Pogreb (Aleksa Šantić)
Povija se žito. Mirno, u dnu sela,
Uskom starom stazom, što na groblje vodi,
Za ubogim odrom mala pratnja hodi -
Preplanula lica i snuždena čela.
Negdje ševa pjava pri zahodnom zraku,
I sijedi otac iguman, pun brige,
Polagano čita iz debele knjige
Opraštajna slova sirotu težaku.
I čuj! Zemlja pada... Vrh drvetâ rudi...
U polju se čuje dozivanje ljudi
I vide se stada mrljava i siva.
Prašina gdje leti... Tiho, u sutonu,
Vjetar selom nosi elegiju bonu,
I pokriven dračom grob ubogi sniva.