Pogibija Jure Francetića
Vino pije Ante Paveliću
I sa njime Jure Francetiću.
Do njih sjede redom sile vojne:
Moškov Ante od tjelesne bojne,
Pa Kvaternik policije glava 5
U jamama što mu leži slava;
Onda redom sjede emigranti,
Vjerni svome poglavniku Anti;
Vitezovi od pokojnog Franje,
To je Anti glavno pouzdanje. 10
Kada su se vina ponapili,
O svačemu eglen otvorili:
Svi se hvale o junaštvu svome,
Poglavniku u čast čaše zvone
I Hitleru, svijeta gospodaru, 15
Najsilnijem na svijetu caru.
Što je više vina nestajalo,
Pobjeda je sve poviše bilo;
Što se više čaša ispraznilo,
Sve je manje partizana bilo. 20
Svi se kunu u oružje svoje
Partizana kako se ne boje.
Svi će, kažu, glave položiti,
Firerovu volju ispuniti,
Jer su do sad ispunili dosta: 25
Partizana nešto malo osta.
Već su skoro ugušili bunu
Po Baniji, Lici i Kordunu.
Planine su mnoge očišćene,
Poklali su i djecu i žene. 30
Partizana što je preostalo,
Za doručak ne bi dostajalo.
Kad je Ante riječi saslušao,
Ovako je njima govorio:
„Poslušajte, moji vitezovi, 35
Hitlerovi junački sinovi!
Ja sam noćas čudan san usnio
I na san mi Tito dolazio,
Nogom mi je glavu pričepio,
Orao mi srce izvadio. 40
Tada Hitler avionom leti
Da me spasi i da me osveti,
Da mi spasi moju rusu glavu,
Al’ avion surva se u Savu.
Tu nestade krsta kukastoga 45
I Hitlera, zaštitnika moga.
Grom zagrmi i ja se probudi.
Grdan sanak, bog sa nama budi!
Pa sam jutros rano poranio
I u svetu crkvu odlazio, 50
Našem sam se bogu pomolio,
Od Stepinca blagoslov dobio,
Pa sam malo dušu povratio.“
Kad vitezi ovu priču čuše,
U rukama čaše podigoše 55
I svi kažu priču od davnina:
„San je laža, a bog je istina.“
Kad se Ante malo ohrabrio,
Junacima svojim iazdravio,
Ordene im nove prikačio, 60
Koje mu je Hitler opravio,
Pa ovako njima govorio:
„Poslušajte sada riječi moje,
U Bosni nam slabo stvari stoje
Jer nas tamo iznevjeri raja, 65
Pa nam Tito gradove osvaja.
Mnogo krvi tamo smo prolili,
Četnike smo za se pridobili
Jer i oni mrze komuniste,
Pa su s nama, tu su stvari čiste. 70
Al’ i od tog slaba vajda bješe,
Komunisti Bosnu nam oteše.
Muslimani bjehu moja nada,
Al’ i oni izdaju me sada.
Sa Srbima čujem da se brate, 75
Pa se bojim za naše Hrvate.
Partizani su se osilili,
Oružje nam silno pokupili.
Nego čujte, moje vojskovođe,
Ko će tamo poći dobre volje 80
Da izvidi što se tamo čini,
Svud po Bosni i Hercegovini,
Da šaljemo vojske odabrane,
Da zgazimo tamo partizane.
Još ko bude iš’o prek’ Korduna, 85
Nek proviri kako stoji tuna
Jer taj Kordun na putu nam smeta:
Njega treba zbrisati sa svijeta."
Svi junaci nikom ponikoše
I u pune čaše pogledaše, 90
Pogledaše pa ih iskapiše,
Ali ništa reći ne htjedoše
Jer im Kordun u grkljanu stao,
Nema toga ko b’ ga progutao
Tad se diže Jure Francetiću 95
Koj’ najbliže bješe Paveliću.
Komandant je od Crne legije:
Što po zemlji gmiže ona bije.
Sav je Jure ogrez’o u krvi,
Žene, djecu on je klao prvi, 100
Čašu diže pa zbori ovako:
„Poglavniče, mene znade svako.
Uvijek sam ti bio vjeran sluga
Pored moga Kvaternika druga.
Ja ću poći na bosansku stranu 105
Da uništim tu gamad neslanu.
Oni koji k partizan’ma kreću,
Nikog živog ostaviti neću.
Ova zemlja mora biti čista
I od Srba i od komunista. 110
Muslimane što nam vjerni nisu,
I Hrvate koji su im blizu —
Sve ću redom pod nož udariti
I ustaško ime proslaviti,
A Hitleru tako dokazati 115
Da se u nas može pouzdati.“
Kad to čuše delije ostale,
Francetića počeše da hvale:
„Hajde, Jure, sa srećom ti bilo,
Kad uspiješ biće nama milo. 120
Neka bude što više grobova,
Al’ ostavi ponešto robova
Koji će nas dobro poslužiti,
Da možemo mirno carovati,
Sa Hitlerom rujno vino piti 125
I njegova dika svagdje biti.“
Tada Jure u avion sjede
Jer ni časa časiti ne htjede.
On je vičan brzo djelovati
I ustašku riječ održati. 130
Taj komandant od Legije crne
Krv prolijeva da se ne osvrne.
Avion se u nebesa diže
I za časak do Korduna stiže
Pa pilotu on svojemu veli 135
Da izbliza Kordun vidjet’ želi:
„Siđi niže da pogledam malo,
Partizana je li što ostalo,
Jere nas je Moškov izv’jestio
Partizane da je uništio." 140
Kad stigoše iznad Perjasice,
Tu se narod poplašio ptice;
Sve se skrilo, niko se ne vidi,
Francetiću to se jako svidi.
Al’ najednom koji li je đavo, 145
Neko puca u avion pravo,
Za krila ga ujedaju zmije:
„Diž’ se više, ovo dobro nije!“
Tu Francetić nit vidi nit znade
Da ga gađa Dobrošljević Rade 150
I sa njime perjasički sine,
Ljuta guja Karas Milutine.
Partizani baš u Perjasici,
Ponajbolji Titovi vojnici,
Slavni borci u kordunskom kraju, 155
Što ih ljudi u pjesmi pjevaju.
Avion je brzo preletio,
Da je ranjen nije osjetio,
Al’ kad stiže do Primišlja sela,
Motor kašlje, u srcu mu strijela. 160
Jure viče: „Podiži se više!“
Pilot plače i pada sve niže.
Doguraše jedva do Močila,
Tu na zemlju privuče ih sila.
Onda crne uniforme dvije 165
Iziđoše jer im druge nije.
Živa stvora nigdje ne vidješe
Pa se malo i uzradovaše.
Svud zidine strše opaljene,
Ne vide se ni djeca ni žene. 170
Ustaško je ovo djelo bilo
Pa se Juri lice nasmješilo.
Pilotu je kazivao svome
O junaštvu ovom ustaškome.
Sad će mirno kroz tu pustoš ići 175
I kud žele mogu mirno stići.
Partizana nigdje blizu nema
I ne sluti što li mu se sprema.
Istina je pali smo sa neba,
Prema Plaškom sada ići treba 180
Jer u Slunju sad su partizani,
A u Plaškom braća Talijani,
Talijani i sluge četnici,
Sad ustaški to su saveznici.
Al’ da vidiš, pobratime, sada 185
Grdna čuda, ko bi mu se nada’?
Istom oni u riječi bili,
Džbunovi su trnja ustreptali.
Kad krenuše uniforme crne,
Sve oživi, srce da pretrne. 190
Niče raja k’o iz zemlje trava,
Teška Juru zahvatila strava:
„Otkud niče, sam je bog ubio,
Zar je triput nijesam pogubio?“
Iz zidova, iz svakog kamena 195
Pojavi se il’ starac il’ žena,
Nosi koplje, kolja zaoštrena,
Oživjela kuka i motika,
Tu je Juru uhvatila muka.
Jure, junak fašističkog svijeta, 200
Pilot plače, pa ga i to smeta,
Njemu Jure iz sveg glasa viče:
„Što se bojiš, jadni nesretniče!
Hodi za mnom, nije ništa nova,
To s’ prikaze, sjene iz grobova, 205
Jer naroda ovdje nema više,
To ustaše davno uništiše."
Tu se oba bogu pomoliše,
Kukastim se krstom prekrstiše,
Svetog papu oba pomenuše 210
Da ih mrtvi ne progone više.
Tad obadva trkom poletiše,
Al’ se čuda ne kurtalisaše,
Jer to, braćo, sjene ne bijaše,
Nisu sjene nego ljudi živi, 215
Ispaćeni ni dužni ni krivi:
Omladina i žene i starci,
I garišta ovog osvetnici.
Sa svih strana opkolila raja,
Tu su psovke i velika graja. 220
I što Jure dalje izmicaše,
Raja mu se bliže primicaše.
Jure puca iz mašinke svoje,
Pa se čudi kako se ne boje
Nego njemu prilaze sve bliže, 225
Do ušiju strašan glas mu stiže:
„Čuj, krvniče, uzalud se krećeš
Jer osveti ti izmaći nećeš.
Znaš li, huljo, što bolje ne paziš
Nego tuda po rakama gaziš. 230
Nevine si ljude ubijao
I crnoj si zemlji dodijao.
Za te grijehe odgovaraj sada
Jer te stigla partizanska pravda.“
Kada Juri nesta municije, 235
Za kamenje poče da se krije.
Jadni pilot samo za njim gmiže,
Vidi kraj se primiče sve bliže.
Ali evo još većega jada,
Kakvome se krvnik nije nada: 240
Do kamena jednog poletio
Pa je ravno na smrt naletio.
Za kamenom to je čudo ovo,
Sjedi starac Momčilović Jovo.
Davno proš’o sedamdeset ljeta, 245
Al’ mu snagu ulijeva osveta.
Tri mu sina ustaše ubiše,
Dvije snahe i dječice više,
Do temelja kuću popališe,
Samohrana starca ostaviše. 250
Sad se starcu želja ispunila.
On dugačku kremenjaču ima,
Dve stotine stara je godina;
Al’ ne ima za pušku olova,
Sa zgarišta skupio čavala, 255
Od čavala sačmu nasjekao,
Pa je njome pušku napuiio.
Kad mu Jure baš na domak stiže
Sa kamena starac pušku diže;
Grunu šarka k’o grom iz oblaka, 260
Svati Juru po sredi stomaka.
Krvnik pade a raja dopade,
Tu motike počeše da rade.
Tako pade Pavelića nada,
Više Bosnu ne vidje nikada. 265
Legija je crna zaplakala,
Komandanta svoga izgubila.
Zaplakao u Zagrebu Ante
Jer izgubi crnog komandanta.
Al’ zapjeva i Kordun i Lika 270
Jer nestade najgoreg krvnika.
Zapjevaše i mrtvi i živi:
Močilanci, svako vam se divi!
Mili starče, živila ti ruka,
Ti si narod izbavio muka! 275
Dok je nama takvoga naroda,
Doći će nam željena sloboda!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
