Pod suncem (Aleksa Šantić)
Pozlaćeno nebo. Mlado sunce grije,
Mirišu ljiljani i ljubice modre;
Moje srce gori i sve jače bije,
Kao da bi htjelo da na svjetlost prodre;
I, kô smoren putnik domu gostoprimnom,
Sa pticama lakim da poleti s grana
U prostor, u sunce, i pozdravi himnom
Ovu blagu svjetlost ljiljanovih dana.
O, da mi je 'vako da u duši gore
Dugo zraci sreće, radosti i zore,
A da nisam sužanj koji sunca ište!
No ja znadem dobro: s prvom notnjom sjeni
Odbjegnuli jadi vratiće se meni
Kao crne ptice na svoje noćište.