Pohod
| Pohod Pisac: Ivo Ćipiko |
Pohod
Pred podne vraćah se sa Ploča u grad. Osjetih mrtvi hlad; vruće bijaše na suncu, ali na dogledu pučine, što drhtaše u sjaju vedroga dana bijah lak i — uživah.
Lokrum, sa svojim mekim sjenama, zelenilom i bojama što se prelijevahu, dugo me k sebi mamio i jedva otrgoh pogled s njega.
Vrludam tijesnim ulicama staroga grada, zastajkujem i gledam i, gledajući zađoh mišlju u slavnu prošlost i čisto osjećam njen zadah. Kao na groblju svugdje cvijeće; i na tarasama i u procjepima raopucanih zidova, po prozorima i dvorištima — cvijeće požutjelo ocvalo, pognulo glavu kao da mu se neće da gleda u sunce, što nad njim visoko sja. Zar amo ono rijetko i dolazi, a i što će sunce umrlima? I kuće su spomenici i čini mi se kao da svaka od njih u sebi i u cvijeću svoju dušu krije, skamenjenu dušu nekadašnjega gospodstva i ljudstva našega. A kada naiđem na novije popravke starih palača, zazebe me u duši, kao da sam sreo jaka, otmjena čovjeka, komu živu ruku odsjekoše i zamijeniše žutom voštanom.
Savladan izbih na Placu.
Po njoj se prostro duboki hlad i žestoko sunce. Vršci zgrada drhte u sjaju, odbljeskuju se, a u jakoj svjetlosti odskače ozbiljni, strogi stil tamnih crkava. . .
Oleanderi, ocvali, zaprašeni i žedni venu, pognuli glavu kao da osluškuju žamor vode što izbija iz Česme — mlaz vode svjež i hladan. Do vode na kamenim stubama posjedali nosači, odmaraju se na dogledu vode u hladu: vidim tu siromašne pribjeglice iz svih naših krajeva; prljavi sa užagrenim očima, izgladnjeli — što će oni ovdje? — ovdje na ovoj gospodskoj Placi, koja samo na prošle dane podsjeća. I ova ta čeljad, što se po njoj mitoklasi kao da nije svijesna njene ljepote, promiče kao i ostali svijet drugih gradova, a kad u Divoni, u prozoru, kao u čistom planinskom ledu urezanu, ugledah uniformiranu glavu službenika, osjetih u sebi kao nigda do tada — naš stari i naš sadanji Dubrovnik. . .
Htjeo sam da stresem sa sebe slike prošlosti i moj se pogled zaustavi na momčetu u stajaćem odijelu sa hercegovačkom kapom na glavi. Ali da je i nije imao, lako bih bio poznao da je Hercegovac po jarkim očima, dugom profilu i inteligentnom izražaju lica.
Na oko je brižan, tuđ, curi se kad ga neko pogleda i među svijetom čini se kao da je izgubljen.
Mora da je grdno žedan, jer, tarući rukom usta, htjede da priđe ka Česmi, ali golubovi, što stajahu uokolo vode — prhnuvši zaokružiše, u suncu zasjaše plavetnilom, pa opet padoše. Momče poplašeno uzmače i — zastade. Stoji u dvoumici i gleda u mlaz vode. Pa u neko vrijeme, smislivši se, osvrćući se na sve strane, polako, obazrivo htjede da obiđe golubove. Nosači opaziše kako se šulja i prsnuše u obijestan smijeh.
— Ne prilazi — povika jedno Crnogorče — ne prilazi! — poplašićeš golubove!
Momčuljak na ovo uzmače. — Htjede da pođe, a da se ne napije. Ja priđoh k njemu, velim mu: Idi napij se! Začuđen, omjeri me pogledom i ne reče ni riječi. Ali ja zasuh riječima. Najposlije posluša i sit se napi.
Pogladivši usta rukom mirno me pogleda i pođe dalje.
Pred negdašnjim kneževim Dvorom, današnjim carsko-kraljevskim poglavarstvom — zastade i brižan gledaše u dvor; htjede da uđe, ali u to iz dvora naglo iziđe neki uniformisani službenik; momče čisto usprene, izmače se u stranu i, u znak pozdrava dohvati se kape. Okrenu se i gledaše za službenikom, dok ne zamače. Zastajkujući vrzaše se obazrivo oko Dvora, zavirivaše u uglove i zakriljena mjesta i najpošlje dugo stajaše na suncu.
Vidjelo se da je u strepnji, da nešto jako iščekuje. I, u neke, kao da mu se čekanje dojadilo uniđe u Dvor. Htjeo je da pođe uza kamene stube, ali, kako svakoga časa neko niza njih silazaše, očito ne usudi se, već se prisloni uz kameni stup i — čekaše.
Ja posmatrah trijemove kneževa dvora; i u njih se uvuklo sunce i s njima u prošarici igra se, a u uglovima leži mrtvi hlad. . . hladan i tajanstven kao kameni stupovi. . .
Od posmatranja otrže me čista, otvorena besjeda.
K onome momčetu žureći se niza stube, prišlo je drugo momče, sa sličnom kapom na glavi.
— Što bi? upita prvi radoznalo.
— Neće da me puste, ne dadu pasoša. . .
— Zašto?
— Vele, da sam bolestan, a nijesam. . . I nadoda naglo: Moraćeš sam u Ameriku. . .
— Sam ?! Valah neću. . . Sam!? Bez tebe što bih u tuđemu svijetu? . . . — Što bih bez tebe ?
— I ovđe smo tuđi i kod svoje kuće smo tuđi — otpovrne došljak zamišljen. . . Svugdje sam tuđ, a eto mi ne dadu u tuđinu. . . Pa usrdno kaza: Idi ti, brate, tebe proglasiše zdravim, iditi! Čemu da radi mene sreću gubiš?
— Sreću!? Bog dijeli sreću! . . . Pa sve jedno ! . . . I kaza odlučno: Vraćajmo se kući!
I obujmivši se oko pasa, polako, obazirući se uokolo, iziđoše iz kneževa Dvora.
Napomene
[uredi]- Napisano 1910 god; objavnjeno u zbirci »Kraj mora« M. Srp., knj. 4, Dubrovnik, 1911)
Izvori
[uredi]- Ivo Ćipiko: Celokupna dela, knjiga 1, strana 461-466, Narodna prosveta, Beograd.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ivo Ćipiko, umro 1923, pre 101 godina.
|