Prolog u slikama

Izvor: Викизворник
PROLOG U SLIKAMA


DAVAN U ZAGREBU KAD JE SABOR NANOVO SKUPLjEN BIO


(19. julija 1866.)


(Oblak zastire dno pozornice).


PROLOG (u narodnom odelu sa trobojnom širokom vrpcom preko prsiju):
Molim vam se, gospodo svijetla
I gospođe srdca plemenita,
Milostivo da mi dopustite,
Da vam krasnu priču pripovedim
O vilinskom čedu čudesnome,
Što je lepo, ko zvezda Danica,
Puno krasa i puno miline
K'o ma koje dete od Bogova
Što na grčkom sediše Olimpu.
  
PRVA SLIKA
Vilinsko čedo.
(Oblak se digne i ukaže oku gorski predel, gole hridi, na vrhu sedi devojče boso u samoj suknjici i košulji, s raspletenim vlasima i drži rukama lice pokriveno. Mrak je, vetar duše, divljač, pustinja.)


PROLOG (okrene se slici):
Na vrh Kleka gizdave planine
Sedi malo siroto devojče,
Svilna joj je kosa razpletena,
Ruho joj je veto poderano.
Bosa hodi po oštrom kamenu,
Ruke drži na svom mladom licu,
Da joj svijet ne opazi suza:
Uboga je, ali ponosita;
Zna da kći je roda slavjanskoga
Pa oseća veličinu roda!...
Vidite li kako drhće mlada.
K’o tanana u vetru šibljika!
O! na goloj hridi u visini
Mrzla vlada magla i vetrina,
Dokle jarko ne ovlada sunce;
A njoj plava tekar sviće zora,
A sunce joj jošte se ne rodi.
Nemoj plakat’ vilinski porode,
Naša gora zlatne vile ljubi,
Naše polje sladku pesmu ceni,
A lijepa ova domovina
Grli sve, što lepotom odseva,
Štuje, što je dobro i visoko.
Naša gora dat’ će tebi hlada,
Naše polje dat’ će tebi zraka,
A lijepa. ova domovina
Primit’ će te kao krv rođenu,
Zlatnom će te rizom odenuti.
Sjajnim će te vencem nakititi,
Tek joj kaži to vilinsko lice,
I daj čut' joj pesmu od divote.
(Devojče ustane bodro.)
Tako, mila! otresi se straha,
Strah ubija i volju i snagu;
Smelo gledaj u budućnost mračnu,
Mladu smelost svet rado pomaže.
(Zasviti.)
Eto vidiš, svetlost prosijava,
Je l’ to sunce? il’ je lepa nada?
Bilo sunce, bila lepa nada,
Samo napred, u svetlost polaziš,
A svetlost je već u sebi život!
(Devojče se obraduje nečemu.)
Kakva radost na detetu sijnu?
(Ona diže glavu i oči k nebu.)
Oko diže u visinu plavu
Sigurno joj uteha dolazi...
(Ona metne ruku na prsi.)
Ruke svoje meće na srdašce...
Hvali boga? Dobro biti mora!
(Svetlost se umnoži.)
Svetlost raste: dan joj prosijava.
(Čuje se jutarnje zvono.)
Kako milo duši i srdcu godi
Taj znak prvi dnevnoga života.
(Zvoncad na ovcama čuje se.)
Pastir tera na pašu ovčice...
(Svira frula.)
Mili glasi frulice prostačke,
Vi ste mati holog šestopevca
Što nam dušu u nebo podiže...
(Čuje se pesma pastirke: „Miruj, miruj srce moje.“)
I pesma se iz svog sna probudi:
Ta seljanka navešćuje Mursku
Hrvaticu Evropom slavljenu.
Kako pesmu mala vila sluša!
Kako prosta razdraga ju svirka.
Taku svirku bolnik u snu čuje
Kad rumeno doleće mu zdravlje!
Takva pesma zdvojenju zamneva
Kad mu sijne jasno spasa lice!
(Devojče pruži ruke kao da hoće koga da prigrli i stupa naprvo.)
Napred stupa, bele širi ruke...
(Sad dođe sa strane na suprot trojedna kraljevina. Sunce se rodi.
Devojče padne na grudi domovine. Tiha muzika počne svirati.)
Lepo čedo slavnu nađe majku,
Slabo dete spusti se na nedro
Koje će mu punu dati snagu...
(Malo jača muzika.)
Zora svanu, veselje zapeva:
Čedo malo nemaj više straha
Kog ta primi diže ga iz praha,
Hrvatska je već za mnogu rlavu
Neumrlu pridobila slavu!
(Oblak padne.)

DRUGA SLIKA


PROLOG (govori publici):
Dete malo nađe majku milu,
A majčina nega daje snagu.
Malo dete, već je ponaraslo;
Majka joj je kosu očešljala,
Odela je svitom plemenitom.
Te lijepo bele vile čedo
Mnoge oči na se već navlači.
U grad onaj dovede ju majka,
I u njemu lep joj dvor sagradi,
Te u tome dvoru materinom
Sneva dezva svoje mile sane,
Vežba sile i prikuplja snagu.
Kći smiona sunčanoga zraka,
Lako čedo zlatnoga oblaka,
Tu čudesne iznađe prilike,
Život sana, boje osećanja,
Vihor strasti, od ljubavi slasti,
Svetlost neba, mrakove jereba,
Kaj zločinca, srdce od ljubimca,
I ove sveto pak i sve prokleto,
I sve sjajno, lepo, milo, bajno,
I sve strašno, grozno i užasno,
Sve što diže u nebo čoveka
I što za sveg ubija ga veka.
Sve to deva razvija u slike,
I različne izvodi prilike,
I daje ih gledati svijetu,
I u svetu tvrdi veru svetu:
Da sve pada što nizi čovjeka,
Što ga diže, to traje do veka!
Više puta glednula je vila
I na polje otaštva nam mila.
Te je kadkad u to zimnje veče
Davala nam našeg vrta cveće,
Odganjala sa prošloeti mrake,
I slavila narodne junake,
Te gledala da u naši grudi
Ponos s' dičnim rodom nam probudi,
I učvrsti želju nam srdaca,
Da budemo veći od otaca.
(Oblak se digne. Dvorana lepa. Vila koja je sad već devojka i trojedna kraljerina u sjajnom odelu. Vila ima čarobni štap u ruci.)
Eno vile! Pogledajte samo
Što majčina nega ne učini.
Čuda čini materina nega.
Težko svome svagda bez svojega!
(Vila kao da govorn materi).
Kći materi ovako govori:
Majko mila, već me narav sluša;
Već ti mogu stvarat i razstvarat’...
Grom me sluša...
(Mahne šibicom, zagrmi i tresne.)
Eto čuješ majko!
Sunce mogu ugasiti jarko...
(Mahne šibicom: mrak).
Jasna svetlost na reč moju sjaje...
(Sijne grčka vatra).
Pako oganj kad ja reknem daje...
(Oganj izpod zemlje bukne.)
Spuštaju se iz oblaka vile
Kad osete moga slova sile
(Mahnu spušta se odozgo grupa vila).
Zrak mi ieva...
(Mahne: tiha muzika).
Govore grobovi...
(Mahne, izpod zemlje čujese glas Hamletova otca: Zakuni se: na drugom mestu: Zakuni se! na trećem: Zakuni se!)
I sami me slušaju duhovi...
(Mahne: Duhovi prolaze preko pozornice, osvetljeni vatrom).
Za me nema u svetu prostora,
Vreme mi se pokoriti mora;
Vidiš majko! Snaga mi je jača,
Al još sila kraća mi je od volje,
Još je moje preuzacko polje.
Pust' me da ti sad pokažem majko,
Kakve slike k sebi me privlače,
Što bi rada ako i nemogu.
Dopadnu l’ se moje slike tebi
I nađeš li da mi želja vrezdi,
Pomozi mi i na dalje majko,
Da za hranu tebi dadem slavu.
(Mahne šibicom: Ukaže se hram slave. Osijan bojom i svetlošću. U okrugu stoje slike o kojima se govori u odgovarajućem kostimu.)
Vidiš majko to je hram svijeta:
To su luče moga rodnog dana,
To su dike veliknh naroda.
Stog me tebi poslaše oblaci
Da ti takve odgaim sinove,
Stog me nebo na zemlju uputi
Da joj takve podignem stobore.
(SOFOKLES i ESHILOS).
Ta dvoica što se lepo grle
To su sunca dičnoga Helasa,
Na Olimpu odhrani ih Muza,
Pa i danas sjaju u svijetu
A na slavu sebi i svoima.
(ŠEKSPIR).
Onaj jedan što no tamo stoi
To je onaj komu nema ravna,
Pa s tog nikog uza sebe nema.
To je slika velikog Britanca
Gorostasa međ ljudskim duhovma
To je Šekopir alem dragi kamen
Sa koim se čoveštvo ponosi.
(LOPE DE VEGA i KALDERON).
Ona tamo dva sjajna obraza
Jesu cveće iz zemlje Španjolske
Jedno Vega a drugo Kalderon,
Dva čoveka, dva čuda božija
(RASIN i VOLTER).
Ovde stoje Francije sinovi
Od njih više dva ću tebi kazat’,
To je Rasin slavnog doba slava!...
To je Volter... s koim se kraljevi
Bratimiše. Taj rodi jednakost;
Tomu grlo grom pozajmi svoje,
Pero be mu iz munje skovano.
(GETE i ŠILER).
A dva ona komu nisu znana?
Onaj spoi u svojem Faustu
Zemlju s nebom, sa bogom čoveka,
Sirotinji dade svemogućstvo,
I nadvlada pako čovečanstvom,
I znanosti sav otrov izsuka,
I grijehu nebesa otvori,
Sve istinom i oštrinom misli!.
Onaj drugi dade svom narodu
Balenštajna i Tela junačkog,
I podiže ljude u bogove,
I užeže plamen u narodu,
Koi živce u čelik pretvara,
U krv sipa oganj uzhićenja,
Te sve pravom svetlošću osipa
I kazuje okove okovma
Ma iz zlata da ih sakovaše,
I kazuje visinu visinom,
Ma da rita krije ju prnjava.
Ima takve još više divote
Al’ u naše neću slazit’ doba,
Da kom kako ne učinim krivo.
Takve sine želim odgoiti
Tebi majko i našem narodu
Koi će ti ime proslaviti,
U svijetu dičnog veleumlja,
Koi će ti duhove podići
Koi će ti život uznijeti.
Imaš majko dosta toga blaga
Samo valja svetlosti ga dati.
Na tvoih se Stazić diže grudi,
Ti porodi mladu Malingarku,
Tvoja jeste dika više pesme
Slavna Murska, Ravijojla vila.
Samo majko učini što možeš.
Tu novčići postaju cvetići,
Stotinice svijetle zvezdice,
Hiljadice divne repatice!
Kaplja znoja, koja za to kapne,
U najlepši biser stvorit’ će se,
Te će tebi sjajnu dati krunu
A narodu diku i poštenje.
(Oblak se spusti).
  
TREĆA SLIKA


PROLOG (govori dalje):
Blagi bože velika ti hvala!
Krasno l’ blago narodu nam dade,
Ta imamo pesmu u narodu
Kojoj svet se i čudi i divi;
Junaštvo nam sija u svijetu
K’o na nebu ono jarko sunce;
Prošlost nam je kao nebo plavo
Puna milja i puna svetlosti;
Sadašnjost nam opružuje krila,
Da u jasnu digne se visinu;
A budućnost... ko će pogoditi
Kakvi dani na koga čekaju!
Ali ako ne varaju znaci
Koje svetu ovo vreme daje,
Budućnost nas čeka mnogo lepša
Neg što ikad prošlost nam bijaše.
Vilinsko će čedo pogoditi;
Te će slava slavjanska na jugu
Moći stati uz ma koju drugu.
(Iza oblaka čuje se radosno: Živila! Živila!)
PROLOG (gledi tamo):
No kakvi se to prosuše glasi?
(Oblak se digne. Prizor je lepi poljski predel sa nizkim brežuljcima. Gore stoji domovina i vila koja ima crveni plašt sa zastavom narodnom u ruci jednoj, a vencem lavrovim u drugoj. Oko nje narod u lepoj grupi sa zastavama, u svečanoj odeći viče: Živila!)
Oh miline majka domovina
Kćerku vilu u narod izvede,
A narod ju kao sestru primi!
Oh prim’te ju i prigrlite ju,
Za vaše će živiti poštenje!
Dični sini junačke Hrvatske,
Sokolovi Slavonije krasne,
I vi tići iz orlova gnjezda
Prigrlite vilu umetnicu
Vaša ljubov ulit’ će joj snagu,
Vaša milost dati će joj krila,
Vaša radost duh će joj uzneti:
Samo tako moći će življeti
Samo tako moći će cvetati,
Samo tako moći će sijati,
I veliku izpunit' zadaću!
Jer ta vila što to od vas ište
Narodno je naše kazalište!
(Vila klekne. Domovina joj metne ruku na glavu, a drugom ju predaje narodu, ovaj stane zastavama mahati, radostno pokazuje da ju prima, a orkestar zasvira: Još Hrvatska nij’ propala.)

(Zastor se spusti).