Prizrenska noć
Po sobama više čiraci ne gore -
Svrh krovova pločnih šušti ponoć plava;
U sedefu čistom mjesečeve zore
S doksatima niskim stari Prizren spava.
Samo šći popova, Dinka, jošte, bdije
I jednako gleda iz demira svoji'
Na Bistricu hladnu, gdje konjica poji
Odocnjeli vojnik... Sve joj srce bije -
I kada bi samo mladi vitez htio,
Najljepši bi noćas njegov plijen bio:
S njim bi odmah Dinka tamo, preko gore.
Jao, kako drhti - kô lišće na grani!
Tresu joj se njedra, kuckaju đerdani
I trepte u sjaju mjesečeve zore.