Priča o Lazaru Pardonu, čoveku koji nije gospodin

Izvor: Викизворник
Priča o Lazaru Pardonu, čoveku koji nije gospodin  (1932) 
Pisac: Dragiša Vasić
Pad sa građevine


Ja sam izvršilac testamenta izvesnoga moga ratnoga druga Lazara Pardona. Taj Lazar Pardon (pre poznanstva s njim, nisam ni slutio da i ovakvo prezime postoji), moj, dakle, ratni drug predao mi je, pre ravno pet godina, a po jednome licu, ovakvo pismo:

„Poštovani gospodine druže, ako slučajno saznate da sam se preselio u večnost, ili pak od danas za pet godina ne budete od mene dobili nikakvih vesti, imajte dobrotu pa otvorite ovo zaveštanje, i dalje postupite po uputstvima. Odredio sam baš Vas za izvršioca svoga testamenta sa razloga što ste pravnik, i jer Vas poznajem kao čoveka skroz ispravna, savesna i plemenita.

Hvala Vam srdačno, i zbogom...“

Čim sam dobio ovakvo pismo, ja sam na njemu zabeležio dan prijema, onako kako se to radi u svima državnim nadleštvima, pa sam zaveštanje ostavio u kasu i čekao. A pošto se navršilo tačno pet godina od prijema, i bez ijedne vesti o Lazaru, otvorio sam ga.

Dakle, ja kažem zaveštanje zato što ga je on tako imenovao, a to je upravo jedna ispovest, a ima u njoj nešto i od zaveštanja. No da se ne bih oko toga vazdan zadržavao, i tu ispovest na svoju ruku komentarisao, ja ću je ovako izneti na javnost, i to naročito sa jednoga razloga koji mi je mnogo zgodnije reći na kraju ove dosta smešne i neobične istorije.

Evo, dakle, šta je pomenuti Lazar tamo napisao:

Prvi put sam, veli on, to osetio u šestoj godini, u zimu, kad sam išao u susednu varoš, da kod svoga dede provedem božićne praznike. Zajedno sa mnom, a kod svoje tetke, išao je tada i sin komandantov, moj vršnjak Pavle.

Dakle, toga dana morali smo najpre ići kolima Do prilično udaljene stanice, a potom vozom. U kola smo seli obojica kod Pavlove kuće. I eto, bilo je to tada. Stari kočijaš Stevan, u velikim čizmama preko kolena, otvorio je uslužno vrata zatvorenih kola i, propuštajući prvo Pavla, rekao mu: „Izvolite, mladi gospodine! Molim!“ Zatim se obratio meni: „Hajde i ti, mali. Ulazi!“

Dakle taj bol koji mi je ta starkelja tada nanela, ne nazvavši i mene mladim gospodinom, ni do danas nisam zaboravio. Taj bol nije malo uticao na moj budući karakter. On me je upravo i doveo dovde. Jer, kao što sam rekao, Pavle i ja bili smo vršnjaci, čak sam ja bio neka dva meseca stariji od njega. Svakako, prema tome, da on nije bio mladi gospodin s obzirom na uzrast.

Sve sam to osetio ja i onda, i bio sam otrovan: i na svoje poreklo, i na samoga sebe, i na ceo svet. i osetivši to, smesta sam počeo posmatrati Pavla sa zavišću, ali takvom, da se on morao veoma začuditi toj nagloj promeni moga ponašanja.

Uistini, moram to priznati, bilo je velike razlike u našim spoljašnjostima. Ja sam na nogama imao, na primer, čizmice. Ali su te čizmice, iako potpuno nove, izgledale nekako proste prema malim kaločnama što su se sijale na nožicama komandantova sina. Tako isto bilo je i sa našim šubarama. Povrh svoje nosio je on bašliku, i to je zaista lepo priličilo, dok sam ja, bez bašlike, onako samo u šubari, izgledao kao neki mali kasapin. Ali, bez obzira na odelo, njegovo lice nežno i s finim crtama, njegovo lepo držanje, i sve, počev od glasa pa do najmanjeg pokreta, odavalo je jedno gospodsko dete, isto onako kao što je moje lice i ponašanje odavalo dete svinjarskog trgovca.

I tako, sa velikim nestrpljenjem, sačekao sam da izađemo iz kola odvratnoga kočijaša i da uđemo u voz. A tamo mi se ona rana sve više širila, pa mi i praznici kod dede presedoše, jer sam u duši stalno osećao neku gorčinu i poniženje zbog one razlike između maloga Pavla i mene, razlike tako upadljive čak i u očima jednoga čoveka prosta, ali u svojoj prostoti, svakako, iskrena.

To što ovde ispričah, bez uvijanja, bilo je pre više od četrdeset godina. Ali i od tada, iako su mi u toku života situacije često bivale izvanredno sjajne, iako se to svakome moglo činiti smešno i neverovatno, pa i glupo, ja evo sve do današnjega dana ne doživeh tu čast i tu sreću (a znam šta govorim, i ponavljam: sreću) da me iko oslovi gospodinom.

Kao ličnost ja sam običnoga rasta i uopšte prosečan; ja sam uvek pristojno odeven; ja, sem nešto malo spljoštena nosa (kao mali pao sam na klizavici) nemam ničega naročito upadljivog ni va licu, niti inače; ja podsecam svoje brkove, a kosu češljam „sa strane“, kao što je u modi — te ovu činjenicu, to jest ovo odsustvo svoga gospodstva, i ne mogu i ne znam tumačiti drukče do jedino odsustvom svake strogosti u svojim kao nebo plavim očima. I sa toga razloga, možda, kroz ceo svoj život ja sam za sve i za svakoga, za. muško kao i za žensko, za prvoga kao i za poslednjega, bio samo i jedino Lazar, Laza ili Lazica, ali gospodin Lazar Pardon nikad, ako Boga jedinoga znate, nikad.

Ja se ne mislim vraćati na svoje dečaštvo, niti ću se spominjati svoga mladićstva; ja uzimam sebe kao gotova, kao cela čoveka. Eto, kao takav ja sam se u svome životu, isto onako kao i ostali, bezbroj puta predstavljao svakojakim raznim licima, pred kojima sam običnim glasom izgovarao svoje ime Lazar Pardon. I vazda, u takvim nesrećnim prilikama, ja sam jasno i razgovetno osećao kako na svako takvo lice ostavljam utisak ne nekoga koji se predstavlja Lazar Pardon, već nekoga koji se predstavlja imenom Lazar, koji se izvinjava.

A to sam redovno zaključivao, pored ostaloga, i po tome što sam ja, sa svoje strane, imao utisak: da mi lica kojima sam se predstavljao uvek nešto kao praštaju, odgovarajući mi, umesto svojim imenima, rečima: „Molim, molim!“ Ja uzimam, dakle, sebe kao gotova, cela čoveka. Ja se, na primer, ženim. Ja prolazim ulicom sa svojom ženom. Ja sam najkorektnije odeven, moja žena isto tako; i prolazeći, ja čujem kad kažu: „To je Lazina žena.“ Ili: ja kupujem kuću, jednu divnu i skupocenu vilu, nedaleko od varoši. I hiljadama sam puta, iza zavese svoga prozora, čuo kad su kazali: „To je Lazina kuća. Baš mi se dopada Lazina kuća.“ — Koliko mi je puta u takvim prilikama dolazilo da preskočim prozor i da im doviknem: „Ej, vi, more! Kome vi Laza? Kome vi Laza, nesrećnici nijedni? Šta sam ja vama? Da ne čuvah sa vama ovce, vitkovi nijedni?“

I uvek tako; razvodim se sa ženom, oni vele: „Razveo se Laza“; razbolim se: „Razboleo se Laza“; dobijem odlikovanje, oni kažu: „Odlikovan Laza.“

U ratu, kao oficira, svi bez razlike, zvali su me Lazicom, i u četi, i u bataljonu, i u puku. „Gde si u četi?“ pitaju vojnika, a on odgovara: „Kod Lazice.“ „Ko je dežurni?“ — „Lazica.“ „Ko je u rezervi?“ — „Lazica.“ „Ko je ranjen?“ — „Lazica“, uvek, i samo Lazica.

Po svršenom ratu ulazim u jedno industrijsko preduzeće, veliko, ugledno, vrlo poznato. Unosim sav svoj nemali kapital, u ortakluku sam sa jednim čuvenim, krupnim imenom. I računam, sad ili nikada. Pa se sretam tako sa poznanicima. „Aha, kažu mi oni, bravo! Vi ste sad kod gospodina Krsmanovića. Čestitamo, čestitamo. — „Ne, odgovaram ja otvoreno, ne, gospodine, ja nisam ni kod koga, ja sam ortak gospodina Krsmanovića.“ Izvinjavaju mi se, pravdaju, ali šta mi to vredi?

Nedavno opet spremao sam se da u značajnoj debati Komore učestvujem o privrednoj krizi. Očekujem da u takvoj prilici moram doživeti čast za kojom gorim, da predsedavajući mora kazati, kao što je uobičajeno: ima reč gospodin Lazar Pardon. Dižem, dakle, ruku, javljam se sa ostalima i vidim kad predsednik upisuje moje ime. Onda on redom daje reč i uvek na isti način: „Izvolite, gospodine N. N.“, ili: „Ima reč gospodin taj i taj.“

Sa uzbuđenjem očekujem ja svoj red, i on najzad dolazi. A tada, i na moj užas, umesto da postupi i sa mnom kao sa svima ostalima, on, predsednik, pošto me je nekako pronašao očima, ustaje, dovikuje mi, i rekao bih čak ironično: „Lazo, ajde, Lazo. ti dolaziš.“

Tada se moje srce steže, grlo suši, i ja se zbunjujem, zaboravljam spremljeni govor, i sedam, brukam se, odustajući od tražene reči bez ikakve motivacije. Nikada na javnom predavanju, ili zboru, nijedan predavač ili govornik, izgovarajući reč gospodo, nije pogledao u mene, niti blizu mene, iako sam uvek mogao biti viđen samo u prvim redovima poznatih javnih slušaonica. Nikad nijedan omotač pisma, meni upućenog, nije doživeo slavu: da na njemu bude u celosti ispisana reč za kojom sam istinski umirao; nikad... ali ko bi to sve mogao pobrojati?

I, eto, zbog toga, ja sam jedanput sanjao kako se ubijam. „Boga mu, mislim kao sam i govorim sebi, kakav si ti to tip koga niko nikada u životu ne oslovi gospodinom? Ubij se, kao stoka, ne treba ni da živiš.“ I kao uzimam revolver, prislanjam ga na slepo oko, preživljujem poslednje užasne sekunde, i ... cak. Pa najedanput, na to cak kao lepo čujem gde u predsoblju nastaje užasna uzbuna i kako svi uglas viču: „Otvarajte. Pomagajte, ubi se Laza. Laza se ubio!“

Pa kad je tako, pomislio sam čim sam se probudio, i kad i u takvoj prilici ni za koga nisam gospodin, onda šta mi i vredi živeti. Jest, ali je onda drugi glas u meni progovorio: „Vredi, Lazare, vredi živeti te još kako, ali ne u ovoj zemlji u kojoj niko nikad po zasluzi nije ocenjen.“ I tako sam se rešio na nešto drugo: na to da ovu zemlju nasvagda napustim. I napuštam je i odlazim. Bar za ostatak ovoga moga života ispunjenog poniženjem, ja moram biti gospodin. Ja to hoću, ja to moram, n ja ću to biti u — Francuskoj! Jer tamo, u toj Francuskoj, u toj božanskoj Francuskoj, svaka druga reč koju čujete jeste gospodin (Monѕіeur). Tamo se uvek kaže: Dobar dan, gospodine! Izvolite, gospodine! Uđite, gospodine! (Bonjour, Monѕіeur! Voici, Monѕіeur! Entrez, Monѕieur!) Da se čovek istopi!

No kako ja tamo (iako gospodin — Monѕіeur) mogu jednoga dana umreti, to ovim celokupno svoje, kako kretno, tako i nekretno imanje, zaveštavam sirotinji. Zaveštavam ga onoj sirotinji, poniženoj i uvređenoj, kojoj ne pripada čast da se zove imenom koje me je iz moje rođene otadžbine ovako grozno prognalo.

Molim da se po ovoj mojoj volji u svemu postupi.


Čim sam otvorio ovaj testamenat, odmah sam se rastrčao na sve strane da se što tačnije i podrobnije o imanju zaveštaočevom raspitam.

Međutim, ubrzo sam se obavestio: da ovaj Lazar Pardon nikakvoga svoga imanja, ni kretnog ni nekretnog, ovde u Jugoslaviji, nema, i nije ostavio.

Naprotiv, utvrdio sam: da je i ono malo pokretnosti što je imao (o vili nema ni pomena) rasprodao, pa sa novcem otputovao neznano kud, ako mu je verovati: u Francusku.

Dakle, kao izvršilac ovoga, božem, testamenta, šta bih mogao ja da kažem o ovome Lazaru Pardonu doli to: da, zbilja, i nije nikakav gospodin, kad je sa mnom, ni krivim ni dužnim, mogao nešto ovako da uradi.

Pa ipak, kao čovek kome ovo nije prva nepravda preko koje prelazi, ja ću se s njim oprostiti rečima? Neka je laka zemlja i Bog da prosti Lazara Pardona.