Pijero Muzuvijer3/17
| ←Šena šesnesta | Pijero Muzuvijer Pisac: Nepoznati autor Šena sedamnaesta |
Šena osamnesta→ |
SIMO: Gospo, dobro ti jutro! brinuo sam se gdje te nije bilo dosle.
DEŠA: Simo, drago mi je da te vidim zdrava tako, a cijenila sam da te ću nać u kući, kako si jučer travaljan [mučen] otišb od mene.
SIMO: Gramarze [velika hvala] Pasku barbijeru koji me u po ure ozdravio.
DEŠA: Njemu ide sve od ruke. A jesu dvije ure da sam došla u grad; neg sam se bila činila odnijet u Pavle, moje sestre, za prije viđet od velike želje Peru, tvoju ćer a moju unuku.
SIMO: Danu jesi li se, gospo, na Peru arajdala?
DEŠA: Nebogo! Simo, da je vidiš, arajdo bi se koliko je galanta i lijepa djevojčica izišla! umije udarat, kantat, balat [igrat], i sve što se kreposti može naći — sve su u njoj. Ma da ti rečem malo, veće je prispjela za udadbe; zato, Simo, trijeba je veće da jom ištemo na prešu vjerenika.
SIMO: Ja ću tebe slušati; čini sve što je tebi drago, ma ti tu nije što bi bilo za nje.
DEŠA: Od mladijeh koji su u Placi iznaćemo najboljega.
SIMO: Znam ti ja u prstima svijeh tezijeh od Place! jes prvi Vlahuša Popijevalović, ma je rođen od vile [podle] i abjete [niske] čeljadi, i vas je svoj život abito [stanovao] u vili i s vilanijem io i pio, i u njemu nije ti čiviltati [uljudnosti] koliko u tovaru; ma nije se čudit, er je dobro rečeno da svaka tica svomu jatu leti. Jes i Beno Ventatur koji se napro vjerit i čini kastjele u tikvi, i zabila mu je gospođa majka u glavu da je od prve kuće i da je u njemu prvi partit; a ja mu znam stretijeh [bliskih] rodjaka koji i danas željezim manižaju.
DEŠA: Jaoh meni, Simo! odkud ti dohode ta feca od čeljadi na pamet?! ne bi im ni Mandalijenu dala.
SIMO: Ovo su, neka znaš, zeti od Place. Slušaj naprijed! jes i Ivo Žeđa, njeka svinja bez anima, a toliko je zločes čovjek i guloz [lakom] proždrlac, da bi nam brzo svu prćiju u dobre bokune i kapljicu spendžo; ma nije se čudit da je taki, čemu kila po baštini ide. Jes Stijepo Sinigla, koji četiri riječi ne umije sputno rijeti, i drugo u njemu nije nego zube cjerit, a u njemu je quinta essenza [jezgra] od superbije [oholosti]; promisli ko je i što je: ne denja se [dostoji se] nikomu klobuka skinut ni javit se, a gladan je kako čagalj. Jes Frano Žutuga, koji hoće ženu, a nije od njega smješnijega čurlina, koji drugo ne čini po Placi nego sam sobom zmorfije [kriva usta]. In somma [dakle] mušno ćemo naći što bi bilo za naše Pere na pripozit, dokle mladosti ne podrastu.
DEŠA: Nebogo! Simo, sve mi si njekijeh rđa i hala naspomenuo! a manka galantijeh mladića kojijeh možemo imati, kako Mihoča, sina vrijednoga i časnoga Pijera Muzuvijera, koji je sina alevo [odgojio] toliko izvrsno, da se njim može uprav dičiti i pompu činiti.
SIMO: Veramente [doista], gospo, imaš razlog — od njega se ne stavljah! on je krean mladić; kad me inkontra [susretne], pokloni mi se vazda dodno peta. Ma nu mi reci, gospo, što nijesi Peru s tobom dovela?
DEŠA: Htjela sam, ma je ne dadu do sutra dovečer, er hoće da u njih dođemo na večeru.
SIMO: Dosta joj jes dala fastidija [dosade] i ovega ljeta; ma neka do sutra stoji. A ja ću otit sad do Place za naći Mihoča i š njim in persona [samim] tratat [raspravljati] za vjerit našu Peru; a ti, gospo, pođi doma i počini.
DEŠA: Gdje je Mandalijena, da me uzvedu uz skale?
SIMO: Mandalijena, Mandalijena! hodi doli, gospa te zove.
Reference[uredi]
