Predgovor izgubljenom djelu
| Predgovor izgubljenom djelu Pisac: Marko Miljanov |
Kako umijem, tako i evo pred tobom izlazim.
Čitaoče, dragi brate, namjeravam u glavnom opisat, ne opširno, nego ukratko, neke glavne crte iz života onija junaka koji su mi poznati lično ili po kazivanju. Nemoj mislit da te ove crte bit vješto opisane. O, to ne! Jer da bi ktio, ne umijem, počem nijesam bio sretan dobiti potrebno znanje, znanje ono kojim bi mogâ bit od koristi mojoj braći. Ali, što i kako umijem, od toga mi se ne treba stiđet, jer nikada učitelja imâ nijesam, no sam u pedesetoj godini počeo pisat. Da pišem ove crte ne nagoni me slavoljubje, jer mi ono nikad nije raspinjalo grudi, do jedino me nagoni to: što vidim da mlogi junaci ne samo da umriješe tijelom, no i rad njihov umrije, koji ne smije bit zaboravjen. Zubja istine svijetli mlogome na grob, ište spomena, a tu zubju niko ne vidi, Pa mi se za isto čini da ja dugujem onijem junacima koje poznajem ličio ili o kojijema sam izblizu čuo govorit. Mogu li ja ovijem kratkijem i nevještijem opisom nji obesmrtit? To znam da ne mogu; ali ovijem, ka neuk čoek, želim spotaći naše mlade sile da zavire u jata radna besmrtija ljuđi, koji zaludu radiše da ostave besmrtni spomen, kad cio njiov viteški rad oće da pokrije mrak zaboravnosti. Velim: ovijem mislim spotać naše mlade ljude da se potrude doć u ovo nepobjedno stijenje, koje je od boga za pričanje stvoreno, te da za atar istine iznesu na vidik svijetu one ljuđe či rad njima besmrtnost pruža. Ovijem se nadam da će se koji od mlade braće nać, koji neće žalit truda da izvadi iz mraka one koji nijesu za mrak radili, no veselo život davali, teke da izvidaju rane braće mučenika!
Dragi brate Srbnne, da si imâ prilike i ja gledâ, ne bi ti dalo da si gledâ junake koje sam srce mira doklen se ne bi ozvâ junacima koji veselo mru za svoje i svija nas pravo. Mene se ova zasluga sjajna čini, više no velikija gospostvo, s kojim ote svijetu da ugode, pa baš i od kaluđera u Svetu Goru, koji u samoću nosi gvozdeni lanac na golo tijelo i ugađa bogu. Ja ne želim zlo kaluđeru, ni da bog, no mi se čini da je miliji bogu koji na muke mre za njegovu pravdu, no da nosi lanac. Ukratko, za mene je najstrašniji svetac, koji mre za opštu i za božu pravdu, a to mi se čini greota i šteta da se zaboravi.
Ali, rasudi, brate, je li pravo da se zaboravi sveti rad pravi junaka, a cvijeće i rosa, potočić, ljepota ženska, pjesma slavuja u lug, maoviia, magla i vazduh — ništa se ne zaboravi. I u pakao je doprlo pero, i pamet vješta stvara romane i česa nije, piše se o glavarima i zapovjednicima. No Vule Neškov i Rade Mučin s dostinom, nije bio glavar, ni cvijeće, ni slavuj! Pjevaj, o brate, o tome slobodno! O, brate, da znaš Vula i Rada s družinom, što su činjeli, opisa i bi prije drugoga. No, koliko više da im ne natruniš poštenje, kao što je mlogima natrunjeno; a to je od dobre želje mlogijema učinjeno, a to kad mu pridaš, te od male slave učiniš veliku. Ako si Srbin, znadi da je šteta u pridavanje, a ne korist. Ako bi drugi čoek ovi rad primio, kojemu nije narod na muku, i on neka se čuva od pridjevaka, da ne uvrijedi poštenje. Ne znam drugo, no šgo mi se čini ono pišem, a kako umijem, tako klikujem.1)
1) Ovaj predgozor namijenjen je bio prvom vojvodinom djelu, pjesmama, u kojima su bili opjevani savremeni događaji, a koje su na žalost izgubljene.