[Pofali se Jovan-begovica]
Pofali se Jovan-begovica,
U hamamu među drugaricam’:
„Nije druga stekla gospodara,
K’o što sam ja Jovan bega mlada;
Kud’ god hoda, za ruku me voda, 5
Gdje god sjeda, na krilu me drži,
Iz džepova šećerom me hrani.
Kad ja mlada u dušeku spavam,
A moj Jovo na prstima šeta,
Lahko hodi, da me ne probudi, 10
Kad’ me budi, po licu me ljubi;
„Ustan’ srce, granulo je sunce,
Ustan’ dušo, ustale su sluge!“
Kad’ ustanem iz meka dušeka,
Al’ bijeli pometeni dvori, 15
I studena voda donešena,
I šećerli kava ispečena,
I bijela pogača skuhana.
Nitko tome mahni ne bijaše,
Veće kuja udovica Janja; 20
Izlazila na oborna vrata,
Na vratima Jovu presretala,
Pa govori udovica Janja:
„Hajde, Jovo, da pijemo vina!“
Izvodi ga na gornje čardake; 25
Pa mu daje rumenoga vina,
I u vino sipa benđilike,
Pa govori udovica Janja:
„Što će tebi nerotkinja Mara,
Kada nema od srca evlada; 30
Pusti Maru uzmi mene mladu,
Rodiću ti zlatnoruka sina,
Zlatni ruku i zlatna perčina!"
Otlen ode, beže Jovan beže,
Pa on ode dvoru bijelome, 35
Pa doziva brata Simeona:
„K' meni, k meni, brate Simeone,
Uzmi Maru za bijelu ruku,
Pa je vodn u bašču zelenu,
Pa joj rusu osijeci glavu!“ 40
Djever snahi tiho govorio:
„Čuješ li me, moja snaho draga,
Da idemo u bašču zelenu.“
Dovodi je rumenoj jabuci.
„Vidiš snaho, rumene jabuke, 45
Da jabuka roda ne imade,
Bratac bi je danas posjekao.“
Dovodi je rumenoj ružici.
„Vidiš sejo, rumene ružice,
Da ružica roda ne imade, 50
Davno bi je bratac posjekao“.
Dovodi je do žute narandže.
„Da narandža roda ne imade,
Davno bi je bratac posjekao.“
Sjet joj dava da se avizava, 55
Al’ se Mara osjetit’ ne može.
Odvede je zelenu jezeru,
Djever snahi tiho govorio:
„Čuješ li, me, moja snaho draga,
Vidiš one ribe u jezeru?“ 60
Natkuči se Mara na jezero,
Britku sablju viš’ sebe ugleda,
Prepade se plemenita Mara,
U tom strahu i čedo rodila,
Zlatnih ruku i zlatna perčina. 65
Kad’ to viđe djever Simeone,
Od dolame odrezuje skute,
Te zavija čedo prenejako,
Pa ga nosi bijelome dvoru,
Vodi Maru za bijelu ruku, 70
Izvede je na gornje čardake,
I namjesti plemenitu Maru.
U to doba beže Jovan beže,
Oni trče na muštuluk Jovi.
Koji prvi na muštuluk dođe, 75
Jovo daje nebrojeno blago;
Koji drugi na muštuluk dođe,
Jovo daje čohu nederanu.
Pa izlazi na gornje čardake,
Pa doziva plemenitu Maru: 80
„Jesi l’ mi se umorila, Maro,
Umorila, dok sina rodila?“
Mara šuti, ništa ne govori,
Opet veli čelebija Jovo:
„Jesi l’ mi se umorila, dušo, 85
Umorila, dok sina rodila,
Da ti režem dibu i kadifu,
Da ti kitim biser i dukate“.
Progovara plemenita Mara:
„Hajd odatle jedan, hajinine. 90
Ne bi mio k’o što no si bio,
Baš da bi me u zlato zalio!“
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg