Ponoćna pesma
Vojska vrh njega protutnja za slavom.
Pokopali su mrtve i sažegli.
Nad trofejima oblaci se slegli,
Već i gavrani odoše sa stravom.
A zaboravljen leš u mulju trune
Što čekao je Kosovku s kondirom
I svoga cara s čeličnim pancirom
I slepca da mu smrt složi u strune.
O, reč potomstva kako je zamukla
Kada mu oči mutne u prisenku
Sanjahu davno neviđenu ženku
A grobna kiša olovom je tukla.
On htede zvezda pepelište belo
Da njihov puhor ponese kô spomen
Na život kom je kiša zadnji pomen
I leden vetar stravično opelo.
Vatara daljnih zadnja žar se mrači,
Daleko plaču grobljišta nazebla,
Jauču suha i zgromljena debla,
Nejasna tuga s nebesa se svlači,
I vidik vlažni u crno oblači.
1912-1913