Preobraženja

Simo Matavulj

Preobraženja

Gdje mi se otac rodio, kako je mladost proveo, zašto se nastanio na Tromeđi - o svemu tome; ništa pravo , ne znam, Pričali su mi dosta o njemu, a ja ću spomenuti što je najpreče.

Bio je omalen, vatrenijeh crnijeh očiju, brzorek i svadljivac; odijevao se napolak po varoški; u govoru je zanosio kao južni primorci; kad je došao na Tromeđu, pričao je da je služio u vojsci; pokazao je knezu pismeni dopust da može otvoriti krčmu; podmitio je kneza, te mu je ovaj bio na ruci.

Radnja !mu je napredovala godinu dana, dok se ne oženi najstarijom popovom kćerju, a tada pođe sve naopako. Uzrok tome ne bijaše moja mati, kako bi se moglo pomisliti, nego to što otac uz piće poče krčmiti: povjesma, čivit, igle, konac i ostale sitnice, koliko je dosta da se na Tromeđi mehandžija prometne u trgovca. Tako je htio pop, njegov tast. Otada odbiše se golje od očine krčme, te svrtahu samo odabraniji ljudi, koji mnogo mudro razgovaraju, a malo troše; otac posta zloćudan i propi se; on pogibe na putu između našeg sela i okružne varoši, - (govorilo se od hajdučke ruke, ali da danas ne vjerujem da je tako bilo) ... Godinu dana poslije toga umrije mi mati od "suhe bolesti", te ostah sirota od šest godina.

To su mi pričali.

Matere se sjećam kao kroza san.

Njezini roditelji uzeše me u svoju kuću, te se pribrojih ka petorici njihove djece.

Djed moj, pop Stevan D... ić, mogao je tada imati oko četrdeset i pet godina. Bio je visok, snažan, progrušane brade do pasa, rumenijeh jagodica i veljih crnijeh očiju. Zbog strma čela i debele donje usne, glava mu bijaše nemila, ali samo gledajući je s boka. U kući se malo bavio, a bio je čas dobre volje, čas bijesan, bez ikakva očita razloga. Popadija je to ovako objašnjavala: "Stevo je dobar čovjek, ali mu nješto dođe!" Tako je govorio i seoski knez, ali svi ostali seljaci ne bijahu načisto o tome. Gotovo dvije trećine njih bijahu dužnici djedovi. On je njeke odirao, uzimljući im dobit, druge je ;opet štedio, a nikad se ne znadijaše naprijed koga će potrzati u sud, gdje je odlazio gotovo svake nedjelje. Dobro sam zapamtio njeke riječi, koje čuh od jednoga starca i koje onda nikako ne mogah razumjeti: - "Za našega se popa ne može počisto reći: je li pošten, ili je lukav! Jedno mu jede drugo, ama ne znaš što mu šta jede!"

Baba moja, popadija Simuna, bijaše četiri-pet godina mlađa od njega, malena, gojna, obraza glatkijeh, očiju vodnjikastijeh. Mužu je bila podložna do kraja, prema djeci popustljiva; bez kraja, radila je kao rob, te čak i dvijema odraslim kćerima činila izmet. Od ostalijeh njezinijeh osobina, ovo bijahu glavne: jela je gotovo svakog sahata, ali je pila samo vodu; spavajući hrkala je tako da se ljeti moglo čuti do najkrajnje kuće D... ića; na mahove bila; je pretjerano bogomoljna, osobito kad "ono njemu dođe"; svakoga dana, najviše pred veče, tražila je uzrok da se sita isplače.

Pop je bio nemaran prema nama djeci. Baba je mene neprestano kljukala. Kad bih zadrijemao od sitosti, tada me baba legne na krilo, pak nariče za kćerju Stojankom: i za zetom Ivanom, i mene kara što ne pustim koju suzicu za svojim roditeljima.

Kuća bijaše prostrana, na jedan pod, predijeljen na dvije odaje; u većoj sa dva prozora carevaše pop, prebirajući snopove sudskih artija; u manjoj noćivaše baba sa Ružom i Smiljanom. U klijeti, tari zemlji, ležasmo: Anđa, Ćiridon, Vlada i ja. Do nas bijaše mliječar; do njega soba u kojoj se hranilo sve što smetaše po kući. U kutu bijaše stativa, a iza nje naslagane trube sukna. Ikona je bilo na svakom kraju, pa i drugih crkvenijeh stvari, kao'no ti u starinskoj popovskoj kući. Pred kućom bijaše obor, ograđen visokim zidom, a pod njim, s jedne strane podugačka zgrada, na jednu vodu, podijeljena na troje: u jednoj suvoti bješe ognjište, u drugoj stojnica za popova vranca, za dvije krave i Špira slugu, a u drugoj sionica.

Za kućom je bio prostran vinograd, a oko njega šest kuća D... ića. Pop ne govoraše ni sa jednijem od svojih brastvenika. Otac popa Stevana, pop Đerasim, bješe ranio njekog svog rođaka, a ocu popa Đerasima, popu Zekanu, bijahu braća zapalila kuću - i tako se nanizalo u bestrv, u najmračniju starinu. Žene D.... ića dolažahu k nama kad djeda ne bi bilo doma, a tada i mi se miješasmo sa njihovom mnogobrojnom djecom.

I druge godine po mome dolasku udade se Ruža za kneževa sina Mila, prikladna momka. Ruža je mnogo nalikovala na oca, i on je nju nješto bolje pazio nego ostalu djecu.

Pop namjesti mladence u moju kuću, predavši im radnju pokojnoga oca. Za dvije-tri nedjelje pop ne izbijaše iskraj njih, i uvijek se vraćao veseo. Ali, bogme, već vrijeme bješe da se sjeti svojih parnica, te otide u varoš i zadrža se tamo dva dana, poručivši trećega da ga čekamo s večerom. u to vrijeme mladi zet rasproda na brzu ruku sav "espap", te preobrati šareni dućan u prvobitnu krčmu. Mi doznadosmo odmah za to - krčma bješe na puškomet od nas. Popadija kukaše, a mi umrli živi. Čekasmo popa do gustoga mraka, pak najposlije jedosmo sami, i mi baš svršili, a zabakta konj u avliji. Nastade đavolska vardanja u kući. Baba, plačući i moleći se bogu, otide u kujnu da brzo zgotovi što, - obično u takijem prilikama opržila bi njekoliko jaja. - Smiljana dršćući kleknu pred ocem da mu izuje čizme, a nas četvero sitneži zabodosmo noseve u bukvare. Djed naglo pojede sve što mu stopanica donese i ispi na dušak prvu čašu vina, pa je pita šta se dogodilo, rašta smo tako snuždeni.

- Pa, nevolja mi je! ti poručio da ćeš doći, pa ne dolaziš, pa mi večerali, pa ti dođe, pa... hi-hi-hi! - udari da plače.

U taj mah dođe zet Milo, zajaprio se, poljubi popa u ruku, pak započe govor, ali s brda i s doline.

- Tebi kanda nijesu sve koze u jari!? - prekide ga đedo, zapalivši lulu.

Milo zažmuri, kao dijete koje hoće da naizust govori tešku lekciju, pak poče:

- Ja, br'te moj dragi {tako je izgovarao), ja pisati ne umijem, a bez pisma se vina trgovina ne može voditi, a, pravo ti kažem, godi mi se sramota da mi ona piše, no neka ona zavrne rukave, pa neka gotovi i dodava, brte moj dragi, i...

- Ama na što sve to čevrljanje, brte moj dragi!?-prekide ga đedo, izdreljivši oči.

-... i neka sve pazi, i neka oko svega nastoji kao sebi i ovome. A ja... kako da ti kažem... sve što je ove sirote pokojnoga Ivana... a ti sve imaš popisano, br'te moj dragi...

- Hoćeš li ti; čisto iskazati ono što zavijaš!? - viknu pop tresnuvši čibukom o sto pak ustade i potjera nas djecu.

Mi strčasmo niza stube i stanismo se u našu klijet, ali nam ne padaše na um da se šalimo sa Ćiridonom, kao obično..

Pop je to jače vikao, dok odjednom puče svakom brukom na zeta. Milo se s početka savlađivao, ali, malo po malo, zagrija se i on, te ne osta dužan tastu. Bogme u njeke kao da đedo zamahnu na zeta, jer se ču vardanja i vrisak popad'in, pak Milo sleti sipljući psovke. Za njim siđe popadija i s praga zovnu Špira, plačući:

- Trči u selo po kneza!

- Bogme, ja sam, otprilike rule, umoran, ne mogu se maći! - veli Špiro, koji uvijek umetaše riječi: "otprilike rule".

- Hajde, živ bio, trči! On je ljut, izvan sebe, kuku meni, pomozi mi sveta Bogorodice!

Ja zaspah, te ne znam što je dalje bilo, ali mi je Anđa pričala da se knez grdnije rastao s popom, nego li sin mu.

Sjutradan, pošto sunce granu, mi djeca posjedasmo pred kuću, kao obično. Baba nam donese zdjelu mlijeka i hljeba, a u to pop izađe iz kuće, pa stade šetati po oboru. Bio je blijed. Mi ćutke srkasmo, gledajući za njim kad nam obrne leđa. U njeke đedo stade ispred nas i reče: "Jedite, dječice, jedite!" Pa onda pomilova mene po glavi i reče: "A ti, šiško, jesi li mi dobar, a?" Mene obli rumen. Vlado, Smilja, Ćiridon i Anđa, smeli se, čisto ne vjeruju svojim očima, nego kao da se boje e je to njeka zamčica od njegove strane. Ko da vjeruje e je on tako ljubazan prema svima i još da meni tepa? Srećom u taj mah uđe krupni Špiro vodeći vranca. Pop se obrnu.

- A što radiš toliko, magarče?

- Ja, pojio konja, - veli Špiro, - brišući rukavom brčine.

- Hajde zovi Ružu. Reci joj: odmah idi, otac te zove!

Mi se ne raziđosmo kao obično, nego brojimo korake Špirove, željni da čujemo Ružu. Sjećam se da sam ja zamišljao kako će ona doći blijeda i oborene glave, pak će padnuti ocu u naručje i proplakati, kao što je činila polazeći na vjenčanje. Špiro uđe sam.

- Bogme, ja sam joj rek'o, k'o što si meni rek'o, ali se, otprilike rule, smjesta umiješa Milo, muž joj, pa veli: "Šta će ona tamo? Ja joj ne dam, ja sam njezin gospodar!" A ona, otprilike rule, iskolačila oči na nj, pa i ona veli: "Muž je moj gospodar i moj otac i moja majka, ja njega slušam i nikoga više"...

- Ona to veli!" - jedva izgovori popadija. Ja pomislih e će nas đedo svijeh pomlatiti svojim čibukom, - takav je strašan bio toga trena. Ali on glednu Špira, pa babu, pa opet Špira, pa krenu iz obora, pak se vrati i dignuvši ruku, viknu promuklijem glasom:

- Sedlaj konja!... Sedlaj ga i neočešana!

Babi se otvoriše vodeni prozori. Đedo stade prema njoj i reče joj kao žalostivo:

- Ne plači, ženo, ta vidiš da se svijet preobrazio!

Mi se oklonismo u drugi kraj dvorišta. Do malo konj je bio naredan, a i đedo. On je obuo čizme i obukao donju haljinu. Provlačeći skute kroza promahe, on duboko uzdahnu. Pošto uzjaha, ostavi babi njeke naredbe, pak smignu ramenima, a rukama kao da zagrli njekoga i dodade: "Neka im bude!"

Mi otidosmo k djeci D.... ića, da se igramo do užine. Po podne bijaše u avliji prava ženska skupština. Iz krčme dopiraše dernjava. Svakog trenutka odvojila bi se pogdjekoja konica, pa otšeta do krčme i donosi crnje glasove iza crnjih. "Svi dronjavci skupili se oko Mila, a on ih buni protiv tasta." Jedan da je uzviknuo: "Šta će nama pop davudžija, koji je više dosmrdio sudu, nego li crkvi? Hajde da učinimo napismeno, pa da svi udarimo krstove i pošljemo na vladiku da nam ga makne!..." Bilo je još dosta izvještaja, ali buknu prava buna kad njeko javi kako je među zavjerenicima i Mitar D.... ić, najbliži rođak popov, i kako on vješto podgovara seljake neka izaberu njegova sina, koji je izučio malu školu, pa neka ga pošlju vladici, s molbom da ga primi u "sjemenariju". Mitrova žena, Joka, čuvši to, planu, te da iskopa oči laživoj druzi. Riječ po riječ izađe na javu da su svi D.... ići u krčmi...

Pop se vrati iz varoši veseo. Za dugo je te večeri šaputao s babom. Sjutradan cijelo jutro gledao je s prozora kroz starinski "durbin od pet koljenaca" ko ulazi u krčmu.

Bilo je dužnika koji su se đedu umiljavali i uhodili protivnički tabor, - ali ih je bilo koji su varali i jedne i druge.

U toj prvoj vatri i ja pretrpih. Jednom prođem ispred krčme. Tetak me opazi, pa za mnom, pak me domami na lijepe i ćuši me dva puta. Ne spominjem se šta mi je tad sve govorio, ali se sjećam da je tetka Ruža doviknula: "Udri skitačkog sina, koji se po mojoj kući bani!" Došavši kući, od ljutine i žalosti ne mogoh odmah iskazati što mi se dogodilo.

Druge jeseni udomi se čak u treće selo i Smiljana. Smiljana bješe čeljadešce neznatno i tijelom i pameću, ali bijaše tiha i pokorna starijima. Mati je milovala nju više nego ostale kćeri, te nikako da se utješi što je daleko odvedoše; to joj sad posta novi uzrok neprekidnom plaču. Đedo se pak stoga veselio i često ponavljao: "Daleko zetovi; daleko im lijepa kuća!"

Sad pusti rastijasmo u kući nas četvoro. Anđi se pridavaše dvanaesta godina, Ćiridonu deseta, Vladu i meni osma. Anđa bješe divna struka, bjelolika, đedovijeh očiju, a uz to sušti đavo u suknjici. Za Ćiridona se govoraše da se i tijelom i pameću umetnuo na njekog ujaka. Bio je koštunjav, veoma jake građe, ruku kao lopata, predugačka lica, očiju izbuljenijeh, te se činilo da se neprestano nječem čudi. Bio je smetenjak i plašljiv, ali dobra srca. Moj vršnjak, Vlado, u svemu mnogo nalikovaše na "Dilber-Anđu" (kako je zvahu seljani), samo što bijaše siledžija.

Mi postadosmo dosadni ne samo D... ićima, ne samo namjernicima, nego i najdaljim seljacima, a najviše striku Peranu, crkvenom poslužitelju, koji bješe samohranica i čestit starac. Ovdje neću napominjati mnoga naša nevaljalstva, - ta samo da je krupnija pobrojati napisala bi se podebela knjiga, ovo ću samo kazati: Anđa je smišljala što treba raditi, pak bi se izmakla, kao što dolikuje ženskoj; Vlado je vazda bio kao zapeta puška, gotov da srne i na jačega i u pogibao, da bez premišljanja izvrši što mu sune; ja se ćah teže zanijeti, ali kad bi već do toga došlo, tada mi trebaše krvi; u nestašici neprijatelja, koji bi mi lako podlegli, ja sam ubijao pse, mačke, kokoši... te se i moji drugovi grožahu; sjećam se da sam najozbiljnije nagovarao Vlada da mučki ubijemo tetka Mila; Ćiridon pak bješe naš ludi torbonoša; prosto nas je pratio, a skupo ga je stajalo.

Gle, kad popa nije, ne zna se ko pije, a kad on dođe, zna se ko plaća. Anđa i nas dva vršnjaka toliko se bjesmo navikli ćuškama, batinama i svakojakoj grdnji, da smo se pretvarali kao da plačemo. "Lupaj ti po vreći brašna, brzo ćeš iz nje izagnati ono što je najbolje, brašneni cvijest", veli jedna talijanska poslovica. Tako i đedo svojim čibukom izagna iz nas ono nješto cvijeta - djetinjeg stida.

I danas se nasmijem, kad mi na um panu šale što ih zbijasmo sa Ćiridonom. Anđa ga dočeka iza vrata, skoči i vikne: "Bu!" a on sve četiri izvrne. I to je bilo bog zna koliko puta, a Ćiridon nikako da se oslobodi, ili bar da je ošine. Vlado mu noću prilijepi komadiće artije na prste od nogu, zapali ih kresavicom, pa hitro skoči u krevet do mene, a Ćiridona stane pomaganje i veli: - "Šta ovo bi, zaboga? Što me, rode, opeče u pomrčini, a niđe ognja da viđu!!" - Mi se tobože razbudimo, pak se čudimo nečistoj raboti. Anđa ga materinski sjetuje da se prekrsti i da govori ove riječi: "Pomozi mi, bože, vještica mi naudit' ne može!" - jer si, brate, prionjive krvi, pa eto ih na te sama, među nama ov'likima!" Jadnik, ponavlja tu molitvu, dokle ne zaspe. A opeče li ga vještica druge noći, on je uvjeren da je to stoga, što nije liježući govorio one čudotvorne riječi. I šta on nije nama vjerovao, osobito Anđi! I šta on nije činio što mu mi rečemo!...

Pored svega pustoga življenja njekog smo jada i učili. Od molitava, nas troje znadijasmo: Oče naš, Pozdrav Bogorodici i Vjeruju. Ćiridon osta na Oče naš, Anđa je znala čitati sav drugi dio bukvara, odande gdje počimlje: "Mila dičice, pogledajte okolo sebe, pogledaijte na nebo"... Znala je naizust onu pjesmicu: "Blago nama ticama, po zelenim šumama..." Popadiji bi navrle suze samo kad Anđa svu pjesmu izgovori, razmahujući rukama. Vlado i ja čitasmo na sav mah prvi dio, ona krupna i masna slova. Ćiridon osta na prvoj štici: I, Ć, Я, Ю, Ы. Tu je kuljavu gospodu mogao raspoznavati, ali ne na preskok no redom. Ja i Vlado zaviđasmo Ćiridonu, jer smo znali da ga ne misle šiljati u školu.

Borba protiv đeda bješe se pritajila da pomamnije bukne po Petrovu-dne. U to doba rodi Ruža sina. Osmi dan Milo ponese dijete i krsti ga u drugoj parohiji. Đedo tuži vladici popa. Vladika izašalje u naše selo njekog trbušastoga "člena konsistorije". Gospodin člen ne htjede otsjesti ni u krčmi, ni kod kneza, ni kod nas, nego mu sluga napravi sjenicu iza crkve, i tu stane ispitivati krivce i svjedoke. Svijet napuni groblje. Mi smo virjeli iz pozitka. Člen govoraše kroz nos, šmrčući svakog časa burmut i hladeći se lepezom. Za njekoliko su govorili redom, ali do malo počeše svi grajati jedanak. Siromah člen nikako da ih uredi. Najposlije dosadi mu se, zapisa nješto i otide. Sjutradan đedo pođe za njim.

Đedo se vrati deseti dan, "pobjeditelj na cijeloj liniji". Onaj pop bio je kažnjen, Milo je platio globu, knez Jovan bio je svrgnut, a kneštvo dopade njekog Gavrana.

Velija radost u našem domu.

Bogme i veći dio seljana omeknuše. Oni govorahu: "Ne može se bosti. šut s rogatijem." "Vrana vrani očiju ne vadi". "Ko umije, njemu dvije". "Drž' što je ko uhvatio, a čuvaj se koga je mimoišlo". Tako se govorilo po selu i gotovo svak se umiljavaše đedu.

Nasta mir.

Usred te tišine, Vlada i mene zadesi ne baš nenadna, ali nemila.

Bješe između Gospojina. Jednoga večera đedo nam izgovori dugačko "slovo", kome suština bješe: da ćemo sjutradan s njim u varoš, gdje ćemo ostati i učiti.

U našoj maloj klijeti pri zemlji te noći bješe iskrenoga plača. Kad zorom uranismo, bjesmo blijedi kao mrtvaci. Kad đedo uzjaha, mi se izgrlismo s popadijom, s Anđom i Ćiridonom, pak krenusmo za vrancem, oborene glave kao osuđenici. Tri sahata gotovo ćutke idosmo kroza nepoznate krajeve, dokle stigosmo u našu okružnu varoš.

Stigosmo zarana u varoš. Špiro se ustavi pred jednim vratima, s početka glavne ulice, sprti s ramena dva para tukaca, snimi bisage, pa odvede vranca pravo. U tinji čas sjati se oko nas gomila dronjave dječurlije. Đedo ih rastjera i kucnu čibukom u vrata vičući: "Neka siđe Marta, o-o-oj!" Vrata se otvoriše i stade na prag sredovječna njeka žena, smežurana lica i krmeljivijeh očiju, kojima zažmirka. "Ja sam, Marto, ja," reče đedo. "Ponesi to gore, - pomozite joj! A je li ti gospodar u kući?" Pa, ne čekajući odgovora, uđe. Vlado i ja, uzevši bisage među se, krenusmo za njim uza drvene stepenice, koje bijahu veoma čiste, ali je vazduh bazdio. Na mračnom hodniku zabaktaše sitni koraci i ču se glasić: - "A vi ste to, pope Stevane!! Jesu li to đačići?" U onome sumraku, na prvi mah, ja pomislih da je njeko dijete, pa onda tek viđah da je ženska. Đedo se rukova s njom i viknu nama: - "Kape s glave, pa u ruku gospođu popadiju!" Ja poslušah, ali joj Vlado samo nasloni čelo na prste, pak se izmače. Ona nastavi: - "Jovo će sad doći. Otišao je da pričesti babu Mičića, - onu, znate, samohranicu, što ima svoju kuću na maloj pijaci. Ah, moj gospodine, to vam je čitava priča. Baba bješe ostavila kuću crkvi, ali se umiješa naš visoko učeni gospodin učitelj, koji svuda niče, gdje ga ne siju. Ah, što je to!?" viknu poša drukčijim glasom kad ugleda što Marta vuče. "Zar je to trebalo, a pope Stevane?" dodade tobož prijekornim glasom, ali brzo tegnu ugojene tukce i brzo se sagnu, te izvadi iz bisaga runo oprane vune, dva-tri sirca, njekolike guke miješnoga skorupa, od koga štrbnu grumičak i stade žvakoliti govoreći preko zalogaja: - "E, što je ovo krasan smok, e što je meni mio, ali opet nije trebalo da se vaša gospođa za to trudi... A, što vas ja, kukavica, zadržavam ovdje? O, bože, bože, gdje mi je pamet? Izvolite, molim vas, za mnom!"

Uđosmo u malenu, vidnu sobu, pretrpanu novim pokućanstvom. Po stijenama drečahu šarene slike.

Sad tek vidjesmo dobro popadiju i ona nas. Bila je poveća od naše Anđe, a jedva što jedrija. Mogla je imati oko sedamnaest godina. Kose bijaše kovrčaste, očiju plavijeh, lica pravilna, usana rumenijeh, ruku i nogu kao u djeteta - ele prava lutka.

Đedo hučući izvali se na divan, koji zakrkta pod njim. Ona uzdahnu iz dubine srca, pažljivo sjede na jednu široku ispunjenu stolicu, a mi se zbismo u kraj da joj nijesmo pod očima. "Pa kako gospođa Simuna i ostala djeca?" - "Fala bogu, eto živo je svako." - U taj mah zovnu je Marta, te pošto prošaputaše na vratima, vrati se poša, pogleda kroz prozor, sjede prema nama dvojici, omjeri nas pogledom, a s nas pođoše joj oči duž prtenoga ćilima, po kome se jasno viđahu tragovi đedovijeh potkovanijeh čizama. Opet ona uzdahnu i započne: "Nema ga još. Biće doista umrla - bog da je prosti! Ah, moj Jovica prekide se od posla. Ove godine silni bolesnici, pak služba u crkvi pa katihizis u školi, pak fizite bez kraja - šta mislite, ovo nije selo, nego se mora gotovo svakog dana praviti i vraćati fizite. Eto baš onomad posjetio nas je novi sudac sa ženom. Juče je bio latinski paroh - zamislite: poslije deset dana vrnuo nam je fizitu, sram ga bilo! Blago vama, bar na selu nemate takijeh glavobolja!" - "Bogme, snašo, imamo mi na selu pokrupnije glavobolje od tijeh vaših fizita i potrkušica! Trebalo bi da pitaš... da pitate moju Simunu, pa bi znala... pa bi znali kako je popadiji na selu!"... Sad miješajući "ti" i "vi" đedo stade pregrštima izručivati svoje nevolje. Mlada gospođa ne slušaše njega, nego stade pažljivo motriti čas mene, čas Vlada, ali opet više Vlada, koji je uvijek svojim lijepijem stasom i licem plijenio poglede. Iznebuha prekide ženica staroga:-"A koji je vaš sin?" Đedo izdrelji oči put nje. Ja, znajući kako je goropadan kad mu ko pretrgne jadanje, rekoh u sebi: "Bogme ćeš, snašo, sad čuti pjesmu!" -ali se on savlada i pokaza nogom moga vršnjaka: "Eto to je Vlado - ta moja nesreća!" U taj mah zatutnjiše koraci uza stepenice, te ona poteče govoreći: - "Eto Jovice! Je li umrla baba Mičića, a?"

Njeki kozji glas veknu na hodniku:

- Ni đavola joj! varaju babe, jadna, a osobito ova, što je prevarila boga svojom kućom! Poslije pričešća, polokala je punu zdjelu kave s mlijekom! Ni đavola joj, kad ti kažem!

Nakon tijeh riječi, ču se šapat, pa ponovo stade dreka:

- Dakle je došao pop Stevan i doveo dječicu!... Na, ostavi petrahilj i trebnik... O, ljubazni u Hristu brate, o ljubazna dječice!... Gdje su, kamo ih?

Uđe pedalj popića, crn u licu, ispijen, iskezio zube, brada mu riđa i prorijetka, oči kao u našega Ćiridona. Vjerujte bogu da je toga časa uljegao jarac u popovskijem mantijama, ne ćah se više začuditi, nego što se začudih tome popu Jovici..." Ded, pogodi koje je sin popa Stevana? - reče mu žena.

Jovica napravi mudro lice pa obrnu meni glavom, pa Vladu, pa me uhvati za ramena: "Ovo je!"

Ženica zapljeska rukama i udari u smijeh te jedva izgovori, drmajući Vladom: - Ovo je u-jak, ha-ha, ujak Vlado!"

Moj se ujak namrgodi, a meni bi krivo - ta niko mi do tada ne reče da nalikujem na đeda.

Pop Jovica stade provlačiti svoje suhe, studene prste kroz naše guste kose i veli: "E, ovo, brate, ne valja, ovo treba odmah maknuti!"

- I ja sam mislio na to, - reče đedo. - Sad ću ih otpraviti, čim dođe seiz.

Pop Jovica uze mene za kraj od gunja, pa, treskajući njim, poče nješto talijanski. Đedo je slabo govorio taj jezik, te pošto promuca njekoliko riječi, izdera se na nas da se tornjamo iz sobe. On se ćaše uvijek tako naljutiti na nas kad bi slušali kako on slabo "prkela".

Mi to jedva dočekasmo.

Na hodniku Vlado stište pesnicu i zakovrnu očima.

Za vratima što bijahu na dnu hodnika začu se tutanj, pak se otvoriše i izađe njeka babuskera, noseći vjedro na glavi. Vidjesmo da se iza njih ispinju druge stepenice. Na naše pitanje da li i ona služi u popa, odgovori baba oprho:

- Pop Jovica drži gaj apartamenat, a gore su moji gospodari, dakle, ako tražite popa, zarucajte tu, - ali se vidi da ste divljani! - i baba ode bobonjeći.

Do malo izmigolji iz krajnje sobe Marta noseći kave.

- Kaži nam, Marto, kako je ime popadiji?

- Dušo, mojoj gospođi ime je Lela, - tako treba da je zovete: gospođa Lela, a ne popadija!

Mi odosmo k vratima otkuda bješe sluškinja izašla, te ih otškrinusmo. Pogled nam srete visoko ognjište i na njemu se skrklo njekoliko lonaca; na zidu, u polici, dva niza krugova i zdjela; pod tijem, o konopcu, tava, kutlača i cjedilo; u nuglu jedan krevetić. Sve to bješe novo i siromašno, a u kujini jedva bi moglo stati petoro čeljadi.

Brzo otvorismo druga vrata i odmah se dosjetismo da će to biti naša soba. Na daskama dvije posteljice; među njima sto i na njemu zemljana rukomija; pred njim klupa.

U trećoj sobici bješe široki supružanski krevet, pokriven bijelim platnom. On se toliko razbanio u onoj tjeskobi, da jedva ostavi mjesta jednom divanu, jednom stolu i trima stolicama. Na stijeni, nad uzglavljem, višaše slika Bogorodičina, izrađena do pasa na platnu.

Živo se sjećam kako me gušaše ta varoška tjeskoba, kakvo mi preziranje izazva ta naduta i uglačana siromaština.

Mi se vratismo na kraj "apartamenta", pred prijemnu sobu, gdje se bješe zametnuo živ razgovor. Čusmo ove riječi gospođe Lele: - "Istina je, moj gospodine, djeca hoće da jedu, a opet dobro je sve s mjerom, radi njihova zdravlja. Ja mislim ovoliko je dosta: ujutro po čašu mlijeka, u podne, kad je mrs, po malo supice i mesa, a kad je post biće i onda supe i smoka, uveče što bog da." Đedo reče: - "Oni su navikli da jedu hljeba kad god hoće, zato, povrh naše pogodbe, ja ću vam šiljati domaćeg hljeba, pa im dajite među obrocima". - "Eto tako, baš dobro, vrlo pametno!" viknu pop Jovica. Špiro dođe u taj mah. Pop Jovica, držeći među prstićima srebrn novac, reče mu:

Ti znaš gdje je Kosta berberin? Ondje, znaš, prema latinskoj crkvi. Dakle, povedi djecu k njemu i reci mu da ih ošiša do glave, onako baš po đačku. Evo ti vijorin, pa podaj Kosti polak a za ostalijeh šest libara kupi peču sapuna u moje tašte, - ti već znaš gdje je njezin dućan. Možete do užine natrag!

Vlado briznu plakati. Žao mu mrkih zavijenijeh soluvića i perčinčića, što mu u hodu kuckaše po plećima. Ja sam bio tvrđeg srca, premda ne žaljah manje moje plave peleše. Špiro razjapio usta - misli se i misli, pa reče:

- Otprilike rule, znaću ja sve to učiniti, nego evo ti jada: crkosmo od gladi, vranac i ja.

Đedo mu dade trošak, te pođosmo.

Sad tek naparismo oči, gledajući nizove visokih kuća i dućanske izloge pune "blaga božjeg"; pa seljake primorce i "vlahe"; pa šarene općinske stražare sa sabljom o bedri; pa njeke ljude obrijanijeh brkova i sa ćupovima na glavi; pa njeke žene u suknjama, koje se pri dnu nadule kao izvrnute kape; pa... bog zna što još. Gledajući sve to, u jedan mah, a prvi put, Vlado i ja ne znasmo čemu da se prije načudimo. Ali ja se najviše divljah Špiru, koji je, hodeći, gledao preda se i pljuckao svakoga časa. "Vaj, koliko si puta ti bio ovđenak!" rekoh.-"Vaj, ne zna se ni broja!" - "Ama, po bogu brate, je li moguće da je Zadar veći!?" - "Valaj, otprilike rule, sve bi se ovo moglo obrnuti u Zadru, kao jaje u rešetu!" - "O, pobogu brate, a baba Simuna pričaše da ovđenak živi dvadeset i pet stotina duša!" - "E, otprilike rule, a u Zadru će biti više i od hiljade!"...

On nas predade u berbernicu, pak otide da "založi" vranca i sebe.

Majstor Kosta bijaše omalen, crvena nosa i bažđaše rakijom. Njegov šegrt bješe mlada njeka mrcina, ćos i bez krvi u licu. Ja dopadoh ovoga. Ne znam šta nam više dosadi, ili njihove tupe nožice, ili njihova bezbrojna pitanja, dokle Vladu ne prevri, te reče: "Ded' batalite, lacmani! Nijeste vi plaćeni da vas ispovijedate, nego da nas ošurite".

Iz berbernice svrnusmo u jedan šareni dućanić, gdje za tezgom sjedijaše njeka žena, naduta i crvena kao tenac. Konjušar joj kaza ko smo, a ona udari hvaliti svoju Lelu, "koja je vina gospođa, koju treba da slušate više nego majku, i da joj nikada ne izgubite "rišpet", jer je vaša majka seljanka, od koje nijeste mogli primiti vospitanije..."

Odatle brzijem koracima vrnusmo se kući naših "vospitatelja", gdje nas Špiro ostavi, predavši nam sapun.

Podne bijaše prevalilo.

Na vrhu stepenica zapahnu nas "blagovonije" od vruća jela iz srednje sobe. Tada tek osjetismo da smo mrtvi gladni, te Vlado naglo otvori i uđosmo. Đedo sjedijaše leđima uza široki krevet, pušeći iz čibuka; njih dvoje prema njemu, kaljkahu zube. Pop Jovica, čim uđosmo, raširi ruke, kao od čuda, i zavika:

- Zar tako da se ulazi!? Aaaa, to ne valja, to ne smije biti! Treba da zakucate na vratima, pa pošto odgovorimo: "Slobodno", uđete lijepo i lijepo se poklonite i svaki reče; "Moje počitanije", pa u ruku poljubite.

Lela je pridušivala smijeh motreći nas onako šiškavijeh glava. Ona nas povede u našu sobu i polijevaše vodom. U povratku Vlado reče plačnijem glasom: "Ja, boga mi, ne znam izgovoriti sve one riječi, a crkoh od gladi! Daj mi, popadijo, tako ti nebesa, daj mi komad kruha!"... "Kako ti to meni govoriš?" reče nevjesta, milujući ga po glavi. "Nijesam ja tebi popadija, nego gospođa Lela i govori mi "vi", a ne "ti". Zasad nećete govoriti: nikakvijeh riječi, no sjedite i jedite!"

Oni nastaviše razgovor, a mi u tren smazasmo po tanjir "supice", po komadić varena i pečena mesa. Jovica nam je brojao zalogaje. Tada vidjeh da mu je teško sastaviti usne, stoga se neprestano ćerezuba. - "Gadni Kezo!" rekoh mu u sebi. On natoči dvije čaše vode i pouči nas kako je vino i kava otrov za djecu. "Je li tako, u Hristu brate?" prekide đeda. Ovaj mahnu glavom da jeste. Meni bi navrh jezika da povrnem đedu kako sam stotine puta od njega slušao da vino "drži" čovjeka, da se vinom i djeca liječe i da smo mi, najposlije, navikli na vino. Taj je moj odgovor, valjda, Lela pročitala na mom licu, te nam sa njekoliko kapalja zarumeni vodu. Đedo nastavi pričanje kako je u Zadru prošao zbog skorašnje parbe. Ja sam toliko puta slušao kako on to priča {u onijem godinama kada se sve dobro zapamti, kao što vidite), da se i sad spominjem kako je on to razređivao: - "Ja vladici: "Vaše visokopreosvjaščenstvo, ugled i dostojanstvo Crkve i svjaščenika"... A vladika meni: "Oče Stevane, ne podobajet svjaščeniku prjati sja!"... "Jest, vaše visokopreosvjaščenstvo, to je bilo vo vremja ono kad je svjaščenik od naroda poštovan bio, ali se danas narod preobrazio". Pop Kezo iznese svoju čegrst na učitelja, zato što je ovaj pregovorio babu Mičića da svoju kuću ostavi školi. Dodade i ove riječi - koje su mi docnije često ka um padale: "Čudim se kako ne preslovi babu da ostavi kuću njegovoj sestri, koja i tako nema prćije."

U njeke pop Kezo skupi usta, koliko ih je mogao skupiti, zatrepta očima i kihnu.

- Štaaa!? Zar ni to ne znate šta treba činiti kad stariji kihne? - pita nas on.

Vlado i ja zgledasmo se.

- Treba ustati, pokloniti se, reći "na zdravlje", a u isto vrijeme strugnuti nogom ev' ovako, razumijete li? Nemojte da vam drugi put to ponavljam! A i sve ostalo što sam vam kazao zapamtite, jer bi vi već morali znati blage običaje. A sad još nješto. Meni je jedna ptica kazala što ste govorili u hodniku sa onom ženom ozgo. Pitali ste je ko obitava gore, koliko kirije plaćaju, koliko ja plaćam - i take stvari, za koje... - Sad opet kihnu.

Vlado i ja ustadosmo, te kad ćasmo da previjemo šije i da strugnemo nogama, spopade nas neodoljivi smijeh. Popića malo ne udari kaplja, a đedo svrnu čibuk. Srećom našom u taj mah zakuca njeko na vratima, te uđe visok, riđ čovjek. Ponudiše ga vinom, a nas poslaše u našu sobu. Mi tu odahnemo, kad ali eto ih svijeh za nama.

- Sazujte opančine i svucite gunjeve! - naredi đedo.

Pošto to učinismo, onaj čovjek njekom trakom izmjeri me preko pleća, oko pasa, oko stegna, od prepone do koljena, od koljena do pete, pak stopalo izmjeri unakrst, i sve to zapisa. Ja sam drhtao kao prut. Pa onda to učini Vladu. Kad pođoše, đedo zatvarajući viknu: "Bukvar u šake, beštije, i da mrdnuli nijeste!" Ja priklonih uho na ključaonicu i čuh gdje dugonja govori: "Najbolje će biti da ih uzmete gotove! Ja ih imam gotovijeh, te po ovijem mjerama lako će ih biti skratiti, a, djeca se mogu preobući još danas!" ... "Dakle, govor je o haljinama, a bog zna što sam pomišljao!" rekoh veseo. "Neka ih đavo nosi! Može im biti da mi nataknu i rogove, a ne samo lacmanske odore, pošto su me već onako nakrasili!" viknu Vlado pa leže, a ja za njim...

Marta nas je, ne znam u koje doba, drmusala vičući: "Ustanite brzo da se preobučete, e će sad popovi po vas doći!" Mi onako dremežljivi svukosmo nazupke, benevreke, kružate i gunjeve, što je sve bilo od lijepe domaće vune, a natrpasmo bječve, pantale, prsluk i jaketu od štofa kavene boje. Meni se učini da sam go, a nikako da što mogu stegnuti oko sebe. Zatijem, na silu ugnah moje seljačke široke stope u čizmice, pak još natakoh "pečurku" na glavu i - prvo preobraženje bješe svršeno!

Pošto Marta zgužva naše ličinke u bisage, dođoše đedo, Kezo i Lela. Ona zapljeska rukama diveći se Vladi. "Pravi gospodičić!", veli, "a i ovome ne ide loše! Sad ćete lijepo za nama u šetnju, i pazite koga god mi pozdravimo, pozdravljajte i vi sa škrljakom u ruci!"

Lela iđaše među popovima. Za njima mi se gegasmo kao guske, kao nenavikli potpeticama. Lacmanija se niže mimo nas i sve se jedno drugom klanja i dovikuje: "Moje počitanije!" "Bona sera!" "Sluga sam!" "Službenica vaša!" itd. Mi neprestano skidamo i natičemo naše ojađele pečurke. Jedan put zaori se grohotan smijeh iza nas. Poznadoh Špirov glas. Meni krv pojuri u mozak, pomislivši kako će on pričati seoskoj djeci našu bruku...

Đedo nas doprati do vrata, pak ode u krčmu na noćište. Mi pojedosmo po komadić studena mesa i hljeba. Dok je to trajalo njih dvoje čevrljahu talijanski. On se najedi na nju što dade Vladu kriščicu jabuke, pak zovnu Martu, koja ponese svijeću pred nama, te odmah zaspasmo.

Probudih se gladan, i baš da zovnem babu Simunu, kad li čuh jecanje. Sjednem na krevet i gledam u čudu oko sebe, a to moj Vlado ščućurio se pod sukancem, pa grca. Tada se osvijestih, te briznuh i ja u plač. Krmeljuša donese nam po čašu mlijeka i po krišku hljeba. Pošto jedosmo. Vladu se otvori šala, te stade podražavati popa "Keza". To izaziva sve ostalo što vidjesmo i čusmo od juče, te sve počesmo ismijavati. Ali u jeku našeg veselja stvori se đedo među nama, te nam odalami po njekoliko čibuka i zapovijedi da idemo za njim u školu.

- To je moralo biti! - šapnu mi Vlado, kad bijasmo niza stepenice. - Trebalo je da nam krsti novi tur!

S kraja glavne ulice svratismo u sporednu, pa uđosmo kroza jednu veliku svedenu kapiju, pak uza strme kamene stepenice, pak kroza dugačak mračan hodnik, najposlije stigosmo pred jedna vrata, više kojih pisaše na crnoj tablici: "Srbska fondacionalna škola". Kad uđosmo, ustade oko dvadeset đačića poređanijeh u četiri klupe i ustade iza katedre čovječuljak jedan, pognutijeh leđa, blijed, dugačka, crna brka. Vidjelo se da nam se učitelj nadao, jer, bez riječi, namjesti nas s kraja prve klupe i stade nas preslušavati iz bukvara. Ja se začudih njegovom debelom glasu. Kako smo lako čitali iz prvijeh listova, on listaše dalje i dalje dokle ne počesmo zapinjati. Tada nas izazva pred tablu i zamaha nezadovoljan glavom na moja nezgrapna slova. S Vladom bi još gore. Učitelj se obrnu k popu i reče: "Sasvim je moguće, gospodine, ali do njih će biti!" Đedo mu povrnu: "Samo vi njih ne štedite, gospodine, nego udrite, posvetila vam se!" Po tome obrnu se put nas namrgođen: "A vi dobro zapamtite što ću vam evo reći pred gospodinom i pred vašim drugovima. Ako do Božića ne pređete u vtoru klasu, ja ću vas dići iz škole, pak ću, tebe, Vlado, dati ujaku da mu paseš koze, a tebe ću namjestiti na očinstvo, kod tetka Mila, da mu izmećariš i da te on ispravlja, kako bude umio. Vjerujte da će pop Stevan održati riječ. Zbogom!"

Učitelj uprepašćen kroči natraške od mene.

- Šta je tebi dijete? ... Držite ga! Sva se škola uzbuni, Vlado me stište za ruku. Kazivali su mi docnije da su mi oči bile zakrvavljene i da mi se svaki mišić tresao. Pošto jedva razglavih vilice, izgovorih na pretrg:

- Gospodine, bite me koliko hoćete, ali nemojte me izagnati, jer ću se radije utopiti, nego li služiti tetka Mila.

Učitelj mi nasloni ruke na ramena. Njegove uzane grudi, pod pepeljastijem prslukom, nadimahu se preko mjere. Podugo je tako potrajalo u najvećoj tišini, dok se ja usudih podići oči, a kad nam se pogledi sukobiše, tad mi se učini da se njegovo lice preobrazilo i da me njeko drugi - njeko s onoga svijeta - kroz njegove oči gleda, te me trnci podiđoše i ja briznuh u plač ljubeći mu ruke. On mi se ote, daveći se od kašlja, pa nješto reče đačiću do mene, a ovaj me uze za ruku i povede kroza hodnik, u drugo krilo kuće, koja bijaše na P. Tamo su bila troja vrata, najdalja od nas otvorena. Drug me uvede u malu sobu, gdje se dimilo švapsko ognjište, od gvožđa. Iz te kujnice prolazilo se kroz vrata unutra; ona bijahu pritvorena. Mali ih turnu, te ugledah bijelu, gotovo praznu sobu sa jednim krevetom i najpotrebnijim namještajem, a na prozoru mnoštvo lonaca sa cvijećem i jednu ptičicu u krleci. Kroza tu, u trećoj sobi, viđeh šaren duvar, komad jedne slike, komad ćilima na podu, pa onda zašušta nješto, pak izađe visoka tankovijasta ženska namještajući rukom kosu.

- Šta je dječice? - zapita umiljatim glasom smijući se, te dva niza bisernijeh zuba sinuše, a dvije rupice utonuše na bijelim obra zima; crne joj oči pod savijenim trepavicama čudno sijevahu, ali opet blago. Meni se učini da samo carica tako može biti, i toga časa poželjeh da mi se pretvoriti u mravka, da me ona zgazi svojom nožicom.

Đačić ispriča što je sa mnom bilo, a ja slušah oborene glave. Ona mi dade čašu vode, opruži mi haljine, pa, milujući me po glavi, reče: "Ti si mala zvijerka, ali ćeš se, malo po malo, upitomiti i postati dobar đak, je li?" - "Hoću!" rekoh iskreno i poljubih onu nježnu ruku, za koju odmah pomislih da bi svojom tajnom silom ukrotila i strašniju zvijer. Pošto se odmakosmo, ja navalih pitanjima, te doznadoh da je ona djevojka sestra učiteljeva, da joj je ime Milica, da gotovo nikud ne izlazi i da će naskoro poći "u njihovu zemlju". - "A gdje je ta njihova zemlja?" zapitah. "Bogme, ja ne znam, tamo negdje daleko. Moja mama kaže da je gospođica navikla živjeti u ljepšem mjestu neto što je naše." - "Bogme, to je meni žao, jer mi se čini dobra!" - Đačić me koso pogleda - čisto mu bi krivo što nijesam prekouvjeren da je ona dobra.

Ja skrušen sjedoh do Vlada i počeh prepisivati iz bukvara na tablicu; to činjaše sav prvi red. Drugi je prepisivao nješto sa velike table na artiju. U trećem i četvrtom mrmoljahu iz knjiga. I gospodin, jako ozbiljan, nješto čitaše. u njeko doba tresnu on palicom o sto, te svak ućuta. Ja naperih uši, ne dižući glave. "Milane govori lekciju!" Njeki iza mojih leđa poče govoriti u njekom strašnom jeziku, ali je jako zapinjao. Zapamtio sam jednu riječ "mjestoimenija", koju često ponavljaše, te se domišljah šta to može biti. Gospodin mu prosto reče: "Sjedi. Vidiš da ne znaš! Srami se!" pa prozva drugoga, koji je čevrljao gotovo da ne preduši, dokle ga gospodin ne prekide: "Vrlo dobro, dijete moje, sjedi!" I tako je to trajalo. Gospodin je kudio i hvalio na izmjenu, istijem riječima, istijem glasom, pak im priđe i poče dalje objašnjavati. Ja sam se čudio velikom njegovu strpljenju, a i žao mi ga bješe, jer od silnoga naprezanja jedva mogaše izgovarati. Zatijem pregleda i ispravi svaku pismenu radnju, pa onda iznemogao sjede na svoje mjesto.

Već se primicaše i podne, te djecu obuze običan nemir pred raspustom. U tome se nenadno otvoriše vrata i uđe ponosita gospođica. Svi ustadosmo. Ja primijetih kako se jedanak sva lica razvedriše i svi se pogledi veselo stekoše na krasno božije stvorenje i ja prvi put osjetih nov osjećaj - djetinju surevnjivost. Ona pristupi k bratu, uze ga za ruku i reče: "Ti si se opet umorio! Sjedite, djeco. Koji je od vas opet gospodina naljutio, a?" ... Pogledah Vlada, da mi je poznati šta on misli. On se sav zajaprio i iskolačio oči od velika čuda. To mi bješe milo. Gospođica prošapta nješto bratu, pak pođe natrag, opet onako lako, kao da ne dodiruje zemlju. Dvojica krenuše za njom. "Stanite!" reče im gospodin. - "Ali, gospodine, naš je red!" odgovori jedan od njih. "Dobro, ali pričekajte da svršimo molitvu!" reče on krsteći se.

Po tome otrčaše ona dvojica, a mi izađosmo mirni kroza hodnik, malo življi niza stepenice a već u trijemu i na ulici dadosmo maha srcu, zagrajasmo, motamo se jedan oko drugoga, pak se zbiše svi oko mene i Vlada, pitajući nas i pomalo zadirkujući. Jedan mi reče: "A što? Ti si se htio ubiti?" Ja se postiđeh. - Prvi me put u mom kratkom vijeku obuze stid pred jednim djetetom. Vlado htede da nasrne na njega, ali ja stadoh među njih preklinjući ga da ne zameće kavge prvoga dana. Većina se djece prepade od Vlada. On se stade kočoperiti: "Znate li, vi sitneži, da mi se po četiri nećete zgrijati u šakama! Znate li vi da smo mi sa Tromeđe, gdje su ljudi zmajevi!" ... "A znaš li ti da ću te ja javiti gospodinu, ako ćeš ti tako!" povikah ja, ali čim to izustih, začudih se veoma sam sebi. Da zabašurim stvar, prišaptah mu da sam ja to navlaš rekao da ga spasem, jer sam tobož uvjeren da to ćaše koji od drugova učiniti. Trećaši i četvrtaši smijahu se toj komendiji, i njeki čikahu moga strašnog ujaka. U tome, krene nas većina ka glavnoj ulici, a ostali drugijem pravcem. Gredom doznam da su ona naša dva druga otišla da crpaju vodu iz avlije za gospođicu; da to redom čine i da jedva čekaju.

Kad izađosmo na glavnu ulicu sukobismo se s gomilom djece u svakojakoj nošnji. "Evo ti lacmančića", reče jedan postariji naš drug "pa ako si zmaj, ded okušaj se s kojim od ovijeh!" Moj Vlado smjesta planu, ta hoće da juriša na lacmančiće, ali ga ja opet umirih. Bijahu to katolička djeca iz osnovne škole. Kako ih je bilo dva-tri puta više nego nas, ne bojahu se, nego izazivahu; njeki se očeša o kojega našega, njeki viknu: "Rkaći", ali i oni primiše uzdarje, jer ih zvasmo bunjevci, lopataši itd.

Ručasmo - to toliko da se broji e ručasmo - njekoliko ožica supice, mesa i hljeba, kao da bjehu presvlake, ili kao da mi bijasmo mačke, a ne zdravi seljačići. Kezo je neprestano govorio talijanski sa ženom. Ona ga jednom prekide da nas podrugljivo zapita jesmo li vidjeli visokorodnu gospođicu? Meni bi teže nego da me je ćušila ali se brzo sagnuh, kao da mi je što panulo. Lela opet dade Vladu nješto ispred sebe, pa onda i Kezo ponudi mene nječim, pitajući me jesam li sit. Ja ne htjedoh primiti, nego mu se zakleh da sam pun do grla, pa ga poljubih u ruku i pođoh da učim. To mu se jako dopade, te me čak i pomilova. Vlado prosu na mene svaku bruku u našoj sobici. "Ti se", kaže, "ulizuješ Kezu i lažeš mu, ali ja ću njoj nasamo reći da ja ne mogu živjeti o onome".

Prvoga časa poslije podne bijaše računanje mlađim razredima, a stariji pisahu. Vlado i ja znadijasmo brojati dokle hoćeš, pa i zbrajati i oduzimati., onako pomalo "od naravske". Kako li se ja začudih kad jedan moj vršnjačić izgovori napamet "tablicu" množenja: dva puta dva, četiri; dva puta tri, šest itd. sve do deset puta deset, sto. Pa još je znao i na preskok. Kako su to govorili redom njih desetak, ja sam dobro pazio, ponavljajući u sebi njihove riječi, te se na kraju javim gospodinu da me presluša. On se ne malo začudi i ja započeh, ali se već pobrkah u četiri puta četiri, na veliko zadovoljstvo svijeh đaka, a najviše moga ujaka. Pored svega, učitelj me pohvali i objasni mi da će se to od mene tražiti u "vtoroj klasi".

Drugoga časa nastade "pjenije". Učitelj zamaha prutićem, a svi mlađi, osim mene i Vlada, zapojaše složno malo "Gospodi pomiluj". Zatijem okuša Vlada, koji je gakao kao vrana. A kad ču mene, opet se iznenadi, jer sam imao jasan i umiljat glas. On me maličak ispravi, pak me smjesta pridruži k ostalijema. Tako je bilo i sa "Tebje gospodi", "Podaj gospodi"" i "Amin". Vladu, poslije uzaludnog ponavljanja, bi naređeno da muči.

Pa onda stariji, gledajući u kretanja palice i učitelju u usta, zapjevaše veliko "Slava ocu". Kad se raziđosmo gospodin je kašljao jače nego pred podne.

Eto tako se, malom izmjenom, ponavljalo u školi, a tako i kući, te nam se nizaše dan za danom.

Špiro i drugi seljaci donošahu pogače od babe Simune, te Kezo već ne kupovaše hljeba ni za se, a nama se rezaše po kriška, pred večeru. Đedo je dolazio bar jednom u mjesecu, a nikad praznijeh ruku, niti se ikad vrnuo kući, a da ne ostavi na Vladu traga od svoga čibuka. Mene nije imao zašto biti. Svak me hvaljaše kao dobra đačića, a najviše gospođica Milica, oko koje sam neprestano oblijetao, nudeći joj svoje usluge. Samo je Lela drukčije mislila o meni. Ona jednom reče đedu preda mnom: "Vidite šta ja mislim o Vašem unuku. On se umije pretvarati kao zmija i zametati tragove svojim "galijostvima", pa zato prolazi dobro, i zato ga svak hvali. A vaš Vlado, on je suviše otvoren, on prizna kad što i natajno učini. Vjerujte, pope Stevane, da će iz Vlada izaći čovjek, a za ovoga ne znam!" ... Božićnjega posta proturismo se oba u "vtoru klasu". Učitelj je gotovo polovinu zime odležao, te ga zamjenjivao pop Kezo. Razumije se da su batine cvjetale na sav mah. Na proljeće učitelj se pojmi, te je, jadnik, udvojenim radom naknađivao propušteni posao. Na vaskršnjoj leturđiji ja sam čitao apostol. Sav pravoslavni narod okružne varošice (jer se sav mogaše smjestiti u crkvi), sav, rekoh, osim jedne jedine duše, bijaše zanešen mojim pojanjem. A ta jedna jedina duša, kojoj bijaše odvratan moj glas, bješe šjora Lela, koja po službi, pred crkvom reče drugama: "Ja, boga mi ne znam čemu se čudite! Zar je ono lijep glas?" ali joj gospođica Milica smjesta odgovori: "Nemojte tako! Ja vam kažem da bi se malome usred Karlovaca divili!" - Te razgovore ja nijesam čuo nego su mi ih pričali drugovi.

Brzo protekoše još tri mjeseca, pak stiže i strašni dan ispita. Đedo dođe naročito. Škola je bila puna. Mučenje je trajalo od svijeta do mraka, - to toliko što se predušilo o ručku. - Pop Kezo je svakoga časa nezadovoljno mahao glavom, učitelja je davio kašalj, roditelji su se crveneli kako koji čuje da je prozvan njegov sin, mi smo drhtali i brkali se i na najobičnija pitanja, Kad bog htjede dođe kraj i tome, pak nastade svečano "čitanije klasifikacija pravoslavnih učenika srbske fondacionalne škole u..." koje započe pop Kezo sa katedre. "Aćim Jovičić, sin Petra zemljotjažatelja iz H iz nauke hrišćanske: slabo, iz srbskog jezika: dobro itd." Svi, roditelji i djeca, udariše kašljati pošto čuše presudu prvome đaku. Pa opet nastade tajac. Vladimiru D.... ću, sinu svjaščenika Stefana, pročita: dobro - dobro - dobro, sve do kraja. Đedo ljutit zamaha glavom. Kad čuh svoje ime, ja se ponosito ukrutih - znao sam da sam prvi u razredu, a kad čuše svi da imam u svakom predmetu "s prevashostvom" i da mi je glavna bilješka "prva klasa s prevashostvom" i da mi je za nagradu određena knjižica, tada nasta žamor, opće odobravanje, te i đedo mi prijateljski "verma" glavom...

Mi smo sa Špirom hodili prečacima, te stigosmo do na pomol sela, a đedo daleko izostade iza nas. Kad ugledasmo našu kuću, vidjesmo gomilicu čeljadi pred oborom. Do malo poznadosmo da su to baba Simuna, Anđa, Ćiridon i njekoliko žena sa djecom D... ića. Tada Vlada i ja potekosmo u sve mahove, te bez daha dopadosmo među njih. Grljenju i ljubljenju ne bješe kraja. Čujahu se isprekidani uzvici! "Ubila ih škola, dušo! ... Preobrazili se, srećo moja!... Gledaj samo kako su bleđani i tanušni u ovijem haljinama!" Razumije se da je baba plakala, kako odavno ne bješe, da nas je smjesta nakljukala i preobukla u naše ruho.

Uglavnome ne bješe velike promjene na Tromeđi. Anđa bijaše porasla i utanjila se, te je sad noćivala uz mater; Ćiridon je bio gluplji i radišniji nego prije; stari crkvenjak umro; jedan pristav pokrao tetka Mila, ponio mu nješto oko osamdeset cvancika; novi knez tobož pomirio zeta sa đedom, te sad nazivahu boga jedan drugom kad bi se sreli; bijesni Dimitrije D... ić dopao tamnice stoga što je ranio nožem čovjeka njekog; Smiljana se obliznila, jednoj ženi D... ića uzele se noge, te ni da mrdne sobom - i još štošta.

Opet počesmo po staroj navici, te je vazda bilo komendije sa Điridonom, i dosade susjedima, i čibuk je đedov imao posla, i baba je jednako imala uzroka da se sita isplače i - sve na dlaku kao i prije do sjutradan po malom Gospođinu dne, kad nam bi naređeno da se spremamo. Vlado i ja pokunjeni u babinoj sobi oblačimo lacmanske haljine; ona, šapćući molitve, slaže nam rublje u bisage; Anđa naslonila čelo na staklo od prozora, pa čupka rese na svom sadaku. Kad bismo gotovi, ja dršćući rekoh na pretrg: "Čuješ, bako,... ja kod popa Jovice neću, neću! Reci đedi da ja kod popa Jovice neću, pa ako će me sad ubiti, nego neka me stavi kod učitelja. A, boga mi, ako me namjesti kod učitelja, svršiću oba razreda za godinu". Kad to rekoh, pobjegoh iz kuće, pa preko vinograda, pa čak u gaj, gdje sjedoh na tratinu, misleći o zlu. Ne znam koliko sam tu čajao, dok me trgne Anđino dozivanje. "Hajde", veli, "đedo je popustio". Ja u kuću s malom dušom. On me dočeka svojim najgorim pogledom. Ja ponovih istovjetne riječi kao i babi, i na moje veliko čudo, on sam zamaha glavom pa reče: "A jesi li ti siguran da će te učitelj primiti u kuću?" - "Jesam siguran da će mu još milo biti!" povrnuh. - "Dobro, ako je tako, viđećemo. Gotovo je bolje da se ova dva đavola razdvoje!" završi đedo, gledajući babu.

Ne samo da pođoh veseo, nego kao da mi krila bjehu porasla. Ni Vladu ne bijaše žao što će sam ostati kod Lele, - to sam mu čitao u očima, premda on tvrđaše protivno. Čim stigosmo u varoš, ja otrčah k učitelju i kažem mu da je đedo voljan dati me njemu. On se tome začudi, ali ga gospođica uze na stranu, te šaput, šaput s njim, a utoliko i đedo dođe, te se sve troje zatvoriše. Ja se ukočanjih u hodniku, moleći boga da me usliši. Najposlije izađoše. Učitelj smignu ramenima i veli: "Pa, eto, neka bude, ali, znadi, spavaćeš u kujni i moraćeš održati riječ da svršiš treću i četvrtu klasu ove godine. A misliš da je to lako? Moj sinak, trebaće da dan i noć piljiš u knjigu" ... Ja obrekoh da ću, tijem više što se i Vlado bješe poduhvatio da će isto ispuniti što i ja, a pop Kezo se podjemčio za nj.

I škola započe. Ja sam bio najsretniji i najvredniji od svijeh đaka. Nije više trebalo da se obređuju na vodu, niti je gospođici trebalo da se praši metući sobe, niti da mrči svoje lijepe ruke čisteći obuću. Ja sam dopirao na svašto, a imao sam i vremena da ih proglušim čevrljajući iz katihizisa, gramatike, čitanke i talijanske početnice. Za stolom neprekidno sam dosađivao gospodinu različitijem pitanjima. I Vlado svojski bješe prionuo, te poslije tri mjeseca mi sjedismo u četvrtoj klupi. Ja daleko bijah odvojio od njega, ali opet ni on ne bijaše pošljednji. Mi smo se lijepo pazili, iako smo se izvan škole ređe sastajali, ali o Kezu i Leli ne govorasmo nikad. Gospodin je bolovao manje nego li prošle godine. Ja sam ga uz gospođicu dvorio, a i inače pogađah mu svaku želju. Pop Kezo pokuša u dva maha da me obori u katihizisu, ali kad vidje da mu je uzalud, okanu me se. S početka po Spasovu dne vjeri se gospođica za jednoga trgovca iz varoši. Bio je taj mladić ljepotom prema njoj, ali pameću ni sluga joj. Otkad vjerenik poče dolaziti svakoga dana pred veče, otada ja bježah u avliju, gdje sam pretjerano naprezao mozak, tako da me gospodin odvraćaše od toga. I opet dođe đački sudnji dan i opet ja ponesoh svjedodžbu sa "prevashostvom", a Vlado ostade u varoši još dvadeset dana, jer se bješe "provalio" u talijanskome. Najposlije dođe i on kući. Propustiše ga sa "dobro".

Sad nam već ne bješe do uncutarije, jer se bijasmo navikli varoškom životu, a obuzelo nas častoljublje da postanemo sjemenarci, te po vas dan, kloneći se od Anđe lutasmo po gaju, "prkelajući" riječi iz talijanske gramatike. Svi su se kleli da smo se Vlado i ja do kraja preobrazili i da ćemo postati dika kuće D .... ića i cijele Tromeđe. Čak kao da je i đedo pomalo u to vjerovao, pa čak i mi. Anđa nas je malko gledala preko ramena, zbog te naše nadutosti, ali kad krenusmo put Zadra, njoj se ražali više nego ikome.

Vlado i ja uzjahasmo na dvije najmljene kljusine, a na treću Rule bješe natovario naša dva šarena kovčežića i među njih stavio pečeni ovnujski but, pogaču i mješčić vina. "Zbogom ostajte" - "Zbogom pošli!" - Jest, ali kad đedo otkasa na doratu, baba Simuna, Ćiridon, deca, žene i djeca D-ića opkoliše nas ponovo i zagrajaše. I Rule je bio dirnut, ali mu najposlije dosadi toliko prenemaganje, te se izdera: - "Ta puštajte nas već jednom, eto će sunce da iskoči, a pop odmak'o... A, otprilike rule, k'o ne valja što toliko plačete, jer... Bogorodice mi... kobite đecu!" - Ta riječ prepade babu, te se izmače krsteći se. I ostali se svi skloniše, osim Anđe, koja otrča pred nama.

Iz krčme izađe tetka Ruža, noseći u ruci dvije jabuke. Ugledah i Mila, koji se na pragu protezao i zijehao. Kad nam se ona primače, ja obrnem glavu i ošinem svog putalja. Anđa, trčeći sad pored mene, govoraše na pretrg: - "Dobro si uradio. Pravo imaš. Jutros mi se ženica prepodablja, jutros je boleća srca, a onamo!... E, sad stani, de! Ne mogu dalje! Ded' da se još jednom ćukimo!" - Ja se previh na sedlu, a ona se propinjaše, ali kako nam se usne ne mogoše sastati, ja skočim s konja, zagrlim je žestoko i usta nam se stopiše u dug poljubac. U to i Vlado stiže, te se Anđa i s njim pozdravi tako, pa nam pomoga uzjahati, trzajući se od silnoga plača. Mi, ne obzirući se, pognasmo konje i pretekosmo slugu...

Vlado i ja prvi put prelažasmo granicu našega sela od zapadne strane. Uđosmo u gustu dubravu, putanjom do zla boga krševitom i nejednakom. Moj putalj i njegov vranac počeše hodati oprezno, često se ustavljajući i domišljajući kako će naprijed gdje li će kopita stavljati. Moradosmo sjahati. Dugo smo ćutke išli, pa odjednom ja uzviknuh: - "Bogo moj, šta li će s nama biti!" - "A sam bog zna!" povrnu moj ujak i uzdahnu. - "Čuješ, Vlado, sve će se lijepo svršiti!..." i ja stadoh nagađati ovo, ono, a sve na dobro. Vlado nastavi gdje je ostadoh, te do malo počesmo "bulazniti". On je zamijenio popa Stevana na starini, a ja sam primio nuriju do njegove, te se često polazimo, i Anđa nam često dolazi u pohode. Razumije se da imamo lijepe popadije, dječicu kao jabuke, dobre konje, sluge pametnije od Rula itd... Razgovor nam prekide baš on, derući se da ga čekamo. Mi, već znojavi, posjedasmo na kamenje.

- A zašto pješke, vi dvije zadrte delije? Što ne poigrate vaše konjice od megdana po ovoj krasnoj ravnici? - pita Špiro.

- A, boga ti, otprilike rule, kako je đedo minuo ovijem đavolskijem putem!?

- A, boga mi, otprilike rule, k'o vitez na pritezu, ja što! Našem doru svud je ravno! Našem Doru para nema ni u carevoj ergeli, rule! - pa razdražen tijem mislima o svom doru, o svome najboljem drugu, stade okati po bukoviku, pak zapjeva: - "Kasaj, dore, daleko je mo-o-ore!"

- Brzo li se opio, ako boga znaš! - šapnu Vlado.

- Zar? - rekoh... - A imaš li, Rule, rakije?

- Imam, valaj, ima još po pljoske.

Drugim padežem brijega, put bijaše ravniji, te pojahasmo propustivši naprijed natovarenu bedeviju, koja sva bješe zamazana glibom, te se nije moglo poznati kakve je dlake. Do malo siđosmo u jednu prostranu dolinu i vidjesmo u daljini gdje narod žnje kukuruz. Po brdima, i pri dnu njih, crne se kućice, pokrivene ponajviše ševarom. Crkva se bjelasaše u polju, osamljena. Špiro nam kaza da je selo "čisto naše" (pravoslavno) i da je tu nurija onoga popa Aćima, koji se sa đedom sudio zbog djeteta Milova i tetke Ruže. Na naše pitanje kakav je to čovjek, Rule odgovori: - "Popina k'o i svi ostali! Izješa i globadžija, ali ne umije k'o onaj naš, k'o što ćete vi umjeti kad izučite tu pustu sjemenariju!..."

Na kraju ravnice naiđosmo na izvor. Špiro dobro isplaka glavu i usta, pak stade duvati u rukav.

- Dakle si malo ćuknut? - veli Vlado.

- Ono, jes', rule, maličak mi se zamaglila glava, pak se bojim kad pripeče zvijezdan, hu-hu-hu! da mi ne uzavri, teliš sad između Gospojina, ali će sad odma' ovo izvjetriti, pa evo vidi: h-h-h-hha-hu! A neću je otrovnice viš' okušati jutros, aja!...

U taj mah granu sunce. Špiro brzo skide kapu i prekrsti se govoreći: "Sunašce na istok, a gospod bog na pomoć! Pomagaj, bože, grešniku! Va ime oca i sina i svetoga duha, amin!"

Odatle obrnusmo opet kroza vrlet, putem malo boljim od pređašnjega, te, nakon još toliko vremena, ugledamo s lijeve strane rastrkane gomile kuća. Zemlje je bilo više nego li u pop-Aćimovu selu, ali bijaše porazdvajana krševitijem gomilama i glavicama. "I ovo je čisto naše selo", veli. "Ovđenak su ti prijatelji, Vlado", dodade on povlačeći očima. - "A koje je kuća Smiljina?" zapitah. - "Bogme, ne mo'š je odavde raspoznati, U onome buljuku, na ..." - "A kako živi Smilja?" Špiro uzvi obrvama, pa poče pjevati kroz nos:

"U ime božje, u čas dobar, Povedoše jeee Iz Zuzuka u Tandrk, Sa zla na goreee..."

Vlado se najedi. Ja, da zabašurim stvar, pitam za popa. - "Ovđenak je pop Petar. O, boga mi, čovjek i pop, kakovije' malo! On ti, rule, živi u zadruzi sa njekoliko braće i stričevića, i svjema je starješina, i radi sve poslove kao i ostali i predobar je selu, a, rule moj, kad dođe u varoš klanjaju mu se najvinija gospoda, jer je pametan, a. vele, vladika s njim šeta pod ruku kad dođe u Zadar..." - "Dakle, vidiš da nijesu svi popovi izješe, kao što reče poprijed!" prekidoh ga. - "Ono, pomalo i' je, k'o pop Petar!...

Sad smo hodili opet po strmeni, kroz grabovu goru. Špiro njekoliko puta pogleda nada se i veli da nije vruće, da se nada e neće pripeći, pa nagnu pljoskom i otpi, valjda, polovinu u dušak.

Ovdje mi je s ruke da napomenem nješto o tome Špiru. Pred popom Stevanom i pred viđenijim ljudima našega sela, Špiro zaista bješe budala i do kraja smeten, ali inače, na mahove, kako kad, bio je domišljan i šaljivac. Meni se čini kao da je on imao dvije svijesti, jednu jaču, drugu slabiju; a čini mi se i da se Špiro držao one pouke: "Kad ti dvojica reku da si pijan, lezi ako i nijesi!" Docnije sam poznao njekoliko seljaka, koji mu u tome nalikovahu. Uostalom Špiro bješe izdržljiv, oblaporan na piće, čovječan prema djeci, kavgadžija žestoki, "privatljiv" (lupež) i strašno mržaše "Bunjevce" - ele pravi gornji Dalmatinac.

Jedva pregazismo tu goru i opet naiđosmo na vrelo. Rule se opet prao i duvao, ali da se brzo rastrijeznio, svjedoči ova njegova pouka. - "Sad ćemo kroza sred srijede njihova sela. Nemojte čeljadi nazivati boga, no red je reći "valjen Isus!", ako ćeš da ti prihvate... Ono, đavo bi ga zna: mene vavijek 'vata mala ježnja kad prolazim kroza nji', jer sam im, rule, jednom zasmrdio, pa, znaš, bojim se da me ne poznadu, te da mi, koze, ne isprave leđa!...

Kuće bijahu urednije i pobliže jedna drugoj, zemlje bolje razrađene, stoka tovnija. Čeljadi je bilo kraj puta, a na konjski bat izlažahu iz kuća. Ženske bijahu jedre i veoma čiste, ljudi krupni kao i "naši". Nošnja po kroju ne razlikovaše se od naše, ali boje i šare na opregljačama, haljetcima, zubunima, nazupcima bijahu drukčije. Špiro bješe zaostao iza nas. Mi, iz šale, javljasmo se i po našku, a to zbilja na "pomoz' bog" niko ni ćuš! a na "hvaljen Isus!" svako najljubaznije odgovaraše: "Vazda bio, dičice!" ili: "Vazda 'valjen Isus i Marija."

Selo bijaše dosta dugo, i mi već izašli, a Špira nema! Kraj puta sjedijaše jedno čobanče. Vlado se izdere: "Pomoz' bog, Bunjevče!" a mališa na to đipi. Vlado mu isplazi jezik i pokaza rogušu, a "dite" dade maha nogama uza stranu.

Dok smo se mi od svega srca smijali, ugledamo stranputicom pogurena čovjeka, čalmom obavio obraze i čelo. On je išao pravo k nama, a kad se primače, ispravi se i skide šal, pod kojim kiptijaše znoj.

- O, strašljivi, rule! Ti si to! Pa još veliš ne bojiš se nji', a? - viknuh ja kroza smijeh.

Dugo smo ga tijem zadijevali, pa onda reče Vlado:

- Vidiš, kako je uređenije i bogatije nji'ovo selo! Boga mi, što je naše, to je loše!

- Ono, jes' k'o da reknemo, oni su k'o pitomiji, i pobolje žive, ali koja vajda kad su koze!... Eto, k'o da rečeš vi ste klapčići, ali opet ste Srblji, te, Bogorodice mi, da se zagnate noževima ili puškama na nji' deset oružanije, svi bi ispred vas pobjegli!... A ja, otprilike rule, voljeliji sam biti i gladan i go i bos, nego da budem plašljiva ženetina. Ama, je li tako?

- Jes', - potvrdismo u glas, jer i u nama tinjaše taj junački ponos. Sad ga navedosmo da nam priča o junaštvu "našije", ili pravije: o nasilju naših nad "njihovima" u ove dvije pošljednje godine, jer za pređašnje pokore znadijasmo potanko. Rule se rado odazva, te doznadosmo "opet to, ali malo drukčije", - poharane crkve, odjavljena stoka, otimane djevojke, isječeni čokoti, spaljeni stogovi, ranjivani i poubijani ljudi... i ostale viteške rabote.

Kako međudnički "zvjezdan" bješe dobro pripekao, već nam nije bilo do razgovora. Rule se skloni u konjski sjen, te oborene glave gažaše pored kobile. Dosta je vremena prošlo dok minusmo opet jedno "nji'ovo" selo, opet urednije od naših. Tu počeše vinogradi. Pudari virahu ispod pudarica i međa. Jednome ponudismo novaca za grožđe, ali nam on pokloni njekoliko grozda.

Pa onda stigosmo pod jedno na oči veoma bogato selo, za koje nam Rule reče da je pomiješano, Pod putem udesismo prućena čovjeka, koji se umorio kopajući jažu kako će mu se s njive slijevati voda, a ništa zato ako ona podloče put. Kako sam ja prvi jahao, nazvah mu Isusa. Čovjek, krupan i prosijed, podiže glavu sa zemlje, pa zakloni rukom oči i gledaše nas. Ja, pomišljajući da je gluh, ponovih glasnije: "'Valjen Isus, striko! - "Valjaj se, sinovče, ako ti je milo, a kod mene je: pomozi bog!" odgovori on debelijem glasom, pa odmah dodade: "Jeste li vi čeljad popa Stevana iz 3.? E, haj'te zbogom, haj'te! Poručio vam je da će vas čekati pod Otresom, da ne čamate! Sretan vam put!"

Kad on izreče "pod Otresom", u meni srce zaigra od radosti, te zaokupih Špira pitanjima: "Je li to onaj slavni Otres, što se u pjesmama spominje? Je li to "ono", gdje su kotarski serdari dočekivali Turke? Gdje su gomile turskijeh kostiju? Gdje je i danas strašno proći, osobitu noću po pričanju babe Simune?...

Rule je očima mjerio daljinu od sunca do zapada, pak uzdahnu i odbi me oprho! - "Batali, boga ti, kao da je meni do pjesama i lakrdija!! Lako je tebi jašući, ali meni znade bog u utrobi, i svi sveci u cjevanicama znaju kako mi je!! .. . Deeee! de! de!" - izdere se i stade šibati vranca, putalja i bedeviju, dok ih natjera u kas, te i on trčaše. Vlado i ja, prikuckujući debljim krajevima klopava sedla, smijasmo se kao ludi pomišljajući koji je način naš Špiro izabrao da se odmori. Ali što se mi većma sprdasmo, to je on jače mlatio kljusine, te u njeko doba počeše "kulački" igrati. Boga mi, to je dugo trajalo. Rule pođe lakše za jedan puškomet, pa opet zagon! I sve tako na izmjenu. Vjere mi, ko nas je izdalje gledao morao je svašto sumnjati, u najmanju morao je sumnjati jesmo li pri svijesti da po onoj omarini kinjimo životinje i sebe!

Najposlije dođe i tome kraj. Bijasmo u njekoj dolini, po dnu koje nizahu se zaobljene glavice, te se završavahu povećim golim brdeljkom. Ugodno me iznenadi široki kolski put, koji je sjekao ravan pri rubu i lazio u brda. No, hvala bogu, već jednom da se dohvatim pravoga puta! Rule pođe sporije, dišući kao ciganski mjehovi. U to za'rza negdje konj, a naše sejsane složno i svojski odmah mu se odazvaše. Ja baš da pogledam otkuda glas, a Vlado uzviknu: "A, eno tate!"

Pod jednim stablom, podalje od ceste, ležaše pop Stevan, a dorat privezan, smakao zobnicu i odigao glavu.

Đedo kad nas viđe, ustade. Oči mu bijahu izbuljene i krvave - znak da bješe jako gladan i malo umoran. On, ne rekavši ni riječi, uze tain iz antrešelja i otkide za sebe. Nas tri smazasmo u tren ostatak. Pošto se obredismo vinom, đedo pogleda na sahat i veli: - "Boga mi ste dobro kasali dovde. Ima još pet ura viđela. Sad počinite dok sunce ne mine za po koplja, pa onda živnite!" Rule mu pomoga da uzjaše, i opet otkasa "vitez na pritezu."

Sad se ja prisjetih gdje smo, te zapitah Rula koje je Otres? - "Eto taj čir nadesno!" reče on sisajući iz mijeha. - "Nije, ako boga znaš!" - "Ama, jes', kad ti velju! Proš'o sam ja ovuđe ako će i petnaest puta, ruliću moj! A ova cesta ide pravo. Njom ćemo mi sve do grada, ubio je bog, jer meni cesta odbije noge, sto puta gore nego li naši putovi...

- Ama, Špirače, i po bogu brate, nije moguće da je ovo Otres!? Ta u pjesmama, na stotinu se mjesta kaže: "Pod Otresom, visokom planinom", a ovo je...

- Ama u pjesmi k'o u pjesmi, a sad da se ide, - reče on i pođe da privede konje.

Vlado je kunjao, ali meni teško bi na srcu, doznavši da i u pjesmama ima laži. Pošto uzjah, ja izdreljio oči u brdašce i razmišljam, može biti e se meni samo čini da je Otres mali, jer je ovo vidovito mjesto!

Pođosmo cestom. Kad se primakosmo brdu, Špiro mahnu rukom da ustavimo konje, pa nagnu mijehom i pošto jedva preduši, stade i nas nuditi:

- Na, pijte! Evo nas u Kotarima! Ovđenak se dijeli Bukovica od Kotara ... Drž', pij!...

- Šta? Ovo su zar Kotari ravni? - povikah gledajući pod sobom jedno poljice.

Špiro zaklima glavom jednako nudeći me pićem, te ja, razumjevši da je to narodni običaj, srknuh i čekah odgovora.

- Ovo je, čoče, početak, a podaleko su još duboki Kotari. Čekaj, dijete, imaćeš se čemu čuditi. A, vi'š, i ovaj Otresić gubav je s naše strane, a da vi'š ozdo od ravnice količak se čini...

Zaista, kako se cesta spuštala, tako je Otres s druge strane rastao, ali ja sam još po malo sumnjao da se meni pričinja da on mora biti viši. Zemlja bijaše još neravna i krševita, ali njezini rubovi bijahu dalji, i od njih kao da je zemlja tonula u bestrv. Nebeska kapa bijaše prostranija i sunce dalje.

Špira već ne trebaše moliti da govori. Sunce s neba, a vino iz utrobe radili su svoje. Njegov je mozak bio između dvije vatre. Kaza nam tačno mjesto gdje je Smiljanić zatekao ranjena Janković Stojana, gdje su po sto puta bile zasjede, gdje su grobovi čuvenih Udbinjana samo na tome okrajku, itd. Špiro nam ispriča sve potankosti, ama baš kao da je glavom tu bio, pak završi: "Hej, rule, kakvi bjehu stari Srblji".

To, zanago, mora svak reći kad pomisli da su Kotari bili junačko poprište za četiri stotine godina, gdje se razbijala turska sila, kao talasi o kršne obale! Zato i vaskoliki naš narod najradije pjeva pjesme o kotarskim junacima.

Poslije toga, Špiro udari u pomamne rabote. Između ostaloga ispriča nam kako sa Otresa pastiri, svakoga petka, mogu vidjeti gomile obezglavljenih trupova turskijeh, koji ustaju da se klanjaju i avdes uzimlju.

Uz take razgovore stigosmo u duboke Kotare.

Mi se zaista imasmo čemu čuditi.

Pukla pučina ravnice oko nas, kapa se nebeska većma raširila, sela se prosula kao pjege po Ravni, krstovi na zvonarima blistaju, negdje opet crni se gaj, negdje krivudaju potoci, -ele za nas male brđane: pravi raj!

Ja zapjevah jednu narodnu pjesmu, koju sam cijelu znao napamet i koja se ovako počinjaše:

"Pala magla od neba do zemlje, Kroz tu maglu turska vojska prođe, Preko Krke, preko vode 'ladne, Vojska ode u Kotare ravne..."

Vojska će ta izginuti sva, a u pjesmi se spominju: Janković, Smiljanić, Močivuna, od Zadra Todor, Tale Budalina, Tanković Osman, i mnogi drugi.

Poslije mene, Špiro otpjeva komad divne pjesme "Ženidba od Zadra Todora", pa onda nastavismo pričanje i nagađanje.

Stigosmo u prvo kotarsko selo. Kuće su kud i kamo veće od naših, obori prostrani, stoke i konja izobila.

Sretajući Kotarane na konjima, sa širokim vezenim rukavima, mnoge sa kićenkama na glavi, u crvenijem koporanima i sa tokama na ječermi, meni se činjaše da sam posred njih u ono junačko doba, da se đetići prikupljaju ka njekome od slavnijeh serdara. Jednome povikah:- "Bog ti - pomogao, Kotaranine, sokole!" a njemu se učini da se sprdam. Razumije se da smo sretali i dronjave sirotinje, ali to, valjda, bijahu oni koji nisu kadri da se nakite turskim plijenom!

Vlado reče da su naši ljudi krupniji.

- Ono, jes', k'o da rečemo, ali su ovi živa vatra, - ubiće te za riječ, - poče Špiro. - Eto baš lani šta se dogodilo ovđe neđe. Jedan ti Kotaranin bio u svatovima drugome, pa bio prikumak, šta li, a stari svat kad je nazdravljao, preskoči ga u zdravici jednom, pa ga preskoči drugom, a moj ti prikumak u potonju izazove starog svata pred kuću, istrgne kubur, pa veli mu: "Drž' se, de! jarče!" I onaj izvadi pušku, i u tren obje: du! du! a oba njih legoše ...

- Mrtvi!?

- Jakako, rule!

Sunce već bješe naglo ka zapadu, te kroza silnu prašinu činjaše se krvavo. Sjen se prelijevao sa krajeva ka sredini. Poče se hvatati čajina. Vatre i svijeće planuše. U tome prijelazu iz vidjela u mrak, iz topline u hladnoću, meni igrahu čudne utvare pred očima. Idući kroza suton, stigosmo pred jednu krčmu, gdje se čula đavolska graja. Pred kućom je bilo kola i privezanijeh sedlanika. Kroz prozorak vidjeh đeda za stolom sa drugim njekim popom i sa desetak Kotarana.

Špiro ga zovnu, te odmah krenusmo dalje. Već je bila gusta pomrčina. Prečesto sretamo se s kolima, konjicama i pješacima koji se vraćahu iz grada. Špiro bi povikao: "Drž' se nalijevo, brate, e je djece sitne s nama!" pa bi se i mi sklonili k pervazu. Često smo se s namjernicima zdravili: "Dobro veče! Dao bog dobro!" a ne vidimo jedno drugoga.

Ne znam koliko to trajaše, ali se meni učini dugo dok ugledasmo svijeće varoške. Tada pobrže pognasmo i stigosmo u kotarsku varošicu, koja je poveća i ljepša od naše okružne varoši, ali se meni one noći prikaza kao mjesto, koje se ni čim ne može nadmašiti.

Mrtvi gladni i umorni, nas dva večerasmo i smjesta legosmo.

Zorom nas đedo razbudi, te onako trapovijesni iđasmo za njim.

Na našu veliku radost sjedosmo na kola koja bješe najmio do grada.

Opet se prostiraše ravnica nedogledna, opet gledasmo sela nalik na ona kao juče, ali naroda malo sretosmo. Sunce je jače peklo. U njeko doba ugledasmo dugačku prugu, kao da zemlja bješe opervažena. Zatijem, iza toga pervaza vidjesmo veliku maglu.

- Eto vam mora! - veli đedo.

- Bogo moj! Bogo moj! - čuđasmo se jednako.

Tako je trajalo do podne i onda minusmo jedno veliko i lijepo groblje, pak se ređahu baštice sa gdjekojom kućom, pak počesmo sretati varoški narod, i najposlije eto nas tik do mora, pa pod velike bedeme gradske, gdje je narod vrio.

Kočijaš ustavi.

Đedo se obazirao i zovnu:

- Kamo te, Špiro?

A gle! naš Rule, sav pocrnio u licu i drži za oglav nesretnu bedeviju. On uze od popa ključiće od naših kovčega, pa ih otvori. Neki stražari dođoše i sve ispremetaše. Mi to ništa ne razumijasmo. Odatle uputimo se pješke preko mosta i uđosmo kroza gradska vrata u ulicu, gdje nas zapahnu smrad.

Mene ježnja obuze.

Zbogom, majko Simuno! zbogom, majko prirodo! Vašu djecu ponovo otrgoše od vas!

Po dugoj ulici, koju gotovo poslije svakih deset koraka presijecaju druge, použe, sretasmo Kotarana, primoraca, ostrvljana, puljiških ribara i prečesto latinskih popova. Naša čeljad grajahu, ka' ono idući s pazara, te uz krupni govor "gornjih ljudi", slušasmo čevrljanje čakavaca.

- Čudne mješavine, Vlado brate! - rekoh.

- Čudne, bogme, i prostorije! - dodade on obzirući se put Rula, koji stenjaše pod teretom naših dvaju sanduka... - Sjećaš li se, Rule, kako si nam govorio: da bi se naša varoš u ovome gradu obrnula kao jaje u rešetu!

- K vragu jaje i rešeto!... Ne ustavljajte se, tako vam Bogorodice, jer mi nije do pričanja.

Najposlije pop Stevan svrnu njekud nalijevo. Kako bjesmo izostali, nama se učini kao da on uđe kroza zid, ali kad pritrčasmo vidjesmo da odmiče jednom stazicom, gdje bi se dva plećata čovjeka jedva mogla razminuti.

Sad, po toj tjeskobi, a kroza vonj od ljudske rđe, čepukasmo jedan za drugim. Vlado i ja pogledujemo uza zidine lijevo i desno, te vidimo i čujemo svačega po malo. Na prozorima bijaše lonaca sa cvijećem, oprana i prljava rublja, ptičica u krletkama itd., a proglušuje nas lupatanja, cvrkut, pjevanje i, mimo sve, dernjava đečurlije. Pregnuvši vrat na pleći, mogoh ugledati dva ruba od krovova i među njima usko platno žarkoga neba, sa koga je sipala cmarina. Njeko viknu sa jednoga prozora: "Gvarda un prete grego un kavron, beeeee, be-ke-ke-keee, be!" - a na to promoliše svakojake glave, ponajviše čupave, te ih stade grohotan smijeh, pa onda uzeše svi vekati, kao da se zbilja tu stvorio čopor koza...

- Pi, gada! - pljunu đedo i pohita naprijed. Ali im se Rule snažno odazva na svoj način... onako kako je Satana u paklu učinio pred velikim talijanskim pjesnikom.

Srećom bijasmo pri kraju uličice, te izađosmo na jedan tržić, pred njeku dvokatnicu, crveno omašćenu. Nad vratima je visila štica, a na njoj nezgrapan lik seljaka začalmljene glave, koji nazdravljaše bukarom vina. Pod njegovim opancima pisaše u jednoj vrsti: "Kod veselog Dalmatinca". Kroz vrata širom otvorena, zapahnu miris od pržene ribe, od pečena ovnujskoga mesa, od vina i rakije, a i pogdjekoji mlaz dima sa ognjišta.

Đedo pred nama prođe kroz nisku i mračnu trpezariju, gdje još ne bijaše nikoga, te zalupa dlanom na pošljednjem stolu.

Na tu tresku izađe iz kujne njeka gojazna žena, brišući ruke o bijelu opregljaču. Kad je viđeh izbliže, minu me želja gospođe Pave, slavne punice popa Keza. Krčmarica se pokloni i reče:

- Dobro dosli, postovani!... Zapovidate li kamaru?...

- Hoćemo to, pa i da nam odmah daš što imaš gotova, - prekide ju đedo i pođe uza mračne stepenice, koje se penjahu prema ognjištu, te nam jara udari u pleća.

Rule, pipljući nogom prvi stepen, prisjeti se da treba pozdraviti, te će:

- Valjen ti Isus, strina Vilipa!

- Vazda bija Isus i Marija, - prihvati ona, pa, kračući naviše, nastavi predušujući: - A koji si ti? ... Aa, ti si to!... cekaj, cekaj, kako ti je ono ime? A, a, Spiro, je-je-je, Spiro! O, moj lipi Spiro, pa kako si!... O-o-o Mirjana! Dojdi gorika, Mirjana, i donesi ciste bjankarije!... Pa jesi li se umorija, jesi li ogladnija?

- Bogme, strina, lipsak ... huuu, lipsak!...

Nas dvojicu uvede u jednu sobu, a đeda napose njekud. Dotrča jedna curica u kotarskoj nošnji, opunačka i prikladna, te pomože rastovariti Rula, pa stade krpom mlatati po našim kovčezima. Vilipa se vrati k nama sva zajaprena. Pa njih dvije sipahu nam vodu nad rukomijama, pak razastriješe, bijele kao snijeg, plaštine na dva kreveta. Sve je u sobi bilo u redu i veoma čisto.

Mi posjedasmo u prikrajku krčme, nas tri za jednim stolom, a Rule obaška, te svi navalismo kao gladni vuci.

Domalo poče pridolaziti čeljad, te u tren napunismo krčmu. Osim seljaka bilo je i zanatlija, fakina, trgovačkih šegrta, žandara, pogdjekoja žena i jedan pop latinski. Baš za Špirovim stolom sjede jedan zabrijani debeljko sa tri čakavca, te odmah uzavrješe. On je završio: "Nisam vam vzel velik dobit, i, bratjo moja, nije tribalo da se dojde do sega puta, do suda! Ali, jopet, hvajen bud bog, kad smo se akomodali kak judi!" Dok je tako besjedio, ona tri njegova seljaka oborili oči, pa vermaju glavom. Špiro razjapio usta, kao da ih mišljaše progutati, a đedo naperio uši da pohvata svaku riječ svoga druga po zanatu. Na drugom stolu do nas posjedala gomila "gornjih" ljudi, koji bjehu došli u Zadar da pru kneza. Ponajstariji od njih govoraše sam preko zalogaja: "Zna sam ja, br'te, da će jarac naći dobri vokat! A dobr vokat, br'te, recimo - (dohvata čašu pred sobom) - ovo je tvoje, a 'no će puntima kazati: brve, ovo nije tvoje! I tako je! Čaša već nije tvoja, pa tik!" - Jednome mladiću u otrcanim lacmanskim odorama, njeki star primorac kazivaše nješto u pero. Piskaralo je pušio, jeo pisao, sve to jedanak. - Ali najviše nas zabavljaše njeki dežmekasti mladić, koji je prema nama bezobrazno grlio jednu nevjestu i dražio našega popa Stevana. Šiško joj turi ruku u njedra i govori: "Kec! kec! aco moj, aco moj!" (tobož mami jarca na so).

To je s početka potiho išlo, ali kad "vince udari u lice", tada nastade svakojaki govor, pjevanje, psovke, smijeh, dozivanje. Vilipa i sluškinja donose jelo i piće, odnose prazno posuđe, sračunavaju, nazdravljaju kad ih ko ponudi pićem, a bogme, Mirjana se i stane derati kad ko jako uštine.

Usred te larme đedo ustade i naredi nama da se odmorimo u sobi, a sluga da ga čeka gdje je zasio.

Ali čim on izađe, Rule se stade šunjati za nama. Mirjana ga dočeka pred kujnom, pa reče:

- Kudje ćeš ti, odrpane? Zar da makneš ozgo što, k'o što si tu skoro mak'o onu torbu?

- Ko? je li ja, đevojko? Šališ li se, đevojko, Bogorodice ti?

U to dopade i Vilipa, pak zasu:

- Ti-ti-ti, a da ko? Sto se pritvaras i cudis, ka' da nije stvar ocita, ocigledna, ka' da smo mi bestije! Ukraja si coviku novu novisatu torbu, a ja sam mu morala platiti devet pleta za nju. Pa eto, daj mi sto sam dala, pa neka te bis nosi, a drukcije ću, kriza mi, kazati popu...

- Tako mi boga, sad se sjećam da sam vidio novu kličanu torbu, poviše glave mu, u sionici! - šapnu mi Vlado kroza smijeh.

Rule planu:

- E, čujte, vi ženetine! Ja, k'o vidim kako treba s vama, a znajte kad mi dirate u obraz da ću vam ja sasuti zube u grkljan! A ti, Vilipa, nemoj me povlačiti za jezik, jer... jer, znaš, ako si i strina, pokrij se!

Bogme, ta prijetnja pomože, te obje utoliše. Vlado i ja, izvaljeni na krevetima, počesmo ga dirati:

- Čovjek "privatio" pustu stvar, kao svoju!

- Ama, nijesam, - odgovara Rule sjednuvši na gole daske... - Nijesam, rulići, nego eto napas' ženska! Pravo veli vanđelje... kako ono? A ja: "Napas' te čeka na putu, napas' u gori, napas' na vodi"... i to rekavši pruži se nauznak, pa zaspa, kao čovjek pravednik.

Dolje bješe već taka graja, kao da se, što 'no kažu, đavoli žene, ali, malo po malo, meni se činjaše da se graja udaljuje i najposlije iščeznu...

Vilipa nas razbudi za vidjela.

- Dolazija vam je ćaća dva puta i oba je puta prominuja kosuju, jer se pot cidija s njega.

Pa joste prvi put rece mi: "Vilipa, neka ustanu dicica, neka uce!" A sad, borme, triba. Dakle ustanite i stijte!

Nije bilo druge. Digosmo se i stadosmo mrmoljiti i preslišavati se. A kako nam Rule smetaše svojim rkanjem, nagnasmo ga da sjedne. On nas je dugo gledao zijehajući i štipljući se za palac od noge, pak uzdahnu i progovori:

- Ej, jadni rulići, na kakve li vas muke meću! Pa sve te čudne riječi napamet. Ej, bogo si ga samosazdani!

- A što će se, Rule moj, red je učiti!

- Ama, k'o velju, ni polak jada za to kad bi mogli postati što više nego popovi, kad bi mogli postati: preturi, jali vokati, jali ljekari... te jarčine što odiru svijet, i što žive k'o božji sinovi...

- E, vrijeme je došlo da i popu treba više nauke...

- Bogme, što više uče, to gori postaju. Eto i ovaj naš učio je dosta dok bješe popovska škola u Šibeniku, pa je gori od svoga oca popa Đerasima, i od đeda popa Zekana, jer će ovaj naš premrsiti i petak i... ono... onako znaš.

- Brate, na stranu sve, a na stranu post, ako smo pravi Srblji. Bog će sva ostala sagrešenija lakše oprostiti, k'o pravi bog!... A tvoj đed, Vlado, pop Đerasim, učio je knjigu u Krupskom manastiru svete Bogorodice, pa zar su ti ocu đeca krštenija? jali mladenci bolje vjenčani? jali liturđija duža? Pokojni Đerasim, vele, bio je čojek vruće krvi, te je u zavadi ranio svoga rođaka, ali je bio čist Srb, jer kad nas ono ćedoše pobunjevčiti, u doba onog prokletog vladike, onda pop Đerasim bijaše u dogovoru sa kaluđerima Svetog Aranđela, te su kupili čete...

Razgovor prekide Mirjana, koja javi Rulu da ga zove gospodar.

Nakon malo, eto ga k nama kisela lica.

- Eto, zbogom! Eto me ćera, na, s ovije' istije' stopa, pa da stignem na konak đe stignem, a on kad doš'o, doš'o! E, kukav ti sam. Zbogom, đaci!

Mi se ižljubismo s njim i kazasmo mu pozdrave, babi, Anđi, Ćiridonu, pak tužna srca dohvatismo se opet knjiga.

Sjutradan zarana dođe đedo u našu sobu, pa dovukavši stolicu na sredinu poda, izmače se i veli:

- Da vidim jeste li zapamtili što sam vam kod kuće govorio. Zamislite, dakle, ovo je vladika, a vi dolazite s vrata... ded' iziđite!... pa, kao što vam govorah, stupite korak naprijed, pa onda metaniju, pa onda u ruku: cmok! pa brzo korak natrag, pa drugu metaniju, pa natrag - natrag - natrag, čak do zida. Ded' pokušajte!

Mi to učinismo njekoliko puta, ljubeći stolicu, dokle on jedva bi zadovoljan, a onda nam zapovijedi da uzmemo knjige i da idemo za njim.

Opet prođosmo kud i juče, onom prokletom tjeskobom, ali nas, srećom, niko ne opazi s prozora. Odatle iziđosmo na široku ulicu, pak s nje kroza druge použe, pa sve tako preko raskrsnica, dokle stigosmo negdje pod bedeme gradske, pred jednu veliku kuću na dva poda.

U hodniku, odmah s vrata na ulici, koja bjehu otvorena, vidjesmo gomilu. Bijaše tu njekoliko naših vršnjaka, većinom seljačića, uvrstano plećima k zidu. Prema njima pet sveštenika i šest seljaka, a među njima jedan gradski pop, bijele puti kao kakva nevjestica i crne čudno "umerane" brade. Đedo se pokloni pred njim, a on samo što klimnu glavom, pa nas namjesti do drugih.

- O, brate, ovo ne sluti na dobro! - reče on, i to takim glasom kao da bješe bog zna što pronašao.

- A što? - zapita đedo.

- Pa eto što ... prebrojte koliko ih je! Zar ih nema trinaest, a?

Svi potvrdiše to, te nas dvojicu pogledahu mrko, pak se stadoše domišljati da li je baš istina e je taj broj nesrećan, a pošto ne mogoše razmrsiti to pitanje, osta opet riječ gospodinu lijepe brade, i on nastavi pričanje, koje mi bjesmo prekinuli.

- E, dakle, gđe ono stadoh?... A da. Ele, kao što vam već rekoh, poslije pokušaja vladike Kraljevića da pounijati pravoslavne u Dalmaciji, našem narodu bijahu zazorne te velike nauke te se opet dođe na ono prvo: četiri godine male škole i pet godina bogoslovije. Zar je to malo devet godina učenja, a? Što fali nama koji smo tako svršili, a?

- Ništa, bogme! - povikaše u glas sobratija.

- Ele, stvar leže, ali se opet potrgnu u daba vladikovanja Mutibarićeva. Muke je bilo, nego pokojni Mutibarić, koji je znao latinski ka'no popa, odgovori (baš latinski na to potraživanje vladino. To je nješto što bi trebalo naučiti napamet! Ja imam prijevod. Samo slušajte ovu točku, koju znam naizust: "Istina je, Vaše Prevoshodstvo" - piše on ministru - "da svjaščenstvo katoličesko-zapadnog vjeroispovjedanija pervjeje soveršajet latinskija školi, humanost i filosofiju, a po tom vručaetsja k bogoslovskim predmetom, ali nužno prijeti v obozrjenije čto latinski jazik, jazik obrjada zapadnog, i po tom im nužno znat jego.. ")

- To je rek'o kao iz jevanđelja! - prekide ga drugi pop. - Što će, brate, nama latinski!

Gospodin s lijepom bradom nije umio dalje navoditi u klasičnom srpsko-slavjanskom jeziku, nego završi u našem govedarskom, svu istoriju toga rata između vladika i ministra crkvenijeh poslova. Najjači razlozi za kratke nauke bijahu ovi: Dalmacija je siromašna zemlja, gdje pravoslavni popovi žive od malo bira. I ovako je teško mladiće navesti da uče bogosloviju. Popovstvo je ponajviše našljedno itd. "Ali evo sad nema se kud. Naredba je najstroža", dovrši on.

- I lani je to počelo? - zapita njeki.

- Lani. Ima ih sedam što već svršiše prvi razred gimnazije, boga mi ne loše. A četiri se zatekoše po starom, i ti će dobro.

- Četiri a osam dvanaest a četiri šesnaest - šesnaest godina, nije to lako! - veli đedo. - Da ako budu plaćeni, a ne kao mi, da žive od nesretnog bira!

Gospodin mahnu rukom i nasmija se gorko.

- Plaćeni! Plaćeni! Eto ja sam ekonom seminarije, dakle, u rangu, ako ćeš, sa kojim višim činovnikom, a plaćen sam kao pisarčić kakav, 500 forinata.

- Da vas bog poživi, lako je za vas, taki ljudi izbiju na vr', kad li, tad li, - reče jedan postariji seljak, privezujući saruk oko čela. - Nego, recite mi, po bogu, čestiti gospodine, da li će baš tako biti, da li će sve to đaci morati izdurati?

Ekonom postoja nekoliko trenutaka oborene glave, zamišljeno kucajući štapićem. Mi djeca, gledasmo mu osvjetlane čizmice. Najposlije on diže glavu, zažmirka, te će:

- Njegovo Visokopreosvjaščenstvo ne misli... i ono baš ne misli da će tako biti. Iz šeste godine... iz pete... iz četvrte... a, može biti iz treće, moći će đeca u bogosloviju...

U taj mah zatandrka zvonce, te stade tutanj povrhu nas, pak niza stepenice sleti gomila đačića u plavijem haljinama, a za njima četari mladića u mantijama. Svi uđoše u jednu prizemnu sobu, a za njima dvije sluge unesoše na šticama zdjelice kave i gomilu križaka hljeba. Mi se zgledasmo, čudeći se kako to oni poštuju gospodina ekonoma, a on se nasmije preko volje i reče: "Šta ćeš im! Sad su kao psi iz vežnja! Tek došli od kuća, a škola počinje tek u četvrtak!" Pa ode i on u trpezariju, ostavivši otvorena vrata.

Naši stariji zbiše se pred tijem vratima, a mi za njima, pa, videći da niko ne brani, uđosmo.

Bješe to duga i uska soba, sa dva prozora k ulici. Na stijeni u začelju, ikona sv. Save. Od nje do okana protegao se sto, a sa strane mu, klupe.

Pošto jedan mršavi bogoslov očati molitvu, posjedaše svi, te se za njekoliko čujaše žvakanje, ali do malo opet se diže graja, koju gospodin ekonom svojim neprestanim pskanjem nije mogao utoliti, ali koju posječe sluga sa tri riječi:

- Dolazi gospodin rektor!

Uđe sveštenik srednjega rasta, suh, riđe progrušene brade, koja mu pokrivaše i jagodice. On tisnu palac iza novog crvenog pojasa, pak svojim oštrim pogledom premjeri svijeh, od ekonoma do jednoga đačića, što se jedva vidio iza stola, pa onda snažnim glasom iskara ih i zapovjedi im: "Odmah gore! Knjige u šake i da se živi nijeste čuli, sram vas bilo!" - Kao utvare izađoše jedan za drugim, to toliko što se začu malo tutnja uza stepenice. Sad se rektor pozdravi sa ljudima, pak stade raspitivati za svakojega od nas, kako mu koji pristupasmo okoštoj i rutavoj ruci. Pošto se još napose porazgovori s popovima o njihovijem rabotama, izvadi ispod pojasa zlatan časovnik glednuvši na nj, zatijem iz špaga gornje svilene mantije srebrnu burmuticu, te šmrčući izađe.

U hodniku ekonom uredi nas kandidate dva i dva, a kako Vlado osta prednjak i samosam, poruči po jednoga đačića ozgo, te mu ga prida.

- Sad idite, ali kao što treba, i odmah u početku pokažite da ste poslužni i da vam je mio red! - reče g. rektor... - A vi, braćo, možete se navratiti ovdje oko podne, pa ćete doznati šta je s djecom.

Po ulicama čeljad se ustavljaše da nas gleda. Govorahu: "Gle, onome tura!.." "Pogle u onoga opančine!..." Mangupi su i zviždukali. Ekonom svakoga časa dovikivaše: "Ne osvrćite se, nego pravo hajdete!" Jednom je fakiniću zaprijetio policijom, drugoga je njekoga izgrdio, - i sve tako, dokle ne uđosmo u jednu veliku kuću, gdje nad vratima dvoglavi crni orao bješe raširio krila.

Na prvome podu, u jednoj prostranoj dvornici, popločana poda, gdje duvari bijahu pokriveni zemljopisnim kartama i svakojakim slikama, famulus je brisao prašinu sa klupa, koje, prislonjene uza zid, razdvajahu mnogobrojna vrata. Tu, malo dalje od ulaska, ekonom nas uvrsta, pak stade šetukati.

Bogme smo dugo čekali dokle začusmo korake uza kamene stene. "Poklonite se!" šapnu ekonom i mi preklonismo glave pred trojicom gospode. Prednji bješe njeki šiškasti latinski pop, sa velikim naočalima na zakučastu nosu, za njim neki postar dugonja, sasvim ćelave glave, pa jedno momče u pretijesnim haljinama, nalickan i gladak. Dok je sluga otvarao srednja vrata, dva starija posmatrahu nas, a mladi gospodin se cerio, sučući brčiće. Kad oni uđoše, ekonom i famulus spratiše i nas, te posjedasmo u dvije prednje klupe.

Pop direktor uze popa ekonoma spisak, gizdavi profesor prevrtaše listove njeke knjige, a ćelonja zinuo i zagledao se kroz prozor. Usred velike tišine direktor ženskim glasom pročita ime B-ića, Ovaj ustade dršćući kao prut. Bješe i on popovski sin, odnjekud iz kninske krajine, dijete zdravo kao drenovina, ali toga trenutka ne osta mu kapi krvi u obrazima. Gladac mu reče nešto, ali mališa ne razumjede - Onaj zaludu ponovi, te ekonom došapta: "Otvori talijansku čitanku na strani toj i toj!" Mi svi to učinismo. B-ić poče... muca, zapinje. Direktor uze knjigu od gladuna i veli jadniku: "Moj mali, sitaj, znas, rić po rić, a se kola polagana!" Te plemenite riječi - a, može biti i došaptavanje ekonomovo - posokoliše B-ića, te čitaše bolje, ali opet tako da se gladun podrugljivo smješkao. A kad naš drug poče da govori naizust iz gramatike, tada ni direktorove obrijane usne ne mogoše na miru ostati, jer je B-ić izgovarao (kao i mi svi ostali) "ijo šono, tu šej, ijo 6, aj..." Poslije toga ćelonja se promeškolji i reče: "Od' amo pred tablu, dijete, da viđu što znaš iz računice!" - Možete misliti kako se začudismo i obradovasmo čuvši kako ćelo lijepo govori naški! Naš "čovjek", brate! On zadade lak račun B-ću, pa ga još pohvali šiljući na mjesto. Sad sva trojica sastaviše glave oko knjige matice da u njoj napišu usudu našem prvom drugu. Mi prekidosmo dah. Naš gospodin mignu obrvom i reče: "Primljen je". B-ić se zarumeni. Nas dvanaest ne samo dahnusmo dušom, no bismo zapjevali da smijemo - ta to je samo "kože le ge vago", što reku naši seljaci kad vide da će olako dobiti parbu u sudu.

Izređasmo se svi za jedan sahat. Gladun bješe omekšao, a već starome bijasmo svi po volji. Vlado pošljednji izradi poteži račun, a on ga zapita gdje se učio, pa doznavši, reče: "Ja sam nagađao da bi to moglo biti, jer sam i prošle godine imao vrijedna đaka iz njegove škole. To je, zaista, krasan učitelj!" Meni srce igraše, slušajući kako usred Zadra, usred velike gimnazije, tako hvale mog dobrog gospodina! Poslije tijeh riječi, direktor ustade i izgovori kratko slovopoučenije, pokazujući često rukom na ćesarevu sliku. Iako bijah napregao svu pažnju, opet iz cijelog niza mekih riječi lijepog talijanskog jezika razabrah samo da treba da budemo vazda zahvalni ćesaru i da se molimo bogu za njegovo zdravlje.

Bez reda, strčasmo na ulicu, gdje veselo zagrajasmo, jer nas iznenadiše roditelji. Oni se bijahu navrstali na drugom kraju ulice, buljeći put prozora gimnazije. Nastade gužvanje i graja. Svi govorimo u jedan mah, svi se hvalimo. Nas dvojica uzesmo ruke đedove, pa ih ljubimo. Ekonom reče:

- Eto, prođoše svi! Čudnovato, svi trinaest! Sad, eto, vodite ih sa sobom, a sjutra prenesite njihove stvari u sjemenariju... budite tamo poslije jutrenje!... Zbogom!

A mi sa našima motasmo se još dugo po ulicama, dokle oko podne razmetnusmo tragove.

Rano sjutradan, nas trinaest znamenovatijeh "sjemenarista" stojasmo pred zatvorenom kućom, a dvadeset otaca naših, njeki sjedijahu na prtljagu, njeki čučahu pod zidom. Staklence rakije dodavalo se među njima od ruke do ruke. Vodarice, prolazeći tom ulicom, čuđahu se toj "turmi" na odmoru. Đedo sio na naš šareni kovčeg i priča kako je bilo kad se on učio u Šibeniku.

- Nije tu bilo sitneži, k'o ovo sad, no, bogme, sve momci - i te kakvi još! Carevalo se, brate! Ne bješe tade ekonoma, rektora, ni ostalijeh potrkušica, nego đaci po dva, po tri ponamještani po najboljim vamilijama, a iz kuće nam donose šenicu, suvo meso, bijeli smok i drugo. Uveče, brate, sijela do ponoći, a danju, kad nema škole, motamo se kroz ulice, te đevojke da se polome, trčeći na prozore da vide bogoslove. Jakako!...

Mlađi njeki pop stade kazivati kako je u njegovo doba đakovanja, za vrijeme vladike Mutibarića, buknula strašna buna, zbog rđave hrane, te su bogoslovi isprebivali kuvara, a njekog starješinu bacili u bunar, u kome, srećom, ne bijaše vode.

Jedan seljak, slušajući to, mahao je glavom: i njekoliko puta uzviknu: "E đavoli! e đaci!" a sad prekide:

- Ama, viđeste li kako su ispijena ova đečurlija u sjemenariji? Bogo moj, što li im je? Je li i' pritisla teška nauka, ja li...

- Nije, rode, nego ih đavoliše uncutarije, - reče đedo. - Biju se kao mazge među sobom. Ja sam ovijem mojim iščatio bukvicu, a bogme, nijesu juče iz ljuske, da se ne umiju čuvati. Je li tako?

- Tako je! - potvrdiše svi i udariše da svjetuju. U taj mah otvori se prozor, te promoli glava ekonomova. Na "dobro jutro", koje mu svi kao iz jednoga nazvaše, on srdito zatvori staklo i odmače se.

- E, guba naduta, što mu se čini da je! - šapnu onaj pop, koji mu se juče najviše ulagivao... - Otac mu je bio vakin, i on je kupio kosti po gradu dokle ga... zbog... (nješto prošapta) uzeše u školu.

- Podrugačiji je čovo onaj... kako ga ono zovu?... Rektor. On je...

Zvono zatandrka, te se vrata otvoriše i izađoše sedam "ispijenih" gimnazijalaca i četiri bogoslova. Ekonom je išao za njima. Odoše na jutrenju.

Mi unijesmo prtljag u hodnik. Stariji šetahu po ulici. Kad se đaci vratiše, posjedasmo i mi novaci, te srkasmo kiselu kavu. Stotine misli toga časa prolijetahu mi kroz glavu, ali mi je jedan osjećaj širio grudi: "Ja sam, dakle, sad već kršten sjemenarac! Evo carske hrane, evo me pod zvoncem, pod ekonomom i rektorom!..."

Vlado i ja ponijesmo naše kovčege uza stepenice. Pred nama se penjao "naš bogoslov", krupan i zdepan đavo; za nama. đedo, za njim čitava povorka. Nastade tutanj i diže se graja, te je ovoga puta zaludu i rektor vikao.

Na prvom podu hodnik bijaše uzak i iskrivudan, mnoga stakla porazbijana, zidovi brljavi, po daskama krmače od mastila i druge raznobojne pjege, a osim svega strujao je smrad sa sviju strana.

Mi pođosmo uz druge stepenice i zatekosmo sve tako, samo je vazduh bio čistiji. Naš vođ prođe kroza jednu već zauzetu sobu i uvede nas u drugu, te nam pokaza sto i dva kreveta do prozora, koji je bio nad ulicom. Njegova postelja i prtljag bijahu pri samome ulasku, u sumraku.

- Vidite, pope Stevane, ja ustupam đeci bolje mjesto, jer... najposlije... ja, meni je svejedno, - reče bogoslov Krsto.

- E, 'vala ti, dijete, samo ih pazi k'o da su ti braća, a od mene ti neće valiti jabuka, - reče đedo i dade Krstu njekoliko cvancika, pa odmah iziđe.

- E, sad da budemo načisto! - reče nama Krsto, vukući svoj sto, koji s bokom prisloni uz duvar... - U pamet se, đečice. Dovde je moja granica, a tamo je vaša. U moje stvari ne dirajte za boga, jer... (on odiže dušek, ispod koga izvadi dug čibuk, pa dunu kroza nj, pa zamaha njim put nas...) jer ja za bezobrazluk hoću, bogme, da odalamim. A, budete li kao što treba, biću vam više nego brat. A sad hajdemo opet dalje!

U hodniku g. rektor stade između nas i roditelja, pa nas pouči da se sjećamo svojih, a sad da se pozdravimo. Đedo zamoli da nas on povede k vladici. Rektor mu kaza da nas ne može izdvajati, nego kad svi primimo državne haljine, da ćemo svi zajedno na blagoslov, - pak se poizmače da ne gleda dirljivi rastanak. Sad nasta cmokanje, i šapat, i uzdisanje, pa onda začestaše glasniji uzvici i pozdravlja: "Rano moja miljena, čuvaj se!"... "Ćaćo moj, dobri ćaćo, pozdrav' maju!"... "Zbogom ostavaj"... "Ne zaboravi me"... "Opet zbogom!"... "Do jeseni nije daleko!"... "I opet zbogom!"... "Ne plač', golube moj... Zbogom te!... Haj'te zbogom!..."

- Idite u avliju, te prohodajte dok vam ne poručim, a tada donijećete knjige, - reče rektor.

Ispred kujinje ulazilo se u prostran obor, ograđen visokim zidom. Mi se raziđosmo, a kad suze presahnuše, okupismo se na gomilu. Najpreče je svakom bilo da kaže što misli o svom drugu "starom" sjemenarcu, kome bješe pridat. Vlado i ja bjesmo zadovoljni s bogoslovom Krstom, iako, regbi, neće biti s njim šale. Drugi su se tužili na svoje. "Prvoispitani" B-ić (tako ga prozvaše) reče: "Brate, mene eto spratiše s onom dvojicom, što ono onako čudno zanose u govoru... Ma odakle su? Na prvi ma' ja pomislik e su Boduli, jer govore isto k'o i oni, kažu: "Gospodine, 'oću, neću, vod'e", ali opet, znaš, našega su zakona. Onaj postariji mirnjačina je, ali onaj mali, blijedi, kovrčaste kose i zašiljena nosa - ime mu je Đorđe - ono je sušti đavo. Čim ostadosmo sami, on se raskorači preda mnom, pak stade lajati: "Vau, vau", - veli mi: "Ti si vuk!" Pa onda se poče rugati mojim benevrecima, mome ocu, i đavo bi ga zna' šta jošte, te da ne bi onoga drugog, 'oćak ga zamlatiti...

To, što B-ić pričaše, sitnica je, ali je napominjem stoga, što taj Đorđe meni bi odvratan na prvi pogled, prije nego i jedne riječi progovorismo među sobom. Ja sam se čudio tome, jer Đorđe bješe prikladno i živolazno dijete, od onijeh, uz koje sam ja lako prijanjao.

Mi novaci uhvatismo vjeru da ćemo se među sobom svakim načinom braniti i jedan drugoga pomagati u nevolji, i baš kad ćasmo krenuti u najdalji zakutak avlije da se o tome potanje dogovorimo, sluta nas zovnu s vrata da idemo u "šilenciju".

- Ama šta je to šilencija, Lazo? - pitamo ga.

- Pa šilencija je... šilencija. Sad ćete odmah viđeti šta je, - odgovori krupno Lazo.

I vidjesmo šta je... Velika soba. Nasred nje dug sto, oko kojega posjedali đaci, te čitaju i pišu. Naokolo, uz duvare, ormani puni puncati knjiga. Među ormanima slike ćesara, patrika, i vladika i drugih velikaša. U pročelju okrugao sat. S jedne strane dva prozora, pred kojima spolja, valjda na dva sežnja daljine, - ispriječila se siva zidina, bez i jednoga otvora, te u toj sobi moraće gorjeti svijeća zimi, usred dana.

G. rektor ustade odnjekud iz prikrajka, te nas ponamješta, preporučiv da se živi ne čujemo. I on se opet izvali na prostranu stolicu, te razvi novine.

Mi rasklopismo naše knjige, pak stadosmo preko njih zvjerati po našim drugovima. Oni se razgovarahu pokretima prsta, lica i očima. Njeki pritajavahu smijeh, njeki srdžbu. Naš Krsto napravi strašno ljutito lice, stoga što jedan mališa isplazi put njega jezik. Pa onda Krsto napisa nješto na listiću artije i turi to mališi, a ovaj pocrvenje. To je bio početak tajnog dopisivanja, jer odmah počeše se ukrštati razvijeni listići i kokice zgučene artije. Jedna taka pade preda me. Strašljivo pogledam otkuda to, ali Đorđe maše mi rukom da je razvijem. U meni srce uzlepeta kad pročitah ove riječi: "Je li istina da se ti prezivlješ kao i ja?" Mozak mi uzavrje, misli mi se razletješe kao nikada dotada. Ta, je li moguće ovo, zašto me pita? Ta stotine puta slušao sam od đede da moga prezimena nema nigđe u Dalmaciji, jer je on dugo o tome raspitivao. (Ne znam kako, ali artije pok. oca bjehu propale.) Đorđe, pomišljajući da se ja ščinjam od straha rektorova, sokoljaše me, mašući rukom, ali na njegovom blijedom licu čitao sam preziranje i rug. Ruka mi je drhtala, ali ipak čitko napisah svoje ime i prezime, te mu povratih kokicu, motreći ja sad njega. On se malko ugrize za usne i uzvi obrvama, pa pokaza svome najbližem drugu pismo, pa se oštro zagleda u mene, pa opet stade pisati na drugom parčetu, pogledajući me, kao da me slikaše.

U taj mah g. rektor baci ljutito novine i stade hodati gore dole, mrmoljeći nješto u sebi... To je trajalo dok sat na duvaru poče promuklo izbijati jedanaest pred podne. Rektor pogleda na svoj, pak viknu: "Opet ga je njeko turio naprijed! Ko je to učinio? Ko je čredni danas?" - "Ja sam," odazva se mršavi bogoslov ustajući. "Ja sam, ali vjerujte da ne znam ko je dirnuo sat." Bilo je još vike i prijetnje, te se svrši tijem da se strjelica maknu natrag za deset minuta, pa kad "stara klokotuša" ponovo zakuca, rektor otide iz kuće, a mi u avliju.

To nam bješe prvi slobodni sastanak. Zaludu se nas trinaest htjedosmo odvojiti, - "stariji" se pomiješaše među nas, pa zapitkuju ovo, ono. Ja sam okom pratio Đorđa, koji se cerio, pričajući nješto gomilici drugova. Vlada nijesam mogao povesti nasamo. Zapitah Krsta kako se preziva Đorđe, i od njega čuh - svoje prezime. U to i Đorđe se primače, pa me pita siledžijski:

- A đe ti se otac rodio?

- Pa, ne znam, - rekoh oporo.

- A kako ćeš znat' kad si kopilan.

Čim to izusti, ja ga objema pesnicama udarih u grudi, te se izvrati nauznak. Nastade metež i graja. Njegov drug i jedan bogoslov zagnaše se k: meni. Ovaj pošljednji govoraše:

- Poganski sine, kazaću ti ja kako se Bokelji udaraju.

- Stan' polako! - reče Krsto. - Da je kriv dao bih mu ja, ali je imao stotinu razloga! - I on ispriča sve kako je bilo. Đorđe plačući priznade svojim zemljacima što je rekao. Smjesta se udesi "sud dobrijeh ljudi", i ovi odrediše da se to ne iznosi starješinama, nego da se zaboravi. Ja se snužden udaljih s B-ićem i s ujakom.

Ručak bješe mršav. Da je u onu vodenu supu bilo udrobiti onu kriščicu goveđine i komad hljeba, pa onda opet pojesti toliko mesa i hljeba, moglo bi podnijeti. Prema tome kod popa Keza bješe na obilje. Bogoslovi. imađahu pojače obroke.

Poslije ručka opet se skupismo u biblioteci, ali kako je sad "šilenciju" nadgledao čredni, njeki su kunjali, njeki spavali čelom na prekrštenim rukama, drugi se potiho razgovarali. Krsto je čitao novine, čredni je počesto izlazio na vrata da pripazi, pa jednom i viknu: "Eto ekonoma!" Na taj poklič ne prepadoše se bog zna kako, ali se svak poispravi.

Iz "šilencije" povede nas ekonom na večernju. U crkvi zatekosmo jednog ličnog starca pod višnjikastom kamilavkom i sa zlatnim krstom na trbuhu. Ja pomislih da to bješe vladika, a to je bio - rekoše mi - arhimandrit konsistorijalni. Bilo je još pet-šest svećenika, pa i naš rektor.

Iz crkve vratismo se pred kuću, gde nas nove ekonom sprati, a s ostalima ode "u čredu", to će reći u šetnju van grada. Mi se zabavljasmo u oboru. B-ić je odmetao ramenjakom svakojemu, Vlado je najdalje skakao, ja sam, osim njih dvojice, obaljivao svakoga drugoga, te tek se upoznamo s te strane. Večera je bila jadnija no ručak. Pošto se raziđosmo po sobama" ekonom nas obiđe, obričući da će se povratiti. Krsto me namjesti da stražim na vratima, dokle on ispuši jednu lulu. Vršeći tu dužnost, opazih da i u susjednoj sobi svjetlucaju kroz mrak žiške, i dim od duvana gušaše sa svake strane. Pa onda se prozori iz" otvaraše i svijeće zapališe, pa opet nasta mrak i tišina...

Četiri dana hodilo je sve tako, istijem redom, a petoga jutra donesoše sluge u biblioteku trinaest potpunijeh preobuka, haljina od plave čoje, i toliko šešira. Svima nam odijela bijahu prostrana, ali manji moradoše zavrtati nogavice, rukavi im pokrivahu prste, a šeširi "ušesa". Tako gizdavi pođosmo s ekonomom "na blagoslov" k vladici. Lijepo se sjećam što sam mislio kad stigosmo na Trg svetoga Ilije, gdje je dvor. Mislio sam da vladika sjedi na zlatnom prijestolu, u zlatotkanima odjećama, u pozlaćenoj golemoj sobi, a đakoni da ga kade. Penjući se navrh prsta uz jedne, pa druge, pa treće stepenice, bijasmo svi potreseni. Najposlije nas ekonom ustavi pred jednim vratima, pak zakuca i uđe prvi, a mi za njim. Jedan kaluđer visok, lijepe crne brade, sjedijaše na običnoj stolici kraj prozora i čitaše novine.

- Jesu li sve to novi đaci? - zapita on.

- Jesu, visokopreosvešteni! Ded'te metanišite, pak pristupajte, - reče naš ekonom.

Mi popadasmo na koljena u najvećem neredu, pa gurajući se pristupasmo mu ruci, dotle se on sve razgovarao s ekonomom. I opet zatutnjismo, a on prekrsti rukom.

- E, brate, zar je to vladika!? - rekoh Vladu u povratku. Poznao sam i na ostalima da su iznenađeni. Ali meni uz to sjeknu i sva druga zlovolja, te se iskalih, jadajući se šapatom ujaku. - Eto, Vlado brate, sve je sitnije sad pred mojim očima, nego što sam zamišljao. Eto Otres, pa i Kotari, pa i Zadar, pa sjemenarija, pa eto sad i vladika, brate, kao prosti kaluđer...

- Pa i more! - dodade Vlado smijući se.

- More, boga mi, ne! Njemu čast, brate, ali... ali uzmi sad drugo nješto. Eto nalazim ovđe rođaka... može biti da mi je baš rođak, pa eto kako mi je mio, kako se s njim pozdravih...

Vlado se namrači.

- Ne govoriš više s njim?

- Ne ja. Niti on to želi, niti ja. A i bolje će biti da se ne sastajemo, jer bi moglo biti bruke!

Toga dana pred veče i mi novaci otidosmo s drugima u čredu. Sporednim ulicama izađosmo iz grada na kotarska vrata, pa preko mosta, pa širokom cestom duž mora, te izađosmo na njeku livadu, odatle dalje kroza vrtove, i sad razbismo red, te smo po volji hodili i trčali. U povratku sretosmo se sa dugačkom čredom katoličkih bogoslova. Sve odrasli momci, stasiti i lijepi - jer se i danas po Dalmaciji biraju mladići za svećenički stalež. Malo dalje popriječi nam put druga četa čvrljaka u građanskoj nošnji. To bijahu pitomci jezujitskog kolegijuma. Jedna žena, zatekavši se u toj živoj račvi, povika talijanski:

- Vrane otuda, vrane odovud, biće zla vremena.

Sjutradan otidosmo u gimnaziju. U tijesnoj ulici pred njom, u trijemu i hodnicima moradosmo se provlačiti kroza gomile mladeži. Kako su dosjetke sa sviju strana sipale na nas, naši "dvisci" (tako prozvasmo sjemenarce drugoga razreda) poizostaše, pa se pomiješaše među njih. Prava ljestvica mladosti bijaše tu, od homunculus-a rastom nama do ramena do momaka kojih se nausnica hvatila, a sve jedro i živolazno, ali mahom sve otuđeno, te se samo čujaše talijanska riječ. U njeko doba zvono oglasi, te se raziđosmo po sobama.

U prvome razredu bijaše nas oko šezdeset. Gladun je zavodio red, te nas "Vlahe" poređa u dvije klupe posred sobe, kako ćemo manje izdržati poplavu, koja će se širiti s pleći i s grudi. Pri prozivanju gotovo sva prezimena svršavahu na "ić". Poslije toga prepisasmo raspored: latinskog jezika u neđelji osam časova, talijanskoga šest, srpskoga dva, matematike tri itd. Pošto se i to svrši, gladun nas uvrsta pred kućom dva i dva, za. nama se pridade drugi razred, takođe duga vrsta, treći kraća, i sve to manje, dok osmi posta kusast repić. U toj prilici viđesmo sve profesore. Od njih bijaše, valjda, deset popova, pa onda četiri-pet sredovječnih ljudi, kojima po licu i ponašanju ćaše bolje dolikovati da su žandari, pa dva-tri kao naš gladunić. Dugački niz pomilje, pak se usuka u crkvu sv. Krševena, koja je sad pridana gimnaziji, te tu presluša misu i tedeum.

Otada je život nas sjemenaraca izvijao se i savijao sa njekim redom, kao gvozdena crijeva u utrobi stare "klokotuše", koja pokazivaše časove u našoj biblioteci. Evo kako. Radnijem danom: jutrenja, kava, škola, kratki odmor u oboru, ručak, šilencija, škola, večernja, čreda, večera, spavanje. Od toga uzeti školu, pa dodati leturđiju i još komad šilencije, tada imaš red po kome se živjelo svečanikom.

Videći koliko se traži iz latinskoga, koliko li se on preporučuje, kako se hvale đaci; koji su u njemu napredni, mi se odmah uvjerismo da je latinski jezik nauka nad naukama. I mi u našim glavama dijelismo ljude na dvije velike gomile, - na one koji znadu taj jezik, i one koji ga ne znaju. Među ove pošljednje spadahu: ekonom, kuvar, dvije sluge, četiri bogoslova, svi naši seoski popovi, trgovci: itd., a među prve: vladika, arhimandrit konzistorijalni (rodom Srijemac), dva profesora bogoslovije i naš gospodin učitelj (u našoj okružnoj varošici), jer se sjećasmo da ga je katolički pop hvalio kao latinistu. Za g. rektora sumnjasmo, iako je on u svakoj prilici nastojao da nam se prikaže kao vješt klasicima. Znao je njekolike izrike, koje je navodio prečesto, tako da ih mi zapamtismo i ne razumjevajući ih. Jednu je osobito potrzao, te bi se svi mi kidali od smijeha kad bi ga Vlado podražavao. Vlado se ukruti, natmuri u licu, gladi tobož bradu, pruži ruku i izgovori: "Zapamti, Mladene, ovo: stultum est dicere putabant!" Među nama najviše smo cijenili jednoga "dvisca" Bokelja, Đurđeva druga, koji je znao naizust ono mnoštvo imenica, sa svima izuzecima treće deklinacije.

Razumije se po sebi da je poslije latinskoga u najvećem poštovanju bio talijanski jezik. Među nama bila je utakmica ko će što ljepše kazati talijanski. Dvisci prkelahu na sav mah (ta srpskoj djeci tako lako prijanja tuđinština!), te se i za stolom, pod ikonom sv. Save, među njima nije drugačije govorilo. Kad se, malo po malo, i mi novi oslobodismo, te pođosmo za njihovim stopama, tada sjemenarija ćaše poželjeti srpske riječi, da ne bi bogoslova.

"Ilirski" (srpski) predavaše u gimnaziji jedan pop starkelja, okošt i nagluh, koji, kanda, sam ne držaše mnogo od toga. Kad prozove koga od "njihovijeh", ovaj pročita jednu rečenicu iz čitanke, često navlaš izgovarajući smiješno, te prevede na talijanski. Toliko bješe dosta. Mi, "Vlasi", već prvoga mjeseca u "ilirskom bijasmo "eminentaši". Čestiti ćelonja bijaše jedini među svojim drugovima, koji je, u svakoj prilici, nastojao da podigne ugled "maternjem" jeziku, ali mu, kao matematičaru, u tuđem zabranu ne bi česta pristupa.

U dva časa nauke hrišćanske, koja nam se kazivala u pero, da je predajemo naizust, trebalo nam je na naše govedarske riječi navratiti gospodske repove "anije" i"enije", pa mijenjati stare slovenske riječi, te je nastajala čudna smjesa, to više nerazumljiva. Mi smo baš mislili da tako treba, da je nauka uopšte nješto nalik na tajnu Svete trojice, o kojoj se mnogo može govoriti, ali je razumjeti nije moguće.

Videći da se u sjemenariji kažnjavaju samo oni koji ne umiju svoje grješke skriti, ili bezočno zanijekati, mi novaci brzo postadosmo što i dvisci, naime: drski, pritvorice i sebični. Kako je g. rektor čudnijem načinom često doznavao šta se govori i radi, to nijesmo sumnjali da to njeki prokazuje, te je stoga bivalo omraze, te se stoga njekolicina tješnje pribismo jedan uz drugoga. Uz Krsta prisniji bjesmo ja, Vlado i B-ić. Ekonom je po dužnosti morao spavati u zavodu, ali kako je bio oženjen, a nastaše duže i hladnije noći, on poče zarana krišom izlaziti. S početka Krsto ćaše nagoniti nas da liježemo ranije, ali docnije nije se mnogo krio, nego išunjaj se i on, čim mrak zagusti.

Dokle trajahu lijepi jesenski dani, sve se moglo njekako podnositi, ali kad udariše beskrajne primorske kiše i nasta božićni post, tada tek dogrđe zlo svakoje. Od silne vlage, plaštine i pokrivači na našim krevetima mogahu se cijediti, a peći nema. U podne redovno gotove nam pirmič, jali rezance sa bakalarom (štokfišom), a uveče "panadu" (varen hljeb sa uljem). Ta jela postadoše nam tako odvratna da desetoga dana hranjasmo se suhim hljebom.

Božićni praznici okrijepiše nas ponovo. U mesojeđe posta i vrijeme ljepše, te taman da dahnemo dušom, ali nadođe veliki post i donese suhi grah, bob i gadnu panadu (i sad mi se stuži kad na nju pomislim). Bolest nas zarazi. Osobito mi novi platismo, njeki od groznice, njeki od srdobolje. Vladu prijeđe u manitu ognjuštinu (tifus), te ljekar diže ruke s njega. Kad je đedo na vrat na nos, s Tromeđe došao, Vladu višaše život o končiću. Srećom mladost nad'rva boljeticu, te prekuži. Krsto je bio našem Vladu prava majka. Ta bolest prionu onome Bokelju latinisti, te, jadnik, zaglavi.

Vlado, što u bolesti, što u oporavljenju, izostade iz škole sedam-osam nedjelja, te ga ne pustiše na ispit. Nas dvanaest prođosmo svi, i svi gotovo dobro. Po svjetu profesora, đedo uze gladuna da uz raspust poučava Vlada. Zbog njega ne mogoh ni ja u selo, nego nas đedo namjesti kod njeke udovice, dobre jedne žene. Dok je siromah Vlado po cio dan lomio glavu sa substantiva, adjectiva, numeralia i verba, dotle sam ja sa jedinkom sinom udovičinim po vas dan kupao se u moru. Zaista jedina mi istinska korist te godine bijaše što naučih - dobro plivati.

Početkom nove godine vratiše se svi, osim Đorđa, a od novaka dođoše samo dva varošanina. Tek nakon dvije-tri neđelje stiže i Đorđe i predade rektoru pismeno opravdanje. Na naša pitanja, on odgovaraše da nije bio bolestan, nego da mu se nije hitalo, a kad ga neki htjede zastrašiti da je mogao izgubiti "blagodjejanje", on se nasmija i slegnu ramenima. Pa onda poče da se gore vlada nego li prošle godine: dana ne prođe a da se s njekim ne zavadi; učio nije ništa, a u školi toliko se obezobrazio da nije htio odastati njekolika časa zatvora, na što ga osudiše zbog neuljudna odgovora njekom nastavniku. Rektor je bio na čudu s toga; žao mu bješe istjerati ga, te se domišljaše šta će s njim. A Đorđu ni brige, bio je jednako veseo i jednako šaputaše nasamo sa svojim zemljakom bogoslovom Pipom.

Uostalom u sjemenariji sve je hodilo kao i prošlijeh godina. Ono dvoje "odojčadi" bijaše na mukama sa nas trinaest "dvizaca", a mi opet sa "trećašnjima", a ovi sa "bogoslovima", a svi skupa sa ekonomom i rektorom. Vlado i ja bijasmo opet u sobi sa Krstom, koji nas je pazio da ne može biti ljepše, a mi stražili njegove noćne izlete, da ne može biti bolje.

Jedne nedjelje, otprilike dva mjeseca poslije početka učenja, dođosmo s liturđije, te se, po običaju, skupismo u šilenciji pred ručak. Baš kad "klokotuša" na zidu hoćaše da zareži (mi govorasmo da ona reži kao pseto), javi Lazo da njeki gospodin traži Đorđa i Pipa. Ekonom pogleda tu dvojicu, oni se značajno pogledaše i đipiše, a mi za njima, čisto gurajući pred sobom mlitava popa.

U ručaonici gdje sto već. bijaše postavljen, hodaše gore - dolje njeki crnomanjasti gospodin, omalen, ama živa vatra. On se ižljubi sa Đorđem i Pipom, pa ih odvede u zakutak i prošaputa s njima, pak ugledavši ekonoma prikaza mu se i doda nješto, a na to ekonom sav usplahiren iskoči vičući:

- Kamo Lazo?... o, Lazo! Brzo po g. rektora!... Brzo!

Pa onda se vrati ka strancu i šireći ruke veli mu:

- Ama to ne može biti! To, baš po zakonu...

- Umirite se, gospodine pope, - reče stranac mirno i smijući se.

Đorđe povuče Pipa za mantiju, te oba izađoše i uputiše se na gornji pod. Mi krenusmo za njima, vičući što koji: "Šta je s vama? Kud ste nagli?" - "Idemo!" odgovori Đorđe, pak nastavi grabeći po dva stepena jednim korakom: "Idemo u svijet! Ja ću sa stricem na brod, a Pipa ćemo iskrcati u Aleksandriji, kod njegova starijeg brata... Eto to je... Mi smo se nadali, ali ne znađasmo počisto. Sad zbogom! Eno vam pak carujte i popujte!"

Pipo je uza stepenice svlačio mantije govoreći: "Eto vam suknje! Ko je žena neka ih nosi!"

Čim uđe u sobu Đorđe dočepa latinski riječnik i baci ga vičući: - "Eto vam prokleti latinaus!" Ostale knjige i haljine na brzu ruku složi u svoj kovčeg. To je isto činio i Pipo.

Mi siđosmo, jer nas zvono pozivaše. Zatekosmo stranca sa rektorom. Ovaj ćutaše namrgođen. Pošto se u tišini navrstasmo ispred vrata, reče rektor:

- Ali, promislite, kapetane Ivo, mi imamo pismene obaveze njihovijeh roditelja da će im djeca biti sveštenici!

- Ja to znam, gospodine, ali nemam šta drugo kazati osim onoga što rekoh. Ako guveran ustraži namiru troškova, moći će se sudom naplatiti, ali ja ne mogu s toga dangubiti. Meni je vjetar u krmu, sad ako vi đecu zadržite, protiv volje njihovijeh roditelja, ja ću čekati, ali ću, žimi-oči, tražiti dangubu, a ta će, žimi-oči, biti povelika, jer, nije šala, brod krcat i petnaest glavah vojske. A, k'o što rekoh, daću vi napismeno sve kako vi rečete.

- Dobro, najposlije hajd'mo u moju kancelariju da svršim to, - reče rektor i odvede ga.

Mi posjedasmo. - Đorđe i Pipo jeđahu stojećke. Ekonomu se sviđe da izgovori "slovopoučenije" o nenadnom rastanku i o sudbini bokeljskih mrnara. Na naše čudo Đorđe ga je pažljivo saslušao.

Čim se kapetan povrati, oba đaka stadoše se ljubiti sa svojim drugovima. Kad redom dođoše do mene, Đorđe zastade, te će kapetanu:

- Donde Ivo, ovaj se prezivlje k'o i mi, a ne zna đe mu se otac rodio.

Kapetan mi pruži ruku, te me privuče k sebi gledajući me pažljivo.

- A kako ti se zvaše otac? - zapita me.

- Ivan, - rekoh.

- E... živ bio? Uči se dobro! - To je izrekao zastajući i omjerajući me sa strane. Kad pođoše, javi mi se rukom, smijući se čudno.

I danas mi je to zagonetka.

Događaj bješe uznemirio sjemenariju za njekoliko dana. Neprestano se govorilo o Đorđu i Pipu. Svaki od nas zaviđaše im, i u svojoj uzavreloj mašti praćaše ih po širokome moru i nagađaše o njihovoj budućnosti, razumije se onako djetinjski, gledajući sve ljepše no što je.

Njekoliko dana poslije toga pljuštila je kiša na sav mah. Vlado i ja, pred večerom, snuždeni sjedijasmo u našoj sobi. Krsto dođe sa polja sav mokar. Pošto objesi gornju haljinu o klinac, izvadi iz nje novine i reče:

- Umr'o vam je učitelj. Meni se prekide dihanje.

- Da, - nastavi Krsto, - evo ovđe piše kakav mu je bio pogreb i mnoge druge stvari o njemu. Evo da vam pročitam. - I Krsto stade čitati, ustavljajući se često, dok nas mine silnije jecanje.

Pisalo je: "Gospodin bješe rodom iz Srijemskih Karlovaca. Zbog bolesti u grudima dođe u Primorje kao svršeni bogoslov, tražeći učiteljsku službu. On, siromah, ne znađaše da pravoslavnijeh škola nema uz more, te bi prinuđen skloniti se u našu okružnu varošicu, gđe proživje osam godina, vršeći savjesno svoju dužnost."

Ja sam dugo i jako tužio za njim. Priviđao mi se u snu, padao mi je na um usred učenja ili igre. Toga se ipak rado sjećam, jer ta izmjena u onom pustom i sebičnom živovanju buđaše u meni zaspale čovječne osjećaje.

Ali taj događaj bješe sitnica prema drugome, » koji nam usud dohrani.

Na ustavke mesojeđa bilo je veselo u sjemenariji. Jelo se i pilo više i bolje nego obično, ne bi šilencija, niti kakva zapta. Po večernji krenemo u čredu, kao i svaki dan, ali bez reda. Vrijeme je bilo divno, kakvo samo u Primorju može biti u polovini februara, ako nema kiše ni bure. Kad minusmo ravnici pod gradom, ugledasmo pod jednim stablom nekog visokog seljaka. Čovjek nakukuljio haljak, pa viri ispod njega jednim okom, kao da je mećava udarila. Vlado i ja s Krstom i sa još njekoliko ih, bijasmo prednji.

Kao da me nož u srce udari kad poznah našega Rula.

- Šta je, Špiro, ako boga znaš? Zar ti k nama? Ili si njekim drugim poslom? - viknuh ja.

- Bogme, rule, zlo... Ja k vama... Zlo, da se nema kud gore ... Nosim vam crne glase...

- Kuku tata, kuku meni! - vrisnu odmah Vlado.

Rule sjede i briznu u plač govoreći:

- Eto mi suze ne presišu, eto tri dana. A zna' sam da će me crnji jad pokositi kad vidim ovo dijete. Ao, bogo naš... - I uze Vlada oko pasa, pa ga privuče na zemlju i sjede do sebe, i nasloni mu glavu na koljeno. - Ne kobi tatu, Vlado dijete, on je u životu, a dok ti je njega...

- Pa što je, dakle? - viknuh i sjedoh mu s druge strane. Svi se naši drugovi i ekonom načetaše oko nas.

- A eto koga nije, nije, ali opet veliko je zlo. Polak sela pomrije. Pa onda leže logom popadija i umrije treći dan. Pa i Anđa pade još prije matere, a preminu sjutradan. U dva dana dva groba... a sve od ospica.

Nas dvojice stade kuknjava, a u isti mah svi se drugovi odmakoše. Meni krivo bi što nas u nevolji tako napuštaju, te skočih, ali me ekonom ustavi rukom. On poblijedi i dršćući izgovori.

- Ne primiči se!... A ti, nesretniče, još dodiruješ tu djecu, još hoćeš da mi predaš pismo! - govoraše sluzi.

- A, jadan. Ja sam Špiro, popov sluga, nijesam ja morija...

- Znam, znam, ali ti dolaziš iz zaražena mjesta. Veliš da su ta čeljad pomrla od crnijeh ospica, a to prione.

- E, bogo moj, čuda s vama novijem popovima! K'o da štogod može biti bez božje. Ta eto ja sam jednako bio oko bonika, pa...

- Sad već. nema druge do vodi tu djecu gdje znaš, - prekide ga pop. - A ja ću ih primiti pošto ih ljekar pregleda. Hajdete vi ostali!

I svi pođoše sa ekonomom natrag, a nas dvojica ostadosmo sa slugom. Vladu, od silne trzavice, udari pjena na usta, a meni se činilo da će mi se otkinuti srce. Rule nas tješaše sve jednim te istim riječima: da zahvalimo bogu što pop osta živ; da ne srdimo boga, jer bi mogao i popa uzeti. Bolest je, veli, trgla na se otkad je dohvatila popovu kuću. Tako da je moralo biti. - Najposlije videći da od njegovijeh riječi nama ne biva ništa bolje, a da će nas noć. zateći nasred puta, Rule ustade drmusajući nas.

- Hajdemote - veli - jer će se grad zatvoriti, a može vrijeme udariti, pa eto nam gotove pogibije, i to ne od božje, nego od naše.

Pođosmo, posrćući kao pijani. Ja se malo pribrah te rekoh Špiri da svrnemo u krčmu, gdje smo prvom počinuli, ali da ne kazuje ništa. Tako i bi. Gazdarica "Kod veselog Dalmatinca" smjesti nas u sobu, ne pitajući ni za što, osim za đedovo zdravlje. Rule je večerao, a mi neprestano pijasmo vodu. Đedovo pismo pročitasmo nebrojeno puta, zalijevajući ga suzama. Spominjem se da me najviše dirnuše ove riječi iz njega: "Eto, pod starost ostadoh kao okresano stablo, a sad nemojte vi da mi ispresijecate žile, radi vas..." Jedva pred zoru savlada nas san, a probudismo se usred dana. Čim oči otvorismo te se opomenusmo rašta smo tu, spopade nas žalost, gore nego sinoć. Vlado nije htio ni da čuje o sjemenariji. Pošto viđeh da svi moji razlozi ne pomažu, otidem sam. Ali me sluga vrati s ulaska.

- Amo ne možeš što nećeš otići najprije u bolnicu da te prokade i pregledaju i da uzmeš svjedodžbu, - veli Lazo.

Ja se otšunjam za ćošak, čekajući dokle Krsto ne izađe. Srećom, uhvatih ga nasamo, te kroza suze, potražih njegova svjeta. Dobri Krsto pođe sa mnom u krčmu. Sjećam se između ostaloga da je i ovo govorio: "Nesretnom našem narodu nema niotkuda pomoći. Te proklete crne kraste tamane gornju Dalmaciju gotovo svake druge, treće godine, a niko na to ni da glave obrne!"

Sve lijepe riječi Krstove ne skloniše mog upornog ujaka da se vrati u sjemenariju. "Neću, pa neću! Dalje mi nauka ne treba, pa eto." To mu bješe sav odgovor. Bogoslov se navrati istoga dana poslije podne, pa sjutradan dva puta, pa videći da sve grđe biva s djetetom, on napisa dugačko pismo đedu, koje nam pročita. Glavno je u njemu bilo da on svjetuje popa neka zadrži Vlada nedjelju, dvije, dokle se razabere, jer bi tore bilo da ostane u Zadru.

I tako Vlado otide na Tromeđu.

Ja, malo po malo, stadoh dolaziti k sebi. Naprezao sam se učenjem i hodao sam mnogo po oboru sjemenarijskom, da zabašurim svoj jad. I to pomože.

Oko Uskrsa primih pismo od Vlada. Imao sam se čemu čuditi. Otac ga je namjestio u trgovini kod gospođe Pave, u našoj varošici, gdje će - veli - probaviti dvije-tri godine, pa onda će u selo i preuzeta radnju od zeta Mila. Javljaše mi i novosti iz varošice: pop Kezo je na umoru od suhe bolesti, a gđa Milica, sestra učiteljeva, takođe leži od iste bolesti, koja je naglo na nju napala, čim se oslobodila prvog djeteta.

Ja mu nijesam ni odgovorio, jer mi žao bješe što ne spomenu svoje mrtve. To tako primih k srcu da mi se za njekoliko dana rane povrijediše.

O Petrovu dne vladika zađakoni sva tri bogoslova.

Teško mi padaše rastati se sa Krstom, ali druge nije bilo. Po ispitu, kroz dva-tri dana, svi se raziđoše. Što ću sad ja, kukav ti sam? Mislim i razmišljam svakojako, pa najposlije otidem k rektoru.

- Gospodine, - rekoh, - da mi date preporuku na kojega igumana od naša tri manastira, da tamo provedem ova dva mjeseca.

- A što nećeš ka đedu?

- Ne mogu, gospodine. Đedo je gotovo samohran, jer nema do jednoga suludastog sina, a osim toga srce me tamo ne vuče otkad nestade moje dobre babe i tetke...

- Dobro, dijete, evo ja ću ti odmah napisati. A kako znam da nemaš troška, daću ti nješto iz zaklade za siromašne đake.

I on uze pero, ali se odmah predomisli.

- E, gle! Ima i drugi način da ti se pomogne. Bi li ti ostao ovđe u Zadru ovoga raspusta, kad bi se našlo posla?

- A kakav bih posao mogao ja vršiti? - |zapitah u čudu.

- Vrlo lak, - povrnu on smijući se. - Tvoj drug, mali M-ić, propao je na ispitu iz dva predmeta. Njegov otac, baš juče, molio me da mu nađem koga ko bi mu dijete poučavao do otvora škole. Ja sam pomišljao na njekog našeg mladića koji nije u sjemenariji, ali eto možeš i ti. Neće se tu mnogo znanja, a ti si imao dobre bilješke. Hajde smjesta sa mnom, ne treba ti se predomišljati.

Idući ulicom, pošto me minu čuđenje, obuze me veliko zadovoljstvo. Najposlije ja, u ovijem godinama, s ovo malo nauke, mogu nješto zaraditi i mogu biti potreban njekome!? Međer nije sve onako crno kako dotle zamišljah.

Gosp. M-ić bijaše bogat trgovac, dućanom u "širokoj ulici". Ja sam ga često viđao u crkvi, i mnogo slušao o njegovom bogatstvu.

Bijaše visok, ličan čovjek, prosijeda brka. Sin mu je bio u istom razredu sa mnom, razmaženo i tupo dijete.

Gosp. M-ić začudi se videći koga mu rektor dovede, ali to ne reče, jer je imao veliku vjeru u našeg starješinu. Nakon malo riječi između njih dvojice, zapovijedi on šegrtu da me povede ka kući.

- Idi, - veli - pa ga uči, uru, dvije, tri na dan, koliko vidiš da ustreba, a kod mene ćeš jesti, i što ti ja dam plaće, biće ti pravo. Idi, sinko.

Ko sretniji od mene! Čisto mi se činilo da ne stajem nogama po kaldrmi. Šegrtić, postariji od mene, gledaše me sa nješto poštovanja, - bar tako mi se vidjelo.

Kad stigosmo u kuću, ja se zbunih. Već s ulaska gazilo se po ponjavama, kojima zastrte bjehu i stepenice i slarevi. Svud po stijenama slike i ogledala, tamo amo zavjese i vrata bez broja, a hladovina piri odasvud, a miris njekakav da zaguši. Ni u vladičinu dvoru ne bješe tako!

Gospođa, nabijeljena i rumena, izvalila se na širokoj stolici, pa čita njeku knjigu. Kad joj sluga kaza zašto me doveo, stade me žena omjerati od pete do glave.

Ona zazvoni. Dođe jedna pristara sobarica, sva nađinđerena, kao kakvo strašilo, te se načevrljaše gledajući mene. Najposlije sluškinja dovede Emila. On je povlačio očima put mene, pak se privi uz majku, kao curica. Pošto mu razdijeli kosicu na bleđanoj glavi, povede nas u drugu sobu i tu nas ostavi.

Emil ne znađaše ni beknuti srpski, te se razumijasmo kako tako. Poslije malo razgovora, dohvatismo gramatike, pa opet razgovor, pa malo računa, i sve tako na izmjenu, dokle nas ne pozvaše na ručik.

Bogme za stolom naknadih i dugo gladovanje u sjemenariji i svu dosadu sa malim Emilom. Kakvo li to izobilje bješe! Momak donosi jelo za jelom, sve ljepše od ljepšega, a u potonju preslačke i voće. Domaćin sjeđaše prema meni u začelju, a mati prema jedincu. Ovo dvoje samo liskaju, a stari vuk i ja baš vučji napali. Još to njemu milo, te me nagoni. "E sam, dijete, željan da viđu koga e u mojoj kući slatko jede" veli gospodar. Govorio je krupno, - pravi gornjak. Ja sam se pokorno smijao njegovim šalama, ali u sebi pomišljah: "E, crna ti pamet, gazda! što se ne oženi - kakvom krupnom Dalmatinkom prema sebi, pa da uzimaš i srčana poroda i punu kuću zdravlja i veselja! Nego li nađe njekakvu mačku iz bijela svijeta, s koje će ti se istražiti koljeno, kao što ti se iz kuće istražilo sve što je naško!"

Po ručku otpustiše me, rekavši da dođem pred večeru ka svome pitomcu. Ja, veseo, švrljah cijelo poslije podne, pak se još okupah u moru kako ću bolje ogladnjeti. Noćih sam u pustoj sjemenariji.

Taj srećni život trajaše punih pedeset dana. Emil se provuče na ispitu, pa ga otac odvede njekud, u Trst ili u Ljubljanu, ne znam, u nekakvu trgovačku akademiju, a meni dade 50 forinti.

Početkom treće godine bilo je dobre prinove u sjemenariji; dođe desetak "odojčadi" sa svijeh krajeva Dalmacije, najviše s juga. Ekonom reče da su se tijem brojem popunila sva blagodjejanja, te ako koji kroz godinu ne otpadne, da se dugo neće ni primati đaci.

Moji stari drugovi jedva me poznaše, tako se bijah ugojio i raskrupnjao za dva mjeseca. Pa onda imao sam dvadeset franaka što ih dobih od g. M-ića; pa onda imao sam silesiju poznanika mojih vršnjaka i postarijih po cijelom Zadru, s kojima se prijateljih; pa znao sam grad bolje od ikojeg sjemenarca; pa i talijanski sam govorio pravilnije nego ijedan od njih. Sve to skupa učini da ja odmah s početka treće godine uzeh prevlast među sjemenarcima. Ja počeh drugovati samo sa četvrtašima; s dvojicom njih dijeljah i sobu. Nađoh opet dvije kondicije, istina obje zajedno ne onako masne kao Emilova, ali tek tek padala je neka crkavica. Za ručkom, za večerom, ja uvijek izvadim iz špaga ili slatkiš, ili jabuku, krušku, nerandžu, pa gustiram. Kad nastaše postovi, ja krišom ka strini Vilipi i tu se zatvorim u sobu, pak, za pletu, sit se nabubam pečenja. Moji drugovi ne mogu da se načude kako ne mršam i ne postajem mrzovoljan, kao i oni. Tako sam vješto zametao svoje tragove.

Prozvaše me igumanom. S prva sam se jedio na taj nadimak, ali kad mi on tako prionu, da me čak i ekonom njim zvao, tada oguglah.

Te godine ne desi se ništa znatna u sjemenariji. Četvrtaši su bili cijeloga ljeta uzbuđeni, očekujući odgovor od vlade hoće li im dopustiti da se na godinu upišu u bogosloviju. Bješe se zapodjela stara parba između vladike i ministarstva oko toga. Vladika je tražio da se prepolove godine učenja za "svjaščenike biti imajuće". U tome sav je narod bio uza nj. Ta koga đavola da se momčad provlači šesnaest godina kroza škole, pa da nauči kršćavati, vjenčavati, i ostale rabote popovskog zanata!? A da je bar za što, nego najbolje nurije ne donose više od 300 talijera, itd. Ali ispit se primicao, a to se ne riješi. Ja opet bijah u misli kuda ću najesen, - nekako manastir me te godine nije privlačio.

Ali sreća opet se javi, i to u kakvom obliku, Gospode! Jošte da mi je ko rekao da će ta "prilika" moje tadašnje sreće biti i kovač moje cijele budućnosti, ne bih, zaista, ni u šali primio.

Da pričam redom.

Sjedimo mi u šilenciji kao obično. Nadgleda nas, tobož, ekonom, koji od silne cmarine bješe - bio je ilištak mjesec - malko zakunjao na širokoj stolici. U njeko doba začusmo kako se Lazo s njekim prepire na stepenicama. Kao da se i poguraše.

- Ne mo'š gore, - viknu Lazo, pa onda brrr, stade tutanj.

- Mogu k'o u svoju kuću. Ovo je carska kuća. Pa ja se poznajem i sa popom. Pusti, - čula se njeka glasina, a odmah zatijem uđe k nama čovjek, duga trupa, kratkih nogu, velike glavurde, sijerijeh očiju, u sivastu odijelu.

- Pomoz' bog, gospodine! Pomoz' bog, djeco! Učite, a? Jakako! Šta radite, vi popo? Mi prsnusmo u smijeh.

- O šjor, Kirjače! A vi ste to? Pa, od kud? Tražite mene? Samo lakše. Ovđe nije slobodno... hodite u moju sobu, - započe ekonom.

- Jok, ja ne tražim vas, nego, nego, jedan od ovijeh đačića ako može da mi nješto prepiše, razumije se za pare, za gotove pare... De'te, koji lijepo piše, razumije se talijanski, evo vidiš nema no tri dokumenta, ali, bogme, treba čuvati da ne kane iz pera, a osim toga...

- Samo tiše, gospodine Kirjače, i da vidimo šta hoćete.

Mi se svi načetasmo oko njega, a on poče vaditi iz dubokih špagova mnoštvo hartija, hvatajući ih u svoje kandže, - jer zaista mu ruke nalikovahu na kandže. - Evo samo ova tri "dokumenta" da se prepišu, lijepo, na čisto. Ovo je pogodba jedna, a ovo je priznanica, a ovo je zavještaj. Tri tvrde plete, ko će da dobije? Razumije se, pope, na vašu odgovornost, jer ako propanu, propalo je... (zavitla rukom i zviždnu)... Ja sam i prije to činio kad sam dolazio u Zadar, ako se sjećate, gospodine. Dođem lijepo u sjemenariju... a što da plaćam lacmanima. Nego onda bijahu podrukčiji momci ovđe, sve u mantijama. Sad svejedno. Dakle, ko će da dobije tri plete? Alabandala!

- Ja ću! - rekoh.

- A, iguman! Da ko nego on? - reče njeko.

- Dakle ti ćeš? Pa dobro. Alabandala! Zašto te zovu igumanom?

- A zašto vi govorite svaki čas "alabandala"? Šta to znači? - rekoh.

- Ja! Ja sam drugo nješto, a ti si... ali sad svejedno. Dakle, sjutra u devet ura ujutru da bude gotovo. Alabandala. Zbogom!

Nastade prava komedija, svi povikasmo jednogrlice: "Alabandala!" Ekonom se hvataše za trbuh od smijeha, ali kako se bojao da ne naiđe rektor, stade nas preklinjati da se utišamo.

- Hoćemo, ali da nam ispričate ko je taj alabandala? - reče njeki.

- To je čuveni šjor-Kirjak iz X, abokat iz budžaka. On zastupa parničare na sudovima, piše molbe, pisma, prodaje savjete - ele abokat svoje ruke, s kojim i pravi advokati imaju glavobolje. Kirjak je poznat po svim krajevima gornje Dalmacije. Seljaci ga zovu i šjor Kurjak, a njeki opet i "Alabandala" zbog te njegove uzrečice.

Ja se dadoh na posao. Mnogo sam se znojio i mnogo listova hartije potroših, dok prepisah isprave, ali Kirjak ih zateče gotove u urečeno vrijeme.

Pošto je pomnjivo sravnio prijepise s maticom, odmače ih od nosa, pa posmatraše čas njih, čas mene.

- Jesi li baš ti prepisao ovo?

- Jesam, - odgovorih.

- E, alabandala, evo ti četiri plete kad si tako valjan. Pa opet znam da si sirota i da se dobro učiš... Ti si unuk pop Stevana D-ića, sa Tromeđe? Znam ja svu istoriju, a doznaćeš naskoro koliko ti dobra želi striko Kirjak, kao što želi svijem sirotama. Zasad ti kažem da dobro razmisliš kad primio budeš crno na bijelu. Razumiješ li: crno na bijelu! Nemoj da te zaludu zovu igumanom. E, alabandala, zbogom, i zapamti sve!

Iako mi taj "Alabandala" bješe smiješan od glave do pete, opet me neki strah hvatao; činilo mi se da sam sa nečastivim sklopio ugovor. Taj me osjećaj bješe obuzeo, pored svega toga što mi ispit bijaše za vratom.

I baš uoči sudnog našega đačkoga dana primih pismo od đeda. Ono je počinjalo ovako:

"Drati moj unuče! Mnogo ljubimi"

Ni u jednom njegovu pismu dotle ne bješe te druge vrste: "Mnje ljubimi." Pa onda ovo bješe napisano novim guščim perom, - što se poznalo. Pa onda bješe prepuno kovča i snopa, kao: "aki", "obače", "poneže", sirač". Pa onda kiptaše zvučnim riječima: "blagobrazie, dobrodetel, blagodarnost," itd. Biću pročitao najmanje deset puta dokle jasno razumjeh sve, a pošto razumjeh, zaplamtiše mi obrazi od stida.

Đedo mi pričaše sve šta je učinio za moga oca i za mene, pa onda me koraše što sam nezahvalan, što se jadam tuđim ljudima da me je on napustio; a on da štedi ono moje siromaštine da se umnoži, dokle se ne zapopim.

Ne znam na koga sam se većma srdio: ili na Kirjaka, koji je slagao, ili na đeda koji je to povjerovao, te me tijem vrijeđa, koji, bez nevolje, potrza mrtva moga oca. Tada prvom naslutih kakav je odista svijet. Glava mi bučaše. Cijele noći snijevah strašne snove. Vidio sam babu i Anđu, a kao znao sam i u snu da su mrtve. Baba sjedeći jednako plače, a Anđa u svijetlom ruhu oblijeće oko mene. Ja ih moljah da me prime k sebi, a baba mi odgovori: "Čekaj da zovnem oca ti Ivana, pa kako on reče." I dozvaše neku maglovitu priliku, pred kojom me obuze ježnja. Prilika jasno reče: "Ne! Slušaj ti Alabandalu, i učini sve kako ti on zapovijedi!"

Ustavši rano, započeh jedno nježno pismo đedu, ali sjetivši se da me i ne poziva k sebi na jesenjski odmor, iskomadah njegovo pismo i svoj odgovor.

Na ispitu učitelji se čuđahu mojim smetenim odgovorima; jedan reče nadzorniku da ne razumije što je meni, jer me znađaše kao slobodna. I drugi su poštogod dodavali oko mojih odgovora, tako da se u njeko doba svi pogledi stekoše na mene. Najzad matematičar ćelonja viknu:

- Ta vidite da je dijete bolesno! Iziđi, pak se rashladi na ulici, pa ako docnije uzmogneš, povrati se!

To me je spaslo.

Dok su se moji drugovi razilazili, ja sam kao bjesomučan hodao po ulicama. Jedna mi se misao bješe ukopala u mozak: pop neću da budem! Ama radije biću sluta, ali pop nipošto!

Drugog jutra Lazo mi predade jedno pismo.

Gledam natpis a ne mogu da poznam ruku. Od đeda nije, ni od Vlada, a jest iz gornje Dalmacije.

Zinuh kad po dnu pročitah: "Tvoj dobroželatelj Kirjak R... ić."

Pisaše mi:

"Dragi mladiću, ako želiš provesti ferije u mojoj kući, primiću te drage volje, jer ja rado činim dobra sirotama. Dakle ako si voljan, otidi u Ulicu sv. Vrane, kod g. Paparele i pokaži mu ovo pismo. On će ti izvaditi biletu do Š. a daće ti i novaca koliko ustreba za kola od Š. do mene. - Meni ćeš raditi pomalo, ali ćeš imati i slobode dosta."

Otidoh k tome Papareli. Znao sam da je po zanatu što i Kirjak, ali kad ga vidjeh, začudih se. Bijaše to vrlo ugledan čovjek, visok, sredovječan, pitoma lica i ponašanja - pravi gospodin.

On me primi ljubazno u svojoj lijepo namještenoj pisarnici, brzo pročita pismo, pa takođe hitno skupi snop artija, obmota ih trakom, i smjesta izađe sa mnom. Usput - onako, čisto kao mimogretke - ispovijedi me, ali sve do sitnice, tako da je u desetak minuta znao i svu moju prošlost, i sve što mi se miješalo u glavi.

Začudih se kad g. Paparela uđe u agenciju Lojdovu i uze biletu trećega mjesta, pa mi dade pet forinata i reče:

- Evo vam bileta, a evo vam novci. U Š. noćite u krčmi "Kod mrnara", tu je jevtino. Zamolite krčmara da vas preporuči kom kočijašu, - kola svakog dana polaze za X. Ove artije predajte u ruke g. Kirjaku; čuvajte ih kao svoje oči, ne šalite se tijem. E, zbogom! - i pruži mi ruku.

- Tako! Zar... baš... - počeh.

- Da, njemu u ruke. Ala imate divno vrijeme! Pazite lađa polazi do polak ure. Srećan put, mladiću!

I on otide.

- Pa zar zbilja tako to biva, tako prosto, s ruke? - pitah se gledajući za njim. Svemu sam se divio pri tome čovjeku: njegovu hodu, pogledu, zboru, pregnuću. Ah, ta to je njeko više stvorenje, koje ja evo prvi put u svom životu udesih! o, da mi je i izdaleka njemu nalikovati! A, najposlije, zašto ja ne bih mogao postati kao i Paparela? Pa i Kirjak neće biti mačji kašalj, kad on ima ovakovih prijatelja.

Uzeh nosača da mi prenese kovčeg iz sjemenarije na obalu. Sluzi rekoh da idem u manastir.

To mi bješe prvi put da se vozim po moru, ali ja nemadoh kad da se čudim ni parnom stroju, ni putnicima, ni ostrvima, što mi se nizahu pred očima, - ničemu, jer u mojoj mašti bijaše nješto pretežnije od svega toga.

U mrak stigosmo pod Š. I ja odmah uđem "Kod mrnara", gdje je, zaista, jevtino i dobro jelo.

A sjutradan, zorom krenuh na tovarnim kolima put X, gdje stigoh iza podne.

Nosač me dva-tri puta pripita hoću li baš ka Kirjaku. Činilo mu se kao da to nije moguće. Najzad ja se izderah:

- Nosi kod g. Kirjaka R... ića, kad ti kažem! Ja sam njegov pisar!

Dovede me čovjek pred kućicu sa tri prozora na licu. Ozgo je proglušivala silna graja.

Pošto zaludu kucah na otvorenim vratima, popeh se uza stepenice, koje me dovedoše opet pred otvorenu sobu, koja bješe puna seljaka.

Ja se progurah viknuvši:

- Pomozi bot, gospodine Kirjače!

Srce mi je bilo da iskoči.

On žmirnu, pak turi pero za uho (za drugijem uhom bijaše mu već jedno pero), pa skoči, dočepa me za ramena i poljubi se sa mnom.

- Bog ti pomog'o, sinovče! I doš'o si! E, živ bio, živ bio!... Perkaaa! Ooo, Perka, amo de amo, brzo! Dođe ono dijete o kom sam ti govorio. Evo ga!

Uđe njeka gojna, crvena baba, plosnata nosa i neobično široke glave. I ona me izbali i milovaše po glavi, govoreći: "O, sirota moja, majo moje, jesi li umoran, jes' ogladnio, a?"

- A ko ti je ovo? - zapita njeki seljak. Kirjak raširi ruke, zinu i uzvi obrvama da privuče pažnju.

- Sirota, brate, bez oca i majke, a đak. Sad: im je odmor, znaš, dva mjeseca, pa ja ono kad bijah tu skoro u Zadru poznadoh ga, pa mu rekoh: dođi dijete k meni. Što bog da i kuća biće ti, a bogme, da nijesi zaludu, pomo'ćeš mi što možeš da za bilježiš. Eto tako, braćo, red se sjećati i duše! Alabandala!

Seljaci se smijahu kad on pomenu duševnost,. a onaj prvi nastavi:

- E, valjaće ti pred bogom, šjor-Kirjače. A umije li što ovo? Ti reče da će ti ovo pomagati!

- Ovo? - viknu Kirjak, hvatajući me za ramena. - Braco si ga moj, ovo je izučilo osam škola. Jes', boga mi! Četiri male i četiri velike, latinske, one što se u Zadru uče. Ja, ja, čudite se, mjerite ga, ali je tako. On umije tri jezika. Eto, pa vi seljaci, još govorite: "Odiru nas gospoda!" Moj rode, koliko se za osam godina samo mozga potroši!... E, sad vodi ga Perka da se malo odmori.

Perka me povede u kujinu, gdje mi nakriža suha mesa, pak stade pričati. Doznadoh da je ona kuvarica Kirjakova, da je kod njega ima osamnaest godina; da je Kirjak dobar, samo valja s njim "niz dlaku", a "uz dlaku" kad ko hoće s njim, onda je, bogme, bijesan; da je rodom iz jednoga sela blizu H gdje ima dosta svojih, ali ih neće na oči, jer oni bi radi još za života njegova da razgrabe sve njegovo; da je doskora imao jednoga pisara, koga je otjerao, jer je počeo bio krišom za svoj račun da "piše karte".

Pošto se namirih, povratih se u pisarnicu, gdje bješe nastao pređašnji metež. Kirjak me namjesti za drugi prazan sto i dade mi odmah da prepisujem. Dva seljaka kazivahu mu nješto u pero, a ostali, njih sedam-osam, sjedijahu na dugačkoj klupi, licem prema Kirjaku. Svud naokolo bijahu police pune artija. Časkom bi se utišala graja, tako da se čujaše kako pero škripi, čas opet digne se vika:

- Nećeš, valaj, no kako ja prije reko'?... "Ama, treba po zakonu, alabandala!" ... "Imaš li duše, Jovane, i po bogu brate, da ti prinoviš dobit za po godine, koliko i za godinu"... "Ne petljaj se, ti šjor-Kirjače, e..." "Za vaše pismo, vi dvojica, tražim dva talijera"... "Nije, ni dao bog"...

Kad pošljednji seljak izađe, bješe sunce na smiraju. Kirjak se izmi vodom, pak pođosmo u šetnju. Provede me najprije kroza sve tri ulice varoši H a uzgred kaza, valjda, pedesetini što-šta za mene. Pa onda udarismo cestom u polje i onda mi ispriča svoje "žitije". To je trajalo više od sahata. Kirjak je u djetinjstvu služio kod jednog "abokata" u H i on se tako dopade gospodaru da ga od sluge načini pisarom.

Večera bješe obilata. Perka je s nama sjedjela. Oboje se šaljahu sa mnom kako će me oženiti, ako ostanem uza njih.

Sjutradan, od svijeta pa do mraka, isti vašar u pisarnici, to toliko što se predušilo o ručku. Mene ruka zabolje od pisanja, ali se ne potužih, jer me on nije nagonio. Doduše, ustajao je svako po sahata i nadgledao koliko sam svršio, govoreći: "Samo polako, ali u redu, alabandala!"

Toga dana po večeri zavadi se on s Perkom, ne sjećam se oko čega, ali žestoko. S početka je grdio kuvaricu, pa kako mu ona ne ostajaše dužna, udari je po glavi. Ona vrisnu. Ja odoh u svoju sobicu. Grdnje sipahu s obje strane još zadugo, pak nastade tiši razgovor, pa Perka udari u plač, a on poče da je tješi. Čuh gdje joj govori: "Nemoj, Perka, nemoj da pregoniš, a ti znaš moju ćud, a opet znaš da sam povratljiv. Ded', umiri se, dobro moje! Ta nijesam te ubio, alabandala!"

S malom izmjenom tako potraja dva mjeseca. Ja bijah poznao sve varošane i stekao prilično "blagovoljenje" njihovo, osobito popovo, jer sam njekoliko puta pjevao u crkvi.

Najzad stiže dan odlaska. Perka mi uredi i složi haljine. Kirjak je bio zamišljen. Poslije večere nije ni riječi progovorio, nego legosmo zarana.

Sjutradan, oko devet časova, trebalo je da pođem. Sve je bilo naredno, samo još da se reče "zbogom".

- Dakle, ode ti, a? - reći će Kirjak navrh stepenica, prije nego što ćemo se poljubiti.

- Ja odoh kad nećete da me ustavite, - odgovorih.

- Šta? Zar bi ti ostao?

- Ja bih ostao s vama, striko. On me ščepa za ramena gledajući me svojim orlujskim očima.

- Dakle, alabandala, i ti bi bio voljan? A đedo?

- Đedo ne bi, valaj, ni prstom mrdnuo da me u školu povrati.

- Perka! - viknu Kirjak - unesi kovčeg u sobu... ali ne, ne, stvar nije promišljena. Ko zna kakve bi glavobolje s toga imao. Idi, dijete!

- Dobro, ja idem.

- A opet nije hitno. Šta mari da i zadocniš pet-šest dana, dok se razmislim.

Ali već trećega dana ne bješe spomena o mom polasku. Ja napisah pismo rektoru, javljajući mu moju odluku. Kirjak nije znao za to. Kad me već ni osmoga dana ne zapita ništa, ja mu kazah za pismo.

Ja se navikoh uz Kirjaka. S početka se odirah pišući ali docnije utvrdismo časove. Kad bi ga htio zastrašiti, ja samo reci da ću u manastir, da će me kaluđeri rado primiti, pošto sam svršio tri latinske škole.

Oko Uskrsa, Kirjak, ne pitajući mene, zapodjede parbu sa đedom, radi moje očevine. Đedo radi toga dođe u X. Ja ga nećah poznati, tako bješe grohnuo, zgurio se i posijedio. Oni su se progonili čitavu godinu po sudovima, a najposlije Kirjak dobi parnicu i postade mojim tutorom.

Druge godine umrije Perka od kaplje na srcu. Kirjak tada uze u najam jednog kuvara koji je dugo vremena služio kod fratara...

Neću da pričam kako mi je bilo dokle se ne zamomčih. Đedo umrije kad ja napunih devetnaestu. Kirjak je čiljio i raščinjao se s dana na dan. Pošljednji mu udarac bješe kad se jedan čuveni advokat nastani u X. Kirjak se nadaše da ću ga ja potpuno odmijeniti i nastaviti rad, i u tome nadanju on me posini, ostavivši mi sve svoje.

Ali, pošto se on rastane sa svijetom, ja s gotovinom koja mi ostade (dvanaest hiljada talijera) pokupovah zemlje, te počeh živjeti od dohotka.

Godinu poslije toga oženih se jednom udovicom iz H aši nakon njekoliko mjeseca ona mene ostavi udovcem i našljednikom svojih dviju kuća.

Ženiti se već nijesam htio, iako sam imao lijepijeh prilika.

Na Tromeđu hodio sam samo jednom, biće desetak godina.

Evo što tamo zatekoh:

Popuje sin Dimitrija D .... ića. Ćiridon je crkvenjak. On se oženio i ima punu kuću djece. Uzeo je njeku suklatu, prema sebi, i jednako snijeva kako će on zapopiti svoga sina. Radi toga je u zavadi sa cijelim brastvom, a s popom najviše.

Vlado je uzeo Lelu, te se nastanili u nekadašnjoj kući moga oca. Lela se jako ugojila, te je seljani zovu "Bavicom". Djece nemaju. Vlado je sasvim pod njezinom vlašću, ali se ne jada, nego je zadovoljan.

Milo sa tetkom živi u svojoj kući; on jednako radi protiv Vlada. ali drži stranku Ćiridonu, protiv popa.

Ele, istorija se ponavlja i na Tromeđi kao i svuda.