se, Ristiću Šćepane,
Što su na te navojštili Turci,
Od Jedrene jest Mehmed Alija,
Da pritisne Bosnu ponositu,
Da okrene sve pod svoju ruku,
Al' se toga nemoj prepadati,
On je jedan, a naske dvojica :
Dva lješnika orahu su vojska ;
Ak' 'oćeš ti mene poslušati,
On ne more s nama ratovati,
Da se danas u jedno složimo,
Da mi našu vojsku sastavimo,
Pomeni se da si vjere moje,
A okreni sve tvoje pod moje,
Neka bude sva uprava moja,
Zemlja tvoja a uprava moja,
Da ti uzmeš moje dženerale,
Koje sebi uz koljeno hranim,
Pa i tebe od Turaka branim.«
Kada banu taka knjiga dođe,
Kada viđe što mu knjiga kaže,
Prevari se, ujede ga guja,
Zakuka mu rimska kukavica,
Na pendžeru, u bijelom dvoru,
Što ostavi čistu vjeru svoju,
A prihvati tuđu brez nevolje,
Sva od njega braća odstupiše,
I vojvode srpski načolnici,
Odstupiše, jer ga omrznuše,
I od njega lice okrenuše,
Svoju jadnu vojsku.porušiše,
Sirotinju slavnoga Dušana,
Jera nema njegove uprave,
Nema mu ko vojskom upravljati,
Banovinu branit od Turaka,
A na Bosnu Turci nastupiše,
Polovinu Bosne pritiskoše,
Srbadija silna i bijesna,
Al' zaludu kad tu fajde nema,
Kad ko vojskom okrenuti nema,
Kako pred njom poglavara nema,
Dušmanin se lako na nju sprema,
Polovinu Bosne prihvatiše,
Poglavice srpske pohvataše,
Nekog silom, nekog prijevarom;
I Saraj'vo pod ruku uzeše,
Pa na bana vojsku okrenuše,
Misli bane da će ostanuti,
A ne vidi da će poginuti,
Misli jadan Ristiću Šćepane,
Njegovu će zakloniti glavu,
Pristalice, jedne nevjerice,
Što su za njim pristali za blago,
U Krajinu bana otpratili,
U Jajcu se s njime usedrali.
Dok zakuka sinja kukavica,
Na vrh Jajca u njegovoj kuli,
Ovako je njemu zakukala:
»Bosne bane, Ristiću Šćepane,
Svu ti Bosnu pritiskoše Turci,
A sve s tebe i nevjere tvoje
Dok ne slušaš Srbadije svoje,
Već slušaš gospode latinske,
Koji tebe ljuto prevariše,
Navratiše, pak te prevjeriše,
I za sobom tebe okrenuše;
Vidiš, bane, ti nesreće tvoje,
Što ostavi vjeru prađedovsku,
Slavnu vjeru srpsku i hrišćansku?
Dok si svoju vjeru ostavio,
Vidiš đe si glavu izgubio?
Kako sjutra bijel dan osvane,
I na te će udariti Turci,
Kamenita Jajca opkoliti,
Svu su Bosnu pod ruku uzeli,
I vojvode srpske zarobili,
Koji su se bili i krvili,
Neki bio, neki nije smio,
Dok od tebe pomoći im nema,
I tebi se loša sreća sprema,
Sjutra će te opkoliti Turci.«
Dok iskuka banu kukavica,
Udari mu ljuta žaovica,
Ljuto žali što je uradio,
Vjeru žali, a Bogu se moli,
Al' zaludu Bogu nije mio,
Nije mio ko je prije bio,
Dok je svoju vjeru pogazio. 120
U to doba udariše Turci,
Niz Krajinu kajno gorski vuci,
Sve sijeku Srbe Krajišnike,
Od starina rođene junake,
-Krajišnici na glasu junaci, 125
Ljuto biju po razboju Turke,
Al' zaludu, puste fajde nema,
Dok ni otklen pomoći im nema,
Žarko ih je presjenulo sunce,
Ostadoše Srbi sirotice, 130
Za gospodom silnijem Dušanom,
Kad se Dušan predstavio slavno,
I Bosni je barjak potavnio,
Kralječini, pak i banovini,
Dok izgubi 'nakog gospodara, 135
Gospodara silnoga Dušana,
Turcima se otvoriše vrata,
Da uzimlju zemlje i gradove,
Po Srbiji na četiri strane,
Svu Krajinu redom pritiskoše, 140
Dok siđoše Jajcu kamenome,
Oko Jajca vojsku usedraše,
Usedraše i utaboriše,
I tu s banom dženjak izvadiše,
Tu se biše za petnajest dana, 145
Prepadoše bosanskoga bana,
Potonjega Ristića Šćepana,
Prepadoše, pa ga prevariše,
Sve mu šalju knjige šarovite,
Šarovite, ama jadovite, 150
Te ovako njemu otpisuju:
»Što se biješ kad ti fajde nema?
Tebi više gospodovat nema,
Tvoj se konjic u podrumu sprema,
Da ti bježiš, jali da pogineš, 155
Bolje ti je danas pobjegnuti,
Neg' na gradu sjutra poginuti,
A Jajac je naše ljetovanje,
Ođe ćemo ljeto ljetovati,
Po svoj Bosni harač pokupiti,
U sve raje vaše Srbadije,
Nek se znade da je naša raja.«
Kad to začu Ristiću Šćepane,
Na mlađe je srklet učinio,
Pak po noći konje opremiše,
Pak iz Jajca noću pobjegoše,
U Ključu se vatan učiniše,
I topove svoje okrenuše,
Okrenuše pa ih potpuniše,
Dadoše im izobila hrane,
Ne bi l' turske salomili grane,
Još se uzda Ristiću Šćepane,
Još se uzda, da se ne zauzda,
Al' zaludu njemu fajde nema,
Dok je svoju vjeru pogazio,
On je svoju sreću izgubio,
Boja nema, razbojišta nema,
Dok se bane preko puta sprema.
Malo vreme, za dugo ne bilo,
Dok ujutru jutro osvanulo,
Osvanulo i sunce granulo,
Kad pogleda Ristiću Šćepane,
Kada Ključa opkololi Turci,
Opkolili su četiri strane,
Da salome sve banove grane,
Iz topova biju u bedeme,
Dočeka ih Ristiću Šćepane,
Tu se biše tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Dok evo ti knjige šarovite,
Od najprvog' careva vezira,
Po imenu: bega Veli-bega,
I ta knjiga 'vako izgovara:
»O ču li me? Ristiću Šćepane,
Ti bosanski od starina bane!
Što se biješ, kad ti fajde nema?
Nema boja, nema razbojišta,
Veće bježi, ne izgubi glave,
Da se biješ, izbit' se ne moreš,
Da se moliš, odmolit' ne moreš,
Da s^otkupiš, otkupit ne moreš,
Ako nam se danas predat nepeš,
Neka znadeš, poginuti moraš,
Da si vila, pa da imaš krila,
Pa da ti je od čelika meso,
Ne bi perje iznijelo mesa,
Ja kamoli, da bi pobjegnuo;
Već poslušaj mene gospodara,
I vezira Fati-Mehmed cara,
Što mu vojsku vodim i upravljam,
A evo ti tvrdu vjeru dajem,
Riječ dajem, kojom se poznajem,
Od Stambola do Bosne ponosne,
Neka znadeš, prevarit te neću,
Ak' 'oćeš me danas poslušati,
Ti povedi svoju porodicu,
Sobom vodi koga tebi drago,
O svog roda i poroda svoga,
Od starine banova sjemena,
Vodi sobom kud god tebi drago,
Ti na Ključu otvori kapiju;
Pak provedi roblje na kapiju,
I ponesi gotovinu blago,
I ostalo što je tebi drago,
Pak ti bježi kud je tebi drago,
A ne boj se nikoga do Boga.«
Kad Šćepanu tak'a knjiga dođe,
Opremi se, putovati pođe,
Pa izvede svoju porodicu,
Od starine banova poroda,
A poroda srpskoga naroda,
Sirotinju slavnoga Dušana,
Koga žali i jelova grana,
I na grani 'tica lastavica,
Na boriću sinja kukavica,
Na omari soko 'tica siva,
I njegova seka sokolica,
Na jablanu 'tica golubica,
I ona ga žali i spominje;
I bijela u oblaku vila,
I ona je porušila lice,
Sve to žali slavna gospodara,
Gospodara silnoga Dušana,
Što je bio slava izabrana,
Za Srbina ko za brata svoga,
Dok uvenu slava izabrana,
Srbinu je uvenula grana,
Propade nam zgoda i sloboda,
Na Kosovu polju nesretnome,
Pogibe nam slava i država,
Pogiboše sve srpske vojvode,
S prokletoga Brankovića Vuka!
Kad je bane Ključa otvorio,
Otvorena vrata ostavio,
On pobježe, žalosna mu majka!
Mielijaše da će pobjegnuti,
Al' mu jadnu loša sreća bješe,
Goni mu se sreća i nesreća,
Sreća mili, a nesreća trči,
Nesreća mu sreću prestignula,
Njega turska vojska dočekala,
Dočekala, pa ga uhvatila,
Uhvatiše, pa ga savezaše,
Od lakata ruke do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca,
Šćepan pišti kajno kukavica,
Uhzatiše pa ga odvedoše,
Odvedoše Muli i Kadiji,
I veziru begu Veli-begu,
Kad ga viđe Mula i Kadija,
Oba složno njima govoriše:
»Što vodite crna Đaurina,
Đaurina, mrka Kaurina?
Što vodite, što ne pogubite?«
Tadaj reče vezir Veli-beže:
»Poslušaj me Mula i Kadija,
Nije hvala, a nije pohvala,
Da junaštvo hrani prijevara,
Da se riječ gazi i pogazi,
Ako želiš naše vojne sreće, 280
Što se reče, nek se ono steče;
Mi smo rekli da ga propuštimo,
I da njemu život poklonimo,
Da se na to svi redom sklonimo,
Da sklonimo, da se poslušamo, 285
Zdogovor se na saboru hvali,
Nek s' i naše junaštvo pohvali,
Jer i mali kad riječ pogazi,
U njega su slomljeni bogazi,
Ja kamoli prvi poglavari, 290
Kad bi riječ svoju pogazili,
Ostali bi ljudi ko kravari!
Kad to začu Mula i Kadija,
Kadija se na šibliku muči,
A Mula mu zlu riječ izruči, 295
I veziru tako preporuči :
»Čudim ti se, vezir Veli-beže!
Su čim ideš, su čim vojsku vodiš?
Što u glavi ludu pamet nosiš?
Što ti držiš vjeru u nevjeri? 300
U Đaura nikad vjere nema!?
Ako si mu vjeru založio,
Ja sam ti je nogam' pogazio,
Što nam bude, nek sve meni bude,
Što će nama vjera u nevjeri?! 305
Ja ga davi! ja ga posijeci![1]
Da ti njemu zapaneš u ruke,
On bi tebe na vatru složio,
Ja kamoli vjeru pogazio,
Ti se meni nimalo ne čudi, 310
Ako budem za to zgriješio,
Što sam tvoju vjeru pogazio,
I na vjeri njega pogubio,
Pogubio bana Đaurina,
Svi vidite, i pripovidite;
Ako njega danas ukopate,
Nek i Mulu sjutra ukopate,
Ako za to ogriješim dušu,
Što Đauru vjeru pogazimo,
Nek m' ubije katura kobila,
Među oči, nek mi čelo skoči!
Nek vidite šta sam uradio,
Na Đauru đunah uhvatio,
Ako l' budem pravo osudio,
Svoj vam Bosni sto godin' sudio!«
Kad tu Mula reče lakrdiju,
Izvedoše bana bosanskoga,
Izvedoše polju na širinu,
Izvedoše, pa ga posjekoše,
Posječenu glavu povaljaše,
To veziru vrlo mrsko bješe;
A Mulinu radost uzvisiše,
Pak pošeta Mula i Kadija,
A bojali čibuk pripalili,
Pošetaše poljem širokijem,
Odbijaju dime na svrdlove,
Pregledaju konje i kobile ;
I kature, mloge drvarice,
Koja ima tvrdu samaricu,
Da banovu natovare glavu,
Da je spreme bijelu Stambolu,
Dok dođoše do jedne kature,
U Mule se lula raslabila,
Spade njemu lula sa čibuka,
On se saže lulu prihvatiti,
Da navrne lulu na čibuka,
A kobila što se pridesila,
Odbaci se nogam' čivtimice,
Među oči ploče pogodiše,
Dok u Mule oči iskočiše,
Jednom puhnu dok dušu ispuhnu,
Jedni viču :»Da kopamo bana!«
Drugi viču: »Mulu rad' rahmana!
Klanjajte mu turskog haramana!«
Haraman mu učiniše Turci;
Do vezira glasi dopanuše,
I vezir mu rahmet predavaše,
Ala-rahmet, to je Muli taman!
Što pogazi vjeru na nevjeru,
Te pogubi bosanskoga bana,
Na nevjeri turskoga rahmana,
Nek đauri vide i privide,
Đe je loša vjera u Turčina.
Đe gođ ima u vjeri nevjere,
U tom niko nek ne drži vjere,
Što nam Mula na londži izreče,
Danas mu se na vidiku steče,
On prodade vjeru za nevjeru,
Pa izgubi u nevjeri glavu,
Nije Mula knjigu doučio,
U Stambolu u bijelu gradu,
Pa kobila njega priučila!
To gledaju Turci i hrišćani,
Poglavice bosanskoga bana,
Što su njima ruke savezane,
Kad viđeše, tadaj govoriše:
»A vjere mi, vezir Veli-beže!
Kazali su poodavno ljudi:
Nema ljeta brez Đurđeva dana,
Nema brata dok ne rodi majka,
Nema dana brez sunčanog zraka,
Nema vjere brez srpskog junaka,
Koji srie u grudima hrani,
Koji Boga istinoga hvali;
Koji drugog ne robi, ni pali,
Onaj slavno za svakoga radi,
Kako za se, tako za drugoga,
Radi svoje sreće i drugoga,
Nikad vjere pogaziti neće,
U tome će Bog mu dati sreće.
Ali evo muke i nevolje,
Ljuta jada Bosni iznenada,
Dođe vakat i dođe vrijeme,
Da nam Turčin i u Bosni sudi,
Koji vjere ni zakona nema,
Već sve sebe u dže'enem sprema,
On ne pazi vjeru u drugoga,
Gore gazi vjeru već nevjeru;
On se kome ispoviđet nema,
Da sve spali crkve i džamije,
Nikome se ispoviđet neće
Ne vele mu zakon prihvatiti,
Već živina, ko mloga divina,
Danas živi, a sjutra umire,
Oko sebe nepravdu razvire,
Sirotinji haljinu razdire,
Ne govori nikad: »Daj mi Bože!«
Već uvijek: »Daj mi, more, Vlaše!«
To rekoše bosanske vojvode,
To rekoše, pa ih isjekoše,
Sve to gleda vezir Veli-beže,
Đe na vjeri Srbe isjekoše,
Ogledalo Mule izviđaše,
Što zlo reče, gore mu se steče,
Ni za to se pak ne sjetovaše,
Već ostale mloge isjekoše,
To veziru vrlo mučno bješe,
Jad jaduje, nikom ne kazuje,
Zla se narav za Turke skazuje,
Sam u sebi vezir govorio:
»Čini mi se, i zakleo bi' se,
Da bijahu mene poslušali,
Više bismo zemlje prihvatili,
Oko Bosne na četiri strane,
Niđe ne bi budžak ostanuo,
Đe se ne bi Turčin naselio,
A tako će mlogo ostanuti,
I ostaće lomna Gora Crna,
Što je vrelo rođeni' junaka.
Crna Gora lomna za Turaka,
Aza one Crnogorce ljute,
Nije lomna, već je gora lovna!
Čuo jesam đe kazuju ljudi,
Đe j' ondale svečevo koljeno,
To se lako prihfatiti ne da,
Već na turski avdes loše gleda.«
Tadaj vezir vojsku podignuo,
Pak pokupi slavnu Srbadiju,
Časom sabra pedeset hiljada,
Sve momaka, žalosna im majka!
Slavnog roda srpskoga poroda,
Pa ih sobom odvedoše Turci.
Kada Bosnu uzeše pod ruku,
Tad na Crnu Goru udariše,
Al' učinit ništa ne mogoše,
Na n>oj mlogi Turci izgiboše,
Izgiboše, njeki pobjegoše,
Pak odoše na zemlje okolne,
Da opkole i da ih osvoje,
Da prihvate sve pod svoju ruku,
Sirotinji da pokažu muku,
Pokazaše, zemlje pritiskoše,
Sve do mora na četiri strane,
Sve narode pogaziše slavne,
A nejverne više podigoše,
Koji njima narod izdadoše,
Tijem Turci zemlje pokloniše,
I davanje mlogo odobriše,
Da ne daju, već da se poznaju,
Đe su prije izdajice bile,
A danaske turske poznajice,
Đe ih Turci na to poznadoše,
Pa im tuđe zemlje darovaše,
A koji se vjerni dogodiše,
Brez svojega dobra ostadoše,
Jadujući i sirotujući,
Za gospodom slavnijem Dušanom,
Ostadoše sirotice tužne,
Kajno noćca brez žarkoga sunca,
Ko 'čelica brez medna cvijeća,
Jadujući i sirotujući,
U ljutome ropstvu uzdišući,
Izdajući danke i harače,
A pomoći niđe ni od koga,
Niđe nikog do Boga jednoga,
Mila Boga i krsta časnoga,
A sve mole Boga istinoga,
Da im svane i sunce ograne,
Od istoka oklen grije sunce,
Od Rusije i od Šumadije,
Od Srbije i od Gore Crne,
Na vidiku slave ponosite,
Da i njima sa prinosom dođu,
Da pohode vjerne i nevjerne,
Da daruju i da obraduju,
Vjernom slavu i svakome pravu,
To će biti mučno dočekati,
Al' će žarko dočekati sunce,
Te Srbinu ogrijati lice,
Dok pokaže mloge nevjerice.
Kad je prije na Kosovu bilo,
I srpsko se upuštilo carstvo,
I S' Njemanića na Otmanovića,
I onda se Srbi izdadoše,
Jedan drugom protiv učiniše,
Među njima koji slavni biše,
Nevjerice njima zavidiše,
Slavni biše i Srbe braniše,
Ban Strahinjić i Ivan Kosovac,
Pak i soko sa jelove grane,
Slavan Miloš desnice uzdane,
Dokle bude drva i kamena,
Srbi će ga žalit i spominjat,
Za sav narod on poginu slavno,
Sirotinьi za n>im osta tavno,
Da ga žali i da ga spominje.
Jadan Miloš s togje poginuo,
I njega je drugi opa'nuo,
Opa'nuo slavnu car Lazaru,
Među sobom pak se ponesoše,
Tadaj Turci na njih udariše,
U tom Srbi carstvo izgubiše,
I nevjere mloge postadoše.
Kad je Srbim' carovanja bilo,
Zmajevim' je svud naselje bilo,
Kad pogubi slavan car Lazare
Ljuta zmaja ognjena junaka,
U svom dvoru na demir-pendžeru,
I tu zmaju učini nevjeru,
Tu zmajeva progovori glava:
»Šta uradi, slavan car Lazare?
Lasno tije bilo carovati
dok bijahu zmaji sokolovi,
Teško Srbu što dočekat može,
Đe zmaj zemlju prelećet ne može,
Kad nestane moga zmajovanja,
Poželjeće Srbi carovanja!«
Iza toga dočekat se može,
Kad se Srbi svi zajedno slože,
Kada jedan dobro djelo smisli,
Jedan smisli, drugi izgovori,
Da se srpska vjera razgovori,
Da narodu i srpskome rodu,
Časom svane slava i sloboda;
Dok iskoči na sunašce žarko,
Silan junak Kraljeviću Marko,
Jal' vojvoda Obilić Miloše,
Te podigne sokolove naše,
Od Srbije i od Šumadije,
Crne Gore i Hercegovine,
I od Bosne od zemlje ponosne,
Kad se digne i vojsku podigne,
A razvije krstata barjaka,
Kadjunaci okrvave ruke,
I junačke kad pokažu znake,
Tad će Srbi mejdan zadobiti,
I Turčina slavno pobjediti,
Biće opet naša carevina,
I bosanska slavna banovina.
Tad će Srbe ogrijati sunce,
Od istoka, do suđena danka. -
Ban bosanski kad Bosnu upušti,
Vjeru gazi, s nevjerom se slazi,
Te posluša latinskoga kralja,
I u Rimu Papu latinskoga,
Koji Srba ne hvali nikoga.
Već ga mrazi, da nogam' pogazi,
Vjeru daje, nikog ne poznaje,
Srbe kaže da su od nevjere,
Dok prevari bosanskoga bana,
Te s' upušta Bosna izabrana,
Sa Srbina, pa na Latinina,
Iza njega na Otmanovića.
Ej nevjero, niđe te ne bilo!
Što učini svem narodu krivo,
Na vidiku srpskome junaku,
Svak te viđe, pak te pripoviđe,
I bijela u oblaku vila,
Nevjeru je navijek proklela;
A siv soko kad pa'ne na grane,
I on žali vjerne izabrane.
