Pripovijetke iz Staroga i Novog zavjeta

Izvor: Викизворник
Idi na navigaciju Idi na pretragu
PRIPOVIJETKE IZ STAROGA I NOVOG ZAVJETA
Pisac: nepoznati
Preveo Đura Daničić. Sedmo izdanje. Beograd 1865.


Sadržaj

Iz Staroga zavjeta[uredi]

1. Postanje svijeta.[uredi]

Bog je stvorio nebo i zemlju samo svojom riječju. Osim Boga nije bilo ništa dokle Bog nije stvorio. Sam je Bog bez početka, i on može stvarati štogod hoće. On nije htio da svijet u jedan put postane ovako lijep, nego malo po malo, uredivši i namjestivši iz početka sve jedno prema drugome.

Sad da vidimo kako je Bog za šest dana stvorio nebo i zemlju.

Bog reče da postane vidjelo; i vidjelo postane. Tada Bog odvoji vidjelo od tame; i tako postane prva noć i prvi dan. — Po tom stvori Bog svod koji je oko zemlje, i odvoji vodu iznad svoda od vode ispod svoda, i svod nazove nebo. To je drugi dan. — Treći dan odvoji Bog na zemlji vodu od suha, i učini te iz zemlje nikne trava, i bilje i drveta s rodovima.

Četvrti dan stvori Bog vidjela na nebu, što pokazuju zemlji znake i vremena i dane i godine, a na ime veliko vidjelo što upravlja danom, i malo vidjelo što upravlja noći, zajedno sa zvijezdama. — Peti dan stvori Bog velike ribe, i sve što u vodi živi, i svakojake ptice, pa ih blagoslovi i reče: „Rađajte se i množite se!“ — Šesti dan učini Bog te izide iz zemlje zvjerinje, svako po svojemu rodu. Tada reče Bog: „Daj da načinimo čovjeka, koji će biti u obliku kao i mi, i biti gospodar nad ribama u moru i nad svima pticama i nad zvjerinjem i nad svom zemljom.“ I Bog stvori čovjeka po svojemu obličju. Ali stvori samo jednoga čovjeka i jednu ženu, pa ih blagoslovi i reče im: „Rađajte se i množite se, napunite zemlju i vladajte njome!“ — Tako bi šesti dan; i Bog pogleda sve što je stvorio, i gle! sve bijaše vrlo dobro.

Ali šta je Bog radio sedmi dan? Uredio je nedjelju i odredio nam dan za otpočivanje. Jer sedmi dan počinu Bog od sviju svojijeh djela što je učinio; i blagoslovi sedmi dan, i posveti ga za to što je on taj dan počivao od sviju svojijeh djela što je učinio.

2. Prvi grijeh.[uredi]

Bijaše jedan lijep vrt, koji je sam Bog nasadio i unj čovjeka postavio. U tome je vrtu bilo svakojakijeh drveta, lijepijeh za gledanje i dobrijeh za jelo. Usred vrta bijahu dva osobita drveta: jedno bješe drvo od života, a drugo drvo od poznanja dobra i zla. S ovoga pošljednjega zabrani Bog čovjeku da ne jede, govoreći: „Jedi sa sviju drveta u vrtu; ali s drveta od poznanja dobra i zla nemoj ni po što; jer kako s njega okusiš odmah ćeš umrijeti.“

Ali zmija bijaše lukava, i reče ženi: „Je li istina da je Bog kazao da ne jedete sa svakoga drveta u vrtu?“ A žena odgovori zmiji: „Mi jedemo sa sviju drveta u vrtu; samo s drveta usred vrta kazao je Bog da ne jedemo, i da ne diramo unj, da ne umremo.“ Tada reče zmija ženi: „Ne ćete vi umrijeti! — nego Bog zna da bi vam se odmah oči otvorile, kako biste okusili s ovoga drveta, i da biste postali kao i on, i da biste saznali šta je dobro šta li zlo.“ Žena pogleda na drvo, i slakomi se videći kako je lijep rod na njemu i kako bi dobro bilo svašta znati, te uzabere s onoga drveta i okusi, pa da mužu te i on okusi. U onaj čas im se oči otvore, te opaze da su goli; pa uzmu smokova lišća, i opletu opregače, te se zapregnu.

To je bilo pred veče kad je već bilo zahladilo. I oni začuju Gospoda Boga gdje ide po vrtu. I Adam se sakrije sa svojom ženom ispred očiju Božijih među drveta u vrtu.

A Gospod Bog vikne Adama govoreći: Adame! Gdje si?“ — On se odzove i reče: „Ja te čuh gdje ideš, pa se poplaših, jer sam go, i za to se sakrih.“ A Bog mu reče: „Ko ti kaza da si go? Da nijesi jeo s onoga drveta što sam ti zabranio da ne jedeš s njega?“ Onda Adam reče: „Žena što si je udružio sa mnom dade mi s drveta, te okusih.“ Onda reče Bog ženi: „Za što si to učinila?“ A žena odgovori: „Zmija me prevari te okusih.“ Tada reče Gospod Bog zmiji: „Kad si to učinila, da si prokleta mimo sve životinje! Na trbuhu da se vučeš i zemlju da jedeš do vijeka! I još ću metnuti mrzost između tebe i žene, i između tvojega sjemena i njezina sjemena. Ono će ti na glavu stajati, i ti ćeš ga u petu ujedati.“ — Ženi pak reče: „Tebi ću mnogo muke zadati, s mukom ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar.“ — Pa onda reče Adamu: „A ti što si poslušao ženu, i okusio s drveta s kojega sam ti zabranio da ne jedeš: s tebe da je prokleta zemlja! s mukom ćeš se od nje hraniti do vijeka. Trnje i korov će ti rađati. Sa znojem lica svojega ješćeš hljeb svoj, dokle opet ne budeš zemlja, od koje si postao. Jer si zemlja, i zemlja ćeš biti.“ Tako čovjek bi izagnan iz raja; i heruvim s plamenim mačem stade čuvati put k drvetu od života.

3. Brat bratu krvnik.[uredi]

Prvome sinu Adamovu bijaše ime Kain a drugome Avelj. Kain je bio težak, a Avelj ovčar. Jednom ova dva brata prinesu Gospodu žrtvu: Kain od zemaljskoga roda, a Avelj od prvenaca svojega stada. Ali Bogu bude ugodnija žrtva Aveljeva od Kainove; jer Avelj bijaše prinio žrtvu s vjerom, a Kam bijaše tvrd, i srce mu bješe puno zavisti. Tada se rasrdi Kain, i lice mu se promijeni. A Gospod mu reče: „Šta se srdiš, Kaine? Što li ti se lice promijeni? Nije li tako? Kad si krotak, onda si mio, a kad nijesi krotak, grijeh je na vratima. Ali ne daj grijehu na volju, nego ga nadvladaj!“ Po tom poče govoriti Kain opet s bratom svojijem Aveljem. Ali kad bijahu zajedno u polju, skoči Kain na brata svojega Avelja i ubije ga.

Tada reče Gospod Kainu: „Gdje ti je brat Avelj?“ A on odgovori: „Ne znam! zar ću ga ja čuvati!“ — Ali mu Gospod reče: „Šta učini! krv brata tvojega viče sa zemlje k meni. I sad, da si proklet na zemlji, koja je zinula da primi iz tvojijeh ruku krv brata tvojega. I kad zemlju uzradiš, ne će ti više rađati. Ne će ti biti stanka na zemlji, nego ćeš jednako bježati.“ Tada reče Kain Gospodu: „Moj je grijeh tako veliki da mi se ne može oprostiti. Mene će ubiti ko me udesi.“ Ali Gospod reče: „Ne,“ i načini znak na Kainu, da ga niko ne ubije.

Tako otide Kain ispred očiju Gospodnjih sa ženom i djecom, i naskoro po tom sazida grad, i prozove ga po sinu svojemu Enoh. Dvjesta i trideset godina bilo je Adamu kad se ovo dogodilo. I Jeva rodi još jednoga sina, kojemu nadjene ime Sit, kao naknada za ovo što je izgubila.

4. Potop.[uredi]

Prvi ljudi bili su mnogo jači i duže su živjeli od današnjih ljudi deset puta. Adam je živio devet stotina i trideset godina, i kad je umr-o, imao je od Sitove loze devet koljena, a od Kainove deset. Onda su i ostali ljudi tako dugo živjeli; Noje je živio devet stotina i pedeset godina, a Matusal devet stotina i šezdeset i devet. Da je Adam od sviju sinova svojih imao potomaka, bilo bi ih za života njegova toliko koliko je danas roda ljudskoga. Ali dok su se tako ljudi umnožavali na zemlji, umnože se i zla i pakosti među njima. Tada reče Gospod: Ljudi već ne će da slušaju duha mojega, jer su tijelo. Daću im roka još sto i dvadeset godina.“ — Jer onda Bog još nije karao ljudi kao po tom svakojakijem nevoljama, munjama, gromovima ni pomorom; niti je onda bilo pisanoga zakona Božijega, ni svetoga pisma ni vlasti, niti je koga Bog pokarao drukčije osim duhom svojim.

Tada reče Gospod: „Hoću da istrijebim sa zemlje ljude, koje sam stvorio.“ Ali Noje bijaše stekao milost u Gospoda, jer bijaše pobožan čovjek, i življaše po volji Božijoj. — Tada reče Bog Noju: „Načini kovčeg, u dužinu od 300 lakata, u širinu od 50 lakata, i u visinu od 30 lakata (dakle veliku kuću), i u njemu pregratke. Jer evo hoću da pustim potop na zemlju. Pa se zatvori u kovčeg sa sinovima svojima i sa ženom svojom i sa ženama sinova svojijeh, i uzmi u kovčeg od svake životinje po dvoje, da se sačuva na zemlji sjeme, i uzmi sa sobom svašta za jelo, da prehraniš sebe i njih.“

Šest stotina godina bilo je Noju kad je ušao u kovčeg i kad je potop naišao na zemlju, sedam stotina i dvadeset šeste godine po smrti Adamovoj. Tada se razvališe svi izvori zemaljski, i prozori se nebeski otvoriše, i udari dažd na zemlju, za četrdeset dana, i voda dođe i diže kovčeg, te stade vodom ploviti, i voda navali tako jako da sva brda pod nebom ogrezoše u njoj.

Petnaest lakata dođe voda iznad brda, i staja na zemlji sto i pedeset dana, pa onda stade opadati. Dvadeseti dan drugoga mjeseca bijaše Noje ušao u kovčeg, dvadeset sedmi dan otvoriše se veliki izvori zemaljski, a prvi dan desetoga mjeseca opet se pokazaše vrhovi od brda. Noje je čekao još četrdeset dana, pa onda otvori prozor i ispusti gavrana, i on odleti i više se ne vrati. Po tom Noje ispusti golubicu, i ona odleti pa mu se opet vrati u kovčeg natrag. Poslije sedam dana Noje ispusti opet golubicu i ona se vrati sa zelenom lovorikovom grančicom u kljunu. Opet poslije sedam dana ispusti Noje golubicu, ali mu se ona više ne vrati. Ovo je bilo prvi dan prvoga mjeseca; onda Noje otkrije malo krov na kovčegu, i vidi da je voda presahla. Ali još dvadeset i sedam dana i od drugoga mjeseca prođe, dok se zemlja tako osuši da je Noje mogao iz kovčega izići. — Tada prinese Noje Gospodu žrtvu i zahvali mu; a Gospod mu reče: „Odsele više ne ću zemlje kleti ljudi radi; jer ljudi od malena u srcu zlo misle. Odsele, dokle teče zemlje, ne će više nestajati sjemena ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći.“

I Bog blagoslovi Noja, i učini s njim zavjet, i postavi znak svojega zavjeta s njime u oblake, lijepu dugu od sedam boja. I Bog reče: „Ovo neka bude znak zavjeta, koji sam učinio između sebe i svakoga tijela na zemlji.“

5. Kula Vavilonska.[uredi]

Poslije potopa živio je Noje još trista i pedeset godina. Noje je bio pošljednji koji je toliko živio. I njegov sin Sim živio je po potopu još pet stotina godina, i doživio čitav narod svoje porodice. Nojev pak unuk Arfaksad živio je samo 338 godina, a Arfaksadov sin 433, a unuk mu istina opet 464 godine; ali od toga doba snaga ljudska trgne natrag tako naglo da naskoro niko više nije živio 250 godina. Sim je nadživio svoje potomke iz desetoga koljena. U ovo vrijeme počeli su vladaoci ljude pod svoju vlast obrtati, i na silu njima vladati. Prvi je takovi siledžija bio Nevrod, Hamov unuk, a Nojev praunuk, i početak njegova carstva bio je Vavilon. To je bilo od prilike 180 godina poslije potopa (koliko dakle godina poslije postanja svijeta?).

Onda na svemu svijetu nije bilo više do samo jedan jezik. U ravni na vodi Eufratu naume ljudi da grade grad i u njemu da podignu kulu do neba visoku, da bi se proslavili, i da se lasno ne bi rasijali po svijetu. Ali ta misao njihova ne bude Gospodu ugodna. I Gospod reče: „Hajdemo dolje da im jezik pometemo, da jedan drugoga ne razumiju!“ I tako ih rasija Gospod odande po svemu svijetu, te se prođoše grada i kule.

6. Kako je Bog izazvao Avrama.[uredi]

Naskoro poslije Nojeve smrti rodi se Avram u desetome Simovu koljenu. Onda su ljudi već bili podijeljeni na mnoge narode, i već pali u neznaboštvo. Tada reče Gospod Avramu: „Seli se iz svoje postojbine i od svojega roda i iz kuće oca svojega, pa idi u drugu zemlju koju ću ti ja pokazati! I načiniću od tebe veliki narod, i blagosloviću te, i ime tvoje proslaviću, i ti ćeš biti blagosloven. I blagosloviću one koji tebe uzblagosiljaju. i prokleću one koji tebe usproklinju; i po tebi će biti blagoslovena sva plemena na zemlji.“ Tada se iseli Avram, a bilo mu je onda sedamdeset i pet godina, i s njim Lot.

Ali se zavade Avramovi pastiri s Lotovima oko paše, jer obojica imahu mnogu stoku, te im ondje već bijaše tijesno. Tada reče Avram Lotu: „Nemoj da se svađamo ja i ti, ni moji pastiri da se svađaju s tvojima; ta braća smo! Nije li ti otvoren svijet na sve strane? Brate, idi od mene! Ako ćeš ti na lijevo, ja ću na desno, ako li ćeš ti na desno, ja ću na lijevo.“ Tada izabere Lot lijepu dolinu, gdje je bio Sodom i Gomor: a Avram se stani u zemlji Hananskoj.

7. Vjera Avramova.[uredi]

Avrama blagoslovi Gospod za to što je izabrao Hanan, i reče mu: „Ne boj se, Avrame; ja ću te zaklanjati, i plata će tvoja biti velika.“ Ali je Avram bio žalostan što nije imao sina. Tada ga izazove Bog na polje, i reče mu: »Pogledaj zvijezde! možeš li ih prebrojiti? Onoliko će biti tvojega sjemena!“ Avram povjerova Gospodu, a Gospod mu to primi u pravdu.

Kad Avramu bude devedeset i devet godina, onda mu se javi Gospod i reče mu: „Ja sam Bog tvoj, ugađaj meni i budi pobožan. Ja ću učiniti zavjet s tobom, i tebe vrlo umnožiti. Za to se više ne ćeš zvati 'Avram, nego će ti ime biti ’Avrâm. Jer sam te učinio ocem mnogih naroda.“ I Bog postavi obrezanje za znak svojega zavjeta.

Po tom se javi Bog Avramu u lugu Mamvrijskom, kad je jednom u podne sjedio na vratima pred svojom kolibom. Avram pogledavši opazi tri čovjeka, i potrči im na susret i poklonivši im se do zemlje reče: „Gospode! ako sam stekao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega. Da vam donesemo malo vode, i noge da vam operemo, te počinite u hladu.“ Po tom otrči u kolibu k Sari, i reče joj: „Brže mijesi pogaču.“ A sam donese mlado tele i naredi te se zgotovi, i iznese mlijeka i skorupa, i stanu jesti. Tada reče Gospod: „Do godine u ovo doba opet ću doći; i Sara će onda imati sina.“ Sara čuje to iza vrata pa se nasmjene u sebi. A Gospod reče: „Za što se Sara smije tome? Zar nešto ima što Bog ne može učiniti?“ — Tada Sara udari u bah i reče: „Nijesam se smijala.“ Ali Bog reče: „Nije istina; smijala si se!“ —

U tome ustanu ljudi, i pođu put Sodoma, i Avram pođe s njima da ih isprati. I Gospod reče: „Kako bih tajao od Avrama šta radim, kad znam da će on zapovjediti djeci svojoj i svojemu domu nakon sebe da se drže putova Gospodnjijeh, i čine što je pravo i dobro, da bi se navršilo na Avramu sve što mu je Gospod obećao.“ Tada kaže Gospod Avramu da je naumio Sodomljane da pohodi u grijesima njihovijem! — Avram pak stane se moliti za njih: „Može biti da ima među njima pedeset pravednika. Nemoj to činiti ni gubiti pravednika s bezakonicima.“ A Gospod reče: „Ako bude pedeset pravednika, oprostiću cijelome mjestu njih pedeset radi.“ Onda Avram nastavi dalje:“A ako bude četrdeset i pet? — hoćeš li onda zatrti grad za onijeh pet?“ I tako se stane pogađati: „Može biti da će se naći četrdeset?“ — „ili trideset?“ — „ili dvadeset?“ — „ili deset?“ — Gospod pak reče: „Ne ću ih zatrti desetorice radi!“ — I Gospod otide onamo, a Avram se vrati svojoj kući.

8. Sodom i Gomor.[uredi]

U veče dođu dva anđela u Sodom. Lot misleći za njih da su kaki putnici, izide im na susret i lijepo ih zamoli da u njega prenoće, i oni pristanu. Ali Sodomljani navale noću na Lotovu kuću da učine veliko bezakonje, i najposlije anđeli uzmu im vid da ne bi mogli naći vrata na Lotovoj kući. Onda anđeli reku Lotu: „Ako imaš ovdje još koga svoga, vodi ga iz ovoga grada, jer ćemo grad ovaj da zatremo!“ Lot kaže ovo dvojici Sodomljana, za koje je bio naumio svoje kćeri udati, a oni mu se stanu smijati.

Kad u jutru zora zabijeli, reku anđeli Lotu da pohita, a on se stane ščinjati; onda ga oni uzmu za ruku, i njega i njegovu djecu i dvije kćeri, pa ga izvedu iza grada i ondje ga puste govoreći: „Izbavi dušu svoju, i ne osvrći se natrag. I u čitavoj okolini ovoj da nijesi stao.“ Kad se sunce rodi, a Lot prispije u Sigor. Tada pusti Gospod iz neba sumpor i oganj na Sodom i Gomor, te ih zatr i svu okolinu njihovu. — Na onome mjestu gdje je onda bila lijepa dolina, sada je mrtvo more. I sva je ona okolina vrlo žalosna, te jednako ljude opominje kako strahovito Bog plaća za bezakonje. — Žena Lotova idući putem bijaše se osvrnula natrag, te se skameni i ostane slan kamen.

9. Ismailo.[uredi]

Avram je imao jednoga sina sa robinjom Misirkom Agarom, po imenu Ismaila, koji mu se rodi kad mu je bilo osamdeset i šest godina.

Po tom pak pohodi Bog Saru, te i ona rodi Avramu sina, kad mu je bilo sto godina, i nadjenu mu ime Isak. I Sara opazi da se Ismailo podruguje Isaku, i reče Avramu: „Otjeraj ovu sluškinju s njezinim sinom.“ Na ovu se riječ Avram vrlo naljuti; ali mu Bog reče: „Nemoj se ljutiti djeteta i sluškinje radi. Poslušaj Saru što ti je kazala. Jer će ti se u Isaku sjeme prozvati. Ali opet ja ću i od sluškinjina sina načiniti narod za to što je od tvojega sjemena.“

Tada Avram da robinji svojoj Agari hljeba i mješinu vode, pa je otpusti s djetetom. — A ona otišavši zaiđe u pustinji. Vode umješini nestane, a izvora nigdje. Agara metne svojega sina od žeđe iznemogloga pod jedno drvo, pa sjedne malo podalje od njega govoreći: „Ne mogu gledati gdje dijete umire.“

Tada usliši Bog glas djetinji, i anđeo Božji vikne s neba Agari i reče: „Što ti je, Agaro! ne boj se!“ I Bog joj otvori oči te ugleda studenac i napoji dijete.

I Bog bijaše s njim u pustinji, i on postane dobar lovac. Ovo je Ismailo, od koga se rodilo dvanaest knezova, i od koga su ostali Ismailovci: Turci i Arapi do danas.

10. Isak.[uredi]

Poslije svega ovoga pođe Bog da okuša Avrama i reče mu: „Uzmi Isaka, svojega miloga jedinog sina, pa idi u zemlju visoku, i sažezi ga na žrtvu tamo na brdu gdje ti ja kažem.“ Sjutradan rano ustane Avram, osamari magarca, i uzme sa sobom dvije sluge i sina Isaka. Treći dan ugledavši iz daleka određeno mjesto, reče slugama da ostanu ondje s magarcem, natovari drva za žrtvu svome sinu Isaku na leđa, a sam ponese nož i kresivo, i tako otidu obojica zajedno. Tada reče Isak: „Oče! evo drva i kresivo, a gdje nam je ovca za žrtvu?“ Avram mu odgovori: „Bog će, sinko, naći sebi ovcu za žrtvu.“ I tako otidu mučeći dalje.

Kad dođu onamo, Avram načini žrtvenik, i metne drva nanj, i svezavši Isaka sina svojega metne ga na žrtvenik vrh drva, pa izmahne nožem da zakolje sina svoga. Tada mu vikne anđeo Gospodnji s neba: Avrame! Avrame! ne ulaži na dijete. Jer sad vidim da se bojiš Boga i nijesi požalio miloga sina svojega mene radi.“ I pogledavši Avram očima svojima ugleda u česti ovna gdje se zapleo rogovima, pa onda sažeže njega na žrtvu mjesto Isaka sina svojega.

I anđeo Gospodnji još jednom vikne s neba Avramu govoreći: „Ja se sobom zakleh, veli Gospod: kad si tako učinio i nijesi požalio miloga sina svojega mene radi, to ću te blagosloviti i sjeme tvoje umnožiti kao zvijezde na nebu, i po sjemenu tvojemu biće blagosloveni svi narodi na zemlji za to što si poslušao glas moj.“

11. Sarina smrt.[uredi]

Kad Avramu bude sto trideset i sedam godina, umre mu Sara u Hevronu. Šezdeset godina živio je Avram u zemlji Hananskoj, pa još nije imao ondje ni jedne stope svoje zemlje, nego je velika stada svoja pasao po tuđoj zemlji, i kao tuđin živio je s Hanancima. Tada pođe da kupi malo zemlje, da bi mrtvaca svojega u svoju zemlju ukopao. Otišavši ka knezovima zemaljskijem lijepo ih zamoli da bi mu prodali malo zemlje, a knezovi ga opet stanu moliti da uzme od njih zemlje na poklon. Najposlije popusti knez Efron, i primi od Avrama za zemlju pet litara i po srebra. Po tom pogrebe Avram Sagru ženu svoju u pećini kod Hevrona prema Mamvriji.

12. Isakova ženidba.[uredi]

Ostarjevši Avram vrlo, pošlje najstarijega slugu svojega u Mesopotamiju da mu ondje traži djevojku za sina Isaka.

Sluga pođe i potjera deset kamila sa silnijem blagom, da njim daruje djevojku koju Bog da Isaku.

Tako dođe jedno veče pod grad Nahorov, i ondje iza grada pusti kamile kod jednoga studenca, gdje su građanke dolazile na vodu, pa se pomoli Bogu govoreći: „Gospode Bože! Učini milost gospodaru mojemu! Koja djevojka dođe sad ovamo, i ja joj rečem: „Dajde krčag da se napijem!“ pa ona odgovori: „Na pij, i kamile ću ti napojiti,“ daj Bože to da bude ona koju si namijenio sluzi svojemu Isaku.“ Istom on to reče, a Reveka kći Vatuilova dođe i natoči krčag. Onda joj sluga reče: „Dajde da se malo napijem!“ Ona mu odgovori: „Na pij, i kamile ću ti napojiti!“ pa onda otide i napoji sve kamile. Sluga videći sve ovo, obraduje se vrlo, pak izvadi zlatne oboce i dvije zlatne narukvice, i davši joj oboje zapita je: „A čija si, ćerko?“ Ona odgovori: „Vatuila, sina Nahorova“ (a ovaj je Nahor bio brat Avramov).

Tada se pokloni sluga i zahvali Bogu govoreći: „Hvala Gospodu, koji nije milosti svoje odvratio od gospodara mojega, i koji me je uputio u kuću brata gospodara mojega.“

Po tom Reveka otrči kući i pokazavši materi oboce i narukvice pripovjedi šta je i kako je, te Lavan, brat Revečin, brže bolje istrči na studenac i Avramova slugu dovede u kuću oca svojega. I po što sluga Avramov isprosi Reveku za Isaka sina gospodara svojega i po što je daruje i počaste se, sjutradan navali da ide kući, i reče: „Pustite me da idem gospodaru svojemu, nemojte me zaustavljati!“ Tada oni zapitaju Reveku: „Hoćeš ići s ovijem čovjekom?“ A ona odgovori: „Hoću.“ Onda je oni blagoslove govoreći: „Sretna bila i hiljadama puta hiljadila se!“ I oni otidu.

Tako se Isak utješi za materom svojom.

13. Jakov i Isav.[uredi]

Isaku je bilo četrdeset godina kad se oženio Revekom, a kad mu bude šezdeset godina, onda mu se rode dva blizanca, dva nejednaka brata: prvi se rodi sav rutav, i bijaše opore ćudi, a drugi gladak po tijelu i tih; onome nadjenu ime Isav, a ovome Jakov. Isav postane lovac i težak; a Jakov ostane pastir da živi kako su mu i stari živjeli. Isak je većma pazio pustoga Isava, i sve mu je bilo po volji što je god Isav činio; Reveka pak voljela je tihoga Jakova.

Jednom dođe Isav iz lova mrtav gladan, a Jakov bijaše baš skuhao leća. „Daj mi leća, gladan sam!“ reče Isav Jakovu, a Jakov mu odgovori: „Hoću, ako ćeš mi prodati starještvo.“ Jer su onda prvenci imali mnogo veće pravice od ostalijeh. Isav reče: „Ta evo hoću da umrem; šta će mi starještvo!“ Tako Isav proda Jakovu starještvo, i zakletvom potvrdi. Ali ovoga nerazmišljenoga posla ne bijaše otac potvrdio, i tako još mogaše blagoslov Isavu dopasti. A kad Isak ostari, dođe mu jednom te oslijepi i učini mu se da će brzo umrijeti. Tada zovne Isava i reče mu: „Evo, ja sam ostario, i ne znam kad ću umrijeti. Nego idi, te mi ulovi što, i zgotovi po mojoj volji, da jedem pa da te blagoslovi duša moja dok sam još u životu.“ Kad Isav otide u lov, Reveka zgotovi jedno jare, i pošlje sina Jakova s jaretom k ocu, da primi očin blagoslov. Jakov ušavši k ocu reče: „Oče!“ Isak odgovori! „Koji si ti, sine!“ A Jakov reče: „Isav, tvoj prvenac! Sjedi da jedeš mojega lova, pa da me blagoslovi duša tvoja.“ Tada mu pipne otac ruke, jer su u Isava bile ruke rutave a u Jakova glatke. Ali mu je Reveka naprijed već bila načinila ruke onake obloživši ih jarećim kožicama. Tada reče Isak: „Glas je Jakovljev, ali ruke su Isavove,“ pa ga zapita još jednom: Jesi li ti Isav?“ On odgovori: „Ja sam, ja!“ Tada otac počne jesti, i jedavši i napivši se, reče Jakovu: „Hodi, sine, cjelivaj me.“ Pa ga blagoslovi i reče: „Bog ti dao rose nebeske, i dobre zemlje, i pšenice i vina izobila! Narodi ti služili i knezovi ti se klanjali! Proklet bio koji tebe usproklinje, a blagosloven koji tebe uzblagosilja!“

Tek što Jakov izide iz kuće, a eto ti Isava iz lova; zgotovivši jelo uđe Isav k ocu, i reče mu: „Ustani oče da jedeš što ti je sin ulovio!“ Onda se Isak upropasti i poviče: „Šta! da gdje je onaj lovac što mi je već donio? ja sam već jeo, i njega blagoslovio. On će i ostati blagosloven!“ Tada vrisne Isav i reče: „Ta blagoslovi i mene, oče!“ A on mu reče: „Brat tvoj dođe s prijevarom i odnese tvoj blagoslov.“ Tada Isav brizne plakati, a Isak mu reče: „Evo i ti ćeš imati dobre zemlje i rose nebeske; mačem ćeš se svojim hraniti, i bratu svojemu služiti; ali ako se budeš trudio, smetnućeš jaram njegov sa svojega vrata.“ Od Isava su postali stari Edomci, i današnji Arapski Beduini.

Ali se Isav strašno rasrdi na Jakova blagoslova radi, i stane mu prijetiti govoreći: „Moj će otac naskoro žalost dočekati, jer ću ubiti Jakova brata svojega.“ Za to mati nagovori Jakova te pobjegne od brata svojega Isava, i otide k njezinu bratu Lavanu u Haran.

U ovome je bježanju Jakov mnogo muke podnio, što je prijevarom blagoslov dobio. Niko ne treba da misli da je Jakovljeva i Revečina prijevara bila Bogu ugodna. Njima je valjalo čekati da Bog sam svoje obećanje ispuni, a ne oni u to da se miješaju.

14. Jakovljevo putovanje.[uredi]

Na pohodu svojemu oprosti se Jakov s ocem svojijem, i otac praštajući se preporuči mu: „Nemoj da se oženiš Hanankom djevojkom, već idi u Mesopotamiju, i oženi se odande, jednom od Lavanovijeh kćeri.“ Na putu jednu noć metnuvši Jakov kamen pod glavu i tako spavajući usni da ljestve stoje od zemlje do na nebo, i anđeli se Božiji po njima penju i silaze, a gore stoji Gospod govoreći: „Ja sam Bog Avramov i Isakov; po tebi i po sjemenu tvojemu biće blagoslovena sva plemena na zemlji. I evo ja sam s tobom, i ne ću te ostaviti.“ Poslije toga kad se Jakov probudi, reče: „Kako je strašno mjesto ovo! Jamačno je ovdje kuća Božija i vrata nebeska!“ i utvrdi onaj kamen za spomen i prozove ga Vetilj, koje će reći: kuća Božija. Putujući Jakov za dugo, dođe u Haran k Lavanu. Kao što je negda Eleazar udesio Reveku na studencu, tako sad Jakov udesi Rahilju; ona mu omili vrlo, i on se najmi za nju da služi sedam godina. Ali Lavan prevari Jakova, i mjesto Rahilje da mu Liju za ženu, a za Rahilju je služio još sedam godina dok je i nju izdvorio. Sa ove dvije žene imao je Jakov dvanaest sinova, koji su bili ocevi dvanaest plemena Izrailjevijeh. Oni su se zvali: Ruvim, Simeun, Levije, Juda, Zavulon, Isahar, Dan, Gad, Asir, Neftalim, Josif i Venijamin.

Jakov odsluživši četrnaest godina, ostane još šest u Lavana, i Bog ga blagoslovi te steče silno blago, i sluga i sluškinja, i kamila i magaraca, i goveda i ovaca. Ali Lavan stane zetu zavidjeti. Onda on jedan dan dozove obje žene svoje k sebi u planinu, pa krene svoju stoku i sve blago svoje, i otide ne rekavši Lavanu ni riječi. Kad treći dan Lavan dozna da je Jakov pobjegao, brže bolje pođe za njim u potjeru, i tjerajući ga sedam dana, najposlije ga stigne. Ali Bog dođe Lavanu u snu i reče mu: „Čuvaj se da Jakovu ne rečeš zle riječi.“ Tada se Lavan pomiri s Jakovom na gori Galadu, pa se lijepo rastanu. Po tom Jakov pošlje glasnike k Isavu, da mu jave zanj da ide. Isav čuvši to izađe predanj sa četiri stotine druga. A Jakov se poplaši, pa razdijeli stoku svoju na dvoje misleći: „Ako Isav udari na jedne i razbije ih, da ako drugi uteku.“ Pa se onda pomoli Bogu: „Bože starijeh mojijeh! ja nijesam dostojan tolike milosti što si učinio sluzi svojemu; jer ne imadijah ništa osim ovoga štapa, kad prijeđoh preko Jordana, a sad sam gospodar od dva stada. Izvadi me iz ruku brata mojega Isava; ta ti si rekao: ja ću te čuvati.“ A bratu svome Isavu izbere što je imao najljepše u stadu, pa mu pošlje na dar i poruči mu: „Ovo šalje tvoj sluga Jakov gospodaru svojemu Isavu.“ Po tom pretjera svoju stoku na brodu Jakovu a on ostane sam.

Ondje se onu noć borio s njime jedan čovjek do same zore. A kad zora zabijeli, onda mu reče onaj čovjek: „Pusti me da idem, zora je!“ A Jakov mu odgovori: „Ne ću te pustiti dok me ne blagosloviš!“ Tada mu reče onaj čovjek: „Odsele se ne ćeš više zvati Jakov, nego Izrailj (to će reći: jači od Boga); jer si se borio s Bogom i s ljudima i nadvladao si.“

Jakov kad ugleda brata Isava gdje ide, sedam mu se puta do zemlje pokloni. A Isav potrči mu na susret pa ga zagrli i zaplače. A i žene Jakovljeve i djeca poklone se pred Isavom. Darova ne htijaše Isav da primi, ali ga Jakov namoli te uzme. I tako Jakov opet dođe k ocu svojemu u zemlju Hanansku.

15. Kako su Josifa braća prodala.[uredi]

Među Jakovljevijem sinovima što su se u Mesopotamiji izrodili, najmlađi je bio Josif, kojega mu je Rahilja rodila. A Venijamin, dvanaesti, rodio se u Hananskoj. Izrailj je osim sviju sinova najvećma pazio Josifa, i ljepše ga odijevao nego ostale. Josifu braća stanu zavidjeti, i tako nanj omrznu da mu više nijesu htjeli lijepe riječi progovoriti. Uz to još usni jednom Josif da je u polju vezao s braćom pšenicu, pa se snopovi braće njegove klanjali njegovijem snopovima. Kad im on pripovjedi ovaj san, oni još većma stanu nanj mrziti. Drugom opet pripovjedi im: „Snio sam a to mi se sunce i mjesec i jedanaest zvijezda klanjaju.“ Za to ga otac nakara i reče mu: „Zar ja i tvoja mati i tvoja braća da se tebi klanjamo?“ Ali je otac njegov mislio da ovo ne biva uzalud. Jednom pošlje Jakov Josifa da obiđe braću, koja su bila u planini kod stoke nekoliko dana hoda od Sihema, gdje je Jakov živio. On ih nađe u Dotaimu. Kad ga braća iz daleka opaze gdje ide, reku među sobom: „Gle, eno onoga što sne sanja; hajde da ga ubijemo, da vidimo šta mu sni znače.“ Ali Ruvim, najstariji brat, reče im: „Nemojte krvi proljevati; bolje ga bacite u kakvu jamu;“ misleći da ga kradom poslije izvadi iz jame.

Braća tako i učine i bace Josifa u jamu; ali malo za tijem udare onuda nekaki trgovci Ismailski putujući u Misir. Tada reče Juda braći svojoj: „Hajdete da ga prodamo!“ I braća ga izvade iz jame i prodadu Ismailovcima za dvadeset srebrnika. Po tom uzevši haljinu Josifovu, zakolju jare i umoče je u krv, pa je onda onako krvavu pošlju ocu poručivši mu: „Evo smo našli ovu haljinu, vidi da nije tvojega sina!“

A Jakov kad je vidi, poviče: „Jest, mojega je sina haljina! ljuta ga je zvjerka izjela; zvjerka je Josifa raskinula!“ Tada dođu sinovi i stanu ga tješiti; ali se on nije mogao utješiti govoreći: „S ovom ću tugom u grob leći!“

16. Josif u Misiru.[uredi]

Trgovci prodadu Josifa u Misiru kao roba Pentefriju, carevu doglavniku. Kad Pentefrije pozna razum i dobrotu Josifovu, i vidi da na sve od Gospoda blagoslov dolazi štogod on radi, postavi ga nad svijem svojim imanjem. Tako Josif i u ropstvu nađe dobrijeh dana.

Pentefrije imadijaše ženu bezobraznicu, koja saleti Josifa da učini s njom nevjeru gospodaru svojemu. Ali joj Josif govoraše: „Kako bih ja tako grdno zlo činio i Bogu griješio!“

Kad žena vidi da se Josif ne da na grijeh navratiti, pretvori se ljubav njezina u osvetu, te počne Josifa mužu svojemu opadati da je on nju htio na grijeh da navrati. Tada Pentefrije baci Josifa u tamnicu. Ali Bog upravi srce tamničaru, te Josif steče vjeru u njega, i tamničar mu preda ostale sužnje da pazi na njih. Tako Josif i u tamnici nađe priličnijeh dana. — U to doba dovedu u tamnicu dva careva doglavnika, jedan je bio nad carevom hranom, a drugi nad pićem; tamničar i njih preda Josifu. Jedan dan zateče ih Josif vrlo nevesele, pa ih zapita šta im je, a oni mu kažu kako su obojica snili čudnovate sne, pa nemaju nikoga da im kaže šta sni znače. „Sni šta znače“ odgovori Josif, „to sam Bog zna; a šta ste to snili?“

Onaj prvi što je bio nad carevijem pićem stane kazivati: „Ja snim a preda mnom stoji čokot i na njemu tri loze. I čokot napupi, i procvati; i grožđe zarudi i uzri; meni se u ruci obrete čaša Faraonova, te poberem grožđe, iscijedim ga u čašu pa odnesem Faraonu.“ Josif mu odgovori: „Tri su loz tri dana. Još tri dana i Faraon će se opomenuti tebe, i opet te postaviti u pređašnju službu, da mu opet dodaješ čašu kao što si i prije. Ali me nemoj zaboraviti kad budeš u dobru, pomeni za me Faraonu, i izvadi me odavde.“ Onaj što je bio nad hranom carevom, kad vidi kako Josif lijepo kaza san ovome prvom, obraduje se vrlo, i reče Josifu: „I ja sam snio da sam nosio na glavi tri kotarice i u njima bijela hljeba, a u najgornjoj svakojakijeh kolača za Faraona, i ptice lećahu nada mnom, i jeđahu iz kotarice.“ Josif mu odgovori: „Tri kotarice tri su dana. Još tri dana i Faraon će ti uzeti glavu i na vješala te objesiti, i ptice će jesti s tebe meso.“

Tri dana poslije toga Faraon slaveći dan svojega rođenja opomene se ove dvojice sužanja, i onoga što je bio nad pićem postavi opet u pređašnju službu, a onoga drugoga objesi, kao što im je Josif kazao. Ali onaj što je bio nad carevim pićem zaboravi Josifa, i Josif ostane još dvije godine dana u tamnici. Ali „Bog zna kad je vrijeme prave radosti!“

Poslije dvije godine usni Faraon san, i niko se ne nađe da mu kaže šta znači. Tada onome što je bio nad carevijem pićem padne na um šta je obećao Josifu, pa pripovjedi caru kako ima u tamnici jedan momak, koji je prije njemu i onome drugome što su ga objesili san kazivao i kako se sve steklo što je kazao. Brže izvedu Josifa iz tamnice i pred cara dovedu.

Car reče: „Usnio sam san, pa mi niko ne umije da kaže šta snači. A za tebe čujem da svaki san pogađaš.“ Josif odgovori: „To nije u mojoj vlasti! Ali Bog će dati te će se Faraonu dobro kazati.“ Car stane pripovijedati: „Snim a ja stojim na brijegu Nila (vode koja teče kroz Misir). Na jedan put iziđe iz vode sedam lijepijeh debelijeh krava, te stanu pasti po brijegu. I za njima iziđe drugijeh sedam krava mršavijeh i vrlo gadnijeh, kakovijeh u cijelome Misiru nijesam vidio! — i ove mršave, gadne krave pojedu onijeh sedam debelijeh, i opet ostanu onako mršave kao što su i prije bile. U tome se probudim. Iza toga odmah snim gdje iz jednoga stabla izraste sedam klasova velikijeh i jedrijeh. Iza njih isklija sedam malijeh, šturijeh. I ovi šturi pojedu onijeh sedam jedrijeh.“

Josif odgovori Faraonu: „Obadva su sna jednaka. Bog javlja naprijed caru šta je naumio. Sedam debelijeh krava i sedam jedrijeh klasova jesu sedam rodnijeh godina. Sedam mršavijeh krava i sedam šturijeh klasova jesu sedam gladnijeh godina. Evo! doći će sedam vrlo rodnijeh godina svemu Misiru, a iza njih okrenuće glad za sedam godina. A što je tako zasopce Faraon snio, to je znak da će Bog za cijelo i naskoro to učiniti. — Nego sad potraži mudra i razumna čovjeka, pa ga postavi nad Misirom. On neka za sedam rodnijeh godina skupi od svakoga po svoj zemlji peti dio od žita, i neka sve svuče u žitnice, pa kad nastane glad, neka daje narodu da ne pomru od gladi.“

Ove riječi Josifove budu Faraonu vrlo po volji. „Gdje bismo“ reče Faraon „našli čovjeka u kojem bi bio duh Božji kao u tebi!“ Pa onda postavi Josifa nad svom zemljom i reče mu: „Samo carskijem prijestolom hoću da sam stariji od tebe.“ I skine prsten s ruke svoje i metne Josifu na ruku, i obuče ga u skerletnu haljinu, i objesi mu zlatnu verižicu o vratu, pa ga posadi na svoja carska kola, i zapovjedi slugama da ga voze po gradu i da pred njim viču narodu: „Klanjajte se!“ I Faraon reče Josifu: „Tako ja Faraon bio! Preko tvoje volje ne će niko svoje ruke ni svoje noge maći u svemu Misiru.“

Tako izvede i podiže Bog Josifa: iz očine kuće u jamu, iz jame u ropstvo i u tamnicu, iz tamnice u carske dvore. Oko sedamnaest godina bilo je Josifu kad su ga braća u Misir prodala, a trideset mu je bilo kad je pred cara izišao.

17. Kako su Josifova braća došla u Misir.[uredi]

Kao što je Bog u snu naprijed objavio, tako i bude. Sedam rodnijeh godina nastanu, i Josif stane kupiti peti dio od svakoga žita po svemu Misiru, i toliko ga nakupi da se već nije moglo ni mjeriti. Ali i gladne godine nastanu; i odmah prve gladne godine taka nevolja postane po susjednim zemljama da je sve dolazilo u Misir te u Josifa hranu kupovalo.

Taka nevolja bijaše i u zemlji Hananskoj. Tada reče Izrailj svojijem sinovima: „Šta se toliko premišljate! Eto kažu da u Misiru ima žita na prodaju; idite onamo te kupite, da ne pomremo od gladi.“ Desetorica braće pođu u Misir, sam Venijamin ostane kod oca. Oni izišavši pred Josifa, padnu pred njim ničice ne poznavši ga da je brat njihov. On pak pozna njih, ali se učini da ih ne poznaje, i oštro ih zapita Misirski preko tumača: „Odkuda ste?“ Oni odgovore: „Iz zemlje Hananske. Došli smo da kupimo hrane.“ A Josif im reče: „Vi ste uhode! došli ste da uhodite zemlju.“ Oni mu odgovore: „Bože sačuvaj! gospodaru! Nijesmo mi uhode. Mi smo pošteni ljudi, ima nas dvanaest brata, sve od jednoga oca; najmlađi je ostao kod oca, a jednoga smo izgubili.“ A Josif im reče: „Hoću da se uvjerim je li istina što govorite: pošljite jednoga između sebe kući, neka vam dovede najmlađega brata, a ostali ćete ostati ovdje u tamnici. Poslije tri dana dozove ih opet preda se, pa im reče: „Ja se Boga bojim, i ne ću nikome da činim krivo. Neka ostane jedan od vas u tamnici. A ostali idite kući, odnesite pšenicu svoju što ste kupili. Ali najmlađega brata da mi dovedete, ili ćete izginuti kad dođete drugi put.“ Tada rekoše braća među sobom Jevrejski: „Ogriješismo se o brata svojega, jer vidjesmo tugu duše njegove kad nam se moljaše, pa ga se oglušismo. Sad se traži od nas krv njegova.“ Oni ne znadijahu da ih Josif razumije, koji se na ove riječi na stranu okrene i zaplače. Po tom Josif zapovjedi te Simeuna pred njima vežu i u tamnicu bace; ostali se vrate kući. Otac kad čuje sve ovo, vrlo se ožalosti i reče: „Hoćete djecu da mi potrete! Josifa nema! Simeuna nema! Sad hoćete i Venijamina da vodite! Sve se skupilo na mene. Ja ne dam sina svojega da ide s vama.“

18. Drugo putovanje braće Josifove.[uredi]

Ali glad pritisne zemlju tako da sinovima Jakovljevijem ne bude kud ni kamo, nego pođu druge godine opet u Misir. I Jakovu se ne mogaše na ino, nego opravi i Venijamina s ostalom braćom njegovom. On im da te ponesu i za darove što najljepše raste u zemlji Hananskoj, meda, skupocjenijeh mirisa, smokava i badema. „Ali Bog moj“ reče Jakov „da vam da da stečete milost u onoga čovjeka, eda bi vam brata povratio i Venijamina otpustio. A ja ostadoh kao da nemam djece.“

Josif kad čuje za njih da su došli, odmah ih dozove preda se, pa se stane s njima ljubazno razgovarati: „Šta vam radi stari otac? — Je li vam to najmlađi brat? — Bog da te blagoslovi sinko!“ — Jedva jedvice se još uzdrži da ga braća ne poznadu, tako mu se srce bilo zaigralo gledajući brata najmlađega; i otide na stranu u sobu i udari u plač.

Po tom, umivši se od plača, opet iziđe, ustegne se, zaustavi ih na objed, i zapovjedi da se sto postavi. Pa onda ih posadi i sam sjede obaška, jer Misirci ne smijahu s Jevrejima zajedno jesti. I braća se začude kad opaze da ih je sve redom po godinama posadio i vrlo im bude milo.

Poslije objeda zapovjedi Josif te im naspu u vreće žita, ali naredi te im i novce ozgo u vreće metnu, svakome što je koji platio; a u Venijaminovu vreću osobito još zapovjedi te metnu i njegovu srebrnu čašu. Tek što oni odmaknu, a Josif pošlje svojega pristava za njima. A ovaj kad ih stigne, osiječe se na njih: „Za što vraćate zlo za dobro ?“ Braća se stanu zgledati ne znajući šta je čovjeku. „Ta valja da znate šta govorim“ — nastavi pristav, „ono, iz čega moj gospodar pije! — ko je ukrao čašu?“ Oni mu odgovore: „Šta govoriš, gospodaru, za Boga! Mi smo pošteni ljudi! Eto ako nađeš u koga čašu, pogubi ga, a mi ćemo svi biti robovi tvome gospodaru.“ Po tom razdriješe sve vreće i stanu tražiti, i u Venijaminovoj nađu čašu. Tada razdru na sebi haljine od jada, i svi se zajedno opet vrate natrag. A Josif se osiječe na njih kako su smjeli tako što učiniti. Tada progovori Juda i reče: „Šta da ti rečemo, gospodaru, i kako da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojijeh robova! Evo, mi svi i ovaj u kojega se našla čaša, odsele smo tvoji robovi.“ Josif odgovori: „Toga ja ne tražim! U koga se našla čaša, on neka robuje, a vi idite mirno svome ocu.“ Tada se stane Juda moliti Josifu i bogoraditi da to ne čini. „Da se sad vratimo k ocu“ reče „a brat da ne pođe s nama, stari će nam otac od žalosti umrijeti. Ja sam se, sluga tvoj, podjemčio zanj ocu svojemu, i rekao: ako ga ne dovedem natrag, da sam mu kriv do vijeka. Za to uzmi mene mjesto brata mojega da ti budem rob, a njega pusti s braćom nek ide. Jer kako bih se ja vratio bez brata svojega, da gledam jade, koji bi mi oca zadesili!“

Josif se nije mogao dalje ustegnuti, nego zapovjedi te svi Misirci iziđu na polje; ni jedan tuđin nije smio ondje biti kad se Josif svojoj braći pokazao! Tada brizne plakati i kroz plač poviče: „Ja sam Josif. Je li mi otac još u životu?“ Braća mu nijesu mogla ništa odgovoriti, tako su se bila od njega prepala; stid i strah izmiješa se sa radosti, te svi ostanu kao da su se skamenili. Tada progovori Josif braći svojoj: „Ta hodite bliže k meni.“ Na to mu oni pristupe, ali još ne mogahu progovoriti. Onda on nastavi: „Ja sam Josif, brat vaš, kojega ste prodali u Misir. Nemojte žaliti što ste me amo prodali; jer života vašega radi Bog je mene amo poslao.“ — „Kažite“ — nastavi dalje, ocu mojemu za moje gospostvo u Misiru i za sve što ste vidjeli; pohitajte i dovedite amo oca mojega.“

Na to zagrli brata svojega Venijamina, i proplače nad njim, i Venijamin proplače o vratu njegovu; i Josif ižljubi svu svoju braću i isplače se nad njima. Po tom progovore braća njegova i razgovore se s njim. Sam car poruči starcu Jakovu da dođe u Misir, i Josif pošlje kola po oca svojega i druge lijepe darove opravi mu.

„Nemojte se svađati putem,“ reče još Josif na rastanku braći svojoj, i oni veselo dođu u zemlju Hanansku.

19. Kako je Jakov išao u Misir.[uredi]

„Živ je Josif, i sav Misir ima pod sobom!“ viknu sinovi Jakovljevi došavši k ocu svojemu.

Ali Jakova bijaše žalost obuzela, te im ne mogaše odmah vjerovati. Ali kad mu oni kažu sve riječi Josifove, i kad mu pokažu kola što mu je Josif poslao, onda oživi duh u njemu, te poviče: „Meni je dosta kad mi je sin još u životu; idem da ga vidim prije nego umrem.“

Tako krene Jakov u Misir sa svojom djecom i unučadma, na broj svega njih šezdeset i šestoro, i sa svijem imanjem svojijem, sa mnoštvom slugu i sluškinja. A Josif sjedne na kola i iziđe ocu na susret, i ugledavši ga zagrli ga i ostane dugo plačuči o vratu njegovu.

I Izrailj reče Josifu: „Sad mogu umrijeti, kad sam vidio lice tvoje da si još u životu.“ I pred Faraona izvede Josif oca svojega Jakova. „Koliko ti je godina?“ zapita ga car. A Jakov mu odgovori: „Meni ima sto i trideset godina. Kratki su i zli bili dani života mojega, i daleko su mnogo iza vijeka mojijeh starijeh.“

Još je sedamnaest godina živio starac Jakov u Misiru. Kad mu se približi smrt, dođe Josif sa dva svoja sina, Jefremom i Manasijom, da vidi staroga oca. I Izrailj reče Josifu: „Ja nijesam bio mislio ni tvojega lica da ću još vidjeti, a gle, Bog mi dade i djecu tvoju da vidim.“ A Josif uzme svoju djecu i dovede ili pred oca, da metne ruke svoje na njih i da ih blagoslovi. I Izrailj metne svoju desnu ruku na glavu Jefrema, mlađega, a lijevu na prvenca Manasije glavu, i blagoslovi ih i reče: „Bog, kojemu ugodiše stari moji, Avram i Isak; Bog, koji me hrani od kako sam postao do današnjega dana; i anđeo moj, koji me je izbavljao od svakoga zla, — on da blagoslovi djecu ovu, da se po mojemu imenu i po imenu mojijeh starijeh, Avrama i Isaka prozovu!“ Po tom ih posini i izjednači ih sa svojijem sinovima, da od Jefrema i Manasije, postanu dva plemena u narodu Izrailjevu, i još doda: „Kad ko u Izrailju koga uzblagosilja, neka mu reče: Bog da te učini kao Jefrema i Manasiju!“ Po tom Jakov skupi sve svoje sinove oko samrtnoga odra svojega, i svakoga na po se blagoslovi. Rekavši u napredak šta će biti, kaže im svoju pošljednju volju, pa onda opet legne na odar i prestavi se.

Kad se Jakov prestavi, onda Josif i braća njegova, sa mnogom gospodom Misirskom na kolima i na konjma, odnesu oca svojega u zemlju Hanansku i pogrebu u grobnici Avramovoj u pećini prema Mavriji. Vrativši se natrag, poplaše se braća Josifova da im se sad po smrti očinoj Josif ne osveti za onu pakost što su mu učinili. Ali im Josif reče: „Ne bojte se, jer je Bog nada mnom. Vi ste mislili zlo po mene, ali je Bog mislio dobro, hoteći, kao što se sad vidi, da sačuva mnogi narod.“

Tako življaše Josif sretno s braćom svojom u Misiru i dočeka unučad i praunučad. Sad se može vidjeti za što je Josif onako dugo i onako oštro braću svoju kušao, ako ih i jest veoma pazio. On nije mislio u srcu da zlo za zlo vrati; nego je Josifu trebalo tako raditi da sazna kako mu braća mare jedan za drugoga, kako li za oca i kako zanj, jer se inače ne bi mogao za njih ovako starati.

20. Mojsije.[uredi]

Za nekolike stotine godina od dvanaest sinova Izrailjevijeh narodi se veliki narod Izrailjski s dvanaest plemena. Ali po smrti Josifovoj ne bude im više onako dobro kao prije. Izrailj kad je išao u Misir, Bog mu je obećao; „ Ja ću ondje načiniti od tebe veliki narod.“ I ovo je Bog učinio. Ali kad se namnože i osile, počnu ih se bojati carevi Misirski. U Misiru nastane novi car, koji za Josifa nije htio ništa da zna, nego stane s Izrailjcima postupati kao s robljem, i nagoniti ih na teške poslove, gdje su gradili opeke za carske građevine. Poslije opet drugi car smisli svu mušku djecu Jevrejsku pobiti kako se koje rodi, tako da samo ženskinje ostane. Ovo najprije zapovjedi babicama Izrailjskijem, ali one bojeći se Boga ostavljahu djecu u životu. Po tom zapovjedi svima Misircima da Jevrejkama uzimlju mušku djecu kako se koje rodi, i u vodu da bacaju.

U ono vrijeme rodi jedna Izrailjka lijepo muško dijete. S velikijem strahom krila ga je tri mjeseca. Ne mogući ga već više kriti oplete kovčežić od site i oblije ga smolom, i metne dijete unj, pa ga odnese i metne u trsku kraj vode Nila. U taj čas dođe Faraonova kći da se kupa u Nilu, i ugleda kovčežić u trsci i pošlje jednu dvorkinju te zagazi i izvadi kovčežič. Kad ga otvori, a to lijepo muško dijete u njemu plače. „To je Jevrejsko djetešce !“ reče careva kći i sažali joj se. Tada pritrči sestra djetinja, koja je u prikrajku stajala, i reče carevoj kćeri: „Hoćeš da ti dovedem Jevrejku da ti doji dijete?“ „Idi, dovedi!“ odgovori careva kći. Djevojka otrči i dovede mater djetinju. Tada rođena majka onoga djeteta postane dojkinja kod careve kćeri; poslije uzme careva kći dijete u svoj dvor, pa ga da te izuči knjigu i svu mudrost Misirsku. Ona mu nadjene ime Mojsije, to će reći: iz vode izvađen. U tom su Izrailjci jednako zlopatili. Mojsije se opaše snagom; i niko ne mišljaše zanj da je Izraljac, nego ga svi zvahu: sin kćeri Faraonove; ali on sa žalošću gledaše jade svojega naroda. Jedan dan iziđe po gradu i vidi gdje nekakav Misirac bije jednoga Izrailjca, te pomože Izrailjcu i ubije Misirca. On mišljaše da će braća njegova razumjeti da je Bog naumio njegovom rukom pomoći im; ali oni ne razumješe. Kad ovo djelo Mojsijevo caru do ušiju dođe, Mojsije pobjegne od njega u zemlju Madijamsku među potomke Avramove, koji u pustinji kod crvenoga mora življahu. U onoj pustinji na jednome studencu odbrani sedam djevojaka od pastira, koji ih nijesu htjeli pustiti na vodu. Otuda se pozna s Jotorom ocem onijeh djevojaka, koji je bio knez Madijamski i sveštenik Božji. On mu da kćer Seforu za ženu, i preda mu svoju stoku da čuva. Tako hranjenik carske kćeri postane pastir u tuđoj zemlji, kao što su mu i stari bili. On čuvaše ovce svojemu tastu i ni malo ne žaljaše za gospodskijem životom u dvoru cara misirskoga.

21. Mojsije pred Faraonom.[uredi]

Četrdeset godina bilo je Mojsiju kad je iz Misira pobjegao; drugijeh četrdeset preživi čuvajući stoku u Madijamskoj, a nevoljama Izrailjskijem još ne bijaše kraja. U to vrijeme čuvajući jednom ovce u planini Horivu, ugleda Mojsije kupinu gdje sva bukti u plamenu, a ne sagorijeva ni malo. Tada pođe bliže da vidi šta je, a iz kupine vikne Gospod: „Mojsije! Mojsije!“ A Mojsije se odzove: „Što je, Gospode! A Gospod mu reče: „Ne idi ovamo! Izuj opanke s nogu svojijeh, jer je mjesto gdje stojiš sveta zemlja.“ I po tom reče: „Ja sam Bog oca tvojega, Bog Avramov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev!“ — Tada Mojsije zakloni lice svoje, jer ga strah bijaše u Boga gledati. I Gospod reče dalje: „Vidjeh nevolju svojega naroda u Misiru, i sad hoću da ih izbavim iz ruku Misirskijeh, i da ih odvedem u drugu zemlju, gdje mlijeko i med teče. Tako sad idi! ja te šaljem k Faraonu, da izvedeš narod moj, djecu Izrailjevu, iz Misira.“ Ovo je bio težak posao, i Mojsije reče: „Ko sam ja da idem k Faraonu i da izvedem djecu Izrailjevu iz Misira?“ A Bog mu reče: „Ja ću biti s tobom.“ „Ali“ — reče Mojsije — „djeca Izrailjeva ne će mi vjerovati; oni će reći: nije se Bog tebi javio.“ Tada mu Gospod reče: „Šta ti je to u ruci?“ Mojsije odgovori: „Štap.“ A Gospod mu reče: „Baci ga na zemlju!“ I Mojsije ga baci na zemlju, i od štapa postade zmija, a Mojsije bježi! Ali mu Gospod reče: „Pruži ruku pa je ulivati za rep!“ i on učini tako, i u njegovoj ruci od zmije opet postane štap. Po tom reče Gospod Mojsiju: „Turi ruku u njedra!“ Mojsije turi ruku, a kad je izvadi iz njedara, a to sva gubava kao da je snijeg po njoj popao. I Gospod mu reče te opet turi ruku u njedra, i ruka postane kao i ostalo tijelo njegovo. „Ako li“ reče Bog „za ova dva znaka ne uzvjeruju, a ti zahvati vode iz rijeke, i prolij je na zemlju, i voda će se na zemlji u krv prometnuti.“ A Mojsije reče Gospodu: „Molim ti se Gospode! nijesam rječit, od kako sam na svijetu, spora sam jezika.“ Gospod mu reče: „Ko je dao usta čovjeku? ko je stvorio nijema i gluha, okata i slijepa? Nijesam li ja, Gospod Bog? Idi dakle, ja ću otvoriti usta tvoja, i učiću te šta ćeš govoriti.“ Još mu reče Gospod: „Evo, brat tvoj Aron susrešće te. U njegova usta meći riječi, pa on neka za te govori.“

Tako i bude. Mojsije i Aron skupe starješine Izrailjske i kažu im da Bog hoće iz Misira da ih izvede. Pa onda otidu k caru i kažu mu: „Gospod Bog Izrailjev veli: pusti narod moj da mi praznuju praznik u pustinji.“ Ali car odgovori: „Ko je taj da ga ja slušam? Ne znam ja za Gospoda, niti ću pustiti Izrailja!“ I od toga dana zapovjedi Faraon te se stane još gore s Izrailjcima postupati. „Jevrejima je suviše dobro,“ reče „odsele ne treba im davati slame za opeke; neka je sami traže, ali opet da po onoliko opeka načinjaju koliko i do sad.“ Mojsije istina učini čudesa sa štapom pred Faraonom, ali onaka čudesa učine i vrači Misirski, te ga Faraon ne htjene poslušati. Tada učini Bog preko Mojsija strašna čudesa u Misiru, i stane na narod slati zlo iza zla.

Mojsije udari štapom svojim po vodi Nilu, a voda se u krv prometne. Sedam je dana valovita rijeka tekla krvava, da je niko ne mogaše piti i da sve ribe pomriješe. To je bilo prvo zlo.

Aron pruži ruku svoju na vode Misirske, i u jedan put svu zemlju Misirsku pritisnu žabe, i stanu skakati po kućama i po klijetima i po posteljama i po naćvama i po zdjelama. Tada se zamoli Faraon: „Molite Gospoda, da me oprosti žaba, pa ću pustiti narod.“ Mojsije se pomoli Gospodu, i žabe pocrkaju sve za jedan dan, da su ih sve metlama meli, i da je sva zemlja smrdjela od njih. Ali Faraonovo srce opet otvrdne, i ne pusti djece Izrailjeve. Trebalo je dakle treće zlo da dođe.

Tada Aron udari štapom po zemlji, a sav pijesak u zemlji Misirskoj pretvori se u nekake muhe, koje navale i na ljude i na stoku. Vrači reku: „Ovo je prst Božji!“ ali Faraonovo srce ostane tvrdo.

Iza ovijeh muha dođu druge bubine na zemlju; iza tijeh bubina udari pomor u stoku; kamila, volova, ovaca, magaraca i konja pocrka strahota; ali srce carevo ne popusti.

Mojsije uzme u ruke pepela pa ga pred carem baci u vis. Grdne kraste iziđu po ljudima i po stoci. Mojsije svaki put naprijed kazivaše sahat kad će zlo početi i kad će prestati; ali Faraon ostane jednako tvrda srca.

Mojsije digne svoj štap put neba. Tada zasijevaše munje i gromovi zagrmješe i udari grad, da ne bješe takoga vremena još nikad u Misiru od kako je ljudi u njemu. Drveta se polomiše i ljude i stoku u polju grad pobi. Tada brže Faraon dozove Mojsija i Arona, pa im reče: „Sad sam zgriješio: molite se za me Gospodu, da ova strahota prestane!“ Mojsije iziđe iza grada [naseljeno mesto, prim. priređivača digitalnog izdanja], i raširi ruke svoje put neba i grad prestane; — ali Faraonovo srce opet na novo otvrdne.

Sad dune vjetar od istoka i donese skakavce, koji svu zemlju pritisnu i pojedu sve što je još bilo ostalo iza grada. Faraon stane moliti Mojsija i Arona: „Oprostite mi još sad grijeh moj.“ Tada Bog pošlje vjetar od zapada, koji uzme skakavce i pobaca ih u crveno more. Ali Faraonovo srce opet otvrdne.

Mojsije pruži ruku svoju put neba, a gusta tama padne po svemu Misiru za tri dana, da ljudi nijesu vidjeli jedan drugoga, niti se koji smio maći s mjesta gdje se je desio. Samo se vidjelo u Gesemskoj zemlji, gdje su bili Izrailjci. Ni onda nije htio Faraon da popusti, nego reče Mojsiju: „Idi od mene, i više mi ne dolazi na oči, ako ti je život mio!“

22. Izlazak iz Misira.[uredi]

Tada već bude suviše Faraonova upiranja. I Gospod reče Mojsiju: „Još ću jedno zlo da pošljem na Misir, tada će vas pustiti Faraon, i još će vas sam tjerati. Jer ću poslati moriju na Misir, koja će im pomoriti prvence sinove!“ Izrailjcima se zapovjedi da se sa svijem priprave na put, i da ispeku po jagnje od godine dana, pa da se provesele za sretna puta. „Kad stanete jesti,“ zapovjedi im Bog, „opašite se, i pritegnite opanke na nogama svojijema, i uzmite svaki svoj štap u ruku; i jedite brzo. A jagnjećom krvi naznačite vrata na kućama svojijem da morija k vama ne dođe.“

Kad dođe određeni dan, svi se Izrailjci bijahu spremili na put. Oko ponoći zađe morija, i pomori svu djecu prvence po Misiru od sina Faraonova do sina pošljednje robinje, još i od skota što je god prvo palo. Kuknjava i lelek stane svijeh Misiraca, a Faraona spopadne strah i sav dvor njegov. Još onu noć zapovjedi Mojsiju i Aronu: „Idite što brže možete i s djecom svojom i sa stokom svojom!“ I Misirci navale na njih da idu, „jer ćemo“ veljahu „propasti svi.“ Tada pođu Izrailjci iz zemlje svojega robovanja i ponesu mnogo suđa od srebra i od zlata, i mnogo bogatijeh haljina, što su im bili dali u naruč Misirci za blag dan. A tijesto ponesu prijesno ne imajući kad hljeba peći.

Faraon kako čuje da su Izrailjci krenuli i da su već dan hoda u pustinju odmakli, odmah se raskaje što ih je pustio. Brže bolje skupi svoju vojsku i pođe za njima u potjeru. U jednome klancu kraj crvenoga mora stigne ih. Strah i drhat uhvati Izrailjce kad opaze Misirsku vojsku; a Mojsije ih stane sloboditi: „Ne bojte se!“ reče „Gospod će se za vas biti, a vi ćete samo gledati.“ Ali su oni bili u nevolji velikoj: sprijed dubina morska, s obje strane strahovita strmen, a ostrag ljuta vojska Misirska! Tada Gospod reče Mojsiju: „Šta je? Kaži djeci Izrailjevoj nek idu!“ — „Kuda? U more?“ — „Da! Sad valja da poznadu Misirci da sam ja Gospod, kad se proslavim Faraonom, i njegovijem kolima i konjicima.“

Tada Gospod pusti vjetar, koji preko noć vodu uzbije i dno morsko osuši. A između Izrailjaca i Misiraca spusti se mračan oblak, koji od strane Izrailjaca bijaše sjajan, i svijetljaše im, a od Misiraca ih zaklanjaše. Tako usred noći Izrailjci uđu u more, i voda im stajaše kao zid i s desne i s lijeve strane. I Faraon pođe za njima, i u svanuće Misirci se obretu nasred mora, a Izrailjci već izišli na drugu stranu. Tada Bog poplaši Misirce ognjem iz oblaka, te dršćući od straha poviču: „Bježite, da bježimo! Gospod se bije za Izrailjce s Misircima!“ Ali Gospod reče Mojsiju: „Mahni rukom preko mora!“ I u onaj čas sklopi se voda nad Misircima, i svi se potopiše u moru, da ni jedan glave ne iznese.

23. Izrailjci u pustinji.[uredi]

Ali put iz Misira u zemlju Hanansku ide preko jedne velike divljačne pustinje. Ondje ne bijaše njiva ni rijeka kao u Misiru; po nekoliko dana hoda ne bijaše ništa do pijeska, nigdje izvora, nigdje travke, nigdje stazice, nigdje kolibice. Poslije tri dana naiđu na jedan izvor; ali mu voda bijaše gorka daje ne mogahu piti. Tada stane vikati narod na Mojsija. A Mojsije vapije ka Gospodu; i Gospod mu pokaže jedno drvo te ga metne u vodu, i voda postane za piće. „Ta ja sam Gospod, ljekar tvoj!“ reče Bog narodu.

Malo za tijem opet stanu vikati, jer im bijaše nestalo hljeba i mesa. Tada Bog pošlje silna jata prepelica, i sjutradan pusti te popadne po zemlji nešto sitno, okruglo, kao krupa; — Jevrejskim jezikom ovo se nazove mana, koje će reći: šta? (šta je ovo?) jer ne znadijahu šta bijaše! A Mojsije im reče: „Ovo je hljeb što vam Gospod dade da jedete.“ To je bilo sitno okruglo zrnevlje, slatko kao med i sito kao najljepše brašno.

Malo po tom opet ne imahu vode. Tada se opet stanu buniti. A Mojsije vapije ka Gospodu i Gospod mu reče: „Uzmi svoj štap pa udari njime u stijenu.“ Mojsije udari u stijenu, i iz stijene poteče voda.

Malo za tijem dođu hajdučke čete Amalikove i udare na Israiljce. Mojsije pošlje Isusa Navina pred njih, a sam otide na vrh brda i podigne ruke k Bogu. I dokle Mojsije mogaše držati podignute ruke, dotle nadbijahu Izrailjci, a kako spusti ruke odmah počeše nadbijati hajduci. Tada pritrči Aron i Or te prihvate Mojsiju ruke. I tako nadvladaju Izrailjci Amilikovce.

Ali još nije kazano što je najljepše. Kako je Mojsije u velikoj pustinji put nahodio ? — Oblak i oganj što ih je izveo iz crvenoga mora, nikad ih ne odustavljaše, i cijelijem putem Gospod vođaše narod danju u oblaku a noću u ognju.

24. Zakoni.[uredi]

Trećega mjeseca po izlasku svojemu iz Misira dođu djeca Izrailjeva pod goru Sinajsku. Ondje u krasnijem zelenijem dolinama ostanu cijelu godinu dana sa svojom stokom. Ali je to bila znatna godina. Ondje se plemena i porodice urediše, narod prebroji, i starješine i sudije i glavari postaviše; ljudi tada bijaše na broj preko 600000, a svega duša oko tri hiljade hiljada. Ondje dobiše zakon od Boga, u kojemu bijaše naređeno kako im valja živjeti po kućama svojima, kako li izvan kuća između sebe. Ondje Izrailjci postaše upravo narod Božji. Kako se namjeste ondje, Mojsije iziđe na goru Sinajsku. Tada mu reče Gospod: „Pripravi narod, jer će treći dan sići Gospod na goru Sinajsku; i ogradi goru, jer ako ko stupi na nju, poginuće.“

Kad bude treći dan u jutru, postade crn oblak na gori i stadoše gromovi grmjeti i munje sijevati, i začu se glas kao da jaka truba trubi. Sva se gora Sinajska zadimi, i truba se sve jače čujaše. Mojsije stajaše na gori pred Bogom, a narod sav ispod gore, u čistijem haljinama, dršćući od straha. I Bog reče ove riječi: „Ja sam Gospod Bog tvoj, koji te izvedoh iz Misira, iz kuće robovanja. Nemoj držati drugijeh bogova do mene! Nikakoj slici ni prilici nemoj se klanjati! Nemoj uzalud uzimati imena Gospoda Boga svojega. Ne zaboravljaj subote svetkovati. Šest dana radi i svrši sve svoje poslove; a sedmi je dan subota Gospoda Boga tvojega, tada nemoj ništa raditi. Poštuj oca svojega i mater svoju. Nemoj ubijati. Nemoj činiti preljube. Nemoj krasti. Nemoj lažno svjedočiti. Ne želi tuđe kuće, niti i čega što je tuđe.“

I sav narod vidje grom i munju, te nagoše bježati i rekoše Mojsiju: „Govori nam ti, a ne daj da nam Bog govori, jer ćemo pomrijeti. Štogod tebi Gospod kaže, mi ćemo slušati i činiti onako.“ Tada reče Bog Mojsiju: „Kad bi im srce ostalo tako, da me se boje i zapovijesti moje da drže, da bi i njima i djeci njihovoj bilo dobro do vijeka.“

Ali Mojsije uđe usred oblaka na gori, i ostane ondje četrdeset dana i četrdeset noći. I kad Bog svrši razgovor s Mojsijem, da mu dvije kamene ploče zavjeta ispisane prstom Božijim. Tada Mojsije pođe niz goru noseći u rukama ploče zavjeta, koje je sam Bog načinio. Kad tamo, ima šta i vidjeti! Oni načinili tele od zlata, pa igraju oko njega pjevajući i svirajući. Tada se razgnjevi Mojsije i srdito baci ploče iz ruku, te se razbiše pod gorom. I reče Aronu: „Šta ti je učinio ovaj narod, te ga u toliki grijeh uvali?“ A Aron mu odgovori: „Nemoj se gnjeviti, gospodaru! Ti znaš da je ovo zli narod. Rekoše mi: načini nam bogove, koji će ići pred nama, jer ne znamo šta bi tome Mojsiju što nas iz Misira izvede. Ja im rekoh: ko ima zlata na sebi neka ga skine i donese preda me. Tada mi donesoše sve zlatne oboce sa svojijeh žena i sa svoje djece, a ja ih onda bacih u vatru, te se sali tele!“ Ali Mojsije uzme tele te ga sažeže, i pepeo od njega metne u vodu i zapoji njom djecu Izrailjevu. I reče Mojsije Gospodu: „Molim ti se, Gospode! Narod ovaj ljuto sagriješi! Oprosti im grijeh; ako li ne ćeš, a ti izbriši i mene iz knjige svoje.“ A Gospod mu reče: „Idi, vodi taj narod kud sam ti kazao. Evo, moj će anđeo ići pred tobom. Ja ću ih pokarati za grijeh njihov, kad dođe vrijeme da ih pokaram.“ Po tom mu zapovjedi: „Isteši dvije ploče od kamena, kao što su bile one prve, da na njima napišem riječi koje su bile na prvijem pločama, i donesi mi ih sjutra na goru.“ Tada Mojsije još jednom ostane četrdeset dana i četrdeset noći kod Gospoda ništa ne jedući niti što pijući. I Bog napisa na dvije ploče riječi zavjeta, deset zapovijesti.

25. Zakoni za crkvu i za ostalo.[uredi]

U zakonima koje je Bog dao svojemu narodu bile su uredbe za sav domaći i opštinski život. Nezdrava jela nazovu se „nečista,“ i zabrane se: za ženidbu i udaju, za našljedstvo, za težake i pastire, za krađu, za krv i za druga zločinstva, za ratove, za oceve i djecu između sebe, za udovice i sirote, za uboge, za slijepe i gluhe, i za robove, za sve je to bilo razgovijetno određeno; a i za ptičija gnijezda, i za voćke; pa ni za vola kad vrše nije se zaboravilo. N. p. „volu kad vrše nemoj usta svezati.“ „Nemoj voćaka kvariti.“ „Kad nađeš ptičije gnijezdo, nemoj uzimati i majku i ptiće, nego majku pusti, da bi ti dobro bilo i da bi dugo živio.“ „Kad vidiš vola ili magarca pod bremenom da padne, pomozi muda ustane.“ „Nemoj gluha psovati, niti pred slijepa metati što da se spotakne, jer ti se valja bojati Gospoda Boga svojega!“

Osobite su pravice u zakonu bile date plemenu Levijevu, od kojega je bio i Mojsije. Mojsijeva djeca, istina, ne dobiju veće vlasti od ostalijeh svojega plemena, ali brat njegov Aron dobije svešteničku službu za se i za svoje potomstvo, i iz svega plemena stanu izlaziti učitelji, ljekari, upravitelji i starješine narodne.

Aron sam bude pomazan za poglavara svešteničkog i obučen u svešteničke haljine; i za službu Božiju načini se bogat čador, sa dva pregratka: u jednome je stajao zlatan kovčeg i u kovčegu kamene ploče, na kojima je sam Bog zakon napisao, i taj se pregradak zvaše: svetinja od svetinje. Pred njim bijaše drugi pregradak, u kojemu se poglavar sveštenički svaki dan Bogu moljaše i prinošaše mu kad, i taj se pregradak zvaše svetinja. Oko čadora bijaše veliki trijem sa jednijem oltarom, u kojemu sveštenici klahu žrtve narodne. Narod se jako držao starijeh običaja, osobito žrtava, za to mu ih Bog nije htio ukinuti, nego ga je samo stegao zapovjedivši mu: „Ko hoće da prinese žrtvu za paljenje ili za gozbu ili za hvalu, njemu valja činiti to na nov način kao što je Bog sad odredio, i na određenom mjestu,“ da se ne čine žrtvene gozbe pod svakijem zelenijem drvetom i na svakome brdeljku. I za gdjekoje krivice bile su određene žrtve. U današnjijeh Jevreja nema više žrtava.

Tri su praznika bila u godini po čitavu nedjelju dana, o kojima su se sastajali svi muškarci: prvi je bio praznik prijesnijeh hljebova za slavu izlaska iz Misira, drugi za slavu onijeh dana kad je Bog dao zakone na gori Sinajskoj, a treći praznik sjenica za spomen kako su djeca Izrailjeva po sjenicama živjela, kad ih je Bog vodio iz Misira. O ovijem praznicima pominjali su Izrailjci i poljski rad. O prazniku prijesnijeh hljebova prinosili su Gospodu prvi zreo snop ječma, jer se po ovome prazniku počinjaše ječmena žetva u Hananskoj. Drugi se praznik zvao praznik prve žetve, jer bi se dotle žetva ječmena svršila, i po tom bi se počela pšenica žeti. A o prazniku sjenica, koji je poslije berbe padao, zahvaljivalo se i na sretnome svršetku berbe. Ali je o ovijem praznicima jednako bilo slobodno raditi, samo je prvi i pošljednji dan svakoga praznika bila subota. Ove praznike praznuju Jevreji i danas.

26. Lakomo groblje.[uredi]

Gotovo godinu dana provedu Izrailjci pod gorom Sinajskom, i ondje proslave dan u koji se navršila godina kako su izišli iz Misira. Tada jedan dan digne se oblak iznad čadora gdje je bio zlatan kovčeg sa kamenijem pločama, i sav se narod odmah stane pripravljati na put. Tu je sad bilo radosti, jer narod mišljaše da će sad upravo u onu zemlju, gdje teče mlijeko i med. Ali se dotle još mnogo koješta dogodi! Tri dana hodivši po pustinji, već im se dosadi. Prost narod zaželi mesa, pak stane žaliti i vikati: „Ko će nam dati mesa da jedemo! Opomenusmo se riba i bundeva i dinja i luka i crna i bijela, i šta još ne imasmo u Misiru zabadava! A sad nemamo ništa do mane.“ Tada reče Bog: „Pripravite se, sjutra ćete mesa jesti. Za to što ste se pobunili, daće vam Gospod mesa da jedete. Ne jedan dan! —ni dva, ni pet dana, ni deset, ni dvadeset dana, nego čitav mjesec dana, dokle vam na nos ne udari i ne ogadi vam se, za to što nijeste pokorni Gospodu, koji je među vama, nego rekoste: za što iziđosmo iz Misira?“ A Mojsije reče: „Šest stotina hiljada pješaka ima ovdje sa mnom, pa ti kažeš: daću vam mesa da jedete, i ješćete mjesec dana!“ — A Bog reče: „Zar ruka Gospodnja ne će biti dosta?“ I tako Mojsije skupi starješine Izrailjske; tada vjetar donese od mora prepelice, i pospe ih onuda po okolu i na dan hoda u naokolo, sve na dva lakta iznad zemlje; i narod stane kupiti prepelice, i kupljaše ih dva dana; ali još sve i ne pojedu, a to udari pomor u njih, i ondje ukopaju lakomce. I od tada se ono mjesto prozove: lakomo groblje.

27. Uhode.[uredi]

Kad narod dođe u pustinju Faransku, onda Mojsije pošlje uhode, od svakoga plemena po jednoga, da uhode zemlju Hanansku. Oni otidu i prođu svu zemlju od južnoga kraja sve do sjevernoga. A to je bilo upravo kad prvo grožđe prispijeva, te oni odrežu jednu lozu sa grozdom, i uzevši je dvojica među se na motku, ponesu je; a i šipaka i smokava i drugoga koječega što ondje rađa uzmu te ponesu. Poslije četrdeset dana dođu natrag k narodu i stanu pripovijedati: „Bili smo kuda ste nas poslali, i gdje teče mlijeko i med, i evo šta ondje rađa; samo što je narod veliki i jak, i ima velike i tvrde gradove. Vidjesmo ljude prema kojima mi bijasmo kao skakavci, tako su veliki!“ Na to se narod prepadne i uzbuni, te svi poviču: „Da postavimo sebi starješinu, pa da se vratimo natrag u Misir.“ Uzalud se upru dvojica od uhoda, Isus Navin i Halev, eda bi narod umirili i obratili da se u Boga uzda; narod stane vikati: „Dajte kamenjem da ih zaspemo!“ Tada se pokaza slava Gospodnja u oblaku svemu narodu i Gospod reče: „Dokle će me gnjeviti taj narod? kad li će mi vjerovati poslije tolikijeh čudesa, što sam među njima učinio! Ali ću vam učiniti kao što sami preda mnom rekoste. Vašu djecu, za koju veljaste da će roblje postati, ja ću odvesti onamo da poznadu zemlju za koju vi ne marite. A vaša će tjelesa ostati u ovoj pustinji. Ali će i vaša djeca najprije u pustinji četrdeset godina stoku čuvati.“ Tako u pustinji pomru svi kojima je bilo dvadeset godina kad su iz Misira izišli, osim Isusa Navina i Haleva; i djeca Izrailjeva ostanu još trideset i devet godina u pustinji. Njihova su glavna mjesta bila pustinja Sinajska i pustinja Kadis u Faranu, gdje su mnogo godina stajali, a svega su dvadeset mjesta imali za ovijeh trideset i devet godina.

28. Bune Izrailske.[uredi]

Ali to još ne bijaše pošljednja buna u Izrailju. Jedan od starješina Levijeva plemena, po imenu Korej, koji bješe Mojsiju rod, dogovori se sa Datanom i Avironom, starješinama plemena Ruvimova, i sa još dvjesta i pedeset drugijeh znatnijih Izrailjaca, te stanu vikati na Mojsija i na Arona koreći ili da su se pogospodili te hoće samo da vladaju nad drugima, već neka budu svi u narodu jednaki, i neka svak može postati sveštenik i narodni poglavar. A Mojsije reče: „Dođite sjutra pred Gospoda sa svojijem kadom, pa ćemo vidjeti koga će Gospod izabrati.“ Korej iskupi sav narod pred čador zavjeta. Tada reče Gospod: „Uklonite se od čadora Korejeva i Datanova i Avironova, da ih ovaj čas zatrem.“ I zemlja se pod njima provali i proždrije ih sa svijem imanjem njihovijem, a onijeh dvjesta pedeset pojede oganj. Sjutradan stane sav narod vikati na Mojsija i na Arona, govoreći: „Pobiste narod Gospodnji!“ Tada dođe od Gospoda pomor, te u jedan mah pomrije 14700 ljudi.

U Kadisu ne imadijaše narod vode, te opet stane vikati na Mojsija. Ali Bog reče: „Uzmi svoj štap, i skupite narod, ti i Aron, pa govorite sa stijenom pred njima, te će stijena dati vodu svoju.“ Mojsije i Aron skupe narod i reku mu: „Slušajte, neposlušni! Hoćemo li vam iz ove stijene vodu izvesti?“ Ali Mojsije ne progovori sa stijenom, nego digne ruku i udari u stijenu dva puta svojijem štapom; i izide voda mnoga, te se napoji narod i stoka njihova. Ali Mojsiju i Aronu reče Bog: „Kad me ne poslušaste i ne proslaviste pred tijem narodom, za to ga ne ćete odvesti u zemlju koju ću mu dati.“ Izvor se ovaj poslije prozove: voda od svađe.

Četrdesete godine, obilazeći oko zemlje Edomske, opet se pobuni narod, i stane vikati: „Ovdje nema ni hljeba ni vode, a ova nam se mana već ogadila!“ Tada pošlje Bog zmije na narod,koje ih stanu klati te silno ljudstvo pomre. Tada dođu k Mojsiju govoreći: „Mi zgriješismo; moli Boga neka odažene zmije od nas!“ Mojsije se stane moliti za narod, i Gospod reče Mojsiju: „Načini zmiju od mjedi, pa je podigni u vis! Koga zmija ujede, neka pogleda u zmiju od mjedi, pak će ozdraviti.“ Mojsije načini zmiju od mjedi, i kogagod ujede zmija, on pogleda u zmiju od mjedi i ozdravi.

29. Valam.[uredi]

Tada stanu Izrailjci osvajati zemlju. Najprije razbiju Siona, cara Amorejskoga, i Oga, cara Vasanskoga, pa se onda namjeste u polju Moavskom na Jordanu. Ali Valak, car Moavski, pošlje po nekakoga vrača iz Mesopotamije, po imenu Valama, poručivši mu: „Hodi, prokuni mi ovaj narod što je došao na me!“ Ali Bog reče Valamu: „Ne idi s njima, niti kuni naroda, jer je blagosloven.“ A Valak pošlje još veće knezove od prvijeh, i Valam se prevari i pođe.

Na putu iziđe anđeo Božji predanj, i magarica mu opazi pred sobom anđela gdje stoji s golijem mačem u ruci, pa svrne s puta. A Valam ne videći anđela, stane biti skota; magarica padne na koljena, a Valam udri još većma! Tada otvori Bog magarici usta, te progovori glasom čovječijim: „Šta sam ti učinila te me biješ?“ U onaj mah otvori Bog oči Valamu, te ugleda anđela. A anđeo mu reče: „Idi samo kud si naumio! Ali da nijesi drugo šta govorio nego što ti ja kažem.“

Valam došavši k Valaku, iziđe s njim na jedno brdo da prinese žrtvu, i Valam poviče i reče: „Kako bih kleo onoga koga Bog ne kune! Kako bih karao onoga koga Bog ne kara! — Evo, ja sam doveden da blagoslovim; i blagosloviću, drukčije ne mogu!“ I blagoslovi sedam puta. A Valak reče Valamu: „Šta to radiš od mene? Ja te dozvah da prokuneš, a ti blagosiljaš. Ja te šćadijah čestita učiniti; ali evo Gospod ti ne dade!“ I Valam se vrati svojoj kući. A Moavce Izrailjci razbiju, i pobiju što je god muško bilo.

30. Smrt Mojsijeva.[uredi]

Od ljudi što ih je Mojsije iz Misira izveo, bijahu još samo Isus Navin i Halev u životu; a ostali svi bijahu pomrli. Sad dođe red na Mojsija. „Opaši se,“ reče mu Gospod, „pa izidi na goru Navav da vidiš zemlju Hajiansku, koju ću dati djeci Izrailjevoj. Očima ćeš je svojima vidjeti, ali u nju ne ćeš otići.“ Tada se Mojsije oprosti sa svojijem narodom. Napomene im sva dobra što im je Bog učinio, i sve zapovijesti njegove, i blagoslovi ih ako uzaslušaju, i prokune ako ne uzaslušaju, i obeća im govoreći: „Proroka kao mene podignuće vam između braće vaše Gospod Bog vaš, njega slušajte!“ Po tom izide na goru i ondje se prestavi, i pogreboše ga, i niko mu za grob ne doznade. Sto i dvadeset godina bijaše Mojsiju kad se prestavio. Oči njegove ne bijahu potamnjele, niti ga snaga bijaše izdala. Ali više u Izrailju ne nastade prorok kao Mojsije.

31. Isus Navin.[uredi]

Kao što je Bog bio s Mojsijem, tako sad bijaše i s Isusom Navinim. Kao što je Mojsije preveo Izrailjce preko mora, tako ih sad Isus Kavin prevede preko Jordana. Voda se rastupi, dolje što bijaše ono oteče, a što bijaše gore ono se ustavi i stade kao zid dokle narod ne prođe. Bijaše jedan grad koji se zvaše Jerihon. „Evo,“ reče Gospod, „predajem ti u ruke grad i cara njegova.“ Naprijed sveštenici s kovčegom zavjeta, a za njima vojnici, tako su išli sedam dana oko grada. Sedmi dan zatrube sveštenici u trube, i Isus Kavin reče narodu: „Vičite, jer vam Gospod predade grad.“ I kad narod ču glas od truba i povika, popadaše zidovi Jerihonski, i narod uđe u grad. Građane pobiju i kuće im popale. — Tada je pomagao Bog Isusu Navinu dok nije nadvladao i pobio trideset i jednoga maloga cara, koji su Hananskom vladali. U boju u dolini Jelonu na riječ Isusa Navina sunce i mjesec stade, i Bog gradom i gromovima pobi Amorejce. Za nekoliko godina toliko obladaju zemljom da je Isus Navin mogao početi dijeliti zemlju na dvanaest plemena. Pleme Ruvimovo i Gadovo i polovina plemena Manisijna nasele se s onu stranu Jordana, a ostalijeh devet plemena i po između Jordana i mora; a plemenu Levijevu ne dopadne osobita zemlja, nego uzme gradove po zemlji ostalijeh plemena. Svetinju, čador sa kovčegom zavjeta, namjeste u Silomu.

Kad Isusu Navinu bude sto i deset godina, i kad već sve svrši, sazove sav narod Izrailjski u Sihem na skupštinu da se s njima oprosti. On im napomene sva dobra što im je Bog učinio, i opomene ih da mu budu vjerni. „Bojte se Gospoda,“ reče im, „i tvorite sve što je napisano u zakonu Mojsijevu. Nemojte služiti tuđijem bogovima, nego se držite Gospoda. Ako znate boljega, izberite danas kome ćete služiti. Ali ja i moja kuća služićemo Gospodu.“ Na to sav narod odgovori: „Ne ćemo Gospoda odustati, ni drugijem bogovima služiti!“

32. Sudije.[uredi]

Što rekoše Izrailjci, ne svjerovaše. Po smrti Isusa Navina često su pristajali za drugijem bogovima, i Gospod ih je onda ostavljao njihovijem neprijateljima u ruke; a kad su se obraćali natrag, Bog im je pomagao preko junaka i sudija, koje je podizao među njima. Ovi su onda vladali nad jednijem ili nad više plemena; ali ne bijaše sloge, i narod vidi da mu treba car.

Madijamci sa svojim stadima udare iz pustinje u Hanansku, oplijene zemlju i otjeraju stoku Izrailjcima. Tada svake godine udarahu za sedam godina, i niko im ne mogaše dosaditi. Tada podiže Bog iz plemena Manasijna jednoga mladića po imenu Gedeona, ka kojemu se javi anđeo Gospodnji i reče mu: „Gospod je s tobom! hrabri junače!“ A Gedeon reče: „Kad je Gospod s nama, za što nas ovoliki jadi snađoše! Gdje su tolika čudesa njegova, za koja su nam stari kazivali?“ A anđeo ga Gospodnji pogleda i reče mu: „Idi u toj sili svojoj, i izbavićeš Izrailja iz ruku Madijamskijeh. Evo, ja te poslah!“ Gedeon odgovori: „Čim ću izbaviti Izrailja? Moje je bratstvo najmanje u plemenu Manasijnu, a ja sam najmanji u domu oca svojega!“ A Gospod mu reče: „Ja ću biti s tobom, te ćeš pobiti Madijamce kao jednoga.“ Gedeon prvo i prvo isiječe lug svojega oca gdje se služaše idolu Valu. To je bio težak posao, jer svi koji se idola držaše, skočiše nanj da ga ubiju. Ali im Gedeon reče: „Šta vi Vala branite? Ako je on Bog, nek se brani sam!“ Ali opet Gedeon zaište znak od Boga, da se uvjeri je li onaj glas zaista od Boga što mu reče da će on izbaviti Izrailjce od Madijamaca. I reče: „Evo metnuću ovčije runo na gumnu, i ako u jutru bude rosa samo na runu, a po svoj zemlji suho, onda ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izrailja.“ I sjutradan urani, i iscijedi runo, i isteče rose iz runa puna zdjela. Tada se Gedeon oslobodi i još jednom Boga zamoli: „Još jednom da obidem runom; ali sad runo da ostane suho, a po svoj zemlji da bude rosa.“ I Bog mu učini onu noć te po svoj zemlji popadne rosa, a runo ostane suho. Tada se digne Gedeon i skupi vojsku na broj 32000 od gornjijeh plemena; ali kad po zapovijesti Božijoj oglasi po vojsci: „Koga je god strah, neka se vrati kući da ne uplaši brata svojega;“ onda ga odustanu 22000. Tada reče Gospod Gedeonu: „Još ih je mnogo. Još ću ti ih prebrati.“ I tako s Gedeonom ostane samo trista druga, „da se ne bi Izrailj kadgod pohvalio i rekao: moja me je ruka izbavila.“

Tada Gedeon razdijeli svojih tri stotine druga na tri čete, da svakome po trubu u ruku i po prazan lonac i po zapaljenu svijeću u loncu; tako se prikradu sa tri strane u òkô Madijamski, pa onda na jedan put pobacavši lonce sa svijeća, i zatrubivši u trube poviču: „Mač Gospodnji i Gedeonov!“ Madijamci se onako iza sna poplaše i zabune i pobiju se između sebe ne znajući koje su neprijatelji, i svi pobjegnu, a Izrailjci se sa sviju strana naklope za njima, mnogo ih pobiju, i silnu stoku zaplijene.

Kad se Gedeon s vojskom natrag vrati, narod navali nanj da im bude car, ali im on reče: „Ne, braćo; sam Bog neka je gospodar nad vama.“

33. Ruta.[uredi]

U ono vrijeme, kad su sudije narodom vladale, jednom nastane glad. Jedan Vitlejemac iseli se sa svojom ženom i sa dva sina iz Vitlejema u zemlju Moavsku. Sinovi mu se ondje ožene dvjema Moavkama, Orfom i Rutom. Vitlejemac umre, pa mu pomru i sinovi. Onda Vitlejemka Noemina ostavši bez muža i bez sinova pođe u svoju postojbinu natrag; uz nju pristanu obje snahe, a ona ih putem stane odvraćati da ostanu u svojoj zemlji; tako se Orfa vrati, ali Ruta ne htjene, nego joj reče: „Nemoj me odvraćati; kuda ti ideš, idem i ja! Tvoj je narod moj narod, i tvoj je Bog moj Bog. Gdje ti umreš, ondje ću i ja.“

Kad Noemina opet dođe u Vitlejem, jedva je ondje poznadu, i govorahu: „Je li to Noemina?“ A ona im reče: „Ne zovite me više Noemina (jer Noemina znači vesela), nego me zovite Mara (t. j. žalosna). U bogatstvu sam se iselila odavde, a u sirotinji me Bog povrati natrag.“ U to doba baš bijaše ječmena žetva, i Ruta iziđe u polje da pabirči klasje. I Bog je namjeri na žeteoce jednoga bogatog čovjeka, koji se zvaše Voz i bijaše rod pokojnome mužu njezinu. Kad Voz dođe u polje k svojim žeteocima, zapita ih za nju ko je. Po tom ljubazno progovori k Ruti i reče: „Znam ja sve kako si ti bila svojoj svekrvi po smrti muža svojega. Da ti plati za to djelo Bog Izrailjev, ka kojemu si došla!“ I zapovjedi svojijem ljudma da s njome lijepo postupaju, i da joj ostavljaju mnogo klasja.

Ruta ovo sve pripovjedi svojoj svekrvi. A ona reče: „On je nama rod. Bog da ga blagoslovi kad se tako milostivo sjeća i mrtvijeh i živijeh!“

Voz gledajući cijele žetve kako se siromašica Ruta pošteno vlada, omili mu. A u Izrailjaca bijaše zakon: kad oženjen čovjek umre bez djece, onda najbliži od njegova roda da mu uzme udovicu, i njoj ni malo nije bio zazor njemu to napomenuti. Kad Ruta od svekrve dozna za ovaj zakon, ona po običaju zemaljskome spomene Vozu, i odmah po žetvi bude svadba.

Ova siromašna Moavka bude prababa velikoga cara, od kojega ćemo malo poslije pripovijedati. Njojzi Bog da jednoga sina, kojemu nadjene ime Ovid. A Ovid rodi Jeseja, oca cara Davida.

34. Ilije i Samuilo.[uredi]

Poslije junakâ i vojvoda poglavar sveštenički Ilije postane sudija. Tako je trebalo svagda da bude po Mojsijevoj uredbi. Čador zavjeta bijaše u Silomu; ondje se skupljahu Izrailjci o praznicima. Jednom opazi Ilije u trijemu od čadora jednu ženu gdje se moli Bogu. Ona moleći se govoraše u srcu svojemu, i usne joj se samo micahu, a glasa joj niko ne čujaše. Tada pomisli Ilije da je pijana, jer bijaše s gozbe došla. Tijem učini vrlo krivo jadnoj ženi, kao što ne liči poglavaru svešteničkom. Ona iskaše u Boga sina, jer odavno življaše s mužem, a ne imaše poroda. Ilije doznavši to od nje, reče joj: „Idi s mirom! Bog Izrailjev da ti da sve za što si mu se molila!“ Ana (tako bijaše ime ženi) otide i ne bijaše više žalostiva, jer izruči srce svoje pred Bogom. Bog joj usliši molitvu i da joj sina, i ona nadjene sinu ime Samuilo, to će reći: isprošeni u Boga.

Poslije nekoliko godina dovedu roditelji Samuila u Silom na praznovanje, i mati ga preda svešteniku da služi Gospodu. Svake godine dolazeći na praznovanje sve slušahu dobro zanj; i malo vrijeme postoji, a to se sam Bog stane s djetetom razgovarati, i izbere ga sebi za proroka. Sinovi poglavara svešteničkoga, Ofnije i Fines, bijahu vjetrenjaci i besposličari, koji svetinju Božiju svojom nevaljalštinom skvrnjahu. Ilije napominjaše svojijem sinovima kako ljuto griješe i Bogu i ljudima, ali ne mogaše onako oštro s njima da postupi kao što zakon zapovijeda, jer ih vrlo pažaše. Tada jednu noć zovne Gospod: „O Samuilo!“ Samuilo ustane i pritrči k Iliju misleći da ga on viče. A kad bi i drugom i trećom, onda se Ilije osjeti da Gospod zove, i reče Samuilu: „Ako te opet zovne, odzovi se i reci: govori, Gospode; tvoj sluga čuje.“ I zaista glas Božji opet dođe zovnuvši: „O Samuilo!“ Samuilo se odzove: „Govori, Gospode; tvoj sluga čuje.“ Tada reče Gospod: „Evo! učiniću čudo u narodu Izrailjskome, da će zujati oba uha svakome ko ga god čuje. U jedan ću dan pokarati i Ilija i sinove njegove. Jer je znao kako se ružno vladaju, pa im nije zabranio.“

Sjutradan zapita Ilije Samuila: „Šta ti je govorio Gospod? nemoj od mene ništa zatajiti.“ Samuilo, ako mu je i bilo vrlo teško, iskaže sve. A Ilije reče: „Gospod je! neka čini što mu je volja.“ I Bog što reče, ne poreče. Naskoro zavrgne se krajina. Filistimci nadbiju Izrailjce; i vojvode Izrailjske, da bi se vojska na novo oslobodila, narede da se iznese kovčeg Božji u òkô. I dva mlada sveštenika, dva Ilijeva sina, iziđu s kovčegom. Ilije, starac od devedeset i osam godina, sjeđaše na vratima pogledajući od boja glasnika. Kad ali eto ti žalosna glasnika, sav poderan. Ilije ga zapita: „Kako je u okolu?“ A glasnik odgovori: „Izrailjci bježe. Oba tvoja sina pogiboše. I kovčeg Božji uzeše Filistimci.“ Ilije čuvši to, od žalosti padne nauznako preko stolice i prebije vrat.

Filistimci odnesu kovčeg Božji u Azot u kuću svojega Boga. Sjutradan nađu svojega idola gdje leži na zemlji pred kovčegom sav nagrđen. Po tom ga odnesu u Askalon, ali i tamo ih od njega čudo snađe. Poslije sedam mjeseci pošlju kovčeg natrag, ali ostanu gospodari nad Izrailjcima dvadeset godina, i Izrailjci bijahu u ljutoj nevolji.

Ali kad ih Samuilo obrati k Bogu njihovijeh starijeh, Bog im da sreću u ratu s Filistimcima, te preotmu gradove što im bijahu Filistimci uzeli. Na međi Filistimskoj udari Samuilo kamen u zemlju, i napiše na njemu: „Avenezer,“ t. j. „Dovde nam Gospod pomože.“ I Samuilo vladaše po pravdi i oštro, i bijaše jedan od najboljijeh sudija što su imali Izrailjci.

35. Samuilo i Saul.[uredi]

Kad Samuilo ostari, preda nešto od vlasti svoje svojijem sinovima. Ali oni primahu mit i ne ugledahu se na oca svojega. Jedan dan skupese starješine iz sviju plemena Izrailjskijeh kod Samuila u Armatemu, i kažu mu da ne će više sudija, nad njima da vladaju, nego hoće cara. Ovo Samuilu ne bude milo; ali mu Bog reče: „Poslušaj glas narodni; jer ne odbaciše tebe, nego mene, da ne budem car nad njima.“

U ono vrijeme jednome čovjeku iz Venijaminova plemena, po imenu Kisu, nestane nekoliko magarica, te pošlje sina svojega Saula s jednim slugom da ih traži. Nekoliko dana tražiše ih na sve strane. A kad dođu blizu grada Armatema, padne sluzi na um da pitaju vrača kud su se djele magarice. I kad Samuilo ugleda Saula, reče mu Gospod: „Eto čovjeka, za kojega ti rekoh da će vladati mojijem narodom.“ — I Samuilo odmah reče: „Ne brini se magaricama; našle su se! — i čije će biti što je najbolje u Izrailju!“ Saul ne razumije ovijeh riječi; a drugi dan isprativši ga prorok, uzme ga nasamo, i izvadi rog s uljem, i izlije mu ulje na glavu, pa ga cjeluje govoreći: „Vidiš li sad da te Gospod pomaza za kneza nad svojijem dostojanjem?“ Ali Saul vrativši se kući ne kaza nikome ništa, dokle Samuilo nije razglasio. Malo za tijem prorok sazove skupštinu, i izvede pred narod novoga cara. Saul bijaše lijep čovjek visoka i lijepa rasta. Sav mu se narod obraduje. Naskoro se u ratovima proslavi; izbavi Galad od sile Amonske, i za junaštvo njegovo stane ga blagosiljati sav narod. Ali poslije boja s Amalikovcima, preko zapovijesti Božije poštedi i ljude i stoku, i pođe da prinese na žrtvu što mu Bog bijaše zapovjedio da pobije. Ali se Samuilo upre govoreći: „Zar je Gospodu ugodnije da mu se žrtve prinose nego da se sluša glas njegov? Gle! poslušnost je bolja od žrtve, a neposlušnost je grijeh kakogod i neznaboštvo ili čaranje.“ Od tada Saul postane sve neposlušniji i nemirniji, i naskoro ostavi ga duh Gospodnji sa svijem.

36. David pastir.[uredi]

Samuilo otide u Vitlejem k Jeseju, sinu Ovidovu, unuku one siromašice što je pabirčila klasje; jer mu je Bog kazao: „Između sinova Jesevijeh izabrao sam sebi cara.“ Ondje pozove Jeseja sa sinovima na žrtvu, da vidi koga je Gospod izabrao, pa onoga da pomaže tajno. Jesej dođe sa sedam sinova. Samuilu svi budu po volji, ali kod svakoga začuje glas: „Toga Gospod nije izabrao.“ Samuilo zapita Jeseja jesu li mu to svi sinovi. Najmlađi ne bijaše ondje, već bijaše kod ovaca, i njega se nijesu ni sjećali. Brže bolje pošlju po njega. On dođe, bijaše momče crnomanjasto lijepijeh očiju i zgodna rasta. I Gospod reče Samuilu: „Ustani, i pomaži ga, to je!“ Tada Samuilo uzme rog s uljem, i pomaže Davida pred braćom njegovom. U onaj dan dođe duh Gospodnji na njega i po tom ostane na njemu. Saula pak ostavi duh Gospodnji i on se vrlo uzmuči. A David i po tome ostane kod svoje stoke doklegod car sam ne pošlje po njega. Saul naruči slugama svojima da mu traže čovjeka koji dobro zna uz gusle pjevati, da bi ga razgovarao kad ga briga i nemir napadne; tada mu reku za Jeseja da u njega ima sin David, pametan momak, i junak, koji vrlo dobro zna guslati. Taki je Saulu baš i trebao, da bi mu ne samo gudio i pjevao, nego i na vojsku s njim išao. Saul odmah pošlje ponj, i dovedavši ga u svoj dvor postavi ga da mu nosi oružje.

Poslije nekoga vremena kad se zametne rat s Filistimcima, David dođe opet u Vitlejem, a starija braća njegova otidu sa Saulom na vojsku. Po tom otac pošlje Davida u oko, da vidi braću. Došavši onamo nađe obje vojske gdje stoje jedna prema drugoj, i između njih jedan div od vojske Filistimske, po imenu Golijat, strašno naoružan, koji zazivaše ko od Izrailjaca smije na mejdan da mu iziđe. I niko mu izići ne smijaše. David razumije ondje da je car obećao svoju kćer dati onome koji diva pogubi, i svrh toga dom oca njegova nigda danka da ne plaća. On nije mario za te poklone; ali mu žao bijaše da se ni jedan Izrailjac ne nađe, koji bi se u Boga pouzdao i s Filistimcem se ogledao. I tako se sam prijavi caru da će on diva pogubiti. Car poznajući ga dobro, stane ga odvraćati: „Ti si još dijete, a div je stari mejdandžija.“ David odgovori da je on još kad je stoku čuvao lava i medvjeda ubijao. „Gospod,“ reče, „koji me je od lava i od medvjeda sačuvao, sačuvaće me i od toga Filistimca.“ Tada mu Saul da svoje oružje i metne mu od mjedi kapu na glavu i svoj oklop metne nanj. Ali David to opet skine sa sebe, ni mača ne uzme, nego otrči na potok i izbere pet glatkijeh kamena, pa onako u pastirskoj košulji sa štapom i s praćom iziđe pred diva, koji bijaše sav u oklopu.

Div kad vidi čobanče gdje ide, rasrdi se i stane vikati: „Zar sam ja pseto, da sa štapom na me ideš! Hodi da napitam ptice nebeske tvojijem mesom.“ David mu odgovori: „Ti si izišao s mačem i s kopljem i sa štitom; a ja ti dođoh u ime Gospoda Boga Izrailjeva, kojemu vojsku sramotiš.“ A kad Filistimac pođe k Davidu, David brže bolje razmahne praćom, i pogodi ga kamenom u čelo, te div padne ničice na zemlju. A David onda dok Filistimac još nije ustao, pritrči i uzme mač njegov pa mu njim osiječe glavu.

Kad to vide Filistimci, poplaše se pa bježi! a Izrailjci za njima! i tako ih tjerahu sve do njihovijeh gradova. Saul stane pitati Davida kojega je roda i plemena. Ali David ne htjene kazivati za junački svoj rod, niti spominjati slavnijeh svojijeh starijeh (Voza, Salmona, Nasona), nego samo reče: „Ja sam sin sluge tvojega Jeseja Vitlcjemca.“ Ali u ovome razgovoru njihovu duša Jonatana sina Saulova prione za dušu Davidovu, i Jonatan zapazi Davida kao svoju dušu. Za javni znak prijateljstva pokloni carev sin hrabrome čobaninu svoj plašt i luk i mač. I Saul više ne pusti Davida od sebe, nego ga postavi vojvodom.

37. Davida gone.[uredi]

Davidova sreća ne bi za dugo. Kad se Izrailjci razbivši Filistimce vrate s vojske, žene njihove sretajući ih pjevahu: „Saul zgubi hiljadu, ali David deset hiljada.“ Na to se car vrlo razgnjevi i reče: „Još mu samo carstvo treba.“ I što većma viđaše da je narodu David omiljeo, to on sve većma stane mrziti nanj, pa najposlije naumi da ga ubije. Jednom kad je David pred carem u gusle udarao, baci se car kopljem put njega, ali se David izmakne, te koplje udari u zid, a David pobjegne kući svojoj. Onda car pošlje ljude da ga kod kuće ubiju; ali Melhola žena njegova, a Saulova kći, spusti ga kroz prozor, te uteče i pobjegne k caru Filistimskome s mačem Golijatovijem. To gospodi Filistimskoj ne bi milo, i David jedva iznese glavu odande, i dođe opet na svoju postojbinu; i Jonatan, koji je već jednom oca od zla odvratio, ustane i sad oko njega eda bi ga kako pomirio s Davidom; ali uzalud; Saul reče sinu: „Pogubiću ga, nije drukčije.“ Jonatan nanovo zakletvom potvrdi prijateljstvo s Davidom, i sad mu sam reče da bježi. David pobjegne u goru Judinu, i ondje se verkao po pećinama i po gudurama, i malo pomalo nakupi se oko njega do šest stotina junaka, a i staraca i žena i djece, koji su bili od roda njegova pa ih Saul gonio. Jer se Saul na Davida tako bio razgnjevio da je i poglavara svešteničkoga pogubio samo za to što je Davidu dao hljeba i mač Golijatov ne znajući da je pobjegao od cara, i s njime pogubi trista i pet sveštenika ni krivijeh ni dužnijeh. Pa mu ni to još ne bude dosta osvete, nego sav grad gdje su sveštenici živjeli, razvali, i ljude i žene i djecu pobije. Cigli jedan uteče i dođe k Davidu, po imenu Avijatar, koji će poslije postati poglavar sveštenički. Tako se strašno pokvari dobri car, pošto ga duh Božji ostavi.

Jonatan ostane Davidu vjeran prijatelj i u ovome bježanju njegovu; ali David ostane u srcu jednako vjeran Saulu, ne mogući nigda zaboraviti da je Saul njemu car i tast i otac prijatelja njegova. Saul pošto pogubi one sveštenike, iziđe s 3000 odabrane vojske u goru Judinu da uhvati Davida. Tada se dogodi da Saul uđe u jednu pećinu da počine, a u toj pećini unutra bijaše se sakrio David sa svojom družinom. Tada reče Davidu družina njegova: „Evo, dođe dan, i Gospod ti predade neprijatelja u ruke.“ Ali David samo ustane te polako Saulu osiječe jedan skut od haljine. A kad Saul ustane i pođe odande, stane David za njim vikati: „Care gospodine! Evo danas te Gospod bijaše predao u moje ruke, i ništa ti ne bi. I evo ti skuta od haljine u mojoj ruci.“ Tada zaplače Saul i reče Davidu: „Praviji si od mene!“ I tako posramivši se Saul vrati se natrag; ali malo za tijem opet iziđe na Davida. Tada se David i Avesa prikradu noću do usred okola careva, i našavši caru više glave koplje i čašu, uzme David oboje, pa se vrate natrag. I izišavši navrh brda, stane David vikati: „O Avenire, o Avenire!“ Saulov vojvoda skoči iza sna, i poviče: „Ko me to viče?“ A David opet poviče: „Nijesi li ti junak da takoga nema u Izrailju? — Za što bolje ne čuvaš svojega cara? Evo je jedan išao da ubije cara, gospodara tvojega. I evo careva koplja i čaše što mu je bilo više glave.“ — Tada poviče Saul: „Jesi li ti, sine Davide!“ — A David odgovori: „Ja sam, care gospodine. Za što me goniš? Šta sam skrivio? — Za što iziđe car Izrailjev s velikom silom svojom da goni po planini jarebicu!“ — I Saul reče: „Ja se ogriješih! Hodi sine Davide! Ne ću ti od sad ništa!“ Ali David dobro znadijaše da onakome čovjeku ne valja vjerovati. Pa mu reče: „Neka dođe amo kakav momak, pa nek nosi koplje i čašu.“ — Ovo je bio pošljednji razgovor Davidov sa Saulom. Saul nije dugo poslije toga živio.

38. Smrt Saulova i David car.[uredi]

Iza toga otide David sa svojijeh šest stotina druga u zemlju Getsku, bojeći se da kako ne padne Saulu u ruke. Anhus, car Getski, da Davidu grad Sekelag, te ostanu ondje sa ženama i s djecom oko podrug godine dana. Tada Filistimci skupe vojsku da udare na Izrailjce, i Anhus reče Davidu: „I ti ćeš ići.“ I David pođe s družinom, ali na putu ostale vojvode poboje se nevjere, te Davida vrate natrag. Ali kad David treći dan stigne pod Sekelag, ima šta i vidjeti: grada nema, nego samo garište! Amalikovci sve razvalili, i žene i djecu sa svijem imanjem odveli. Koliko ljudi njegovi bijahu sustali na tolikome putu, opet odmah pođu u potjeru za hajducima, i cijelu noć iđahu po pustinji. Sjutradan u zoru stignu ih. Iz nenada udarivši na njih, ne samo povrate što im bijaše oteto, nego još bogat plijen zaplijene. Ali šta je bilo u tom gore na gori Gelvuji? Filistimci razbiju Izrailjce, Jonatana i još dva druga sina Saulova ubiju, a Saul se sam ubije svojijem mačem. Istom se David razbivši Amalikovce vrati na garište Sekelaško, a jedan Amalikovac dotrči i donese mu glas da su Izrailjci nadbijeni i Saul da je poginuo. Ovaj glasnik plijeneći mrtve po razbojištu bio je naišao na mrtva cara Saula, i skinuvši mu s ruke carsku narukvicu i s glave krunu donese oboje Davidu, i nadajući se još boljemu daru slaže da je on sam cara ubio. Ali David upropastivši se razdre haljine svoje i poviče: „Kako te nije strah bilo ruke svoje dići i pogubiti pomazanika Gospodnjega! Krv tvoja na tvoju glavu, jer tvoja sama usta na te svjedočiše! Vodite ga, te pogubite.“ I Amalikovca pogubiše onaj čas.

Tada se David s družinom vrati na svoju postojbinu i dođe u Hevron. Od plijena Amalikovačkoga opravi poklone svijem starješinama zemlje Judine. A oni ga izberu za cara. Avenir pak učini Jevosteja sina Saulova carem Izrailjskim. I tako narod imadijaše dva cara; ali za malo. Poslije šest godina Jevosteja sami njegovi ljudi ubiju, i Davida izberu za cara nad svijem Izrailjem.

39. Urijna smrt.[uredi]

Tako čobanče postane car, ali za to ne poturi svojijeh gusala, nego još i danas pjevač pod carskom krunom veseli srca vesela a tužna razgovara svojim pjesmama i psalmima.

Prva briga Davidu bijaše da se lijepe službe Božije opet počnu služiti u čadoru zavjeta, koji sad u Jerusalimu namjeste, jer se za dugo nije kovčeg ni pominjao. Ali je najprije valjalo Jerusalim nanovo osvojiti, jer su ga još odmah po smrti Isusa Navina bili Jevuseji uzeli i grad se Sion onda zvaše Jevus. David ga uzme na juriš, i po tom raširivši ga i utvrdivši premjesti ondje carsku stolicu.

David bijući mnoge i žestoke bojeve raširi svoje carstvo od sredozemnoga mora do samoga Eufrata, i od Damaska do Misira. Po svijem tijem ratovima narod življaše za njegova vladanja mnogo sretnije nego pod sudijama, a i drugi narodi koje je David bio pokorio, kao Sirci, Edomci, Moavci i Filistimci, hvaljahu Boga što su pod njegovom vladom. Samo od Amonaca učini što ne bi trebalo dobar car da čini od pokorena naroda.

U ono vrijeme nečista želja osvoji srce Davidovo; kad se krv u čovjeku zaplamti, hoće i oči da mu zaslijepe, i uši da ogluhnu, i srce da otvrdne. Tako se car zagleda u Virsaviju ženu hrabroga vojvode Urije, pa jednom u boju zapovjedi vojvodi Joavu te Uriju namjesti na tako mjesto gdje će ga neprijatelji ubiti. Davidu je valjalo pomisliti da je i njega Saul tako htio prije roka opremiti na onaj svijet, pa ga Bog sačuvao. Ali tako daleko on nije mislio, jer ga nečista želja bijaše zanijela; i Bog dopusti te Urija pogine. Gotovo čitavu godinu dana provede David sa svijem na miru.

Tada pošlje Bog proroka Natana k Davidu, i Natan došavši reče: „U jednom gradu bijahu dva čovjeka, jedan bogat a drugi siromah. U bogatoga bijaše mnogo ovaca i goveda, a u siromaha nigdje ništa do jedna ovčica, koja od hljeba njegova jeđaše, i iz njegove čaše pijaše, i na krilu mu spavaše. I kad dođe gost bogatome čovjeku, žao mu bi zaklati od svojih ovaca i goveda, nego uze ovcu ubogome te zakla i zgotovi gostu svojemu.“

David misleći da je Natan došao k njemu da se tuži i traži suda, srdito reče: „Tako mi Boga! taj će poginuti koji je to učinio!“ Tada mu reče Natan: „Ti si taj!“ — I nastavi dalje: „Gospod Bog Izrailjev veli: ja sam te pomazao za cara, i izbavio te iz ruku Saulovijeh. Za što pogazi riječ Gospodnju i tako zlo učini? Uriju si ubio mačem sinova Amonskijeh, i njegovu ženu uzeo si za se.“ David prizna da je zlo učinio, raskaje se i reče: „Sagriješih Gospodu!“ Natan mu kaže da će mu Bog oprostiti, ali mu kaže i šta će se dogoditi njemu i kući njegovoj za to zločinstvo. „Evo,“ reče u ime Gospodnje, „podignuću na te nesreću iz kuće tvoje. — Ti ne ćeš umrijeti. Ali kad si neprijatelje Gospodnje ovijem djelom potpomogao, za to će ti umrijeti sin koji ti se rodio.“ I Natan otide svojoj kući.

Ljuta je rana za oca kad zna da će mu dijete umrijeti za njegovo nevaljalstvo. Sedam dana David na zemlji ležaše i plakaše i Bogu se moljaše, ne bi li sina u Boga odmolio. U to je vrijeme pjevao ili naricao one psalme od kajanja, koji i sad stoje u bibliji da se svaka tužna duša njima razgovara: „Pomiluj me, Bože, po velikoj milosti svojoj, i po mnoštvu dobrote svoje očisti bezakonje moje. Operi me od bezakonja mojega, i očisti me od grijeha mojega. Jer priznajem bezakonje svoje i grijeh je moj jednako preda mnom. Samome tebi zgriješih, i zlo pred tobom učinih! Čisto srce načini u meni, Bože! i duh prav ponovi u meni!“

Ali kad dijete umre, ustane David, umije se i namaže se, i žalost ga prođe, i otišav u crkvu Gospodnju stane hvaliti i slaviti Gospoda: „Hvali, dušo moja, Gospoda! i sve što je u meni neka hvali sveto ime njegovo! Hvali, dušo moja, Gospoda, i ne zaboravljaj ni jednoga dobra što ti je učinio. On ti sve grijehe prašta i iscjeljule slabosti tvoje. On ti život od smrti izbavlja, i vjenčava te milošću i dobrotom. Čovjek je u životu svojemu kao trava; kao cvijet poljski cvjeta. Kad dune vjetar nanj, nestane ga, i ne poznaje više mjesta svojega. Ali milost Gospodnja ostaje od vijeka do vijeka na onima koji ga se boje, i pravda njegova na unucima onijeh koji drže zavjet njegov i pamte zapovijesti njegove da ih izvršuju.“ Koliko se je već hiljada otaca ovijem psalmom Davidovijem razgovorilo, kojima težak bijaše rastanak s djecom!

40. Avesalom.[uredi]

Smrt sinčića Davidova bješe samo započetak jadima njegovijem. Grđi jadi tek iđahu. Avesalom sin Davidov ubije brata svojega Amnona. Za to se David nanj strašno razgnjevi, i Avesalom ne mogući podnositi gnjeva očina naumi da zbaci oca svojega s prjestola. To se je iz daleka i vrlo vješto pripravljalo; Ahitofel vijećnik Davidov pristane s Avesalomom, i mnogo naroda prijeđe na njegovu stranu, jer bijaše najljepši u svemu narodu Izrailjskom, pa ljepotom svojom mnoge zanese; a uz to još umijaše se kao zmija pretvarati, pa svojim pretvaranjem mnogima srca opčini. Jedan dan pukne glas po Jerusalimu: „Avesalom posta car u Hevronu.“ Kad David to čuje, izda ga pređašnje junaštvo, te poviče: „Bježite, da bježimo! da nas ovdje ne zateče, jer ako nas ovdje zateče, ni jedan ne će glave iznijeti!“ I tako car pobježe bos preko potoka Kedrona uz goru Maslinsku, plačući i on i svi njegovi pratioci. A jedan rođak Saulov, po imenu Semej, pristane za carem bacajući se kamenjem i ružeći ga svakojako; tada Avesa šćaše da ga posiječe, ali David ne dade govoreći: „Ostavi ga, Gospod mu je kazao.“ I tako David dođe u grad Manaim, a Avesalom osvojivši carski prijesto u Jerusalimu pomisli da mu sad ne treba više do samo riječ reći pa da mu narod oca ili živa ili mrtva donese. Ali se oko Davida skupe svi koji mu vjerni bijahu, te kad dođe do boja, s valjanom vojskom dočeka Joav neposlušna sina. Starome caru ne daše da ide s njima govoreći: „Ti vrijediš nas deset hiljada, za to je bolje da nam otuda iz grada pomažeš.“ Na polasku pred svima naruči David vojvodama: „Čuvajte mi dijete Avesaloma.“ Buntovnici budu strašno potučeni. Avesalom bježeći zapne prekrasnom dugom kosom svojom za grane rastove, a mazga ispod njega uteče, i on ostane viseći o rastu. Jedan vojnik opazivši ga gdje visi, javi odmah vojvodi Joavu. A Joav vikne: „Za što ga nijesi ubio?“ „Da mi hiljadu srebrnika na dlan izbrojiš,“ odgovori vojnik, „opet ne bih digao ruke na careva sina, jer sam čuo šta je car rekao: čuvajte mi dijete Avesaloma!“ — „Ja se nemam kad ovdje s tobom zabavljati,“ reče mu Joav, i uzme tri strijele i našavši Avesaloma o rastu još živa, zastrijeli mu sve tri u srce.

Kad dođe caru glas da je njegova vojska nadvladala, i sin da mu je poginuo, on se iznajprije ni malo ne obraduje, nego stane plakati i naricati: „Avesalome sine moj! sine moj! Da je Bog dao da sam ja mjesto tebe umr-o!“ Ali u Jerusalimu i po svemu narodu Izrailjskome na mah sve se preobrne, kad ispreko Jordana stigne glas da je David nadvladao. S velikom radošću dođu Judejci da svojega Davida sa slavom natrag odvedu. A i Semej dopuže moleći za oproštenje. Narod s velikijem veseljem doprati Davida u Jerusalim i carstvo Izrailjsko ostane silno za Davidova vijeka.

41. Pomor u Izrailju.[uredi]

Po smrti Avesalomovoj još je bivalo buna. Najprije digne bunu neki Savej iz plemena Venijaminova, govoreći: „Šta je nama do Davida i do njegova doma! Svako pleme može samo sobom upravljati.“ Ali Joav pokori buntovnike. Po tom neposlušnost izide opet iz Davidove kuće. Joav šćaše Adoniju sina Davidova na očino mjesto carem da učini. Ali David i tu namisao za rana pokvari, i učini te narod najmlađega sina njegova Solomuna izbere za cara još za njegova života.

Ali još jedno veliko zlo dođe prije vlade Solomunove. Poslije tolikijeh buna naumi David, nanovo da uredi carstvo na vojnički način sa svijem drukčije nego što je u Mojsijevu zakonu. Toga radi zapovjedi svojemu vojvodi Joavu da prepiše sav narod. I sam je Joav odvraćao cara od toga. Ali careva ostane starija. Joav provede sa svojijem vojvodama devet mjeseci po plemenima prepisujući narod; i još ga ne mogne svega prepisati. A kad Joav pokaže caru prijepis od jedanaest plemena, David se prepadne, i stane se kajati šta je učinio. Tada pošlje Bog k Davidu proroka Gada, koji mu reče: „Troje sam ti donio, biraj jedno što hoćeš da ti učinim. Hoćeš li sedam gladnijeh godina, ili ćeš tri mjeseca da bježiš od neprijatelja svojijeh, ili tri dana pomor u svojemu carstvu?“ David mu odgovori: „Strašno je sve troje, ali opet neka zapadnem Gospodu u ruke, jer je velika milost njegova; a ljudima da ne zapadnem u ruke.“ I tako pusti Gospod pomor te od Dana do Virsavije pomre sedamdeset hiljada ljudi. I kad anđeo pruži ruku svoju na Jerusalim da ga pomori, raskaja se Gospod i reče anđelu: „Dosta, spusti ruku.“ Ali David opazi anđela na gori Sionu gdje stoji pred grmom pokorenoga cara Jevusejskoga Orne, i onaje načini Gospodu oltar, i prinese žrtvu, i pomor prestane.

Tada po zakonu postavi David starješine iz Levijeva plemena, na broj šest hiljada. Ostale Levite razredi na dvadeset i četiri reda za crkvene službe, u svaki red po hiljadu, i četiri hiljade odredi da poju u crkvi razdijelivši ih u dvadeset i četiri reda, sve od sinova Asafovijeh, kojima su starješine bile pobožni pojač Iditum i gudač Eman.

42. Solomun.[uredi]

Kao što se David u početku svojega carovanja najprije postarao za crkvu i za službu Božiju, tako mu je i na svršetku vlade bila to najveća briga. Pred svom gospodom i glavarima narodnijem preda David carstvo sinu svojemu Solomunu, i zapovjedi mu prvo i prvo da sazida crkvu koju je on bio naumio graditi. Preda mu i hartije na kojima je on bio napisao crkvu kakovu je mislio graditi, i nebrojeno blago preda mu, zlata i srebra, mjedi i gvožđa, što je on sastavio za taj posao, silu zlatnoga i srebrnoga posuđa, što je on za crkvu pripravio, i silu Božiju drvene građe i mramora; i zazove sav narod, osobito gospodu i bogatune, da prilažu zlata i srebra i dragoga kamenja, svaki po svojoj volji. — Solomun bijaše u ono vrijeme među svijem carevima najbogatiji; za njegova života narod je Izrailjski živio u miru pod vinovijem lozama i pod smokvama svojima. Ali od bogatstva njegova bijaše mudrost njegova još veća. Pošto postane car, javi mu se Bog u snu i reče mu: „Išti šta hoćeš da ti dam.“ Solomun reče: „Ja sam mlad i neuk, a treba ovolikim narodom da upravljam; daj mi mudrost i poslušno srce da bih mogao suditi tvojemu narodu po pravdi i raspoznavati dobro i zlo.“ Ovo Bogu bude milo i Bog mu reče: „Kad to išteš, a ne išteš duga života, ni bogatstva, ni da savladaš svoje neprijatelje, evo učinih po tvojijem riječima. Evo ti dajem mudrost, da ti ne će biti u svijetu druga; a svrh toga daću ti i što nijesi iskao, daću ti bogatstvo i slavu da ti ne će biti druga među carevima tvojega naraštaja.“ Ovo je istina bio samo san, ali se poslije pokaže da je san bio od Boga. Solomun se proslavi svojom mudrosti i bogatstvom i gospodstvom kao još ni jedan car do onda. Njegove lađe plovile su po crvenome moru do same Indije, i vraćale su se oko Afrike morskom uzinom kod Španjolske. Iz dalekijeh zemalja dolazili su carevi da ga vide i mudrost njegovu da čuju. Njegove su priče pune nauke tako da se i danas iz njih imaju čemu naučiti i prostaci i najveći mudarci.

Ali ni tolika mudrost nije mogla Solomuna sačuvati od grijeha. On imaše u dvoru svojemu nekoliko stotina carica, među kojima je bilo i Hananskijeh i Sidonskijeh i Sirskijeh i Misirskijeh i drugijeh carskijeh kćeri, koje donesu svoja idolopoklonstva u Jerusalim i Solomunovo srce premame na neznaboštvo. Tako najmudriji car strašno pade, drugima za ugled, prekinuvši sam zavjet što je Bog učinio s narodom Izrailjskijem.

43. Dioba carstva.[uredi]

Po smrti Solomunovoj skupi se narod Izrailjski da izbere novoga cara. Najpreče se činjaše carstvo da pripadne Rovoamu najstarijemu sinu Solomunovu. Ali još ne bijaše zakona koji bi narodu ukratio da ne može izabrati koga hoće. Skupština narodna bijaše u Sihemu. Rovoam došavši na skupštinu stane raditi kao da je već car, i to ne kao car koji hoće da bude otac svojemu narodu, nego kao oholi siledžija, koji hoće da ga se ljudi boje i na silu da ga slušaju. Narod pošlje poslanike k njemu i poruči mu: „Pod ocem tvojim jaram nam je otežao, hajde nam ti otpusti od danka i od kuluka; pa ćemo ti biti pokorni.“ Ali Rovoam odgovori: „Ako vam je pod ocem mojim jaram otežao, poda mnom će vam biti još teži! Moj mali prst biće teži od sve teže oca mojega. Otac vas je moj bičem šibao, a ja ću vas jakrepima“ (ovako su se zvali nekaki bičevi s bodljama). Ovakim odgovorom mišljaše mahniti sin premudroga Solomuna da će Izrailjce zaplašiti; ali oni bijahu već pregli. „Šta je nama“ rekoše „do doma Jesejeva, u Izrailju ima i drugijeh domova!“ Deset plemena otpadnu od plemena Judina i načine za sebe carstvo, koje se prozove carstvo Izrailjsko. Slavnoga vojvodu Jerovoama izberu sebi za cara, i Bog sam potvrdi im izbor. Jer kad Rovoam pođe s vojskom na Izrailjsko carstvo, pošlje Bog proroka k caru i k svemu narodu, koji im reče: „Ovako veli Gospod: ne bijte se s braćom svojom, sinovima Izrailjevijem; idite svaki svojoj kući, jer sam ja naredio tako da bude.“ I svi se vrate svojijem kućama, kao što Gospod reče.

Ali Jerovoam ne ostane kod Boga Izrailjevoga, nego načini dvije zlatne junice, jednu u Vetilju a drugu u Danu, da se narod njima klanja, i zabrani narodu ići u Jerusalim o praznicima. Tada pošlje Bog jednoga Judejca te poviče put oltara za kojijem stajaše Jerovoam hoteći žrtvu prinijeti: „Oltare! oltare! ovako veli Gospod: evo će jedan od doma Davidova, po imenu Josija, na tebi žrtvovati sveštenike, koji na tebi žrtvuju, i ljudske će kosti na tebi spaliti.“ Jerovoam čuvši to pruži ruku i poviče: „Držite ga!“ I gle ruka mu usahnu, i oltar se raspade i pepeo se prosu. Tada car reče čovjeku Božijemu: „Pomoli sa Gospodu za me“, i kad se pomoli Gospodu, postade ruka njegova kao što je i bila. A čovjek Božji svršivši zapovijest vrati se odmah kući, kao što mu je Bog bio zapovjedio. Ali jedan star prorok iz Vetilja otide brže za njim i navrati ga lažući mu koješta te se vrati s njim natrag i objeduje u njega preko zapovijesti Božije. A kad se po tom vrne kući, iziđe lav predanj i zakolje ga: ali ga ne izjede, nego ostane kraj njega — za znak kako se za neposlušnost plaća, — a i magarac mu ostade ondje, dokle ne dođe stari prorok iz Vetilja te ukopa prevarenoga proroka.

Ali svi ovi znaci uzalud bijahu, Jerovoam se ne vrati sa svojega zla puta. Od toga doba malo je bilo sreće među Izrailjcima. Bune nastanu jedna za drugom. Tek što jedan car sjedne na prijesto, a drugi ga zbaci, i pogubi i njega i svu rodbinu njegovu; i stanu se tako mijenjati gori iza gorega. Ne samo svaki ostane u grijehu Jerovoamovu klanjajući se zlatnijem junicama, nego se svakojaka idolopoklonstva neznabožačka i gadne žrtve njihove u narod uvuku, i svakome zlu vrata se otvore.

44. Prorok Ilija.[uredi]

Car Ahav bijaše najgori osim sviju koji su prije njega carovali, i žena njegova Jezavelja, kći cara Sidonskoga, sazida idolima Sidonskima velike crkve u Samariji, i dovede četiri stotine i petdeset sveštenika Vala boga sunčanoga, i četii stotine sveštenika Astarote boginje od mjeseca, kojoj se u mračnijem lugovima sramno klanjahu. Kojigod vjerovahu Boga Izrailjeva one sve rastjera Ahav, i proroke Božije pobije; ali se opet među samijem dvoranima njegovijem nađe jedan koji se kradom moljaše Bogu Izrailjevu, i sto proroka izbavi i sakri ih u pećinama po planini, i ustade oko njih noseći im kradom hljeba i vode. Tada iziđe prorok Ilija pred cara i reče mu: „Tako mi Boga Izrailjeva, pred kojim stojim! ovijeh godina ne će biti rose ni dažda, dokle ja ne rečem.“ Tada nastane glad u carstvu, a prorok se sakrije kod potoka Horatova, i ondje mu gavrani donošahu hljeba i mesa, a na potoku pijaše vodu. A kad potok presahne onda mu reče Gospod: „Idi u Sareptu Sidonsku; ondje sam zapovjedio jednoj udovici da te hrani.“ I tako došavši na gradska vrata nađe jednu ženu gdje kupi drva. Prorok zaište u nje malo vode; a kad ona pođe da mu donese, on vikne za njom: „Donesi mi i hljeba malo.“ Siromašica mu odgovori: „Tako mi Boga! nemam više do šaku brašna u zdjeli i nešto ulja u uljanici; to ću još da zgotovim sebi i djeci svojoj, da pojedemo, pa onda da pomremo.“ — „Ne boj se,“ reče joj Ilija, „idi i zgotovi; ali najprije umijesi i ispeci meni jedan kolačić i donesi mi ga amo, pa onda gotovi sebi i djeci svojoj. Jer ovako veli Gospod Bog Izrailjev: brašno se iz zdjele ne će potrošiti, niti će ulja iz uljanice nestati dokle ne pusti Gospod dažda na zemlju.“ I Ilija se nahrani u siromašne udovice i osta u nje godinu dana. Brašno se iz zdjele ne potroši, niti ulja u uljanici nestade. Kad se navrši tri godine i šest mjeseci od kako se je nebo zatvorilo, reče Gospod Iliji: „Idi i pokaži se Ahavu, da opet pustim dažd.“ Ahav kad vidi Iliju, reče mu: „Jesi li ti onaj što nesreću donosiš na Izrailjce?“ „Ja ne donosim nesreće,“ odgovori Ilija, „nego ti i dom oca tvojega, odustavši Gospoda svojega, i za idolima pristavši!“ Po tom prorok reče te car sazove skupštinu na gori Karmilskoj, na koju se osobito dozovu četiri stotine i pedeset sveštenika Valovijeh.

„Dokle ćete tumarati tamo i amo?“ progovori prorok skupštini; „ako je Gospod Bog, idite za njim, ako li je Val, držite se njega.“ Ali narod ne odgovori ni riječi. Tada reče Ilija: „Ja sam sam, a proroka Valovijeh evo četiri stotine i pedeset. Dajte nam dva junca. Jednoga neka metnu oni na drva, a jednoga ću ja; ali da ne potpaljujemo ni ja ni oni. Nego vi pomenite svojega boga, a ja ću pomenuti ime Gospoda Boga svojega. Koji Bog vatrom odgovori, onaj neka bude Bog!“ Tada sav narod reče: „Dobro!“

Valovi sveštenici zakolju svojega junca i metnu ga na žrtvenik. Pa po svojemu običaju stanu igrati oko njega vičući od jutra do podne: „Vale! usliši nas! „ Ali ni kakva glasa ni odgovora. I Ilija im se počne rugati: „Vičite većma, jer on je bog! Valja dase nešto zamislio, ili je u kakvom poslu, ili može biti spava!“ A oni skači još većma, i viči koliko igda mogu, i paraj se noževima dokle i krv poteče; — ali opet ni kakva glasa ni odgovora.

Kad dođe doba večernji (kao što je bio običaj u crkvi), načini Ilija žrtvenik. I okolo žrtvenika iskopa opkop, i na žrtvenik metne drva, i na drva žrtvu, pa zapovjedi da jednako liju vodu na žrtvu dok se i opkop vode ne napuni. Pa se onda stane moliti: „Gospode Bože Avramov i Isakov i Jakovljev! pokaži danas da si Bog Izrailjev, i ja da sam tvoj sluga!“ Tada pade oganj s neba te spali žrtvu, i vodu u opkopu popi. Narod kad to vidi, popada ničke na zemlju vičući: „Zaista je Gospod Bog! On je Bog!“ Ali Ilija ne dade sveštenicima Valovijem da uteku, nego reče te ih pohvataju i pobiju. Po tom se Ilija pomoli Bogu sedam puta za dažd zapovjedivši sluzi svojemu da gleda put mora hoće li ugledati dažd. I kad se Ilija sedmom pomoli, reče sluga: „Eno mali oblak kao noga čovječija.“ Tada poruči Ahavu: „Preži, da te dažd ne uhvati.“ I za čas se naoblači, i udari veliki dažd.

Ohozija, sin Ahavov, razboli se, pa pošlje sluge da pitaju Vala, Boga Filistimskoga, hoće li ozdraviti. A Ilija iziđe pred sluge i reče im: „Zar nema Boga u Izrailju, kad idete da pitate boga u Akaronu? Za to, ovako veli Gospod: Ohozija će umrijeti.“ Onda se sluge vrate natrag i jave caru: „Iziđe pred nas jedan čovek, sav kosmat, i reče nam da ti kažemo da ćeš umrijeti.“ A car reče: „To je Ilija;“ pa pošlje jednoga kapetana s pedeset momaka da uhvate Iliju i da ga dovedu. Kapetan reče proroku: „Božji čovječe! car te zove, hajde sa mnom.“ A Ilija odgovori: „Ako sam čovjek Božji, neka padne oganj s neba i neka proždre tebe i tvoju pedesetoricu.“ Tako i bude. Car pošlje drugoga kapetana i drugu pedesetoricu s njim, ali i njega s njegovom pedesetoricom proždre oganj s neba. Tada dođe treći; ovaj klekne pred Iliju govoreći: „Božji čovječe! Poštedi dušu moju!“ Tada dođe Ilija k caru i reče mu: „Ovako veli Gospod: za to što si slao sluge da pitaju Vala, boga u Akaronu, kao da nema Boga u Izrailju da bi pitao, za to ne ćeš više s postelje ustati, nego ćeš umrijeti.“ I tako umre Ohozija ne ostavivši po sebi ni jednoga sina.

45. Jelisije.[uredi]

Po Božijoj zapovijesti postavi Ilija nakon sebe Jelisija za proroka. Jelisije vidje kako Bog u oluji uze proroka Iliju na ognjenijem kolima na nebo, i duh i sila Ilijna siđe nanj. Kod Vetilja, gdje se zlatnome teletu klanjahu, djeca rugahu se proroku vičući: „Hodi ćelo, hodi ćelo!“ Jelisije dobro znajući kad je vrijeme trpljenju kad li karanju, prokune ih u ime Gospodnje. I u onaj čas iziđu dva medvjeda iz šume te rastrgnu djece četrdeset i dvoje.

Na drugome mjestu, gdje je bila škola proročka, iziđe udovica jednoga proroka predanj i žaleći mu se reče: „Umrije mi muž, pa sad dođe rukodavalac, i hoće oba sina da mi uzme u ropstvo.“ Jelisije joj reče: „Kaži mi šta imaš još u kući?“ A ona mu odgovori: „Sluškinja tvoja ništa nema do malo ulja u uljanici.“ — „A ti idi,“ reče Jelisije, „te u susjeda svojijeh uzmi u naruč praznijeh uljanica što više možeš. Pa se onda sa svojijem sinovima zatvori u svoju kuću, i iz svoje uljanice naljevaj redom uljanice dok sve ne budu pune.“ I ona otide te uze uljanice u naruč i stade ih naljevati, dok se sve ne napuniše. Tada reče sinovima svojijema: „Dajte još jednu uljanicu.“ A oni joj odgovore: „Nema više.“ Tada stade ulje. I čovjek joj Božji reče: „Prodaj ulje, te se oduži, a što preteče onijem se hrani sa svojijem sinovima.“

Neman, vojvoda cara Sirskoga, oguba se. Žena njegova imaše jednu robinju Izrailjku. I robinja reče: „O, da je mojemu gospodaru da otide k proroku u Samariju, on bi ga brzo od gube izliječio!“ Tada Neman sjedne na kola, i ponese gospodske darove i otide u zemlju Izrailjevu i dođe proroku na vrata. A Jelisije mu poruči: „Idi te zaroni sedam puta u Jordan.“ Na to se Neman rasrdi i reče: „Ja mišljah: on će pristupiti k meni u ime Boga svojega, i metnuti ruku svoju gdje je guba, i gubu otjerati. Nijesu li vode u Damasku bolje od sviju voda Izrailjskijeh?“ Ali sluge njegove stanu ga nagovarati: „Da ti je prorok kazao teško Bog zna što, ti bi učinio! a za što ne bi učinio kad ti samo reče: okupaj se pa ćeš se očistiti.“ Tada siđe Neman i zaroni u Jordan sedam puta, i tijelo njegovo posta zdravo kao u maloga djeteta. Tada se vrati da zahvali proroku. Iznese mu darove i reče: „Sad vidim da nema nigdje Boga do u Izrailju. Evo uzmi ovaj dar!“ Ali mu Jelisije odgovori: „Tako mi Boga pred kojim stojim, ne ću uzeti. Nego idi smirom!“ Ali se Gijezije, sluga Jelisijev, polakomi na srebro i zlato i na lijepo odijelo, koje gospodar njegov ne htjede da primi, te istrči za Nemanom, i reče mu: „Posla me gospodar da ti kažem: evo, baš sad dođoše dva siromaha proroka; daj za njih talanat srebra i dvije lijepe haljine.“ Neman mu odgovori: „Evo, uzmi dva talanta!“ I da mu dvije gospodske haljine. Kad se Gijezije vrati kući i iziđe pred gospodara, zapita ga gospodar: „Gdje si bio?“ A on odgovori da nije nigdje. Ali mu prorok reče: „Misliš da nijesam vidio u duhu svojemu kad čovjek siđe s kola preda te? Zar je to bila zgoda da uzmeš srebro i haljine, te da kupiš vinograde i maslinike? Ali Nemanova guba da dođe na te, i da na tebi ostane do vijeka!“ Tada izađe od njega, sav gubav kao da je snijeg po njemu popao.

Jednom kad je car Izrailjski vojevao na cara Sirskoga, dokazivaše prorok Jelisije caru svojemu sve šta je u okolu Sirskome i kako je. Tada car Sirski pošlje vojsku da opkoli grad Dotaim, gdje sjeđaše prorok, da bi uhvatili čovjeka Božijega. Sirci se noću prikuče i opkole grad. I kad u jutru momak prorokov rano urani, a to sila pritisla sve polje oko grada sa konjma i kolima. Tada momak poviče: „Jaoh gospodaru, što ćemo sad?“ A on mu odgovori: „Ne boj se: više je našijeh nego njihovijeh.“ I Jelisije se pomoli Gospodu i reče: „Gospode, otvori mu sad oči da vidi!“ Tada Gospod otvori oči momku te pogleda i vidi a planina puna ognjenijeh konja i kola oko Jelisija.

„Nijesu li to sve duhovi koji služe, poslani da služe onima kojima će dopasti blaženstvo?“

46. Ropstvo Asirsko.[uredi]

Poslije Ahava carovalo je još dvanaest careva nad deset plemena. Ali za malo. Jedan je ubijao drugoga, i postajao car mjesto njega; a teško zemlji gdje se često carevi mijenjaju! Sirci udarahu na Izrailjce i paljahu i plijenjahu im zemlju. I narod se ne opameti. Što su proroci većma vikali i prijetili, to je narod sve većma padao u neznaboštvo i u bezakonje. Najposlije dođu Asirci, ljuti vojnici, te zavladaju zemljom i uharače je. Car Osija zada vjeru caru Asirskome Salamanasaru da će mu harač plaćati, pa vjeru pogazi. Tada se rasrdi Salamanasar, i udari na Izrailjce, razvali Samariju, i narod od deset plemena odvede iz zemlje obećane u Jermensku i u druge daljne zemlje svojega velikoga carstva. Ovo se zove ropstvo Asirsko. Samo je nešto malo naroda smjelo ostati. Nego Salamanasar pošlje Sirce i Mesopotamce i druge neznabošce u opustjelu zemlju, i da im sveštenika koji ih učaše kako im se valja Gospoda bojati. I tako se svrši carstvo deset plemena, i ono malo Izrailjaca što osta u Izrailjskoj, pomiješa se s došljacima neznabošcima, te tako postane narod Samarjanski.

47. Prorok Jona.[uredi]

I samijem Asircima pošlje Bog proroka iz Izrailja. Glavni grad cara Asirskoga zvaše se Ninevija i bijaše bogat i krasan grad, oko njega bijaše tri dana hoda. Tada Bog reče Joni: „Ustani i idi u veliki grad Nineviju, i propovijedaj onamo, jer nevaljalstvo njihovo iziđe gore k meni.“ Ali Jona ne posluša Gospoda, nego pođe na drugu stranu morem. Tada Gospod podiže oluju, rekao bi raspašće se lađa. Na lađi se svi prepadnu i stanu se moliti svaki svojemu bogu; i stvari svoje pobacaju u more da bi lađa lakša bila. A Jona ležaše dolje u lađi i spavaše. Tada vikne nanj gospodar od lađe: „Šta! ti spavaš? Ustani i moli se Bogu svojemu.“ I ljudi rekoše jedan drugome: „Hajde da bacimo ždrijeb, da vidimo sa koga je ova nesreća.“ I ždrijeb pade na Jonu, i on im reče: „Bacite me u more, te će vam more utoliti.“ Tada se pomoliše Bogu govoreći: „Nemoj da propadnemo zaradi duše ovoga čovjeka; niti nam upiši u grijeh prave krvi!“ Pa bace Jonu u more, i utoli more onaj čas. Ali se ljudi veoma bojahu Gospoda, te mu se pomole i prinesu žrtvu. A Jonu velika jedna riba proguta; ali ga Bog sačuva u životu, i poslije tri dana i tri noći izbaci ga riba na suho. Tada po drugi put reče Bog Joni: „Idi u grad Nineviju, i propovijedaj im kao što sam ti prije kazao.“ Tada Jona otide u Nineviju, i stane vikati ulicama: „ Još četrdeset dana pak će Ninevija propasti.“ Narod povjeruje riječi prorokovoj i poplaši se, te zaposte i obuku se u vreće od teškoga kajanja; car skine sa sebe carsku haljinu i zapovjedi: „I ljudi i životinje da poste, i jednako Bogu da se moli, i svaki da se povrati sa svojega zloga puta, ne bi li Bog nesreću uklonio.“ I Bog se smiluje na grad i ne bude mu ništa. Ali Joni bude žao gdje se Bog smilova, i reče: „Bolje bi bilo da umrem nego što živim.“ I iziđe iza grada i načini kolibu da vidi šta će biti od grada. Tada preko noć zapovjedi Bog te nikne tikva, koja do zore uzraste i postane kao sjenica sa debelim hladom. Jona se tikvi vrlo obraduje; ali drugi dan zapovjedi Bog te dođe crv i podgrize tikvu, i kad sunce prigrije, tikva usahne. Tada stane sunce Jonu peći, i on po drugi put poželi da umre. A Bog mu reče: „Žao ti je tikve ?“ Jona odgovori: „Žao mi je do smrti.“ I reče Bog: „Tebi je žao tikve, koje mijesi ti odgajio, nego sama jednu noć uzraste a drugu usahnu: a meni da ne bude žao Ninevije, velikoga grada, u kojemu živi više od sto i dvadeset hiljada ljudi, koji još ne znaju ni šta je desno ni šta je lijevo, a suviše još tolika stoka!“ —

48. Pošljednji carevi u carstvu Judejskome.[uredi]

Pošto se carstvo razdijeli, izmijeni se na prijestolu Davidovu u Jerusalimu za 372 godine dvadeset careva, i carstvo Judejsko održa se preko sto godina duže od carstva ostalijeh deset plemena. Ali i među Davidovijem potomcima bijaše više careva bezbožnika i neznabožaca nego pobožnijeh, i vrlo je malo među njima svijetlijeh imena kao što su Josafat i Jezekija i Josija.

Ahaz načini Valu oltare po ulicama Jerusalimskijem; vrata na kući Gospodnjoj zaključa, te crkva Božija postane kao pusta kuća, koja nema gospodara nego stoji na prodaju. Jezekija, pobožni sin bezbožnoga Ahaza, opet otvori vrata na kući Gospodnjoj, očisti Jerusalim od idola, i pozove narod od deset plemena da se obrate k Bogu svojijeh starijeh i da dođu da praznuju pashu. Za njegova vladanja nastalo je Asirsko ropstvo; i mnogo hiljada Izrailjaca bježeći od Asiraca dođu u zemlju Judinu, te carstvo njegovo još bolje ojača. Senahirim car Asirski, koji je poslije Salamanasara nastao, pošlje vojsku na zemlju Judinu i osvoji sve gradove i opkoli Jerusalim. Ali kad se počne rugati Bogu živome, Jezekija razdere na sebi haljine i stane se moliti Bogu Izrailjevu; tada iziđe anđeo Gospodnji i za jednu noć pobije u okolu Asirskom sto i osamdeset i pet hiljada ljudi; i gle, sjutradan stajaše sve puno mrtvaca. Tada se Senahirim digne i vrati se natrag u Nineviju. U ono vrijeme razboli se Jezekija na smrt, i prorok Isaija dođe k njemu i reče mu: „Naredi za kuću svoju, jer ćeš umrijeti.“ A Jezekija stane plakati i moliti Gospoda da bi mu još malo produžio vijek. I kad Isaija pođe kući, reče mu Gospod: „Vrati se natrag i reci Jezekiji: ovako veli Gospod: čuo sam molitvu tvoju i vidio suze tvoje; evo ću ti dati vijeka još petnaest godina.“ Tada načini Isaija melem od smokava i privije Jezekiji na ranu; i za tri dana ozdravi car i otišavši u crkvu zahvali Bogu što ga je iscijelio.

Jezekijin nevaljali sin Manasija za pedeset i nekoliko godina svojega vladanja pokvari opet sve što je pobožni roditelj njegov bio učinio, i uvali narod opet u neznaboštvo. Na svršetku svojega vijeka zapadne u ropstvo u Vavilon. Tada se pokaje, i Bog ga usliši, te opet zadobije carstvo svoje i odmah ukine idolopoklonstvo u Jerusalimu. Amon, sin Manasijin, bio je gori od sviju što su prije njega carovali, ali mu carstvo ne bješe za dugo. Poslije dvije godine dana nastane car Josija, dijete od osam godina. Sad opet sjeđaše na prijestolu Davidovu car po Božijoj volji. Prvijeh osam godina pored njega zemljom upravljaše sveštenički poglavar, i do dvadesete godine svoje očisti Jerusalim i svu Judeju od idola, i na novo opravi kuću Gospodnju. I gle! spremajući po crkvi nađu knjigu koje još od Manasijina vremena bijaše nestalo, i već je bili zaboravili; to bješe knjiga Mojsijeva. Odmah je pročitaju caru. Kad car čuje kako knjiga prijeti, čudo i strah spopadne ga, te razdere haljine na sebi. Ali mu Bog po jednoj proročici poruči: „Kad ti je srce odmeknulo čuvši što knjiga kaže, za to ćeš na miru u grob leći, i ne ćeš očima svojima vidjeti nesreće koju ću poslati na to mjesto.“ Sad još većina prione Josija da narod uredi sa svijem po zakonu Mojsijevu. Skupi skupštinu i zapovjedi te se pročita skupštini sve što knjiga kaže, i zavjetuje se Gospodu sa svijem narodom. I njegov trud i posao otide i izvan carstva Judejskoga: jer i u Vetilju raskopa oltar, i povadi kosti iz grobova, i spali ih na oltaru po riječi Gospodnjoj, koju je onaj čovjek Božji oltaru izrekao. Ali kad Josije nestane, brzo sve udari natrag. Dva sina njegova i dva unuka za malo vremena jedan za drugijem izmijene se na prijestolu u Jerusalimu, i sva se četiri zbace, i po hiljadu znakova mogaše se poznati da se već prikučuje pošljednje vrijeme.

49. Proroci.[uredi]

Ljudi koji su proricali ove znake i kazivali narodu šta znače, zvali su se proroci. Njihove besjede mnoge stoje i danas u bibliji. Njihov je posao bio učiti narod da pozna Boga, i popravljati što su često carevi i sami sveštenici kvarili u narodu. Bog je podizao ovake proroke kako u carstvu Izrailjevu tako i u Judinu i u Jerusalimu, i kako između najvećijeh siromaha u narodu tako i između najveće gospode. Isaija i Danilo bili su od carske krvi; Jeremija i Jezekilj od sveštenika; Ilija, Jelisije, Jona i Mihej bili su prosti ljudi: a Amos siromašni govedar. Još dok je carstvo Vavilonsko bilo malo i nejako, kazao je naprijed prorok Isaija da će brzo uzrasti i osiliti, ali je rekao i da će se naći još jači car te će ga razvaliti, i da će se taj car zvati po Persijski Kir. Jeremija je prorekao da će Jerusalim raskopati Haldejci, i kazao je za koliko će godina ostati pust. Ali on je govorio da se to mimoći može: za to ih je svjetovao da se poprave eda bi ih kako pogibija minula. Prorok Jezekilj svjetovao je zarobljenike u Jermenskoj, koji su već sto godina onamo bili, i kao i Judejci čekali da Bog ukine carstvo Vavilonsko: „Sad još nije vrijeme da se povrati carstvo Izrailjsko, nego će još i ostali narod naskoro za nama u ropstvo.“ Ali ni njemu Izrailjci nijesu vjerovali kao ni Judejci što nijesu vjerovali Jeremiji.

Vrlo je znatno kako su proroci govorili sve u prilikama. Jeremija je prorok često uzimao lončara za priliku. „Što se čini s nečistom zdjelom ? — mahne se njome pa se izvrne: tako će se i Jerusalim izvrnuti.“ Drugom veljaše: „Vidjeh lončara gdje gradi lonce, i lonac koji građaše razbi mu se u rukama; a on ga onda sabi u guku i načini drugi od njega. — Zar ja ne mogu tako od vas učiniti, Izrailjci, veli Gospod! Gle, šta je zemlja u ruci lončarevoj, to ste vi, Izrailjci, u mojoj ruci.“ Opet drugi put kupi n lončara lijep krčag, i pred starješinama narodnijem i prvijem sveštenicima baci ga na zemlju te prsne na komade, pa im reče: „Ovako veli Gospod: kaogod što se sud lončarski razbije, te ne može više biti čitav, tako ću razbiti ovaj narod i ovaj grad; i kuće i dvorovi u Jerusalimu razvaliće se, za to što su se na krovovima njihovijem prinosile idolima žrtve.“

50. Ropstvo Vavilonsko.[uredi]

Judejci, i koji su vjerovali i koji nijesu, sad počnu osjećati da se sve navršuje što su proroci proricali. Pojave se Haldejci, narod ljut i silan, i razvale krasni grad Jerusalim. Ali su u tome i sudovi Božiji polako dolazili. Navuhodonosor, car Haldejski, najprije uharači Judeju, i odvede u Vavilon cara Jehoniju i deset hiljada ratnika i znatnijih ljudi i sve kovače i drvodjelje. I mjesto Jehonije postavi drugoga cara, i tako ostane Judejsko carstvo još za desetinu godina. Ali Sedekija otpadne od cara Haldejskoga i stane tražiti u Misiraca da ga brane od Navuhodonosora; tada vojska Haldejska udari u Judejsku i pritisne svu zemlju. Dvije godine branili su Judejci svoj grad: za to je vrijeme bila u gradu taka glad da su majke svoju djecu klale te jele. Najposlije prodru neprijatelji u grad. Sedekiju u bježanju uhvate Haldejci, te se zbude na njemu što je rekao prorok Jezekilj: „da će doći u Vavilon i ondje umrijeti, a vidjeti ga neće.“ Haldejci mu iskopaju oči, i pošljednje što je mogao vidjeti bilo je kako su mu sinove pogubili; po tom ga odvedu u Vavilon. A grad Jerusalim i crkvu oplijene i sve sa zemljom poravne, zaklade crkvene prebroje i odnesu u Vavilon u crkvu svojega boga Vila; ali za kovčeg zavjeta niko nije mogao doznati šta je od njega bilo. Osim nekoliko znatnijeh ljudi, u koje je Navuhodonosor više vjere imao, i osim nekoliko siromaha, kojijeh se nije trebalo bojati, ostale sve digne car odande i po carstvu Vavilonskome razaspe, kao vjetar pljevu što razasiplje, kao što su proroci kazali.

Najznatniji između onijeh koji su ostali, bijaše pošteni Godolija, kojega car Vavilonski postavi nad svom Judejom. Ali ga Judejci ubiju. I proroku Jeremiji dopusti car da ostane u Judeji; i po tom je na razvalinama Jerusalimskijem naricao svoje žalosne pjesme.

51. Danilo.[uredi]

Ovo ropstvo ne treba misliti da je tako bilo da su Haldejci činili od Jevreja šta su htjeli. Oni su mnogo bolje živjeli nego što danas žive mnogi narodi na svijetu. Oni su imali jednaka prava s Haldejcima, i mogli su dolaziti do najvećega gospodstva i vlasti. Sam Xavuhodonosor uzme nekoliko Jevrejskili mladića i da ih na nauke. Među njima je bio Danilo, Sedrah, Misah i Avdenago, koje Navuhodonosor poslije učini najvećom gospodom, te su svojemu narodu pomagali i branili ga, a neznabošcima pokazivali pravo vidjelo poznanja Božijega. Ali je to trebalo najprije kroz nevolje da prođe.

Oni su držali za grijeh jesti ona jela koja im se donošahu s Navuhodonosorove trpeze, i za to namole svojega starješinu te im dopusti da jedu samo zelje i mjesto vina samo vodu da piju. Ovo im Bog blagoslovi te budu zdraviji i jači od ostalijeh; i kad dođe vrijeme te pred cara iziđu, ne nađe se ni jedan koji bi se s njima u nauci i u mudrosti mogao isporediti. Tako stanu u carsku službu.

Od silnog plijena što je Navuhodonosor sa sviju strana bio skupio, načini zlatnoga idola, od šezdeset lakata u visinu. Kad su osvećivali idola, skupe se sva gospoda iz svega carstva. Telal vikne: „Čujte, narode! kad čujete trube da zatrube i svirke da zasvire, i gusle da zagude, tada popadajte svi ničke i poklonite se zlatnome idolu, kojega car Navuhodonosor podiže. A ko ne padne i ne pokloni se, onaj čas biće bačen u peć zažarenu.“ Tek što se svrši osvećivanje, tuže caru Sedraha, Misaha i Avdenaga, da se nijesu htjeli pokloniti idolu, nego su stajali kad je sav narod ničke popadao. Navuhodonosor dozove ih preda se i reče im: „Šta! zar vi ne ćete da služite Bogu mojemu? Hajde da vidimo toga Boga koji vas može izbaviti iz mojijeh ruku!“ A oni mu odgovore: „Bog naš, kojemu mi služimo, može nas izvaditi iz peći zažarene i izbaviti iz tvojijeh ruku; pa i to da ne učini, opet znaj da se tvojemu zlatnome idolu ne ćemo pokloniti.“ Tada se Navuhodonosor vrlo rasrdi, i zapovjedi te sedam puta većma peć užare, pa onda ih svežu i onako u kabanicama i u obući i pod kapama i ostalim haljinama bace ih u zažarenu peć. Dok ih pobacaju u peć, od teške jare mrtvi popadaju oni koji su ih bacali; ali Sedrah, Misah i Avdenago popadaju usred peći onako vezani i ništa im ne bude. Tada se prepade car i reče svojijem doglavnicima: „Ne bacismo li u oganj tri čovjeka? a sad eno ih četiri gdje idu po ognju i nije im ništa, i četvrti još kao da je sin Božji.“ I Navuhodonosor pristupi peći na vrata i vikne: „Sedraše, Misaše i Avdenago! sluge Boga najvišega, hodite napolje!“ Tada iziđu na polje, i ni kosa im se na glavi nije bila opalila, niti se mogaše i najmanje osjetiti paljevina na njima. Onda car reče: „Hvala Bogu, koji posla anđela svojega i izbavi sluge svoje koje su se unj uzdale!“ I po svemu carstvu izda zapovijest: „Ko na Boga Sedrahova, Misahova i Avdenagova pohuli, izgubiće glavu.“ I ovoj trojici dade veliku vlast u carstvu svojemu.

Koliko je Navuhodonosor pazio mladoga Danila, još ga je većma pazio sin Navuhodonosorov Valtasar, koji po smrti oca svojega postane car. Ali ga na najviše gospodstvo podigne Darije Midijanac postavivši ga u starosti njegovoj svojijem namjesnikom nad trećinom carstva svojega, i misleći sve carstvo predati mu. Za to stanu Danilu druga gospoda zavidjeti i gledati kako bi ga smetnuli s tolikoga gospodstva. I ne mogući ga ni za što okriviti osjete se njegova bogomoljstva, pak salete cara te izda zapovijest: „Ko se za trideset dana osim cara komegod bogu ili čovjeku zamoli, da se baci lavovima.“ Danilo i poslije zapovijesti ove nastavi kao što je naučio po tri puta na dan moliti se svojemu Bogu otvorivši prozore. Neprijatelji njegovi odmah to dokažu caru. Car bi mu bio rado oprostio, ali neprijatelji Danilovi dokazujući da se carska ne poriče, nagovore ga te zapovjedi da bace Danila Javovima u jamu. „Bog tvoj,“ reče mu car, „kojemu služiš, neka ti pomože.“ Vrata na pećini zapečati sam car svojijem prstenom; ali po tom ne mogaše ništa okusiti, i svu noć ne mogaše trenuti. Sjutradan kako svane, otide k jami i poviče: „Danilo, slugo Boga živoga, može li te Bog tvoj izbaviti iz usta lavovijeh?“ Danilo mu odgovori: „Bog moj posla anđela svojega, i zatvori usta lavovima, te mi ni malo ne naudiše.“ Tada se car vrlo obraduje, i zapovjedi te Danila izvade iz jame, pa onda one koji su ga optužili bili baci u nju. I lavovi nijesu im dali ni na zemlju pasti, nego ih ščepaju i raskinu. I Darije izda zapovijest: „Po svemu carstvu mojemu svak neka se boji Boga Danilova, jer on u nevolji pomaže i izbavlja, i čini čudesa i na nebu i na zemlji.“

52. Kako je Jerusalim nanovo sazidan.[uredi]

Sedamdeset godina po što se raskopa Jerusalim, Persijski knez Kir postane car nad Asirijom i Midiom i nad Vavilonskom. Odmah prve godine svojega vladanja objavi svijem Jevrejima po svojemu carstvu da se mogu slobodno vratiti u svoju zemlju, i grad svoj i crkvu nanovo sazidati. „Gospod, Bog nebeski,“ reče Kir, „zapovjedi mi da mu sazidam kuću u Jerusalimu; koji od vas mari za svoj narod, neka ide u ime Božije u svoju zemlju.“ I pet hiljada i četiri stotine zlatnijeh zaklada, što su iz crkve u Vavilon doneseni, vrati Kir Israiljcima natrag. Kogod Jerusalima nije bio zaboravio, sad se stane spremati na put. Ali se najviše Judejaca i Izrailjaca bijaše u Asirskoj i Vavilonskoj namjestilo i obogatilo, te se samo četrdeset i dvije hiljade kućnijeh starješina, ponajviše od plemena Judina i Levijeva, s poglavarom svešteničkijem Isusom Josedekovim i sa Zoravaveljem, Davidovim potomkom, vrate na razvaline Jerusalimske.

Došavši onamo prvo im je bilo da načine oltar Bogu Izrailjevu i da postave temelj kući Gospodnjoj. Sveštenici se narede s trubama i stanu hvaliti Gospoda. Ali mnogi starci koji su zapamtili pređašnju kuću, briznu plakati videći kolišna se sad počinje, i tako se plač staraca i radosno pjevanje mlađijeh ljudi pomiješa da se nije moglo jedno od drugoga raspoznati.

U ovome teškom poslu mnogo je pomagao prorok Agej i Zaharija svjetujući narod i tješeći i poučavajući. I Samarjani su htjeli da im pomažu zidati, ali im Jevreji nijesu dali; za to im Samarjani stanu svakojako smetati, i caru ih opadati, a najposlije i s vojskom na njih udare, te pola naroda ostavi zidanje da se brane, a oni koji ostanu da zidaju, zidali su pod oružjem. Ovo je bilo poslije Kira, za vladanja Darijeva i Artakserksova. Darije pošlje književnika Ezdru iz Persije u Jerusalim, i da mu sve zaklade iz Jerusalimske crkve što su još bili zaostali u Vavilonu, i on došavši u svoju domovinu nanovo uredi službu Božiju i sveštenstvo i narodne vlasti, kao što je bilo u staro vrijeme. I Neemija, koji bijaše doglavnik cara Artakserksa i imaše carske pivnice pod sobom, izmoli se u cara, te ga opravi u Jerusalim mjesto sebe, da ponovi razvaljeni Jerusalim. Jer crkva, istina, bijaše već sazidana i kuće pograđene, ali grad još bijaše kao kako selo.

Zaista su Persijski carevi pazili Jevreje. Silni car Artakserkso imao je ženu Jevrejku, po imenu Estiru, i preko nje je mnogo dobra učinio Jevrejima u Persijskome carstvu. I kad Estirin bratučed Mardohej dozna i prokaže carici da su se nekaki buntovnici dogovorili cara da ubiju, iznajprije car zapovjedi te mu samo ime upišu u carsku knjigu, i to mu za onda bude sva plata. Ali poslije nekoliko godina Jevrejin Mardohej postane prvi do cara u Persijskom carstvu na veliku sreću svojega naroda. Neemija dokle je god bio u Jerusalimu namjesnik Persijskoga cara, nije kupio za sebe od naroda danka, nego je još svaki dan gostio po sto pedeset gostiju za svojom trpezom. Svakome je pomagao i davao od svojega što je više mogao, i ni od koga nikad nije zaiskao da mu što vrati. On se nije klonio nikakoga posla i truda. U zidanju Jerusalima njegove su sluge radile i pomagale kao makar ko drugi. I tako se i starješine narodne i bogatuni stanu nanj ugledati i siromašnijem dužnicima stanu vraćati zaloge i dugove opraštati. Ovakovijeh je ljudi trebalo narodu Izrailjskome da bi ga za neko vrijeme malo podigli, ali za onoga koji ga upravo šćaše podići ovako reče Gospod preko proroka Malahije: „Evo, ja ću poslati anđela svojega, koji će pripraviti put preda mnom. I u jedan put će doći u crkvu svoju Gospod, kojega tražite, i anđeo zavjeta, kojega ištete. Evo ga! ide, veli Gospod svedržitelj.“

53. Dodatak k pripovijetkama iz Staroga zavjeta.[uredi]

Po što se nanovo sazida crkva Jerusalimska trebalo je po proroštvu Danilovu još da prođe do Hrista četiri stotine i osamdeset i tri godine. I za to vrijeme dočekaše Jevreji dosta i sreće i nesreće.

Aleksandar veliki poštovaše crkvu i sveštenike jedinoga Boga na veliko čudo svojijeh vojvoda. i činjaše narodu mnogo dobra. Po smrti njegovoj jedan od vojvoda njegovijeh, po imenu Ptolomej, načinivši se car u Misiru, osvoji zemlju Jevrejsku, i mnogo hiljada Jevreja odvede u Misir u ropstvo. Po smrti njegovoj sin njegov učini Jevrejima mnogo dobra, i zapovjedi te se prevede sveto pismo na grčki jezik, i silno blago na to potroši.

Proživjevši više od sto godina pod Misirskijem carevima, potpadnu pod vlast Antioha cara Sirskoga. Antioh koje premamljivanjem koje prijetnjom prevjeri mnogo hiljada Jevreja te postanu idolopoklonici. Ali su mnogi voljeli na najvećim mukama dušu ispustiti, da bi o vaskrseniju mogli doći u bolji život.

Tada su se proslavili Makaveji, junačka porodica. Oni oteše zemlju ispod tuđe vlasti. Ali sami za sebe ne mogući se održati udruže se s Rimljanima, koji ih poslije malo po malo uharače, i u Judejskoj zemlji postave svojega namjesnika. Tobožnji car Irod Edomac upravljao je zemljom pod rimskom vlasti. On je bio vrlo razuman čovjek i veliki junak, ali i veliki krvopilac. Njegove udvorice govorahu da je on nanovo podigao prijesto Davidov, ali pravijem Jevrejima srce pucaše od žalosti gledajući gdje tuđin nad njima vlada, i gdje su Jevreji carstvo izgubili. Ali su to baš držali za znak da će sad jamačno doći junak za kpjim će narodi pristati, kao što je otac Jakov prorekao.

Poslije Malahije ne pojavi se više ni jedan prorok, koji bi jadne duše Božijim riječima tješio i hrabrio. Za to još većma izgledahu obećanoga sina Davidova, pomazanika Božijega, koji bi prijesto Davidov opet podigao i Rimljane iz zemlje izagnao. Ali — drugo im je valjalo poznati! Ta još je prorok Isaija rekao: „Nijesu Božije misli kao misli ljudske, niti su putovi Božiji kao putovi ljudski; nego koliko je od zemlje do neba toliko je od putova ljudskijeh do putova Božijih, i od ljudskijeh misli do misli Božijih.“

Iz Novoga zavjeta.[uredi]

1. Kako se Gavrilo javio Zahariji i Mariji.[uredi]

U vrijeme Iroda cara Judejskoga bijaše u Judeji jedan sveštenik po imenu Zaharija i imadijaše ženu po imenu Jelisavetu. Oni bijahu oboje već stari i ne imadijahu djece, a to bijaše onda velika nesreća. I kad dođe red na Zahariju da služi u crkvi Jerusalimskoj, baš kad uđe u svetinju i pođe da kadi, javi mu se ondje s desne strane oltara kadionoga anđeo Gospodnji i reče mu da će dobiti sina, i da mu nadjene ime Jovan, koji će mnoge sinove Izrailjeve obratiti ka Gospodu, i pred mesijom ići u duhu i sili Ilijnoj, Zaharija iznajprije ne htjene vjerovati ovome čudnovatu glasu, nego zaište znak da je to istina. A anđeo mu odgovori: „Ja sam Gavrilo što stojim pred Bogom, i poslan sam da govorim s tobom. I evo, onijemjećeš i ne ćeš moći govoriti do onoga dana dok se ne zbude što sam ti kazao, jer nijesi vjerovao mojijem riječima.“ — Tako i bude. Od onoga časa Zaharija ostane nijem, i izišavši k narodu ne mogaše ih da blagoslovi.

Poslije šest mjeseci dođe ovaj isti anđeo u Nazaret k djevojci po imenu Mariji i reče joj: „Raduj se, blagodatna! Gospod je s tobom, blagoslovena si ti među ženama.“ —Smjerna Marija čuvši ovo poplaši se; ali anđeo nastavi dalje: „Ne boj se, Marija! jer si našla milost u Boga. Evo, rodićeš sina, i nadjeni mu ime Isus. On će biti veliki, i nazvaće se sin najvišega, i daće mu Gospod prijesto Davida oca njegova; i carovaće u domu Jakovljevu do vijeka.“ — A kad Marija zapita kako će to biti kad ona ne zna za muža, odgovori joj Gavrilo: „Duh sveti doći će na tebe, i sila najvišega osjeniće te; za to i ono što će se roditi biće sveto i nazvaće se sin Božji. Jer u Boga nema ništa što ne može biti.“ — Marija smjerno primi milostivo obećanje Gospodnje, i anđeo otide od nje. Iza toga odmah otide Marija k Jelisaveti, ženi Zaharijnoj, u goste. Kako je pozdravi, napuni se duha svetoga, i nazva je majkom Gospoda svojega. A Marija joj reče: „Veliča duša moja Gospoda; i obradova se duh moj Bogu spasu mojemu; što pogleda na poniženje sluškinje svoje; jer gle, od sad će me zvati blaženom svi naraštaji; što mi učini veličinu silni i sveto ime njegovo.“

Poslije tri mjeseca dana vrati se Marija kući svojoj u Nazaret. A Jelisaveta rodi sina, kao što bijaše Zahariji preko anđela obećano. I u osmi dan dođoše da obrežu dijete i da mu ime nadjenu. Prijatelji šćadijahu da mu nadjenu očino ime Zaharija, a mati opet Jovan. Tada zapitaju oca, koji još jednako nijem bijaše, kako bi on htio, a on zaište daščicu da napiše, i pišući odriješi mu se jezik i reče: „Jovan mu je ime.“ Od toga doba opet govoraše, i koji god čuše za to svi se čudiše. „Šta veliš šta će biti od ovoga djeteta?“ govorahu ljudi jedan drugome. Zaharija pak napuni se duha svetoga, i prorokova govoreći: „Blagosloven Gospod Bog Izrailjev šta pohodi i izbavi narod svoj, kao što govori ustima svetijeh proroka svojijeh, i opomenu se svetoga zavjeta svojega, i kletve kojom se kleo Avramu ocu našemu. I ti, dijete, nazvaćeš se prorok najvišega: ići ćeš naprijed pred Gospodom, da mu pripraviš put, i da narodu njegovu pokažeš spasenje u oproštenju grijeha!“

A Jovan rastijaše, i jačaše duhom, i bijaše sam u pustinji dotle dok se ne pokaza narodu Izrailjskome.

2. Rođenje Isusovo.[uredi]

U ono vrijeme iziđe zapovijest od Rimskoga ćesara Avgusta da se prepiše sav narod u njegovu carstvu: i toga radi trebaše u zemlji Jevrejskoj svak da ide onamo gdje su mu stari živjeli. Marija bijaše od starine carskoga roda Davidova, ali rod njezin bijaše postradao i osiromašio, a tako i Josif, njezin zručnik, bijaše drvodjelja u Nazaretu. Josifu se javi u snu anđeo i reče mu da će Marija roditi sina, i da mu nadjene ime Isus (spasitelj ili izbavitelj), jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njihovijeh, i zapovjedi mu da uzme Mariju. Tada pođe Josif s Marijom u grad Vitlejem. gdje je od starine živjela Davidova loza, i tada se izvrši što je prorekao prorok Mihej: da će se u malome Vitlejemu roditi mesija, car Izrailjski. Kad oni dođu u Vitlejem, a to sve kuće i gostionice već pune gostiju, te oni ne imajući kud sklone se u jednu konjušnicu. Ondje Marija rodi svojega sina prvenca, i povi ga i metnu ga u jasli. Tako, kao siromašno, nejako djetešce u jaslima ležaše onaj koji sad sjedi na najvišemu prijestolu! Osim Josifa i Marije niko ne znadijaše za to, niti ko zanj pitaše.

Ali se to opet brzo razglasi. U onome kraju bijahu u polju pastiri i čuvahu noću stado svoje. I u jedan put sinu velika svjetlost i iz svjetlosti stade među njih anđeo Gospodnji i reče im: „Evo, javljam vam veliku radost, koja će biti svemu narodu. Jer vam se danas rodi spas, Hristos Gospod, i to ovdje odmah u Vitlejemu. Ondje ćete naći dijete povito gdje leži u jaslima.“ Istom on to izgovori, a to svi anđeli Gospodnji obretoše se ondje pjevajući: „Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!“ — Po tom anđeli otidu od njih opet na nebo; a oni još onu noć odmah pohite u Vitlejem, i nađu sve kako im je anđeo kazao, i pripovjede Josifu i Mariji šta su u polju vidjeli, a i mnogima drugijem ljudima. I svi se diviše tome; a Marija čuvaše sve riječi ove i slagaše ih u srcu svojemu.

U osmi dan po rođenju obrežu dijete i nadjenu mu ime Isus.

A kad mu se navrši četrdeset dana, donesoše ga u Jerusalim u crkvu, kao što je bio zakon. A u Jerusalimu bijaše jedan pobožan starac, po imenu Simeun; njemu bijaše sveti duh kazao da ne će prije umrijeti dok ne vidi mesiju. I onaj dan kaza mu duh sveti te dođe u crkvu, i uze Isusa na ruke i reče: „Sad otpuštaš s mirom slugu svojega, Gospode, po riječi svojoj; jer vidješe oči moje spasenje tvoje.“ — Mariji pak reče: „Gle! ovaj leži da mnoge obori i podigne, i da bude znak protiv kojega će se govoriti; i tebi samoj probošće nož dušu, da se otkriju misli mnogijeh srca!“

I jedna stara proročica, Ana, pristupi i hvaljaše Gospoda i govoraše za njega svima koji čekahu spasenja u Jerusalimu.

3. Mudarci od istoka.[uredi]

Za što su Josif i Marija poslije ovoga opet u Vitlejem otišli i ondje stajali, ne zna se; ele oni stajahu u Vitlejemu, a to dođu mudarci od istoka pitajući: „Gdje je car Judejski što se rodio? Jer smo vidjeli njegovu zvijezdu na istoku, i došli smo da mu se poklonimo.“ Tako pitajući dođu u Jerusalim misleći da će se to ondje najbolje znati. Od četiri hiljade godina čeka se mesija: pa sad na jedanput puče glas da se je rodio. Ali Irod mjesto da se tome obraduje, on se uplaši, i sav Jerusalim s njim, — jer im srce ne bijaše čisto. Irod sabravši sve glavare svešteničke i književnike narodne, zapita ih gdje će se roditi mesija. A oni znajući dobro knjige proročke odmah rekoše: „U Vitlejemu; tako veli prorok Mihej.“

Onda Irod dozva mudarce, i ispitivaše ih kad se pojavila zvijezda, pa ih posla u Vitlejem govoreći: „Idite i raspitajte dobro za dijete, pa kad ga nađete, javite mi da i ja idem da mu se poklonim.“ Ali drukčije mišljaše Irod.

Mudarci još ono veče pođoše dalje, a to i zvijezda koju su vidjeli na istoku, iđaše pred njima dokle ih dovede gdje bješe dijete. I oni padoše pred Isusom i pokloniše mu se; pa otvoriše dare svoje, i darivaše ga zlatom i tamjanom i smirnom. Ali se u Jerusalim više ne vratiše, nego primivši u snu zapovijest od Boga, drugijem putem otidoše u svoju zemlju. Tada se Irod razgnjevi vrlo, jer mišljaše da pogubi novoga cara, a sad ne znadijaše kako će ga naći. Da mu ne bi izmakao, posla te pobiše svu djecu po Vitlejemu i po svoj okolini od dvije godine i niže. Kakvo tada onamo bješe ridanje i jaukanje! Ali Irod opet što šćaše ne učini; za to se Bog postara! Jer kako mudarci otidoše, kaza anđeo Gospodnji Josifu u snu: „Ustani, uzmi dijete i mater njegovu pa bježi u Misir, i budi onamo dok ti ne kažem; jer Irod hoće dijete da pogubi.“ I Josif ustavši još onu noć uze dijete i mater njegovu i pobježe u Misir. A po smrti Irodovoj dođe opet anđeo i reče Josifu: „Sad opet možeš ići u svoju zemlju; jer su izumrli koji su tražili dušu djetinju.“ — I tako se opet vrate i dođu u Nazaret i ondje ostanu.

4. Isusovo djetinjstvo.[uredi]

Dječica koja ovo uščitaju, poželjeće da čuju što od djetinjstva Isusova: kako je on roditelje svoje slušao i sa svojijem se vrsnicima pazio, kako je i šta je radio, kako i čim se igrao? Ali od toga u bibliji ne stoji mnogo. Do dvanaeste godine njegove ona samo ovo kaže: „Dijete Isus rastijaše, i jačaše u duhu, i punjaše se premudrosti, i blagodat Božija bješe na njemu.“ Ali u ovo malo riječi kazano je više nego drugome za sav vijek što bi se moglo kazati; o kad bi se ovako moglo kazati za svako dijete! Ali ako i jeste u njemu Bog bio, opet je on bio dijete kao i ostala djeca. I on je gladnjeo i žednjeo i morio se, i njemu je na oči sanak padao; i njemu je valjalo učiti, i on je malo po malo došao do onoga što je znao; ali je on bio poslušan i pomnjiv, te mu je sve bilo lakše. Upornost ni lakoumnost ni pakost nikad se ne mogaše na njemu opaziti, jer on nemaše u srcu grijeha kao mi. Naročito bijahu mu veoma mile riječi Božije, i veoma ih rado čitaše, ali i mišljaše o onome što čitaše. Ovo se vidi iz jedne pripovijetke jevanđelista Luke.

Roditelji Isusovi iđahu svake godine u Jerusalim o prazniku pashe. I kad mu bi dvanaest godina, dođoše oni u Jerusalim po običaju praznika. I kad dane provedoše i oni se vratiše, osta dijete Isus u Jerusalimu; i ne znadoše roditelji njegovi; nego misleći da je s društvom, otidoše dan hoda, i stadoše ga tražiti po rodbini i po znancima. I ne našavši ga vratiše se natrag u Jerusalim da ga traže. I poslije tri dana nađoše ga u crkvi gdje sjedi među učiteljima, i sluša ih i pita ih. On ne šćaše još drugijeh da uči, nego pitaše da bi sam što naučio. I svi koji ga slušahu, divljahu se njegovu razumu i odgovorima. I vidjevši ga roditelji začudiše se, i mati njegova reče mu: „Sine! šta učini nama tako? Evo otac tvoj i ja sa strahom tražismo te.“ A on im reče: „Za što ste me tražili? Zar ne znate da meni valja u onom biti što je oca mojega“ (i raditi što mi otac reče). Jer ga duh Božji bijaše u crkvu uputio. — Ali oni ne razumješe riječi što im reče. I Isus siđe s njima i dođe u Nazaret; i bijaše im poslušan. I mati njegova čuvaše sve riječi ove u srcu svojemu. I Isus napredovaše u premudrosti i u rastu i u milosti kod Boga i kod ljudi.

5. Kako je Isusa Jovan krstio i đavo kušao.[uredi]

Kad Jovan naraste čovjek, dođe mu u pustinji od Boga zapovijest da iziđe u narod Izrailjski. I on dođe u okolinu Jordansku propovijedajući krštenje pokajanja za oproštenje grijehova, i govoreći: „Pokajte se, jer se približi carstvo nebesko.“ A Jovan imaše haljinu od dlake kamilje i pojas kožan oko sebe; a hrana njegova bijaše skakavci i med divlji.

Tada izlažaše k njemu Jerusalim i sva Judejska, i on ih kršćavaše u Jordanu i ispovijedahu grijehe svoje. I mnogi mišljahu da je on obećani mesija, ali im Jovan reče: „Ja vas kršćavam vodom; a onaj što ide za mnom, jači je od mene: ja nijesam dostojan njemu obuću odriješiti; on će vas krstiti duhom svetijem i ognjem.“

U to vrijeme bješe Isusu nastala trideseta godina. Pa i on dođe iz Galileje na Jordan k Jovanu da se krsti. A Jovan branjaše mu govoreći: „Ti treba mene da krstiš, a ti li dolaziš k meni?“ A Isus mu odgovori: „Ostavi sad, jer tako nam treba ispuniti svaku pravdu.“ Tada ga krsti Jovan; i kad Isus pođe iz vode, gle! otvoriše se više njega nebesa, i duh Božji kao golub siđe nanj, i začu se glas s neba govoreći: „Ovo je sin moj ljubazni koji je po mojoj volji!“

Po tom Isusa odvede duh u pustinju da ga za četrdeset dana đavo kuša, i on bijaše sa zvjerinjem i ne jede ništa za to vrijeme. A kad se navrši četrdeset dana, tada ogladnje. I pristupi k njemu đavo i reče: „Ako si sin Božji, reci da kamenje ovo hljebovi postanu.“ A Isus mu odgovori; „U pismu stoji: ne živi čovjek o samom hljebu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božijih.“ Tada ga odvede đavo u sveti grad i postavi ga na vrh crkve, pa mu reče: „Ako si sin Božji, skoči dolje! jer u pismu stoji da će anđelima svojima zapovjediti za tebe i uzeće te na ruke, da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom.“ A Isus mu reče: „Ali i to stoji u pismu: nemoj kušati Gospoda Boga svojega.“

Tada ga opet odvede đavo na goru vrlo visoku, i pokaza mu sva carstva ovoga svijeta i slavu njihovu u trenuću oka, pa mu reče: „Sve ovo daću tebi, ako padneš i pokloniš mi se; jer je meni predano, i kome ja hoću daću.“ Tada mu reče Isus: „Idi od mene, sotono! jer u pismu stoji: Gospodu Bogu svojemu poklanjaj se i njemu jednome služi!“

I tako đavo svršivši sve kušanje, otide od njega, i gle, anđeli pristupiše i služahu mu.

6. Apostoli. Svadba u Kani.[uredi]

Jovan stajaše na Jordanu sa dvojicom učenika svojijeh, i vidjev Isusa gdje ide, reče: „Gle, jagnje Gospodnje!“ Tada oba učenika otidu za Isusom; a Isus obazrev se reče im „Šta ćete?“ A oni mu rekoše: „Učitelju! gdje stojiš?“ Isus im odgovori: „Hodite i vidite!“ I oni otidoše i ostaše u njega onaj dan. Ova dvojica bijahu Jovan i Andrija. I Andrija nađe najprije brata svojega Simona, i reče mu: „Mi nađosmo mesiju,“ i dovede ga k Isusu. A Isus pogledavši nanj reče mu: „Ti si Simon, sin Jonin, ti ćeš se zvati Kifa“ (to će reći Petar, to jest kamen). Sjutradan nađe Isus Filipa, i reče mu: „Hajde za mnom!“ A Filip nađe Natanaila, i reče mu: „Za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, nađosmo ga. Isusa sina Josifova iz Nazareta.“ A Natanailo reče: „Iz Nazareta može li biti što dobro?“ A Filip mu reče: „Hodi i vidi.“ — Isus vidjevši Natanaila gdje ide k njemu, reče zanj: „Evo pravoga Izrailjca, u kome nema lukavstva!“ Reče mu Natanailo: „Kako me poznaješ?“ Isus mu odgovori: „Prije nego te pozva Filip, vidjeh te kad bijaše pod smokvom.“ Natanailo povika: „Ravi! ti si sin Božji, ti si car Izrailjev.“ A Isus mu reče: „Što ti kazah da te vidjeh pod smokvom, za to vjeruješ; vidjećeš više od ovoga.“

Poslije tri dana bi svadba u Kani Galilejskoj, i ondje bješe Marija, mati Isusova. A pozvan bješe i Isus i učenici njegovi na svadbu. I kad nesta vina, reče Marija Isusu: „Nemaju vina.“ A Isus joj reče: „Još nije došao moj čas“ (da odlazim). Reče mati njegova k slugama: „Štogod vam reče činite.“

A ondje bijaše šest vodenijeh sudova od kamena. I Isus reče slugama: „Napunite sudove vode!“ I napuniše ih do vrha. I reče im: „Zahvatite sad i nosite kumu.“ U tome prometnu se voda u vino. Kad kum okusi od vina, koje je postalo od vode, ne znadijaše odkuda je, pa zovnu ženika, i reče mu: „Svak najprije dobro vino iznosi, a kad se gosti opiju onda rđavije; a ti si sačuvao dobro vino doslije.“ — Ovo bijaše prvo čudo koje učini Isus i pokaza njime slavu svoju, po kojoj svagda od gorega bolje čini. I učenici njegovi vjerovaše ga.

7. Samarjanka.[uredi]

Jednom bješe Isus o prazniku pashe u Jerusalimu, i idući preko Samarije natrag u Galileju, dođe blizu grada Samarijskoga koji se zove Sihar; a ondje bijaše izvor Jakovljev; i Isus umoran od puta sjedne kraj izvora. A učenici njegovi otidu grad da kupe jela. Tada dođe žena Samarjanka iz grada da zahvati vode; pa joj reče Isus: „Daj mi da pijem.“ Jevreji se nijesu htjeli ni malo miješati sa Samarjanima; za to se začudi žena čuvši Isusa gdje ište od nje vode, i reče mu: „Kako možeš iskati od mene da piješ, kad si ti Jevrejin, a ja Samarjanka?“ Odgovori joj Isus: „Da ti znaš ko u tebe vode ište, ti bi iskala u njega, i on bi ti dao vodu živu. Ko pije od vode koju mu ja dam, ne će ožednjeti do vijeka.“ Žena ne znajući da Isus govori za poznanje istine a ne za pravu vodu, reče mu: „Gospode, daj mi te vode, da više ne žednim niti da dolazim ovamo na vodu.“ — Reče joj Isus: „Idi zovni muža svojega!“ Odgovori mu žena: „Nemam muža.“ A Isus joj reče: „Pravo si kazala. Pet si muževa imala, i sad koga imaš nije ti muž.“ — Kad žena vidi kako Isus za najveće tajne njezine zna, odmah pomisli da on ne će biti kao što su drugi ljudi, i da će joj moći kazati koja je vjera bolja, Jevrejska ili Samarjanska, oko čega su se onda mnogo prepirali. I tako reče Isusu: „Gospode, vidim da si ti prorok. Oci naši moliše se Bogu na ovoj gori a vi Jevreji kažete da je u Jerusalimu mjesto gdje se treba moliti: sad ko ima pravo?“ — Odgovori joj Isus: „Vjeruj mi: ide vrijeme, kad će se pravi bogomoljci (bili oni Jevreji ili Samarjani) moliti ocu duhom i istinom. Bog je duh i koji mu se mole, duhom i istinom treba da mu se mole.“ Reče mu žena: „Znam da će doći mesija; kad on dođe kazaće nam sve.“ Reče joj Isus: „Ja sam koji s tobom govorim.“

Kad žena to ču, ostavi sudove svoje, i otrča brže u grad i reče ljudima: „Evo iza grada ima jedan čovjek, koji mi kaza sve što sam god učinila, i najveću tajnu; hodite i vidite: da nije to mesija.“ Tada iziđoše iz grada i dođoše k njemu, i namoliše ga te ostade u njih dva dana učeći ih. I mnogi ga vjerovaše, i po tome ženi govorahu: „Sad ne vjerujemo više samo za tvoju besjedu; sami čusmo i poznasmo da je ovaj zaista spas svijetu, Hristos.“

8. Petrov lov i statir.[uredi]

Isus se namjesti u Kapernaumu gradu kraj mora Galilejskoga. I jednom kad stajaše kraj mora i učaše, naleže k njemu narod da slušaju riječ Božiju. Tada uljeze u jednu lađu i učaše narod iz lađe. A kad presta govoriti, reče Petru: „Hajde na dubinu, i bacite mreže svoje te lovite.“ A Petar mu reče: „Učitelju! svu noć smo se trudili, i ništa ne uhvatismo: ali kad ti kažeš, baciću mrežu.“ I uhvatiše veliko mnoštvo riba, i mreže im se prodriješe; te namagoše na društvo koje bješe na drugoj lađi da dođu da im pomognu. I dođoše i napuniše obje lađe tako da se gotovo potope.

Kad to vidje Simon Petar, pripade ka koljenima Isusovim govoreći: „Iziđi od mene, Gospode! ja sam čovjek griješan.“ Jer bijaše ušao strah u njega i u sve koji bijahu s njim od mnoštva riba koje uhvatiše. I reče im Isus: „Ne bojte se, odsele ćete ljude loviti.“ I izvukavši obje lađe na zemlju ostaviše sve, i otidoše za njim.

Po tom opet jednom dođe Isus sa svojijem učenicima iz Galileje u Kapernaum. Tada dođoše oni što kupljahu novce koje bješe dužan davati na crkvu svaki Jevrejin po što mu se navrši dvadeset godina, i rekoše Petru: „Zar vaš učitelj ne će platiti didrahme?“ A Petar reče: „Hoće.“ I kad uđe u kuću, preteče ga Isus govoreći: „Šta misliš, Simone? Carevi zemaljski od koga uzimaju poreze i harače: ili od svojijeh sinova ili od tuđinâ?“ Reče mu Petar: „Od tuđinâ.“ A Isus mu reče: „Dakle ne plaćaju sinovi. Ali da ih ne sablaznimo, idi na more, i baci udicu, i koju prvu uhvatiš ribu, uzmi je, i kad joj otvoriš usta naći ćeš statir (nešto više od dvije cvancike); uzmi ga te im podaj za me i za se.“ — Petar tako učini. Tako Isus u jedan put pokaza i da je pokoran zakonu i da je gospodar od svijeta.

9. Nauka na gori.[uredi]

Mnogo naroda dolažaše k Isusu da ga čuju. Jednom se pope Isus na goru, i sjedavši poče ih učiti govoreći: „Blago onima koji su siromašni duhom, koji plaču, koji su krotki, koji su gladni i žedni pravde, koji su milostivi, koji su čistoga srca, koji mir grade, koje progone mene radi i pravde radi!“ A učenicima svojijema reče da su so i vidjelo svijetu. I narod uvjeravaše da nije došao da pokvari zakon Božji, nego još da pokaže kako ga valja po volji Božijoj ispunjavati. I učaše kako valja milostinju dijeliti i kako se valja Bogu moliti i postiti, ne pred ljudima da nas oni vide, nego tajno, da samo otac nebeski vidi. Učenicima kazivaše da ne sabiraju sebi blaga na zemlji, jer srce hoće za blago da prione i niko ne može u jedan put služiti dva gospodara, zemaljskoga i nebeskoga. I baš za to da se preveć ne brinu ni za hranu i odijelo, nego da se oslanjaju na Boga, on će se za to brinuti. „Pogledajte na ptice nebeske,“ reče im; „niti siju ni žnju, ni sabiraju u žitnice; pa otac vaš nebeski opet hrani ih. A nijeste li vi mnogo pretežniji od njih?“ — „I za odijelo što se brinete? Pogledajte na ljiljane u polju kako rastu; ne trude se, niti predu. Ali ja vam kažem da ni Solomun u svoj slavi svojoj ne obuče se kao jedan od njih. A kad travu po polju, koja danas jest a sjutra se u peć baca, Bog tako odijeva, a kamo li vas, malovjerni? — Ištite najprije carstva Božijega i pravde njegove, i ovo će vam se dodati.“ — Dalje govoraše Isus učenicima svojim da ne sude na prečac braći svojoj, nego da svagda hrane milost što su od Boga dobili i da se mole da bi još više dobili. „Jer,“ reče im, „koji je među vama čovjek u koga ako zaište sin njegov hljeba kamen da mu da? Ili ako ribe zaište da mu da zmiju? Kad dakle vi zli budući, umijete dare dobre davati djeci svojoj, koliko će više otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole?“ — Po tom im govoraše da se čuvaju lažnijeh proroka, koji se s polja dobri čine, i da se klone praznijeh riječi, jer sa samijem riječima ne može niko doći u carstvo nebesko; i da nije dosta samo slušati i znati riječi njegove, nego da valja tvoriti. Tako je i završio Isus tada besjedu svoju: „Kojigod“ veli, „sluša ove moje riječi i izvršuje ih, kazaću da je kao mudar čovjek koji sazida kuću svoju na kamenu. Pa kad udari dažd, i dođoše vode, i dunuše vjetrovi, i napadoše na kuću, ona ne pade; jer bješe utvrđena na kamenu. A koji sluša ove moje riječi a ne izvršuje ih, on će biti kao čovjek lud koji sazida kuću svoju na pijesku. Pa kad udari dažd, i dođoše vode i dunuše vjetrovi, i udariše u kuću, ona pade, i raspade se strašno.“

10. Čudesa Isusova.[uredi]

Isus iziđe u Jerusalim na praznik. A u Jerusalimu bješe banja koja se zvaše Vitezda, i oko nje pet trijemova, u kojima ležaše mnoštvo bolesnika, slijepijeh, hromijeh, suhijeh koji čekahu da se zaljulja voda. Jer anđeo Gospodnji silažaše u određeno vrijeme u banju i mućaše vodu. I koji najprije ulažaše po što se zamuti voda, ozdravljaše, makar kakva bolest da je na njemu. A ondje bijaše jedan čovjek koji trideset i osam godina bješe bolestan. Kad vidje Isus ovoga gdje leži, i razumje da je već toliko bolestan, reče mu: „Hoćeš li da budeš zdrav?“ — Bolesnik mu odgovori: „Gospode! nemam čovjeka da me spusti u banju kad se voda uzmuti; a dok ja dođem drugi siđe prije mene.“ A Isus mu reče: „Ustani uzmi odar svoj i hodi!“ I odmah ozdravi čovjek, i uzevši odar svoj hođaše.

Po tom dođe Isus u Kapernaum. Ondje u jednoga Rimskoga kapetana bijaše sluga bolestan na umoru koji mu bješe mio. Kad kapetan ču za Isusa, posla k njemu starješine Judejske moleći ga da mu iscijeli slugu. A oni došavši moljahu ga lijepo govoreći: „Dostojan je da mu to učiniš; jer ljubi naš narod i načini nam zbornicu.“ I Isus pođe s njima. A kad već bijahu blizu kuće, posla kapetan k njemu prijatelje govoreći mu: „Gospode! ne trudi se, jer nijesam dostojan da uđeš pod moju strehu; za to i ne držah sebe dostojna da ti dođem; nego samo reci riječ, i ozdraviće sluga moj. Jer i ja sam čovjek pod vlasti, i imam pod sobom vojnike, pa rečem jednome: „idi!“ — i ide; i drugome: „dođi!“ — i dođe; i sluzi svojemu: „učini to!“ — i učini.“ A ti si, šćaše da reče, silniji od nas ljudi, te možeš za cijelo samo riječ reći, pa da te slušaju. — A kad to ču Isus, začudi se, i reče narodu koji iđaše za njim: „Kažem vam: ni u Izrailju tolike vjere ne nađoh.“ — I vrativši se poslani nađoše bolesnoga slugu zdrava.

Jednom uljeze Isus u lađu s učenicima svojima i reče im: „Da prijeđemo na onu stranu jezera.“ I pođoše, i kad iđahu on zaspa. Tada se podiže velika oluja na jezeru, da se stade lađa topiti. I prikučivši se učenici probudiše ga govoreći: „Pomagaj, Gospode! Izgibosmo!“ A on im reče: „Za što ste tako strašljivi, malovjerni?“ Pa ustade, i zaprijeti vjetru i moru, i posta tišina. A ljudi se čudiše govoreći: „Ko je ovaj da ga slušaju i vjetrovi i more?“ — I dođoše mirno na onu stranu u zemlju Gergesinsku, i ondje dva bijesna oprostivši Isus mnogijeh đavola, vrati se natrag preko mora u Kapernaum. I onaj se čas razglasi da je kod kuće, te se odmah skupiše mnogi tako da ne mogahu ni pred vratima da se sprate i on ih učaše. I dođoše k njemu s uzetijem koga nošahu četvorica. I ne mogući približiti se k njemu od naroda, otkriše kuću gdje on bijaše, i prokopavši spustiše odar na kojemu uzeti ležaše. A Isus vidjevši vjeru njihovu, reče uzetome: „Sinko! opraštaju ti se grijesi tvoji. Kažem ti, ustani i uzmi odar svoj, i idi kući svojoj.“ I usta odmah, i uzevši odar iziđe pred svjema, tako da se divljahu i hvaljahu Boga govoreći: „Nigda toga ne vidjesmo.“

11. Druga čudesa Isusova.[uredi]

Jednom iđaše Isus u grad koji se zove Nain, i s njim iđahu mnogi učenici njegovi i mnoštvo naroda. Kad se približi vratima gradskijem, i gle, iznošahu mrtvaca, koji bijaše jedinac u majke, a majka mu bijaše udovica, i naroda iz grada mnogo iđaše s njom. I vidjevši je Gospod, sažali mu se za njom, i reče joj: „Ne plači!“ — I pristupivši prihvati za sanduk; a nosioci stadoše. I reče Isus: „Momče, tebi govorim, ustani!“ I mrtvac sjede i stade govoriti. I Isus ga dade materi njegovoj. A strah obuze sve, i hvaljahu Boga govoreći: „Veliki prorok iziđe među nama, i Bog pohodi narod svoj!“

Iza toga na skoro dođe čovjek po imenu Jair, koji bješe u Kapernaumu starješina u zbornici, i pade na koljena pred Isusom, i moljaše ga da dođe u kuću njegovu; jer u njega bješe jedinica kći od dvanaest godina, i ležaše na umoru. I Isus pođe; a kad iđaše, turkaše ga narod, jer svak bijaše rad da je što bliže do njega. Među njima bijaše jedna žena koja dvanaest godina bolovaše od neke ljute bolesti, i sve svoje imanje potroši na ljekare i ni jedan joj ne pomože. I pristupivši sa strag k Isusu dotače se skuta od haljine njegove, jer govoraše: „Ako se samo dotaknem haljina njegovijeh, ozdraviću.“ Tako se uzdaše u Isusa. I zaista ozdravi onaj čas. A Isus reče: „Ko me se dotače?“ A učenici mu rekoše: „Vidiš narod gdje te opkolio i turka te, pa pitaš: ko me se dotače?“ Ali Isus opet reče: „Neko se dotače mene; jer osjetih silu koja iziđe iz mene.“ Tada žena, kad to ču, zadrhta se i kleče pred njim, i kaza sve. A on joj reče: „Ne boj se kćeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom!“ Dok on još ovo govoraše, dođe neko od kuće Jairove govoreći mu: „Umrije ti kći, ne trudi učitelja.“ A kad ču Isus, odgovori mu i reče: „Ne boj se, samo vjeruj pa će oživjeti.“ I kad dođe u kuću, ne dade ni jednome ući osim Petra i Jovana i Jakova, i djevojčina oca i matere. A svi plakahu i jaukahu za njom. A Isus im reče: „Ne plačite, nije umrla, nego spava.“ I podsmijevahu mu se znajući da je umrla. A on izgnavši sve uze je za ruku, i zovnu govoreći: „Djevojko, tebi govorim, ustani!“ I povrati se duh njezin, i ustade odmah.

12. Još druga čudesa Isusova.[uredi]

Jednom steče se oko Isusa mnogo naroda, i kad ih Isus vidje sažali mu se, jer bijahu kao ovce bez pastira. I poče ih učiti mnogo. A kad bi već pred noć, pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: „Ovdje je pusto mjesto, a dockan je već; otpusti ih neka idu u okolna sela da kupe sebi hljeba; jer nemaju šta jesti.“ A Isus im reče: „Podajte im vi neka jedu.“ I rekoše mu: „Već ako da idemo da kupimo za dvjesta groša hljeba, i da im damo da jedu?“ A on im reče: „Koliko hljebova imate? Idite vidite.“ I vidjevši rekoše: „Pet hljebova i dvije ribe.“ Tada im Isus zapovjedi da ih posade sve na gomile po travi. I posadiše se sve po sto i po pedeset. I uzevši onijeh pet hljebova i dvije ribe pogleda na nebo, i blagoslovi, pa prelomi hljebove, i dade učenicima svojima da razdadu narodu; tako i one dvije ribe razdijeli svima. I jedoše svi i nasitiše se. Po tom reče učenicima svojijem: „Skupite komade što pretekoše da ništa ne propadne.“ I nakupiše dvanaest kotarica punijeh. A onijeh što su jeli bješe ljudi oko pet hiljada, osim žena i djece.

Po tom učenici njegovi uljezoše u lađu i pođoše na drugu stranu, a on osta ondje, pa se pope na goru da se moli Bogu. I već se bijaše smrklo. A lađa bješe nasred mora u nevolji od valova, jer bijaše protivan vjetar. Ali u četvrtu stražu noći (ujutru rano) dođe k njima Isus idući po moru. I vidjevši ga učenici po moru gdje ide, poplašiše se govoreći: „To je utvara!“ A Isus im se javi govoreći: „Ne bojte se! ja sam; ne plašite se!“ A Petar odgovarajući reče: „Gospode! ako si ti, reci mi da dođem k tebi po vodi!“ A on reče: „Hodi!“ I izišavši iz lađe Petar iđaše po vodi da dođe k Isusu. Ali videći vjetar veliki uplaši se, i počevši se topiti povika govoreći: „Gospode pomagaj!“ I odmah Isus pruživši ruku uhvati ga i reče mu: „Malovjerni! za što se posumnja?“ — I kad uđoše u lađu, vjetar utoli.

Još bi se mnogo moglo pripovijedati od čudesa Isusovijeh, kako je slijepima oči otvorao, a gluhima uši; kako je nijemima jezik driješio, gubave čistio i činio da hromi hode. Ovo se sve može čitati u Novome zavjetu.

13. Velika grješnica i žena Hananejka.[uredi]

Sad evo dvije pripovijetke od velike ljubavi i od velike vjere.

Simon farisej zamoli Isusa da bi objedovao u njega. A u onome gradu bješe jedna grješnica; doznavši ona daje Isus za trpezom u kući farisejevoj, donese sklenicu mira; i stavši sa strag kod nogu njegovijeh plakaše, i stade prati noge njegove suzama, i kosom od glave svoje otiraše, i cjelivaše noge njegove i mazaše mirom. A kad to vidje farisej koji ga je dozvao, reče u sebi govoreći: „Da je on prorok, znao bi ko i kakva ga se žena dotiče; jer je grješnica.“ Isus odgovarajući reče mu: „Simone! imam ti nešto kazati.“ A on reče: „Učitelju kaži.“ A Isus nastavi: „Dvojica bijahu dužni jednome, jedan bješe dužan pet stotina dinara, a drugi pedeset. A kad oni ne imadoše da mu vrate, pokloni obojici. Kaži koji će ga od njih dvojice većma ljubiti ?“ Simon odgovori: „Mislim onaj kome više pokloni.“ A Isus mu reče: „Pravo si sudio.“ I okrenuvši se k ženi reče Simonu: „Vidiš li ovu ženu? Ja uđoh u tvoju kuću, ni vode mi na noge nijesi dao; a ona od kako uđoh ne presta cjelivati mi nogu. Uljem nijesi pomazao glave moje; a ona mirom pomaza mi noge. Za to kažem ti: opraštaju joj se grijesi mnogi, jer je veliku ljubav imala; a kome se malo oprašta, ima malu ljubav.“ A njojzi reče: „Opraštaju ti se grijesi; idi s mirom!“

Evo sad druge pripovijetke.

Otide Isus u krajeve Tirske i Sidonske, da bi se malo odmorio, jer narod jednako vrvljaše k njemu. Ali se ne može ni ondje sakriti. Čuvši zanj žena Hananejka što u njezinoj kćeri bijaše duh nečisti, dođe i pade k nogama njegovima moleći ga da istjera đavola iz kćeri njezine. A Isus joj reče: „Stani da se najprije djeca nahrane; jer nije pravo uzeti hljeb od djece i baciti psima.“ Isus je tijem šćaše da iskuša. Ali ona odgovori: „Da, Gospode! ali i psi pod trpezom jedu od mrva djetinjijeh.“ I reče joj Isus: „O ženo! velika je vjera tvoja; neka ti bude kako hoćeš!“ I ozdravi kći njezina od onoga časa.

14. Smrt Jovana krstitelja.[uredi]

Po što Jovan svrši svoj veliki posao, približi mu se kraj, i postade mučenik za istinu. A to je bilo ovako:

Car Irod oženi se Irodijadom ženom Filipa brata svojega preko zakona, i za taj grijeh karaše ga Jovan; i Irod ga za to baci u tamnicu, ako ga i slušaše rado za drugo koješta. Kad Irod na dan svojega rođenja davaše večeru, igra kći Irodijadina pred gostima, i ugodi Irodu, i on joj s kletvom obreče dati štagod zaište. A mati je nauči, te mu reče: „Daj mi ovdje na krugu glavu Jovana krstitelja.“ I zabrinu se car; ali kletve radi i onijeh koji se gošćahu s njim, zapovjedi joj dati, i posla te posjekoše Jovana u tamnici. I donesoše glavu njegovu na krugu, i dadoše djevojci, a djevojka odnese materi svojoj. Po tom došavši učenici Jovanovi, uzeše tijelo njegovo i ukopaše ga, i dođoše Isusu te javiše.

15. Priče Isusove.[uredi]

Isus često govoraše u pričama, jer ga narod ni onako ne bi razumio. Ali učenicima osobito kazivaše šta priče znače, jer su oni više marili za istinu. Evo nekoliko priča.

„Iziđe sijač da sije. I kad sijaše, jedna zrna padoše ukraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih. A druga padoše na kamenita mjesta; i po što iznikoše, posahnuše, jer nemahu vlage. A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod po sto.“ Rekavši ovo povika: „Ko ima uši da čuje neka čuje!“

A učenici ga zapitaše za ovu priču šta znači. I reče im: „Sjeme je riječ božija. A ono su kraj puta oni koji slušaju riječi i odmah s radosti i prime, ali nemaju korijena. Za malo vjeruju, a kad ih potjeraju, udare natrag. A što pade u trnje, to su oni koji slušaju; ali brige ovoga svijeta i bogatstvo i ostale slasti zaguše riječ i bez roda ostane. A na dobroj zemlji — to su koji slušaju riječ i čuvaju u čistome dobrome srcu, i donose rod podnoseći svašta.“

Drugu priču kaza im i reče: „Carstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu. A kad ljudi pospaše, dođe neprijatelj njegov i posija kukolj po pšenici, pa otide. A kad niče usjev i rod ponese, onda se pokaza i kukolj. Tada dođoše sluge domaćinu i rekoše mu: „Gospodaru, nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj?“ A on im reče: „Neprijatelj to učini.“ A sluge rekoše mu: „Hoćeš li da idemo da ga počupamo?“ A on reče: „Ne; da ne biste čupajući kukolj počupali s njim i pšenicu. Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve, i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svežite u žitnicu moju.“ I pristupiše učenici k njemu govoreći: „Kaži nam priču o kukolju na njivi.“ A on odgovarajući reče im: „Koji sije dobro sjeme ono je sin čovječiji. A njiva je svijet. A dobro sjeme sinovi su carstva. A kukolj sinovi su zla. A neprijatelj koji ga je posijao jest đavo. A žetva je pošljedak ovoga vijeka. A žeteoci su anđeli. Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka. Poslaće sin čovječiji anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje, i baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zubâ. Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje!“

16. Druge priče Isusove.[uredi]

Drugu priču kaza im govoreći: „Carstvo je nebesko kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj; ono je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste veće je od ostaloga povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze i sjedaju na granama njegovijem.“

Drugu priču kaza im: „Carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.“

„Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovjek, od radosti za to otide i sve što imaše prodade i kupi polje ono.“

„Još je carstvo nebesko kao čovjek trgovac koji traži dobra bisera. Pa kad nađe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.“

„Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe. Pa kad se napuni izvuku je na kraj, i sjedavši izbiraju dobre u sudove a zle bacaju na polje. Tako će biti na pošljetku vijeka. Izići će anđeli i odlučiće zle od pravednijeh, i baciće ih u peć ognjenu. Ondje će biti plač i škrgut zubâ.“

Drugu priču kaza im:

„Carstvo je nebesko kao čovjek domaćin, koji u jutru rano iziđe da naima poslenike u vinograd svoj. I pogodivši se s poslenicima po groš na dan posla ih u vinograd svoj. I izišavši u treći sahat (u jutru oko devet sahata), vidje druge gdje stoje na čaršiji besposleni, pa i njima reče: „Idite i vi u moj vinograd, i što bude pravo daću vam.“ I oni otidoše. I opet iziđe u šesti i u deveti sahat (u dvanaest sahata i u tri), i učini tako. I u jedanaesti sahat (u veče u pet sahata) izišavši, nađe druge gdje stoje besposleni, i reče im: „Što stojite ovdje vas dan besposleni?“ Rekoše mu: „Niko nas ne najmi.“ Reče im: „Idite i vi u moj vinograd, i što bude pravo primićete.“ — A kad bi u veče, reče gospodar od vinograda k pristavu svojemu: „Dozovi poslenike i podaj im platu počevši od pošljednijeh do prvijeh.“ I došavši koji su u jedanaesti sahat najmljeni primiše po groš. A kad dođoše prvi, mišljahu da će više primiti: i primiše i oni po groš. I primivši vikahu na gospodara govoreći: „Ovi pošljednji samo jedan sahat radiše, i izjednači ih s nama koji smo se čitav dan mučili i gorjeli.“ A on odgovarajući reče jednome od njih: „Prijatelju! ja tebi ne činim krivo; nijesi li pogodio sa mnom po groš? Uzmi svoje pa idi. Ili zar ja nijesam vlastan u svojemu činiti šta hoću? Zar tebe mrzi što sam ja dobar?“ — Tako će biti pošljednji prvi i prvi pošljednji. Jer je mnogo zvanijeh, a malo izbranijeh.“

17. Još druge priče Isusove.[uredi]

K Isusu dolažahu svi carinici i grješnici da ga čuju. I vikahu nanj fariseji i književnici govoreći: „Ovaj prima grješnike i jede s njima.“ A on im kaza priču ovu govoreći: „Koji čovjek od vas imajući sto ovaca i izgubivši jednu od njih ne ostavi devedeset i devet u pustinji i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? I našavši digne je na rame svoje radujući se. I došavši kući sazove prijatelje i susjede govoreći im: „Radujte se sa mnom: ja nađoh ovcu izgubljenu!“ Kažem vam da će tako biti veća radost na nebu za jednoga grješnika koji se kaje, nego li za devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanje.“

Ili koja žena imajući deset dinara, ako izgubi jedan dinar, ne zapali svijeće, i ne pomete kuće, i ne traži dobro dok ne nađe? I našavši sazove drugarice i susjede govoreći: „Radujte se sa mnom: ja nađoh dinar izgubljeni!“ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božijima za jednoga grješnika koji se kaje.“

I reče: „Jedan čovjek imaše dva sina, i reče mlađi od njih ocu: „Oče, daj mi dio od imanja što pripada meni.“ I otac im podijeli imanje. I po tom do nekoliko dana pokupi mlađi sin sve svoje, i otide u daljnu zemlju; i onamo prosu imanje svoje živeći besputno. A kad potroši sve, postade velika glad u onoj zemlji, i on se nađe u nevolji. I otišavši pribi se kod jednoga čovjeka u onoj zemlji; i on ga posla u polje svoje da čuva svinje. I on željaše napuniti trbuh svoj roščićima koje svinje jeđahu, i niko mu ih ne davaše. Tada dođe k sebi i reče: „Koliko najamnika u oca mojega imaju hljeba i suviše, a ja umirem od gladi! Ustaću i idem ocu svojemu, pa ću mu reći: oče! sagriješih nebu i tebi, i već nijesam dostojan nazvati se sin tvoj: primi me kao jednoga od svojijeh najamnika! I ustavši otide ocu svojemu. A kad je još podaleko bio, ugleda ga otac njegov, i sažali mu se, i potrčavši zagrli ga i cjeliva ga. A sin mu reče: „Oče! sagriješih nebu i tebi, i već nijesam dostojan nazvati se sin tvoj.“ A otac reče slugama svojim: „Iznesite najljepšu haljinu i obucite ga, i podajte mu prsten na ruku i obuću na noge; i dovedite tele ugojeno i zakoljite, da jedemo i da se veselimo! Jer ovaj moj sin bješe mrtav, i oživje; i izgubljen bješe, i nađe se.“ I stadoše se veseliti.“

18. Bogati i Lazar.[uredi]

Tada im još pripovjedi i ovu pripovijetku:

„Bijaše jedan bogat čovjek, koji se oblačaše u skerlet i u svilu, i življaše svaki dan gospodski i veseljaše se. A bijaše jedan siromah, po imenu Lazar, koji ležaše pred njegovijem vratima sav gnojav, i željaše da se nasiti mrvama koje padahu s trpeze bogatoga; ali i psi dolažahu i lizahu gnoj njegov. A kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u naručje Avramovo; a umrije i bogati, i zakopaše ga. I u paklu kad bješe u mukama, podiže oči svoje i ugleda izdaleka Avrama i Lazara u naručju njegovu, i povikavši reče: „Oče Avrame! smiluj se na me i pošlji mi Lazara neka umoči u vodu vrh od prsta svojega, i neka mi rashladi jezik; jer se mučim u ovome plamenu!“ A Avram reče: „Opomeni se, sinko, da si ti primio dobro svoje u životu svojemu, i Lazar opet zlo; a sad se on tješi, a ti se mučiš. I preko svega toga postavljena je među nama i vama velika propast, da oni koji bi htjeli odovud k vama prijeći, ne mogu, niti oni otuda k nama.“ Tada reče: „A ono te molim, oče, da ga pošlješ kući oca mojega, jer imam pet braće: neka im posvjedoči, da ne bi i oni došli na ovo mjesto mučenja.“ Reče mu Avram: „Oni imaju Mojsija i proroke, neka njih slušaju.“ A on reče: „Ne, oče Avrame! nego ako im dođe ko iz mrtvijeh, pokajaće se.“ A Avram mu reče: „Ako ne slušaju Mojsija i prorokâ, da ko i iz mrtvijeh ustane ne će vjerovati.“

19. Djeca i bogatuni.[uredi]

I donošahu k Isusu djecu, da metne ruke na njih. A učenici branjahu onima koji ih donošahu. A Isus vidjevši rasrdi se i reče im: „Pustite djecu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takovijeh carstvo Božije. Zaista vam kažem: koji ne primi carstva Božijega kao dijete, ne će ući u njega.“ I zagrlivši ih metnu na njih ruke i blagoslovi ih.

Malo za tijem pristupi k Isusu jedan bogat mladić, i kleknuvši na koljena pred njim zapita ga: „Učitelju blagi! šta ću činiti da dobijem život vječni?“ A Isus mu reče: „Što me zoveš blagijem? niko nije blag osim jednoga Boga. A deset zapovijesti znaš.“ A mladić mu reče: „Učitelju! sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje. Šta mi još treba?“ — A Isus pogledavši nanj, omilje mu, i reče mu: „Još ti jedno nedostaje: idi prodaj sve što imaš i razdaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; pa hajde za mnom uzevši na se krst.“ A kad to ču mladić posta žalostan jer bješe vrlo bogat. I pogledavši ga Isus reče učenicima svojima: „Kako je teško bogatima ući u carstvo nebesko!“

Ali malo po tom nađe se i takovi bogatun. Isus idući pošljednji put u Jerusalim prolažaše kroz Jerihon. I gle ondje bijaše čovjek po imenu Zakhej, koji bješe starješina carinički, i bješe bogat. I iskaše da vidi Isusa da ga pozna; ali ne mogaše od naroda, jer bješe maloga rasta. I potrčavši naprijed pope se na dud da ga vidi, jer mu je onuda trebalo proći. I kad dođe Isus na ono mjesto, pogledavši gore vidje ga, i reče mu: „Zakheju! siđi brzo; jer mi danas valja biti u tvojoj kući.“ I siđe brzo i primi ga radujući se. I svi, kad to vidješe, vikahu nanj govoreći da grješnome čovjeku uđe u kuću. A Zakhej stade i reče Gospodu: „Gospode! evo pola imanja svojega daću siromasima, i ako sam koga zanio vratiću onoliko četvoro.“ A Isus mu reče: „Danas dođe spasenje kući ovoj; jer je i ovo sin Avramov. Jer je sin čovečiji došao da nađe i spase što je izgubljeno.“

20. Milostiv Samarjanin i nemilostiv sluga.[uredi]

Jednom pristupi k Isusu jedan književnik i kušajući ga reče: „Učitelju! šta ću činiti da dobijem život vječni?“ Isus mu napomene zakon gdje stoji da treba ljubiti Boga i bližnjega. A književnik šćadijaše da se opravda, pa reče Isusu: „A ko je bližnji moj?“ Mjesto odgovora pripovjedi mu Isus ovu pripovijetku:

„Jedan čovjek silažaše iz Jerusalima u Jerihon, pa ga uhvatiše hajduci, koji ga svukoše i izraniše, pa otidoše, ostavivši ga pola mrtva. A iznenada silažaše onijem putem nekakav sveštenik, i vidjevši ga prođe. A tako i Levit prolazeći onuda. Najposlije udari i Samarjanin nekakav, u kojega se ranjeni Jevrejin najmanje uzdaše. Ali Samarjanin vidjevši ga sažali mu se, i pristupivši zavi mu rane i zali uljem i vinom; i posadivši ga na svoje kljuse dovede ga u gostionicu, i ustade oko njega. I sjutradan polazeći izvadi dva groša te dade krčmaru i reče mu: „Gledaj ga, i što više potrošiš ja ću ti platiti kad se vratim.“ — Šta misliš dakle, koji je od one trojice bio bližnji ovome što su ga bili uhvatili hajduci?“ — A književnik odgovori: „Onaj koji se smilovao na njega.“ Tada mu Isus reče: „Idi i ti čini tako.“

A šta će biti nemilostivu čovjeku? to pokaza Isus u ovoj priči:

„Carstvo je nebesko kao car koji namisli da se proračuni sa svojijem slugama. I kad se poče računiti dovedoše mu jednoga dužnika od deset hiljada talanata (oko tri milijuna talijera). I budući da nemaše čim platiti, zapovjedi gospodar da ga prodadu, i ženu njegovu i djecu i sve što ima, i da mu se plati. Ali sluga taj pade i stade mu se moliti: „Gospodaru! pričekaj me, i sve ću ti platiti.“ Tada se sažali gospodaru za tijem slugom, i pusti ga i dug mu oprosti. A kad iziđe sluga taj, nađe jednoga od svojijeh drugara koji mu bješe dužan sto groša, i uhvativši ga stade ga daviti govoreći: „Daj mi što si dužan.“ A drugar njegov pade na koljena moleći mu se da ga pričeka. Ali on ne htje, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati duga. Vidjevši pak drugari njegovi šta učini, žao im bi vrlo, i otišavši kazaše gospodaru svojemu. Tada ga dozva gospodar njegov i reče mu: „Zli slugo! sav dug onaj oprostih tebi, jer si me molio; nije li trebalo da se i ti smiluješ na svojega drugara, kao i ja na te što se smilovah?“ I razgnjevi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne plati sav dug svoj. — Tako će i otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite svaki bratu svojemu od srca svojijeh.“

21. O smjernosti.[uredi]

Nekima koji mišljahu za sebe da su pravedni i druge uništavahu kaza Isus jednoć priču ovu: „Dva čovjeka uđoše u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a drugi carinik. Farisej stade i moljaše se ovako: „Bože! hvalim te što ja nijesam kao drugi ljudi: hajduci, nepravednici, preljubočinci, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u nedjelji; dajem desetak od svega što imam.“ A carinik izdaleka stajaše, i ne šćaše ni očiju podignuti na nebo, nego se bijaše u prsi govoreći: „Bože! milostiv budi meni grješniku!“ —Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj. Jer svaki koji se sam podiže poniziće se, a koji se sam ponižuje podignuće se.“

Drugom opet pristupiše učenici k Isusu pitajući: „Ko je najveći u carstvu nebeskome?“ A Isus dozva dijete, i postavi ga među njih, i reče im: „Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, ne ćete ući u carstvo nebesko. Koji se dakle ponizi kao dijete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskome. I koji primi takovo dijete u ime moje, mene prima. Gledajte da ne prezrete jednoga od malijeh ovijeh! Jer vam kažem da anđeli njihovi na nebesima jednako gledaju lice oca mojega nebeskoga.“

Poslije toga jednom bijaše Isus u crkvi u Jerusalimu i učaše narod govoreći: „Čuvajte se književnika, koji idu u dugačkijem haljinama, i hoće da im se klanja po ulicama, i traže prvijeh mjesta po zbornicama, i začelja na gozbama.“ Govoreći tako sjede prema Božijoj hazni i gledaše kako narod meće novce u Božiju haznu. I mnogi bogati metahu mnogo. I došavši jedna siromašna udovica metnu dvije lepte (oko jedne krajcare). I dozvavši učenike svoje reče im: „Zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju koji meću u Božiju haznu. Jer svi metnuše od suviška svojega; a ona od sirotinje svoje metnu sve što imaše.“

22. Preobraženje.[uredi]

Isus pred što će pošljednji put poći u Jerusalim, uze Petra i Jakova i Jovana, i izvede ih na goru visoku same. I preobrazi se pred njima, i zasja se lice njegovo kao sunce, a haljine njegove postaše bijele kao snijeg. I pokazaše se Mojsije i Ilija u slavi, i govorahu s Isusom o izlasku njegovu koji mu je trebalo svršiti u Jerusalimu. A Petar i koji bijahu s njim bijahu zaspali; ali probudivši se vidješe slavu njegovu i dva čovjeka pored njega. Tada reče Petar Isusu: „Učitelju! dobro nam je ovdje biti: da načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju i jednu Iliji.“ Ali ne znadijaše šta govori, jer bijahu vrlo uplašeni. A dok on još govoraše, dođe oblak i zakloni ih. I ču se glas iz oblaka govoreći: „Ovo je sin moj ljubazni, koji je po mojoj volji; njega poslušajte!“ I kad se čujaše glas nađe se Isus sam. A učenici čuvši padoše ničice i uplašiše se vrlo. A Isus pristupivši dohvati ih se, i reče: „Ustanite, i ne bojte se!“ — I silazeći s gore zapovjedi im Isus govoreći: „Ni kom ne kazujte što ste vidjeli dok sin čovječiji iz mrtvijeh ne ustane.“

23. Lazar, Marta i Marija.[uredi]

Sahat od Jerusalima s onu stranu gore Maslinske bijaše selo po imenu Vitanija, i u njemu tri pobožne duše, Lazar i sestre mu Marta i Marija, koje Isus pažaše, i putujući često se k njima uvraćaše. Tako kad im jednom dođe u kuću, svi se kućani obradovaše. Marija sjede kod nogu njegovijeh i slušaše besjedu njegovu; a Marta se bijaše zbunila kako će ga dočekati. I pristupivši k Isusu reče mu: „Gospode! zar ti ne mariš što me sestra moja ostavi samu da služim? Reci joj da mi pomože.“ A Isus odgovarajući reče joj: „Marta! Marta! brineš se i trudiš za mnogo, a samo je jedno potrebno. I Marija je dobri dijel izabrala, koji se ne će uzeti od nje.“

Idući Isus pošljednji put u Jerusalim dođe mu glas iz Vitanije: „Gospode! gle, onaj koji ti je mio bolestan je.“ A kad ču Isus, reče: „Ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se proslavi sin Božiji s nje.“ I osta još dva dana na onom mjestu gdje bješe. A po tom reče učenicima: „Hajdemo opet u Judeju!“ Učenici mu rekoše: „Sad Judejci šćadijahu da te ubiju kamenjem, pa opet hoćeš da ideš onamo?“ — Isus odgovori: „Ko danju ide ne spotiče se.“ Po tom im reče: „Lazar naš prijatelj zaspa; nego idem da ga probudim.“ Onda mu učenici rekoše: „Gospode! ako je zaspao, ustaće.“ A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za pravo spavanje. Tada im kaza Isus upravo: „Lazar umrije; nego hajdemo k njemu.“ I tako pođoše. A Marta kad ču da Isus ide, iziđe predanj i reče mu: „Gospode! Da si bio ovdje, nebi moj brat umr-o.“ Isus joj reče: „Brat će tvoj ustati.“ — „Znam,“ odgovori Marta, „da će ustati o vaskrseniju u pošljednji dan.“ A Isus joj reče: „Ja sam vaskrsenije i život. Koji vjeruje mene ako i umre živjeće, i ni jedan koji živi i vjeruje mene ne će umrijeti va vijek. Vjeruješ li ovo?“ Reče mu: „Da, Gospode! vjerujem da si ti Hristos sin Božji koji je trebalo da dođe na svijet.“ I ovo rekavši otide te zovnu sestru svoju Mariju, kojoj bijahu došli mnogi Judejci da je tješe za bratom. Marija odmah otide k njemu, a Judejci misleći da ide na grob Lazarev pođoše za njom. A Marija kako dođe, pripade k nogama Isusovijem govoreći: „Gospode! da si ti bio ovdje, ne bi umr-o moj brat.“ Onda Isus kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, zgrozi se, i sam postade žalostan, i suze mu udariše. Onda Judejci govorahu: „Gledaj kako ga pažaše!“ I zapita Isus: „Gdje ste ga metnuli?“ A oni mu rekoše: „Gospode! hajde da vidiš.“ I mišljahu da je rad samo grob vidjeti, jer mišljahu da već pomoći nema. A bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj. Isus reče: „Uzmite kamen.“ A Marta mu reče: „Gospode! već smrdi; jer već četiri dana leži u grobu.“ A Isus joj reče: „Ne rekoh li ti: ako vjeruješ vidjećeš slavu Božiju?“ — Tada uzeše kamen. A Isus podiže oči gore, i reče: „Oče, hvala ti što si me uslišio! A ja znadoh da me svagda slušaš; — nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.“ I ovo rekavši zovnu iza glasa: „Lazare, iziđi na polje!“ I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama, i po licu ubrusom povezan. I Isus im reče: „Razdriješite ga i pustite nek ide.“

Po tom otide Isus u grad Jefrem blizu pustinje, i ostane ondje neko vrijeme u samoći s učenicima svojima. Ali prije pashe na šest dana dođe opet u Vitaniju; i ondje mu zgotoviše večeru u kući nekoga Simona; i Marta služaše, a Lazar sjeđaše s njim za trpezom. Marija pak uzevši litru pravoga nardova skupocjena mira pomaza noge Isusove, i otr kosom svojom; a kuća se napuni mirisa od mira. Onda reče jedan od učenika njegovijeh, Juda Iskariotski, koji ga poslije izdade: „Za što se ovo miro ne prodade za trista groša i ne dade siromasima?“ A ovo ne reče što se staraše za siromahe, nego što bijaše lupež, i u njega stajahu novci Isusovi i njegovijeh učenika. — Tada Isus reče: „Šta smetate ženu? Ona učini dobro djelo na meni. Siromahe imate svagda sa sobom, i kadgod hoćete možete im dobro činiti; a mene nemate svagda. Ona što može učini: ona pomaza naprijed tijelo moje za ukop. Zaista vam kažem: gdje se god uspropovijeda jevanđelje ovo po svemu svijetu, kazaće se i to za spomen njezin što sad učini.“

24. Cvijeti.[uredi]

Sjutradan pođe Isus iz Vitanije preko sela Vitfage u Jerusalim. Približivši se k Vitfazi posla naprijed dvojicu učenika svojijeh govoreći im: „Idite u selo što je prema vama, i odmah ćete naći magaricu privezanu i magare s njom; odriješite je i dovedite mi. I ako vam ko reče što, kažite: trebaju Gospodu; — i odmah će ih dati.“ — A ovo je sve bilo da se zbude što je kazao prorok govoreći: „Kažite kćeri Sionovoj: evo car tvoj ide tebi krotak sjedeći na magarcu i na magaretu.“ I učenici otidoše, i učinivši kako im zapovjedi Isus, dovedoše magaricu i magare, i metnuše na njih haljine svoje, i posadiše ga na njih. A ljudi mnogi prostriješe haljine svoje po putu; a drugi rezahu granje od drveta, i prostirahu po putu. A narod koji iđaše pred njim i za njim, vikaše: „Osana sinu Davidovu! blagosloven koji ide u ime Gospodnje! Osana na visini!“ — I kad Isus ugleda Jerusalim, zaplaka za njim govoreći: „Kad bi i ti znao, osobito u ovaj dan, šta je za te i sreću tvoju! ali je sad sakriveno od očiju tvojijeh. Jer će doći dani na tebe, i opkoliće te neprijatelji tvoji i obuzeće te sa sviju strana, i razbiće tebe i djecu tvoju u tebi i ne će ostaviti u tebi kamena na kamenu, za to što nijesi poznao vrijeme u koje si pohođen!“ — I ušavši u crkvu izgna sve koji prodavahu i kupovahu po crkvi, i ispremeta trpeze onijeh što mijenjahu novce, i klupe onijeh što prodavahu golubove. I reče im: „U pismu stoji: dom moj dom molitve neka se zove; — a vi načiniste od njega pećinu hajdučku.“ — A kad čuše glavari sveštenički i književnici gdje djeca u crkvi viču: „Osana sinu Davidovu!“ rasrdiše se i rekoše mu: „Čuješ li što ovi govore?“ A Isus im odgovori: „Da! zar nijeste nikad čitali: iz usta male djece i koja sisaju načinio si sebi hvalu!“ I ostavivši ih iziđe na polje iz grada u Vitaniju, i zanoći ondje. — A u jutru vraćajući se u grad ogladnje. I ugledavši smokvu s lišćem dođe k njoj, ali ne nađe ništa na njoj osim samoga lišća; jer još ne bješe vrijeme smokvama. Tada joj reče Isus: „Da od sad niko ne jede od tebe roda do vijeka!“ I onaj čas usahnu smokva iz korijena. — Ova je smokva Jevrejski narod, jer ni on ne šćaše roda da rađa.

25. Vinogradari i careva svadba.[uredi]

Onaj dan govoraše Isus u Jerusalimu ove priče:

„Bijaše čovjek domaćin koji posadi vinograd, i ogradi ga plotom, i iskopa u njemu pivnicu, i načini kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. A kad se približi vrijeme rodu, posla sluge svoje k vinogradarima da prime rod. A vinogradari pohvatavši sluge njegove, jednoga izbiše a jednoga zasuše kamenjem. Opet posla druge sluge, više nego prije, i učiniše im tako isto. A po tom posla k njima sina svojega govoreći: „Postidjeće se sina mojega.“ A vinogradari vidjevši sina rekoše među sobom: „Ovo je našljednik; hodite da ga ubijemo, i da na nama ostane dostojanje njegovo!“ I uhvatiše ga, pa ga izvedoše na polje iz vinograda, i ubiše. Kad dođe dakle gospodar od vinograda, šta će učiniti vinogradarima onijem?“ Rekoše mu: „Zločince će zlom smrti pomoriti; a vinograd daće drugijem vinogradarima, koji će mu davati rodove u vrijeme.“ A Isus im reče: „Za to vam kažem da će se od vas uzeti carstvo Božije, i daće se narodu koji njegove rodove donosi.“

Drugu priču reče im: „Carstvo je nebesko kao car koji načini svadbu sinu svojemu, i posla sluge svoje da zovu zvanice na svadbu; ali ne htješe doći. Opet posla druge sluge govoreći: „Kažite zvanicama: evo sam objed ugotovio, junci moji i hranjenici poklani su, i sve je gotovo; dođite na svadbu.“ Ali oni ne marivši za to otidoše koji u polje koji za trgovinom svojom. A ostali uhvatiše sluge njegove, izružiše ih i pobiše. I kad to ču car onaj razgnjevi se i posla vojsku te pogubi krvnike one, i grad njihov zapali. Tada reče slugama svojima: „Svadba je dakle gotova, a zvanice ne biše dostojne. Idite dakle na raskršća i kogagod nađete dozovite na svadbu.“ I izišavši sluge sabraše sve koje nađoše, zle i dobre. I stolovi se napuniše gostiju. Po tom izišavši car da vidi goste, ugleda ondje čovjeka neobučena u svadbeno ruho, pa mu reče: „Prijatelju kako si došao amo bez svadbenoga ruha?“ A on ošutje. Tada reče car slugama: „Bacite ga u tamu najkrajnju, gdje će biti plač i škrgut zuba. Jer su mnogi zvani, ali je malo izbranijeh.“

Po tom Isus vičući na bezbožne književnike i fariseje završi ovako: „Jerusalime, Jerusalime, koji ubijaš proroke i zasipaš kamenjem poslane k sebi! koliko puta htjeh da skupim čeda tvoja, kao što kokoš skuplja piliće svoje pod krila; i ne htjeste! Eto će vam se ostaviti vaša kuća pusta. Jer vam kažem: ne ćete mene vidjeti od sele dok ne rečete: blagosloven koji ide u ime Gospodnje!“

26. Besjede Isusove o posljetku svijeta.[uredi]

I kad iziđe Isus iz crkve, pristupiše k njemu učenici da mu pokažu građevinu crkvenu, kako je divno načinjena i ukrašena. A on im reče: „Vidite li sve ovo? Zaista vam kažem: ne će ostati ovdje ni kamen na kamenu koji se ne će razmetnuti. A kad vidite da Jerusalim opkoli vojska, onda znajte da se približilo vrijeme da opusti. Tada koji bude u Judeji, neka bježi u goru; i koji bude u gradu, neka izlazi na polje; a koji bude u polju, neka ne ide u grad. Jer su ovo dani osvete, da se izvrši sve što je napisano. Ali teško trudnima i dojilicama u te dane! Jer će biti velika nevolja na zemlji i gnjev na ovom narodu. I pašće od ostrica mača, i odvešće se u ropstvo po svijem narodima; i Jerusalim će gaziti neznabošci, dok se ne izvrše vremena neznabožaca.“

A kad sjeđaše na gori Maslinskoj, pitahu ga sama Petar i Jakov i Jovan i Andrija: „Kaži nani kakav će biti znak tvojega dolaska i pošljetka vijeka?“ A Isus im odgovori: „Mnogi će doći na moje ime govoreći: Ja sam Hristos“; i mnoge će prevariti. Čućete ratove i glasove o ratovima. Ustaće narod na narod i carstvo na carstvo; i biće gladi i pomori, i zemlja će se tresti po svijetu. Vas će predati na muke i pobiće vas. I propovijedaće se jevanđelje o carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svjema narodima. I tada će doći pošljedak. A nevolja će tada biti velika kakove nije bilo od postanja svijeta do sad, niti će biti. Tada ako vam ko reče: evo, ovdje je Hristos ili ondje; ne vjerujte. Jer kao što munja izlazi od istoka i pokazuje se do zapada, taki će biti dolazak sina čovječijega. A gdje je strvina, onamo će se i orlovi kupiti. — I odmah će po nevolji dana tijeh sunce pomrčati, i mjesec svoju svjetlost izgubiti, i zvijezde s neba pasti, i sile nebeske pokrenuti se. I tada će se pokazati znak sina čovječijega na nebu. I tada će proplakati sva plemena na zemlji, i ugledaće sina čovječijega gdje ide na oblacima nebeskima sa silom i slavom velikom. I poslaće anđele svoje s velikijem glasom trubnijem; i sabraće izbrane njegove od četiri vjetra, od kraja do kraja nebesa. — A za dan taj i čas niko ne zna, ni anđeli nebeski, do otac moj sam. Za to stražite, jer ne znate u koji će čas doći Gospod vaš.“

27. Još besjede Isusove o posljetku svijeta.[uredi]

„Tada će biti carstvo nebesko kao deset djevojaka koje uzeše žiške svoje i iziđoše na susret ženiku. Pet od njih bijahu mudre a pet lude. I lude uzevši žiške svoje ne uzeše ulja; a mudre uzeše ulje u sudovima sa žišcima svojima. Ali budući da ženik odocni, zadrijemaše sve i pospaše. A u ponoći stade vika; „Eto ženika gdje ide; izlazite mu na susret!“ Tada ustaše sve djevojke one i ukrasiše žiške svoje. A lude rekoše mudrima: „Dajte nam od ulja svojega, jer naši žišci hoće da se ugase.“ A mudre odgovoriše govoreći: „Da ne bi nedostalo i nama i vama, bolje je idite k trgovcima i kupite sebi.“ A kad one otidoše, dođe ženik, i gotove uđoše s njim na svadbu, i zatvoriše se vrata. A poslije dođoše i one druge djevojke govoreći: „Gospodaru! gospodaru! otvori nam!“ A on odgovarajući reče im: „Zaista vam kažem: ne poznajem vas.“ — Stražite dakle, jer ne znate dana ni časa u koji će sin čovječiji doći. —Kao što čovjek polazeći na put, dozva sluge svoje i predade im blago svoje; i jednome dade pet talanata, a drugome dva, a trećemu jedan, svakome prema njegovoj moći; i otide odmah. A onaj što primi pet talanata otide te radi s njima, i dobi još pet. Tako i drugi još dva. A treći otide te zakopa novce gospodara svojega. A po dugome vremenu dođe gospodar tijeh slugu, i stade se računati s njima. I prvi pristupivši reče: „Gospodaru! predao si mi pet talanata; evo još pet dobio sam s njima.“ A gospodar njegov reče mu: „dobro, slugo dobri i vjerni! u malom bio si mi vjeran, nad mnogijem ću te postaviti; uđi u radost gospodara svojega!“ Tada pristupi drugi sa svojom dobiti; i gospodar reče i njemu kao i prvome. Najposlije pristupivši treći reče: „Gospodaru! znao sam da si tvrd čovjek: žnješ gdje nijesi sijao, i kupiš gdje nijesi vijao; pa se pobojah i otidoh te sakrih talanat tvoj u zemlju. I evo ti tvoje.“ A gospodar njegov reče mu: „Zli i ljenivi slugo! i kad bi tako bilo kao što kažeš, trebalo je moje novce da daš trgovcima, te bih opet što dobio. Uzmite dakle od njega talanat i podajte onome što ima deset. Jer svakome koji ima, daće se, i preteći će mu; a od onoga koji nema, uzeće se, i ono što ima. A nevaljaloga slugu bacite u tamu najkrajnju; ondje će biti plač i škrgut zuba.“

„A kad dođe sin čovječiji u slavi svojoj, onda će se sabrati pred njim svi narodi. I razlučiće ih između sebe kao pastir što razlučuje ovce od jaraca; i postaviće ovce s desne strane sebi, a jarce s lijeve. Tada će reći car onima što mu stoje s desne strane: „Hodite, blagosloveni oca mojega! primite carstvo koje vam je pripravljeno od postauja svijeta. Jer ogladnjeh, i daste mi da jedem. Ožednjeh, i napojiste me. Gost bijah i primiste me. Go bijah, i odjenuste me. U tamnici bijah, i dođoste k meni.“ Tada će mu odgovoriti pravednici govoreći: „Gospode, kad te tako poslužismo?“ A car odgovarajući reći će im: „Zaista kažem vam: što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste.“ Tada će reći i onima što mu stoje s lijeve strane: „Idite od mene prokleti u oganj vječni pripravljeni đavolu i anđelima njegovijem. Jer ogladnjeh, i ne dadoste mi da jedem. Ožednjeh, i ne napojiste me. Gost bijah, i ne primiste me. Go bijah, i ne odjenuste me. Bolestan i u tamnici bijah i ne obiđoste me.“ Tada će mu i oni reći: „Gospode, kad te vidjesmo tako, i ne poslužismo te?“ A on će im odgovoriti: „Zaista kažem vam: što ne učiniste jednome od ove moje male braće, ni meni ne učiniste.“ I ovi će otići u muku vječnu a pravednici u život vječni.“

28. Pranje nogu i tajna večera.[uredi]

Pošljednjijeh dana učaše Isus danju u crkvi, a u Vitaniji noćivaše. I u prvi dan prijesnijeh hljehova (u četvrtak), kad klahu pashu, rekoše mu učenici njegovi: „Gdje ćeš da idemo da ti zgotovimo pashu da jedeš?“ I posla dvojicu od učenika svojijeh u Jerusalim i reče im: „Idite u grad i srešće vas čovjek noseći vodu u krčagu, idite za njim; i gdje uđe kažite gospodaru od one kuće: učitelj veli: gdje je soba gdje ću jesti pashu s učenicima svojijem? I on će vam pokazati veliku sobu, ondje nam zgotovite pashu.“ I iziđoše učenici, i dođoše u grad, i nađoše kao što im kaza, i ugotoviše pashu. A u veče pođe i Isus s učenicima put Jerusalima. I idući udariše pored jednoga vinograda. Tada reče Isus: ,,Ja sam pravi čokot, i otac je moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne rađa roda, osjeći će je; i svaku koja rađa rod, očistiće je da više roda rodi. Budite u meni i ja ću u vama. Kao što loza ne može roda roditi sama od sebe ako ne bude na čokotu, tako i vi ako u meni ne budete. Ko u meni ne ostane izbaciće se na polje kao loza, i osušiće se, i skupiće je, i u oganj baciti i spaliti.“ Tako još mnogo govori Isus pošljednjijeh dana učenicima svojijem, osobito za duha svetoga kojega im šćaše poslati. Ove su besjede u Jovanovu jevanđelju.

I došavši Isus s učenicima svojijem u vrijeme večere skide svoje haljine, i uze ubrus te se zapreže. Po tom usu vodu u umivaonicu i stade prati noge učenicima i otirati ubrusom. I kad dođe k Petru, reče mu Petar: „Gospode! zar ti moje noge da opereš?“ A Isus mu odgovori: „Što ja činim ti sad ne znaš, ali ćeš poslije doznati.“ (Ovo pranje nogu bijaše znak da treba svakome srce da je čisto, kojigod želi s Hristom dijela imati.) Reče mu Petar: „Nikad ti ne ćeš oprati mojijeh nogu.“ Isus mu odgovori: „Ako te ne operem, nemaš dijela sa mnom.“ Čuvši to Petar, reče: „Gospode, ako je tako, ne samo noge, nego i ruke i glavu.“ A Isus mu reče: „Opranome ne treba do samo noge oprati, jer je već čist. I vi ste čisti, ali ne svi.“ Jer znadijaše da je sotona ušao u srce Judi Iskariotskome i navratio ga da izda Isusa; za to reče: „Nijeste svi čisti.“ Po tom uze svoje haljine i sjedavši za trpezu reče učenicima: „Znate li šta ja učinih vama? Vi zovete mene učiteljem i Gospodom; i pravo velite, jer jesam. Kad dakle ja oprah vama noge Gospod i učitelj vaš, i vi ste dužni jedan drugome prati noge. Ja vam dadoh ugled da i vi tako činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista vam kažem: nije sluga veći od gospodara svojega, niti je poslanik veći od onoga koji ga je poslao. Kad ovo znate, blago vama ako ga izvršujete.“

I kad sjeđahu za trpezom i jeđahu pashu, reče Isus učenicima svojima: „Zaista vam kažem: jedan od vas, koji jede sa mnom, izdaće me.“ A oni se zabrinuše, i stadoše govoriti jedan za drugijem: „Da nijesam ja?“ A on im reče: „Jedan od dvanaestorice koji umače sa mnom u zdjelu. Sin čovječji ide kao što je pisano zanj. Ali teško onome čovjeku koji izda sina čovječijega; bolje bi mu bilo da se nije ni rodio.“

I kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade učenicima i reče: „Uzmite, jedite; ovo je tijelo moje, koje se za vas daje; ovo činite meni za spomen.“ I uze čašu i davši hvalu reče im: Pijte iz nje svi; ovo je krv moja novoga zavjeta, koja će se proliti za mnoge radi otpuštenja grijehâ. Kažem vam: više ne ću piti od ovoga roda vinogradskoga do onoga časa kad ću piti s vama novoga u carstvu oca svojega.

29. Isus u Getsimaniji.[uredi]

I otpojavši hvalu kao što bijaše običaj o pashi, iziđoše na goru Maslinsku. I putem reče im Isus: „Svi ćete se vi sablazniti o mene ovu noć; jer je pisano: udariću pastira i ovce će se razbjeći. Ali po vaskrseniju svojemu ja idem pred vama u Galileju.“ A Petar mu reče: „Ako se i svi sablazne o tebe, ali ja ne ću nikad.“ A Isus mu reče: „Zaista ti kažem: noćas dok dvaput pijetao ne zapjeva, tri puta ćeš me se odreći.“ Reče mu Petar: „Da bih znao i umrijeti s tobom ne ću te se odreći.“ Tako i svi učenici rekoše.

Tada dođe Isus s njima u selo koje se zove Getsimanija, s onu stranu potoka Kedrona, na gori Maslinskoj. I reče učenicima sjedite tu dok ja idem da se pomolim Bogu.“ I uzevši Petra i Jakova i Jovana, zabrinu se i poče tužiti, i reče im: „Žalosna je duša moja do smrti. Počekajte ovdje i stražite sa mnom.“ I otišavši malo pade na lice svoje moleći se i govoreći: „Oče moj! ako je moguće, da me mimoiđe čaša ova; ali opet ne kako ja hoću, nego kako ti.“ I došavši opet k učenicima nađe ih gdje spavaju, i reče Petru: „Zar ne mogoste jedan čas postražiti sa mnom? Stražite i molite se da ne padnete u napast; jer je duh srčan, ali je tijelo slabo.“ Opet po drugi put otide i pomoli se govoreći: „Oče moj! ako me ne može ova čaša mimoići da je ne pijem, neka bude volja tvoja!“ I vrativši se nađe ih opet gdje spavaju; jer im bijahu oči otežale. I ostavivši ih otide opet treći put te se pomoli govoreći one iste riječi. A anđeo mu se javi s neba i krijepi ga. I boreći se sa smrću moljaše se još bolje. Znoj pak njegov bijaše kao kaplje krvi koje padahu na zemlju. I ustavši od molitve dođe k učenicima svojijem, i reče im: „Jednako spavate i počivate! Evo se približi čas, da se sin čovječiji preda u ruke grješnikâ. Ustanite da idemo. Evo izdajnika mojega.“

30. Kako su Isusa uhvatili i kako se Petar odricao.[uredi]

Juda Iskariotski otišavši ka glavarima svešteničkijem obeća im izdati Isusa, a oni mu dadoše za to trideset srebrnika. Znajući Juda da Isus često u Getsimaniju dolazi s učenicima svojijem, odvede onamo četu koju glavari sveštenički i starješine narodne s noževima i koljem izaslaše na Isusu. Juda im dade znak govoreći: „Koga ja cjelivam, onaj je; držite ga.“ I došavši onamo, pristupi k Isusu govoreći: „Pomozi Bog, ravi!“ i cjeliva ga. A Isus mu reče: „Juda! zar cjelivom izdaješ sina čovječijega?“ A kad učenici vidješe šta će biti, rekoše mu: „Gospode! da bijemo nožem?“ I Petar ne čekajući odgovora izvadi nož, te udari slugu glavara svešteničkoga i odsiječe mu uho desno. A sluzi bješe ime Malho. Onda reče Isus Petru: „Zadjeni nož u nožnice. Čašu koju mi dade otac zar da je ne pijem?“ I dohvativši se do uha njegova iscijeli ga. A učenici kad vidješe da ne će da se brani, ostaviše ga svi i pobjegoše. I za njim iđaše nekakav mladić (po svoj prilici jevanđelist Marko) ogrnut platnom po golu tijelu, te uhvatiše i njega. A on ostavivši platno go pobježe od njih.

Isusa odvedoše k poglavaru svešteničkome, gdje se svi glavari sveštenički i starješine sabraše. A Petar opomenuvši se kako se Isusu zatjecao da ga ne će odustati, ide za njim iz daleka do u dvor poglavara svešteničkoga. I sjeđaše sa slugama i grijaše se kod ognja da bi vidio svršetak. Tada dođe jedna od sluškinja glavara svešteničkoga; i ugledavši Petra reče mu: „I ti si bio s Isusom Nazarećaninom.“ A on se odreče govoreći: „Ne poznajem ga niti razumijem šta govoriš.“ I iziđe na polje pred dvor, i pijetao zapjeva. A Petar se ne sjeti. I opet kad ga vidje sluškinja, poče govoriti onima što stajahu ondje: „Ovaj je od njih.“ A on se opet odricaše. I malo za tijem opet oni što stajahu ondje rekoše Petru: „Va istinu si od njih; jer si Galilejac, i govor ti je onakovi.“ A on se poče kleti i preklinjati: „Ne znam toga čovjeka za koga vi govorite.“ I drugi put zapjeva pijetao. Tada Isus obazrevši se pogleda na Petra, i Petar se opomenu riječi njegove, i izišavši na polje plaka gorko.

31. Isus pred Kajafom.[uredi]

Tada Isus stajaše pred glavarom svešteničkijem Kajafom. I Kajafa ga zapita za učenike njegove i za njegovu nauku. A Isus mu odgovori: „Ja govorih javno svijetu. Ja svagda učih u zbornici i u crkvi, gdje se svi Judejci skupljaju, i ništa tajno ne govorih. Što pitaš mene? pitaj one koji su slušali šta sam im govorio; evo ovi znadu šta sam govorio.“ A kad on ovo reče, jedan od momaka koji stajahu ondje udari Isusa po obrazu, i reče: „Zar tako odgovaraš poglavaru svešteničkome?“ Isus mu odgovori: „Ako zlo rekoh, dokaži da je zlo; ako li dobro, za što me biješ?“

A glavari sveštenički i sav sabor tražahu svjedočanstva na Isusa da bi ga ubili; i ne nađoše. Istina mnogi svjedočahu lažno na njega; ali im svjedočanstva ne bijahu jednaka. I ustavši poglavar sveštenički zapita Isusa: „Zar ništa ne odgovaraš što ovi na tebe svjedoče?“ A on mučaše i ništa ne odgovaraše. Tada ga opet zapita poglavar sveštenički: „Zaklinjem te živijem Bogom da nam kažeš jesi li ti Hristos sin Božji?“ A Isus mu reče: „Jesam. I vidjećete sina čovječija gdje sjedi s desne strane sile i ide na oblacima nebeskijem.“ Tada poglavar sveštenički razdrije svoje haljine, i reče: „Šta nam trebaju više svjedoci? Evo sad čuste iz njegovijeh usta hulu na Boga. Šta mislite?“ A oni svi kazaše da je zaslužio smrt. — Momci pak koji ga drzahu, stadoše mu se rugati, i pokrivati mu lice i ćušati ga govoreći mu: „Proreci, ko te udari?“

Kad bi ujutru, učiniše opet vijeću glavari sveštenički i starješine narodne za Isusa da ga ubiju. I svezavši ga odvedoše, i predaše Pontiju Pilatu sudiji. Tada vidjevši Juda izdajnik njegov da ga na smrt osudiše raskaja se, i povrati trideset srebrnika glavarima svešteničkijem i starješinama govoreći: „Ja sagriješih što izdadoh krv pravu.“ A oni rekoše: „Šta mi marimo za to? ti ćeš vidjeti.“ A Juda bacivši srebrnike u crkvi iziđe i otide te se objesi. A glavari sveštenički uzevši srebrnike rekoše: „Ke valja ih metnuti u crkvenu haznu, jer je uzeto za krv.“ Nego se dogovoriše te kupiše za njih lončarevu njivu za groblje gostima. Od toga se prozva ona njiva krvna njiva.

32. Isus pred Pilatom i Irodom.[uredi]

A Isus stade pred sudijom, i zapita ga sudija govoreći: „Jesi li ti car Judejski?“ A Isus mu odgovori: „Carstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi bilo od ovoga svijeta carstvo moje, onda bi sluge moje branile da ne bih bio predan Jevrejima.“ Onda mu reče Pilat: „Daklem si opet car?“ Isus odgovori: „Jesam. Ja sam za to rođen, i za to dođoh na svijet da svjedočim istinu. Ko je god od istine sluša glas moj.“ Reče mu Pilat: „Šta je istina!“ I ovo rekavši iziđe opet k Jevrejima, i reče im: „Ja nikakve krivice ne nalazim na njemu.“ A oni navaljivahu govoreći: „On buni ljude učeći po svoj Judeji počevši od Galileje dovde.“ A Pilat čuvši za Galileju zapita: „Zar je on Galilejac?“ I razumjevši da je iz područja Irodova posla ga k Irodu koji također bijaše tada došao u Jerusalim na praznik. A Irod vidjevši Isusa, bi mu vrlo milo; jer je odavno želio da ga vidi, jer je mnogo slušao za njega, i nadaše se da će vidjeti od njega kako čudo. I pita ga mnogo koje za što; ali mu Isus ništa ne odgovori. I Irod osramotivši ga sa svojijem vojnicima, i narugavši mu se, obuče mu bijelu haljinu, i posla ga natrag Pilatu. U taj se dan pomiriše Pilat i Irod među sobom; jer prije bijahu u zavadi.

A o prazniku bijaše običaj u sudije da pusti narodu po jednoga sužnja koga oni hoće. A tada imahu jednoga sužnja po imenu Varavu, koji bijaše bačen u tamnicu za krv. I Pilat reče Jevrejima: „Koga hoćete da vam pustim, Varavu ili Isusa, za kojega se govori da je mesija?“ I kad sjeđaše u sudu, poruči mu žena njegova govoreći: „Nemoj se ti ništa miješati u sud toga pravednika, jer sam danas u snu mnogo postradala njega radi.“ A glavari sveštenički i starješine nagovoriše narod da ištu Varavu, a Isusa da pogube. Reče im Pilat: „A šta ću činiti s Isusom?“ A oni iza glasa vikahu: „Raspni ga! raspni!“ I kad vidje Pilat da ništa ne pomaže, nego još veća buna biva, uze vodu te umi ruke pred narodom govoreći: „Ja nijesam kriv u krvi ovoga pravednika. Vi ćete vidjeti.“ A sav narod reče: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“

33. Kako su Isusa na smrt osudili.[uredi]

Tada Pilat uze Isusa, i šiba ga, a vojnici spletavši vijenac od trnja metnuše Isusu na glavu, i obukoše mu skerletnu kabanicu, i rugahu mu se govoreći: „Pomoz’ Bog, care Judejski!“ i biše ga po obrazima. Onda Pilat iziđe opet na polje, i reče im: „Evo ga izvodim k vama na polje da vidite da na njemu ne nalazim nikakve krivice.“ I Isus iziđe na polje pod vijencem od trnja i u skerletnoj haljini. I reče im Pilat: „Evo čovjeka!“ A kad ga vidješe glavari sveštenički i momci, povikaše govoreći: „Raspni ga, raspni!“ Pilat im reče: „Uzmitee ga vi i raspnite; jer ja ne nalazim na njemu krivice.“ A Jevreji mu odgovoriše: „Mi imamo zakon, i po zakonu valja da umre, jer načini sebe sinom Božijim.“ Kad Pilat ču ovu riječ, poboja se još većma, i opet uđe u sudnicu i reče Isusu: „Odakle si ti?“ A Isus mu ne dade odgovora. A Pilat mu reče: „Zar meni ne ćeš da govoriš? ne znaš li da imam vlast raspeti te i pustiti te?“ Tada mu Isus odgovori: „Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom kad ti ne bi bilo dano odozgo; za to onaj ima veći grijeh koji me predade tebi.“ Od tada gledaše Pilat da ga pusti. Ali Jevreji vikahu govoreći: „Ako ovoga pustiš nijesi prijatelj ćesaru. Jer svaki koji sebe carem gradi protivi se ćesaru.“ Pilat čuvši ovo predade Isusa da ga razapnu. I Isus nošaše krst svoj. A za njim iđaše mnoštvo naroda i žena, koje plakahu i naricahu za njim. A Isus obazrevši se na njih reče: „Kćeri Jerusalimske! ne plačite za mnom, nego plačite za sobom, i za djecom svojom. Jer kad se ovako radi od sirova drveta, šta će biti od suha!“

34. Isus na krstu.[uredi]

I kad dođoše na mjesto koje se zove košturnica a Jevrejski Golgota, davahu mu vino sa smirnom da pije. Jer to bijaše jako piće, i kad koga šćahu da pogube, davahu mu ga da bi se opio i muke lakše podnio. Ali ga Isus ne uze hoteći ostati jednako pri sebi. I tako spasa našega, jedinoga čistoga i bezgrješnoga, na krstu razapeše, i ruke njegove i noge probodoše. Ovo bi našijeh grijeha radi, i radi grijeha svega svijeta! S Isusom razapeše dva hajduka, jednoga s desne strane a jednoga s lijeve. I ovo krvno djelo dadoše Rimskijem vojnicima da ga svrše, a Isus govoraše: „Oče! oprosti im, jer ne znadu šta čine.“ A vojnici kad razapeše Isusa uzeše njegove haljine i načiniše četiri dijela, svakome vojniku po dijel. A dolama ne bješe šivena, nego izatkana sva s vrha do dna. Onda rekoše: „Da je ne deremo, nego da bacimo ždrijeb za nju, pa kome dopadne.“ Tako i učiniše. Pilat pak napisa i natpis i metnu na krst, Jevrejski, Grčki i Latinski: „Isus Nazarećanin car Judejski.“ A narod i glavari sveštenički i vojnici huljahu nanj govoreći: „Ako si sin Božji, siđi s krsta.“ A i jedan od hajduka huljaše nanj govoreći: „Ako si ti Hristos, pomozi i sebi i nama.“ A drugi ga šutkaše govoreći: „Zar se ti ne bojiš Boga. kad si i sam osuđen tako? I mi smo još pravedno osuđeni; jer primamo po svojijem djelima kao što smo zaslužili: ali on nikakva zla nije učinio.“ I reče Isusu: „Opomeni me se, Gospode! kad dođeš u carstvo svoje!“ I reče mu Isus: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti samnom u raju.“ A stajahu kod krsta Isusova mati njegova, i sestra matere njegove, i Marija Magdalina. A Isus vidjevši mater i učenika koga ljubljaše gdje stoje, reče materi svojoj: „Ženo, eto ti sina.“ Po tom reče učeniku: „Eto ti matere.“ I od onoga časa uze je učenik k sebi. A u podne bi tama po svoj zemlji do tri sahata po podne. I Isus povika iza glasa: „Bože moj! Bože moj! za što si me ostavio?“ Po tom znajući Isus da se već sve svrši, da se zbude pismo reče: „Žedan sam.“ Ondje stajaše sud pun octa. A oni napuniše sunđer octa, i nataknuvši na trsku, prinesoše k ustima njegovijem. A kad primi Isus ocat reče: „Svrši se!“ I još jedan put povika iza glasa: „Oče! u ruke tvoje predajem duh svoj.“ I rekavši ovo prekloni glavu i predade duh. I gle, zavjes crkveni razdrije se na dvoje od gornjega kraja do donjega; i zemlja se potrese, i kamenje se raspade; i grobovi se otvoriše, i ustaše mnoga tijela svetijeh koji su pomrli; i izišavši iz grobova po vaskrseniju njegovom uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima. A kapetan koji stajaše prema njemu vidjevši gdje se zemlja trese i gdje s takom vikom izdahnu, reče: „Zaista čovjek ovaj sin Božji bješe!“ I sav narod koji ondje stajaše, kad vidje šta bi, vrati se bijući se u prsi.

35. Pogreb Isusov.[uredi]

Onaj dan kad Isus umrije bješe petak uoči praznika. Da ne bi tijela ostala na krstu u subotu, Jevreji moliše Pilata da im prebiju golijeni pa da ih skinu. A golijeni se prebijahu batinama, da bi razapeti pomrii. Onda dođoše vojnici i prebiše golijeni obojici hajduka koji bijahu s Isusom raspeti. A došavši na Isusa kad vidješe da je već umr-o, ne prebiše mu golijeni; nego jedan od vojnika probode mu rebra kopljem, i odmah iziđe krv i voda. I ovo se dogodi da se zbude pismo: „Kost njegova da se ne prelomi.“ I opet drugo pismo: „Pogledaće onoga koga probodoše.“

I gle, u veče dođe Josif iz Arimateje, savjetnik, bogat čovjek i pošten, koji ne bješe pristao na njihov savjet i na posao, jer bješe kradom učenik Isusov. On pristupi k Pilatu, i zaiska tijelo Isusovo. A Pilat se začudi da je već umr-o; i dozvavši kapetana zapita ga je li davno umr-o. I doznavši od kapetana, dade tijelo Josifu. A Josif kupivši platno skide tijelo Isusovo s krsta. A dođe i Nikodim, koji prije dolazi k Isusu noću, i donese pomiješane smirne i aloja oko sto litara. Tada uzeše tijelo Isusovo, i obavivši ga platnom i mirisima pomazaše kao što je običaj u Jevreja da ukopavaju. A bijaše vrt blizu onoga mjesta gdje bješe razapet, i u vrtu grob nov Josifov, u koji nikad niko ne bješe metnut. Ondje metnuše tijelo Isusovo, jer bješe blizu grob.

Sjutradan sabraše se glavari sveštenički i fariseji kod Pilata i rekoše: „Gospodaru! mi se opomenusmo da ovaj laža kaza još za života: poslije tri dana ustaću. Za to zapovjedi da se utvrdi grob do trećega dana da ne dođu kako učenici njegovi i da ga ne ukradu, i ne kažu narodu: usta iz mrtvijeh; i biće pošljednja prijevara gora od prve.“ Reče im Pilat: „Evo vam straže, pa idite te utvrdite kako znate.“ A oni otišavši sa stražom utvrdiše grob, i zapečatiše kamen.

36. Uskrs.[uredi]

Po što prođe subota, sjutradan (dakle u nedjelju) rano zemlja se zatrese vrlo; jer anđeo siđe s neba, i pristupivši odvali kamen od vrata grobnijeh, i sjeđaše na njemu. A lice njegovo bijaše svijetlo kao munja, a odijelo njegovo bijelo kao snijeg. I od straha njegova uzdrhtaše se stražari, i postaše kao mrtvi.

Ali Isus bijaše već vaskrsao. Njemu nije trebalo čekati dok mu anđeo grob otvori. A nekoliko pobožnijeh žena, koje bijahu došle s Isusom iz Galileje, još u petak u veče kupiše svakojaka mirisa, da dođu pošto subota prođe, da pomažu u grobu tijelo Isusovo. I tako u jutru rano pođu na grob. I Marija Magdalina udari prečijem putem, i dođe prije ostalijeh na grob još dok se ne bješe rasvanulo. I kad vidje da je kamen odvaljen od groba, otrča brže istijem putem natrag i javi Petru i Jovanu: „Uzeše Gospoda iz groba, i ne znamo gdje ga metnuše.“ Tada iziđoše Petar i Jovan da vide svojijem očima, a i Marija Magdalina pođe za njima. U tom dođoše i ostale žene na grob, i našavši ga prazna zabrinuše se. I u taj čas, gle, dva anđela zasjaše se, i žene se uplašiše vrlo. A jedan od anđela reče im: „Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje; ustade; nego idite kažite učenicima njegovijem.“ I izišavši pobjegoše od groba; jer ih uhvati drhat i strah.

Dok one svojijem daljijem putem iđahu u grad, dođe i Petar s Jovanom na grob, i vidješe platno u koje bješe Isus zavit. Ali Isusa ne nađoše, te i oni mišljahu da ga je ko uzeo, ne mogući se dosjetiti da je vaskrsao. Onda otidoše opet doma. A Marija Magdalina osta na polju kod groba plačući. I plačući nadviri se nad grob, i vidje dva anđela u bijelijem haljinama, i anđeli joj rekoše: „Ženo! što plačeš?“ Reče im: „Uzeše Gospoda mojega, i ne znam gdje ga metnuše.“ I ovo rekavši obazre se natrag, i vidje Isusa gdje stoji, i ne znadijaše da je Isus. Isus joj reče: „Ženo! što plačeš? koga tražiš?“ A ona misleći da je vrtar reče mu: „Gospodine! ako si ga ti uzeo, kaži mi gdje si ga metnuo, i ja ću ga uzeti.“ Isus joj reče: „Marija!“ Tada ga ona pozna i povika: „Ravuni!“ i pade mu k nogama. A Isus joj reče: „Ne dohvataj se do mene, jer se još ne vratih k ocu svojemu. Nego idi k braći mojoj, i kaži im: vraćam se k ocu svojemu i ocu vašemu, k Bogu svojemu i Bogu vašemu.“ — I ona potrča doma. U tom iziđe Isus pred one druge žene, koje još bijahu na putu hiteći u Jerusalim, i reče im: „Pomoz’ Bog!“ A one od straha i od radosti padoše pred njim. Po tom vrativši se javiše i one i Marija Magdalina sve ovo učenicima. Ali oni ne htješe vjerovati.

37. Kako su dva apostola išla u Emaus.[uredi]

Dvojica učenika iđahu u onaj dan u selo po imenu Emaus, koje bijaše daleko od Jerusalima oko tri sahata. I oni govorahu među sobom o svima ovijem događajima. Tada se na putu udruži s njima jedan čovjek kojega oni ne poznavahu, i reče im: „Kakav je to razgovor što imate među sobom. i što ste neveseli?“ A jedan, po imenu Kleopa, odgovori mu i reče: „Zar si ti jedan od crkvara u Jerusalimu koji nijesi čuo šta je u njemu bilo ovijeh dana?“ I reče im: „Šta?“ A oni mu rekoše: „Za Isusa Nazarećanina, koji bješe prorok, silan u djelu i u riječi pred Bogom i pred svijem narodom; kako ga predadoše glavari sveštenički i knezovi naši te se osudi na smrt, i razapeše ga. A mi se nadasmo da će on izbaviti Izrailja. Ali svrh svega ovo je danas treći dan kako to bi. A uplašiše nas i žene neke od našijeh, koje su bile rano na grobu, a ne našavši tijela njegova dođoše govoreći da su im se anđeli javili koji su kazali da je on živ. I idoše jedni od našijeh na grob i nađoše tako kao što i žene kazaše, ali njega ne vidješe.“ I on im reče: „O bezumni! kako ste spori da vjerujete što i proroci govoriše! Nije li po njihovijem proroštvima to trebalo da Hristos pretrpi i da uđe u slavu svoju?“ I počevši od Mojsija kazivaše im što su za njega svi proroci napisali u svemu pismu. I približiše se k selu u koje iđahu, i on činjaše se da hoće dalje da ide. A oni ga ustavljahu govoreći: „Ostani s nama, jer je dan nagao i blizu je noć.“ I uđe s njima da noći. I kad sjeđaše s njima za trpezom, uze hljeb i blagoslovivši prelomi ga i dade im. Tada se njima otvoriše oči i poznadoše ga. A njega nestade. I oni govorahu jedan drugome: „Ne goraše li naše srce u nama kad nam govoraše putem i kad nam kazivaše pismo?“ I ustavši onaj čas vratiše se u Jerusalim i nađoše u skupu jedanaestoricu i koji bijahu s njima, koji govorahu: „Zaista ustade Gospod, i javi se Petru.“

I dok oni ovako govorahu, i sam Isus stade među njima i reče im: „Mir vam!“ A oni se uplašiše, i onako poplašeni mišljahu da vide duha. I reče im: „Šta se plašite? I za što takove misli ulaze u srca vaša? Vidite ruke moje i noge moje: ja sam glavom; opipajte me i vidite; jer duh tijela i kostiju nema kao što vidite da ja imam.“ I ovo rekavši pokaza im ruke i noge. A dok oni još ne vjerovahu od radosti i čuđahu se, reče im: „Imate li ovdje što za jelo?“ A oni mu iznesoše komad pečene ribe i meda u satu. I uzevši izjede pred njima.

38. Kako se Isus javio Tomi i na moru Genisaretskom.[uredi]

A Toma jodan od dvanaestorice, ne bješe ondje s njima kad dođe Isus. A drugi mu učenici govorahu: „Vidjesmo Gospoda.“ A on im reče: „Dok ne vidim na rukama njegovijem rana od klina, i ne metnem prsta svojega u rane od klina, i ne metnem ruke svoje u rebra njegova, ne ću vjerovati.“ I poslije osam dana opet bijahu učenici njegovi unutra, i Toma s njima. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe i stade među njima i reče: „Mir vam!“ Po tom reče Tomi: „Pruži prst svoj amo i vidi ruke moje; i pruži ruku svoju i metni u rebra moja, i ne budi nevjeran nego vjeran.“ I odgovori Toma i reče mu: „Gospod moj i Bog moj!“ Isus mu reče: „Po što me vidje vjerovao si: blago onima koji ne vidješe i vjerovaše.“

Poslije toga jednom po moru Tiverijadskom lovljahu učenici ribu, i mučiše se cijelu onu noć i ništa ne uloviše. A kad bi u jutru, stade Isus na brijegu, i reče im: „Djeco! eda što imate za jelo?“ Odgovoriše mu: „Nemamo.“ A on im reče: „Bacite mrežu s desne strane lađe i naći ćete.“ I izvukoše velikijeh riba sto i pedeset i tri. Onda Jovan reče Petru: „To je Gospod.“ A Petar kad to ču, skoči u more i ispliva na suho, a drugi učenici dođoše na lađi. A kad ižljezoše na zemlju, vidješe oganj naložen, i na njemu ribu, i hljeb. Isus im reče: „Hodite objedujte.“ A znadijahu svi da je Gospod. I kad objedovaše, reče Isus Petru: „Simone Jonin! ljubiš li me većma nego ovi?“ Reče mu: „Da, Gospode! ti znaš da te ljubim.“ Reče mu Isus: „Pasi jaganjce moje.“ Reče mu opet drugom: „Simone Jonin! ljubiš li me?“ Petar odgovori kao i prije. A Isus mu opet reče: „Pasi ovce moje.“ I trećom ga zapita: „Ljubiš li me?“ A Petar posta žalostan, što ga trećom pita, i reče mu: „Gospode! ti sve znaš, ti znaš da te ljubim.“ Reče mu Isus: „Pasi ovce moje. Zaista, zaista ti kažem: kad si bio mlad, opasivao si se sam, i hodio si kuda si htio; a kad ostariš širićeš ruke svoje i drugi će te opasati i odvesti kuda ne ćeš.“ A ovo reče, pokazujući kakvom će smrti proslaviti Boga.

Još jednom javi se Isus učenicima svojijem kad ih se bješe skupilo na jednome mjestu preko pet stotina. I tako bješe dosta znaka da je ustao iz mrtvijeh.

39. Spasovo.[uredi]

Pred što će se Isus rastati s učenicima svojima, još im naruči i obreče govoreći: „Dade mi se svaka vlast na nebu i na zemlji; idite dakle i naučite sve narode krsteći ih va ime oca i sina i svetoga duha, i učeći ih da sve drže što sam vam zapovjedio! Koji uzvjeruje i pokrsti se, spašće se; a ko ne vjeruje osudiće se. A znaci onima koji vjeruju biće ovi: imenom mojijem izgoniće đavole; govoriće novijem jezicima; uzimaće zmije u ruke; ako i smrtno što popiju ne će im nauditi; na bolesnike metaće ruke, i ozdravljaće. I evo ja sam s vama u svake dane do svršetka vijeka.“

Sabravši Isus pošljednji put učenike svoje reče im da ne idu iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje da se krste duhom svetijem. A oni onda koji zajedno bijahu, pitahu ga govoreći: „Gospode! hoćeš li sad načiniti carstvo Izrailjevo?“ A on im reče: „Nije vaše znati vremena i ljeta koje otac zadrža u svojoj vlasti; nego ćete primiti silu kad siđe duh sveti na vas, i bićete mi svjedoci i u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji, i ća do kraja zemlje.“ I ovo rekavši vidješe oni gdje se podiže, i odnese ga oblak iz očiju njihovijeh. I kad gledahu za njim gdje ide na nebo, gle, dva čovjeka stadoše u bijelijem haljinama, koji i rekoše: „Ljudi Galilejci! šta stojite i gledate na nebo ? Ovaj Isus koji se od vas uze na nebo tako će opet doći kao što vidjeste da ide na nebo.“

40. Duhovi.[uredi]

Po što se Isus uze na nebo, vratiše se učenici u Jerusalim, i bijahu jednako zajedno i moljahu se Bogu za obećanoga duha svetoga. Na mjesto nesretnoga Jude Iskariotskoga, Bogu se moleći izabraše ždrijebom Matiju, da bi ih opet bilo na broj potpuno dvanaest. Svaki dan se iskupljahu čekajući velika čudesa, i bijaše ih oko sto i dvadeset. Kad se navrši pedeset dana poslije pashe, a deset po što se Isus uze na nebo i sjede na prijesto Božji, na dan kad su Jevreji slavili prvu žetvu i onaj dan kad im je Bog zakone dao, bijahu zajedno svi apostoli. I u jedan put postade huka s neba kao duhanje silnoga vjetra, i napuni svu kuću gdje sjeđahu. I duh sveti pokaza im se u ognjenijem jezicima koji sjedoše po jedan na svakoga od njih. I napuniše se svi duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im duh davaše te govorahu. A u Jerusalimu stajahu Jevreji ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom. I kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se, jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovijem jezikom. I divljahu se svi govoreći: „Nijesu li ovo sve Galilejci što govore? Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili?“ I govorahu jedan drugome: „Šta će ovo biti?“ A drugi podsmijevajući se govorahu: „Nakitili su se vina.“ Tada Petar stade sa jedanaestoricom i reče im glasovito: „Ljudi Judejci i svi koji živite u Jerusalimu, slušajte! Jer ovi nijesu pijani, kao što vi mislite; još je jutro (istom devet sahata). Nego je ovo ono što kaza prorok Joilo: „I biće u pošlednje dane, govori Gospod, izliću od duha svojega na svako tijelo, i proreći će sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići vaši vidjeće utvare, i starci vaši sniće snove; jer ću na sluge svoje i na sluškinje svoje u te dane izliti od duha svojega, i proreći će.“ — Ljudi Izrailjci! poslušajte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga, kojega Bog potvrdi među vama čudesima i znacima, njega na krst razapeste. Ali ga Bog podiže iz mrtvijeh, čemu smo mi svi svjedoci. I kad ga sila Božija podiže, izli ovo što vi sad vidite i čujete. Tvrdo dakle neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom Bog učinio ovoga Isusa kojega vi razapeste.“ — A kad čuše, ražali im se u srcu i rekoše: „Šta ćemo činiti, ljudi braćo?“ A Petar im reče: „Pokajte se, i da se krstite svaki u ime Isusa Hrista, i primićete dar svetoga duha. Jer je za vas obećanje i za djecu vašu, i za sve daljne koje će god dozvati Gospod Bog naš.“ — I tako koji rado primiše riječ njegovu krstiše se; i pristade u onaj dan oko tri hiljade duša. I ostaše jednako u nauci apostolskoj, i u zajednici, i u lomljenju hljeba, i u molitvi. I tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima koji trebahu, i imahu milost u sviju ljudi. A Gospod svaki dan umnožavaše društvo njihovo.

41. Ananija i Sapfira.[uredi]

A jedan čovjek po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom, prodade njivu svoju, i sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donesavši nešto metnu apostolima pred noge, kao da je sve. A Petar reče: „Ananija! Za što napuni sotona srce tvoje da slažeš duhu svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu? Kad je bila u tebe, ne bješe li tvoja? i kad je prodade, ne bijaše li u tvojoj vlasti? Za što si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nijesi slagao, nego Bogu.“ A kad ču Ananija riječi ove, pade i izdahnu. A momci ustavši uzeše ga i iznesoše te zakopaše. A kad prođe oko tri sahata, uđe i žena njegova ne znajući šta je bilo. A Petar je zapita: „Kaži mi jeste li za toliko dali njivu?“ A ona reče: „Jesmo.“ A Petar joj reče: „Zašto se dogovoriste da iskušate duha Gospodnjega? Gle, noge onijeh koji tvojega muža zakopaše pred vratima su, i iznijeće i tebe.“ I odmah pade pred nogama njegovijem i izdahnu. A momci ušavši nađoše je mrtvu; i iznesoše je i zakopaše kod muža njezina. I uđe veliki strah u svu crkvu i u sve koji čuše ovo.

42. Smrt Stefanova.[uredi]

Među sedmoricom koji dijeljahu hranu sirotama i Hristovoj crkvi u Jerusalimu bijaše Stefan, čovjek pun vjere i sile, koji činjaše znake i čudesa među ljudima. Neki Jevreji prepirahu se s njim oko nauke Hristove, i ne mogahu odoljeti premudrosti i duhu kojijem govoraše. Tada se razgnjeviše te pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše ga na sabor. I izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: „Ovaj čovjek ne prestaje huliti na ovo mjesto i na zakon. Jer ga čusmo gdje govori: Isus Nazarećanin razvaliće ovo mjesto, i izmijeniće običaje koje nam ostavi Mojsije.“ — I pogledavši nanj svi koji sjeđahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice anđela. A poglavar sveštenički reče: „Je li dakle tako?“ A on im poče kazivati kako je Gospod čudesima vodio narod Izrailjski, i kako je jednako neposlušan, te se i oni danas tako griješe, i najposlije reče im: „Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite duhu svetome; kako vaši oci tako i vi. Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši, i ne pobiše od onijeh koji naprijed javiše za dolazak pravednika (Hrista), kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste? Primiste zakon naredbom anđelskom, i ne održaste.“

Kad ovo čuše, rasrdiše se vrlo i škrgutnuše zubima nanj. A on, pun duha svetoga, pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu; i reče: „Evo vidim nebesa otvorena i sina čovečijega gdje stoji s desne strane Bogu.“ A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe svi u jedan put nanj; i izvedoše ga iza grada stadoše ga zasipati kamenjem. I oni koji ga zasipahu kamenjem haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Savla. I zasipahu kamenjem Stefana, a on se moljaše Bogu i govoraše: „Gospode Isuse! primi duh moj!“ Onda kleče na koljena i povika iza glasa: „Gospode! ne primi im ovo za grijeh!“ I ovo rekavši umrije.“

43. Vlastelin carice Arapske.[uredi]

Savlu pak bijaše mila smrt Stefanova; jer i on bijaše od onijeh bezumnika kojima je vrlo bio mio zakon Jevrejski te progonjahu crkvu Hristovu. On iđaše po kućama, i vucijaše ljude i žene što se Hrista držahu, te predavaše u tamnicu. A Hrišćani koji se bijahu od ovoga progonjenja rasijali prolažahu sela i gradove propovijedajući jevanđelje. Tako Filip jedan od one sedmorice što dijeljahu hranu sirotama, siđe u Samariju, i onuda učaše narod. A kad učeći zabavi se ondje nekoliko vremena, reče mu anđeo: „Ustani i idi na podne na put koji silazi od Jerusalima u Gazu.“ I ustavši pođe. I gle, čovjek Arapin vlastelin Kandakije carice Arapske, što bješe nad svima njezinim riznicama, bijaše došao u Jerusalim da se moli Bogu, pa se vraćaše doma, i sjedeći na kolima svojima čitaše proroka Isaiju. A duh reče Filipu: „Pristupi i prilijepi se tijem kolima.“ Tada pritrča Filip i ču ga gdje čita proroka Isaiju, i zapita ga: „A razumiješ li šta čitaš?“ A on reče: „Kako bih mogao ako me ko ne uputi?“ I umoli Filipa te se pope i sjede s njim. A mjesto iz pisma koje čitaše bješe ovo: „Kao ovca na zaklanje odvede se, i nijem kao jagnje pred onijem koji ga striže, tako ne otvori usta svojijeh.“ I Arapin reče Filipu: „Molim te za koga ovo govori prorok? ili za sebe ili za koga drugoga?“ A Filip počevši od pisma ovoga propovjedi mu jevanđelje. I došavši na neku vodu reče vlastelin: „Evo vode, šta brani meni da se krstim?“ A Filip mu reče: „Ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš.“ A on odgovarajući reče: „Vjerujem da je Isus Hristos sin Božji.“ I zapovjedi da stanu kola, i siđoše oba na vodu. I Filip krsti ga. A kad iziđoše iz vode, duh Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje Arapin; nego otide putem svojijem radujući se.

44. Kako se Savle obratio.[uredi]

A Savle još jednako uto progonjaše Hrišćane, i izmoli u poglavara svešteničkoga poslanice na starješine Jevrejske u Damasku da mu pomažu da Hrišćane pohvata i da dovede u Jerusalim. A kad bješe na putu i dođe blizu Damaska, u jedan put obasja ga svjetlost s neba, i Savle padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: „Savle, Savle! za što me goniš?“ A on reče: „Ko si ti Gospode?“ A Gospod reče: „Ja sam Isus kojega ti goniš. Teško ti je protivu bodila praćati se.“ A Savle dršćući od straha reče: „Gospode! šta hoćeš da činim ?“ I Gospod mu reče: „Ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati šta ti treba činiti.“ A Savle ustade od zemlje, i otvorenijem očima svojijem nikoga ne viđaše. A oni ga uzeše za ruku i uvedoše u Damask. I bješe tri dana slijep, i ne jede niti pi. A u Damasku bješe jedan učenik, po imenu Ananija, i reče mu Gospod u utvari: „Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i traži u domu Judinom po imenu Savla Taršanina. Jer gle, on se moli Bogu, i vidje u utvari čovjeka, po imenu Ananiju, gdje uđe i metnu ruku nanj da progleda.“ A Ananija odgovori: „Gospode! ja čuh od mnogijeh za toga čovjeka kolika zla počini svetima tvojima u Jerusalimu. I ovdje ima vlast od glavara svešteničkijeh da veže sve koji prizivaju ime tvoje.“ A Gospod mu reče: „Idi; jer mi je on sud izbrani da iznese ime moje pred neznabošce, i careve i sinove Izrailjeve. A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za ime moje.“ I pođe Ananija i dođe u kuću, i metnuvši ruke nanj reče: „Savle brate! Gospod me posla da progledaš i da se napuniš duha svetoga.“ I onaj čas otpade od očiju njegovijeh kao krljušt, i odmah progleda, i ustavši krsti se; i po što pojede okrijepi se. I od toga doba stade Savle u Damasku i u Jerusalimu slobodno propovijedati za Isusa da je sin Božji.

45. Kornilije.[uredi]

U Ćesariji bješe jedan čovjek po imenu Kornilije, Rimski kapetan. On bješe pobožan i bogobojazan sa cijelijem domom svojijem, i davaše mnogima milostinju i moljaše se Bogu bez prestanka. On vidje na javi u utvari oko tri sahata po podne anđela Božijega gdje siđe k njemu i reče mu: „Kornilije! molitve tvoje i milostinje iziđoše na pamet Bogu. I sad pošlji u Jopu ljude i dozovi Simona prozvanoga Petra: on stoji u nekoga Simona kožara kod mora. On će ti kazati što ti treba činiti.“ Kornilije učini tako, i posla trojicu svojijeh slugu u Jopu. Kad se oni sjutradan oko podne približiše ka gradu, iziđe Petar u gornju sobu da se pomoli Bogu. I ogladnje i šćaše da jede. A kad mu oni gotovljahu, dođe izvan sebe i vidje sud nekakav gdje s neba silazi nanjga, kao veliko platno, zavezan na četiri roglja, u kome bijaše svakojake četvoronožne i druge životinje. I postade glas k njemu: „Ustani, Petre! pokolji i pojedi!“ A Petar reče: „Ni po što, Gospode! jer nikad ne jedoh što pogano ili nečisto.“ I glas opet drugom reče: „Što je Bog očistio ti ne pogani.“ I ovo bi triput, i sud se opet uze na nebo. A kad se Petar divljaše šta bi ovo bilo, gle, ljudi Kornilijevi stadoše pred vratima pitajući za Petra. I duh mu reče: „Evo tri čovjeka traže te, nego siđi i idi s njima, jer ih ja poslah.“ Petar sišavši k ljudima reče im: „Ja sam Petar, kojega tražite; što ste došli?“ A oni mu kazaše za što su došli, i Petar ih ustavi do sjutradan. Pa onda pođe s njima, i neki od braće u Jopi pođoše u Ćesariju. A Kornilije čekaše ih sazvavši rodbinu svoju i prijatelje. A kad Petar šćaše da uđe, srete ga Kornilije, i pade pred njim znajući da mu ga Bog posla. A Petar ga podiže govoreći: „Ustani, i ja sam čovjek!“ Po tom uđe i nađe mnoge koji se bijahu sabrali, i reče im: „Vi znate kako je neprilično čovjeku Jevrejinu dolaziti k tuđinu. Ali Bog meni pokaza da ni jednoga čovjeka ne zovem pogana ili nečista. Pitam vas dakle: za što poslaste po mene?“ Tada mu Kornilije redom pripovjedi kako mu se anđeo javio i šta mu je kazao. A Petar otvorivši usta reče: „Sad vidim zaista da Bog ne gleda ko je ko: nego u svakome narodu koji se boji njega i tvori pravdu mio je njemu.“ Onda im propovjedi jevanđelje Hristovo. I dok još Petar govoraše, siđe duh sveti na sve koji slušahu riječ. I udiviše se vjerni Jevreji koji bijahu došli s Petrom videći da se i na neznabošce izli dar duha svetoga: jer ih slušahu gdje govorahu tuđe jezike i veličahu Boga. Tada reče Petar: „Eda može ko vodu zabraniti da se ne krste ovi koji primiše duha svetoga kao i mi?“ i zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista. Tada ga umoliše te osta u njih još nekoliko dana da ih utvrdi.

To bijahu prvi neznabošci koji se primiše u crkvu Hristovu.

46. Kako se Petar oprostio tamnice.[uredi]

Car Irod Agripa pogubi Jakova brata Jovanova mačem. I vidjevši da je to po volji Jevrejima, uhvati i Petra, ali tada baš bijaše pasha, za to odgodi po pashi da ga pogubi. I tako Petra čuvahu u tamnici; a crkva Jerusalimska moljaše se za njega Bogu bez prestanka. A kad šćaše Irod da ga izvede da pogubi, onu noć spavaše Petar među dvojicom vojnika, okovan u dvoje verige, a i pred vratima čuvahu stražari tamnicu. I gle, u jedanput zasja se tamnica i anđeo Gospodnji pristupi i kucnu Petra u rebra govoreći: „Ustani brže!“ I spadoše mu verige s ruku. A anđeo mu reče: „Opaši se i obuj opanke svoje, i obuci haljinu svoju, pa hajde za mnom.“ I prođe s anđelom pored straže, i vrata im se sama otvoriše, a Petar sve mišljaše da je san. I prošavši jednu ulicu, anđeo odmah odstupi od njega. A kad dođe Petar k sebi, reče: „Sad zaista vidim da Bog posla anđela svojega te me izbavi.“ I razmislivši dođe kući Marije matere Jovana koji se zvaše Marko, gdje bjehu mnogi sabrani i moljahu se Bogu. A kad kucnu Petar u vrata, pristupi djevojka da čuje, i poznavši glas Petrov od radosti ne otvori vrata, nego utrča i kaza im da Petar stoji pred vratima. I oni joj ne htješe vjerovati. A Petar jednako kucaše, te mu otvoriše i vidjevši ga udiviše se. A on mahnuvši na njih da ćute, kaza im kako ga Gospod izvede iz tamnice, i po tom reče: „Javite ovo Jakovu i braći.“ Pa izišavši otide na drugo mjesto. A sjutradan kad vidješe da ga nema u tamnici, osudi Irod stražare da se pogube.

47. Pavle u Listri.[uredi]

Putujući Pavle (onaj isti što se prije zvaše Savle) po maloj Aziji dođe i u Listru. Ondje bješe jedan čovjek, nemoćan u nogama, koji ne mogaše hoditi od rođenja svojega. Ovaj slušaše Pavla gdje govori. Pavle pogledavši nanj i vidjevši da vjeruje da će ozdraviti, reče mu glasovito: „Ustani na noge svoje!“ I skoči i hođaše lijepo. A kad vidje narod šta učini Pavle, povikaše iza glasa: „Bogovi načiniše se kao ljudi, i siđoše k nama.“ A sveštenik Grčkoga idola Jupitera koji bješe pred gradom, dovede junce i donese vijence pred vrata, i s narodom šćaše da prinosi žrtvu. A kad čuše apostoli Varnava i Pavle, razdriješe haljine svoje, i skočiše među narod vičući i govoreći: „Ljudi šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo jevanđelje da se od ovijeh lažnijeh stvari obratite k živome Bogu, koji stvori nebo i zemlju i more i sve što je u njima.“ I ovo govoreći jedva ustaviše narod da im ne prinose žrtve. Ali dođoše iz Antiohije i iz Ikonije nekaki Jevreji i podgovoriše narod te zasuše Pavla kamenjem i izvukoše ga iz grada misleći da je mrtav. A kad ga opkoliše Hrišćani, ustade i uđe u grad. I sjutradan iziđe s Varnavom u Dervu, i propovjedi jevanđelje gradu onome, i obrati ka Hristu jednog mladića po imenu Timotija, koji imaše pobožnu majku i babu, i znadijaše još iz malena sveto pismo. Timotije po tom posta najveći prijatelj i drug Pavla apostola, i kao starješina crkve Efeske mučeničkom smrti umrije.

48. Lidija i tamničar.[uredi]

Pavle bješe u Troadi u Maloj Aziji i ondje mu se javi utvara noću: bješe jedan čovjek iz Maćedonije, i moleći ga govoraše: „Dođi u Maćedoniju i pomozi nam!“ Po tom odmah krenu Pavle i dođe u Filibu. I u dan subotni iziđe iza grada k vodi, gdje bješe Jevrejska bogomolja; i sjedavši govori k ženama koje se bijahu sabrale. I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše; i Gospod otvori srce njezino da pazi na riječi Pavlove. I krsti se i ona i kuća njezina, i namoli apostole te uđoše u kuću njezinu da žive. A kad Pavle iz jedne vračare istjera duh, gospodari njezini, koji od njezina vračanja imahu veliku dobit, rasrdiše se vrlo i odvukoše apostole na sud tužeći ih da nov zakon propovijedaju. Sudije ih zdravo izbiše i baciše u tamnicu. A u po noći bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga, ne mareći za bol. Tada se u jedan put tako zatrese zemlja, da se pomjesti temelj tamnički, i vrata se sva otvoriše i svima spadoše okovi. A kad se probudi tamničar i vidje otvorena vrata na tamnici, izvadi nož i šćaše da se ubije, misleći da su pobjegli sužnji. A Pavle povika zdravo govoreći: „Ne čini sebi nikakva zla jer smo mi svi ovdje.“ A on zaiskavši svijeću i dršćući pripade k apostolima, i izvedavši ih na polje reče: „Gospodo! šta mi treba činiti da se spasem?“ A oni rekoše: „Vjeruj Gospoda Isusa Hrista, i spašćeš se ti i sav dom tvoj.“ I uze ih onaj čas još noću k sebi i opra im rane, i krsti se on i svi njegovi odmah, i postavi im trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga. A sjutradan sudije pustiše apostole došavši sami k njima i moleći ih da iziđu iz grada.

49. Pavle u Atini.[uredi]

Iz Filibe dođe Pavle u Atinu, i ondje čekaše Silu i Timotija. Idući po gradu razdraži se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola. I propovijedaše u zbornici i na pazaru jevanđelje o Isusu i o vaskrseniju. A mudarci neki stadoše se prepirati s njim, pa ga odvedoše na glavicu gdje je bivao veliki sud govoreći: „Možemo li i mi razumjeti kakva je to nova nauka što kazuješ?“ A Pavle im reče: „Ljudi Atinjani! po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni; jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh i oltar na kome bješe napisano: 'Bogu nepoznatome.' Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam. Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, ne živi u crkvama koje ljudske ruke grade; jer je on gospodar neba i zemlje, i nije daleko ni od jednoga nas: jer kroz njega živimo i mičemo se i jesmo. I Bog ne gledajući na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju; jer je postavio dan u koji će suditi vasionome svijetu preko čovjeka kojega odredi, i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvijeh.“ A kad čuše vaskrsenije iz mrtvijeh, onda se jedni rugahu; a jedni rekoše: „Da te čujemo opet o tome.“ Tako Pavle otide između njih. A neki ljudi pristaše uzanj i vjerovaše, među kojima bješe Đonisije vijećnik (areopagitski) i žena po imenu Damara.

50. Pavlovo sužanjstvo u Ćesariji.[uredi]

Malo po tom uhvate Pavla u Jerusalimu i odvedu u Ćesariju Rimskome sudiji Filiksu da se opravda. Filikso lijepo primi Pavla i zaklanjaše ga od Jevreja, koji ga ljuto tužahu. Mnogo mu je koješta dopuštao što drugima sužnjima nije, a bio bi ga i sa svijem pustio da mu je Pavle htio dati novaca. Za to ga i često dozivaše i razgovaraše se s njim. A jednom dođe Filikso sa Drusilom ženom svojom, koja bješe kći cara Iroda Agripe, i željaše čuti apostola. A kad Pavle stade govoriti o pravdi i o čistoti i o sudu koji će biti, uplaši se Filikso, jer mu savjest ne bješe čista, i reče Pavlu: „Idi za sad; a kad uzimam kad, dozvaću te opet.“ Ali koji grijehu služe, oni nikad nemaju kad istinu slušati!

Poslije dvije godine izmijeni Filiksa Porkije Fist. Ali ni on ne gledaše toliko istine da bi mogao poznati da Jevreji za prava Boga ištu da pogube Pavla, a Pavle bojeći se da Fist najposlije ne učini Jevrejima na volju, stade govoriti da hoće ćesaru da ide da mu ćesar sudi. Tada mu reče Fist: „Ćesaru hoćeš: ćesaru ćeš poći.“

Po tom dođe Agripa car Fistu da ga pohodi, i želeći čuti Pavla iziđe s Fistom u sudnicu, gdje se skupe i sve starješine onoga grada, i Fist zapovjedi te izvedu Pavla, i Pavle pred svjema opet zasvjedoči za Isusa, i završujući besjedu svoju reče im: „Dobivši pomoć Božiju stojim do samoga ovoga dana i svjedočim i malom i velikom, ne kazujući ništa osim što proroci kazaše i Mojsije: da će Hristos postradati, i da će biti prvi iz vaskrsenija mrtvijeh i propovijedati vidjelo narodu Jevrejskome i neznabošcima.“ Tada mu reče Fist glasovito: „Pavle zar luduješ? Mnoge te knjige izvode iz pameti.“ A on reče: „Ne ludujem čestiti Fiste, nego riječi istine i razuma kazujem. Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno. Vjeruješ li, care Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ.“ Agripa mu reče: „Još malo pa ćeš me nagovoriti da budem Hrišćanin.“ A Pavle reče: „Molio bih Boga i za malo i za mnogo da bi ne samo ti nego i svi koji me slušaju danas bili takovi kao i ja što sam, osim ovijeh okova.“

51. Pavlovo putovanje u Rim.[uredi]

Malo za tijem predaše Pavla jednome kapetanu Rimskome, te s Aristarhom i s Lukom naveze se na more, i pođoše put Rima. Na ostrvu Kritu šćahu da zimuju; ali dunu buran vjetar, i lađa se ote, te se svi nađoše u velikoj nevolji. Sve što je bilo od manje potrebe pobacaju u more da bi lađa lakša bila, a najposlije i pšenicu. A Pavlu se noću javi anđeo Gospodnji govoreći: „Ne boj se, Pavle! valja ti doći pred ćesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.“ I tako mučeći se četrnaest dana, ugledaše zemlju, ali je ne poznavahu, a prije nego dođu k njoj, lađa se nasadi, i koji znadijahu plivati isplivaše, a ostali koji na daskama koji na čemu drugome od lađe, i tako se spasu svi, oko 276 duša.

Ona zemlja gdje iziđoše bješe ostrvo koje se zvaše Melit (a sad Malta). Ondje nađoše ljubavne ljude, koji im odmah oganj naložiše da se osuše. A Pavle zgrabivši gomilu granja naloži na oganj, a zmija izišavši od vrućine skoči mu na ruku. I kad vidješe ljudi zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: „ Jamačno je ovaj čovjek krvnik, kojega izbavljena od mora sud Božji ne ostavi da živi.“ A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu ništa. Tada se ljudi promijeniše i govorahu da je on Bog. I ondje zazimiše, i Pavle izliječi mnoge bolesnike. Poslije tri mjeseca odvezoše se odande na drugoj lađi, i na pošljetku dođoše zdravo u Rim. Ondje propovijedaše Pavle Jevrejima, i vrlo ih uzbuni. I jedni primiše vjeru Hristovu. A Pavle ostade pune dvije godine dana o svome trošku, i dočekivaše sve koji mu dolažahu, i učaše o Gospodu Isusu slobodno i niko mu ne branjaše.

52. Šta učiniše apostoli za života.[uredi]

Pavle je napominjao u više svojijeh poslanica koje je odande pisao da se nada da će se oprostiti Rimskoga ropstva, i u crkvenoj se istoriji spominje da je po drugi put dolazio u Rim i da su ga ondje nauke radi Hristove posjekli. U ovome drugome ropstvu pisao je drugu poslanicu Timotiju. I prije toga koje po putovima svojima koje u prvome ropstvu svojemu u Rimu pisao je mnoge poslanice različnijem opštinama Hrišćanskijem, s kojima se putujući i propovijedajući nauku Hristovu bio poznao. Ove su nam poslanice ostale do danas u Novome zavjetu. Još za života njegova napisana su i tri jevanđelja, koja stoje u početku Novoga zavjeta. Matije je pisao za Hrišćanske Jevreje u Palestini, Marko može biti za Rimljane, a Luka za nekoga gospodina Grka Hrišćanina po imenu Teofila. — Što je Hristos kazao za Jerusalim da će se raskopati, ono se je već bilo izvršilo (sedamdesete godine po rođenju Hristovu), kad je Jovan svoje jevanđelje i sveto otkrivenje pisao. — I od Petra i Jakova i Jude imamo poslanica u Novome zavjetu. Za Jovana zna se da je u velikoj starosti umr-o. Za ostale ne zna se upravo. Samo se to za cijelo zna da su izvršili zapovijest Hristovu što im je zapovjedio da idu po svemu svijetu i jevanđelje propovijedaju. Za dvadeset i pet godina raziđe se nauka Hristova po svima zemljama za koje se onda znalo. I kao što su oni njegovu zapovijest izvršili, tako je i on zaista svoje obećanje izvršio, i još ga jednako izvršuje. I svi učenici njegovi vide da je on s njima do svršetka vijeka.