Pokoj (Aleksa Šantić)
Preda mnom tuče vodenica stara.
Veče. Nad vodom zdrela trska rudi,
I poljem šušte puna žita jara.
Po stazama se mak crveni žari.
Pod selom doli eno radnih ljudi,
Kose im trepte. Sa širokih njiva
Polaze domu, razdrljenih grudi.
Jabuka sunca svrh grebena zâri.
Sve viši suton u dolini biva,
Razlijeva se i šumi... Pogdjeko
Mimo me prođe kraj srebrnih iva.
S pristranka stremi drven toranj stari.
Padaju snovi kô pramenje meko,
Lijepe ptice noćištu se klone
I preko granja odlaze daleko.
Jedna, svijetla i ljepša od svije',
Evo mi sleti s vrha breze one,
I dokle stara vodenica bije,
Uz pjesme, što me na molitvu gone,
Zlatno gnijezdo u mom srcu vije...