Pismo grupe muslimana iz Banja Luke od 22 novembra 1941. god. vladi NDH

Izvor: Викизворник

Gospodi

Džaferbegu Kulenoviću, potpresjedniku vlade N.D.H. i Ing.Hilmiji Bešlagiću, ministru prometa i javnih radova.

Zagreb

Gospodo ministri,

Još od početka uspostavljanja ove naše N.D.H. gledamo mi muslimani s najvećom zabrinutošću kako su neke ustaše i drugi odgovorni i neodgovorni faktori činili najgrublje greške pa i zločine. Najelementarnija prava čovjeka gažena su bez ikakvih skrupula. Sigurnost života i imetka, sloboda vjere i savjesti prestali su da važe za veliki dio naroda ovih krajeva.

Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanja i mrcvarenje u gomilama često posve nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama iz kuće i iz postelje čitavih porodica s rokom od jedan do dva časa za spremanje te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve; prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakoga istinitog čovjeka i koje su i na nas muslimane ovih krajeva djelovale najnezgodnije.

Mi nismo nikada ni očekivali a kamoli želili ovakve metode rada i upravljanja u našim krajevima. U našoj burnoj prošlosti se nismo ni pod najtežim prilikama služili ovakvim sretstvima i to ne samo zato što nama brani ISLAM nego i zato što smo vazda vjerovali i što vjerujemo da ovakve metode rada dovode do rušenja javnoga mira i reda u svakoj državi i ugrožavaju njezin opstanak. Mi smatramo, da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti niti nad najgorim neprijateljima, jer ovo što se kod nas radilo sumnjamo da bi mogli naći primjera u povijesti kojeg bilo naroda.

Rezultati ovakve politike (ako se ovakvi postupci mogu uopće nazivati tim imenom) upravo su grozni, što je svaki pametan čovjek mogao i očekivati. Vjerska snošljivost koja je bila na visini u Bosni i Hercegovini pored vjerske podvojenosti srozala se strahovito. Uvrede i izazivanja jednog dijela naših katolika uzimale su često takvoga maha prema nama muslimanima da nas sile na ozbiljno razmišljanje. Odnos između ova dva dijela našega naroda koji je bio vrlo dobar na putu je da se posve pokvari. Rad onih hrvatskih nacionalista i na jednoj i na drugoj strani koji je išao za tim da dovede do bratstva ova djela naroda i koji je ovo urodio dobrim rezultatima na putu je da doživi potpuni slom.

Jedan dio katoličkog svećenstva smatra da je došao njegov čas i on ga bez skrupula iskorišćuje. Propaganda za pokršćavanjem je uzela takav mah da potsjeća na špansku inkviziciju. Pod njenim pritiskom je i uz toleriranje javnih organa izvršena su pokatoličavanja hrišćana u masama. I tako su oni kojima se dotle poricala svaka građanska vrijednost i svaka nacionalna srodnost postali i građanski punopravni i nacionalno Hrvati samo zato što formalno primiše katoličku vjeru. Ravnopravnost ISLAMA isticana često pisanim slovima i mnogim izjavama s najviših mjesta dovodi se često u pitanje u životu i praksi. Prelazak na ISLAM koji mi nismo propagirali, nije nikada pružao onu zaštitu kao prelazak na katoliku vjeru. Mnogi intelektualci su takav pokušaj platili i životom kao što je to bio slučaj i u Travniku. Čuju se često i pogrdne pjesme od strane nekih katolika koji vrijeđaju vjerske osjećaje muslimana i proriče im se ista sudbina kao i hrišćanima.

Jedan dio ustaške vojnice i to ne samo "divlji" nego i redovni svršio je teške ispade i napadaje ne samo prema hrišćanima nego i prema muslimanima pa je izazvao i u našim redovima zaprepašćenje. Slučaj s groznim ubistvom poludjelog seoskog hodže Edhem-efendije Hodžića ovdje u Banjoj Luci ispred bolničke avlije i u pola dana strašan je primjer razuzdanosti ustaše Josipa Babića. I što je najžalosnije ni danas se nezna da li je zločinac uopće uhapšen i ako je tražilo i traži sve banjalučko pa i ostalo muslimansko stanovništvo.

Ustanak u našim krajevima koji se sve više širi posljedica je je navedenih postupaka i grešaka. Ovaj ustanak nosi u sebi sve one groozote koje nose ustanci i građanski ratovi i ustanici pale i ubiaju na zvjerski način ljude, žene i djecu da bi se svetili često i onima koji nisu krivi za njihove nevolje. Ustanak je dopro i do kapije našega grada i njegove se posledice sve više osjećaju. Već je tri dana bio grad bez vode, a oskudica ogreva i životnih namirnica pritiskuje nas sve više i više, i mi moramo misliti i na druge još gore posledice.

Komunisti su iskoristili nezadovoljstvo jednog velikog dijela naroda i stavili se često na čelo ustanka. Pri proganjanju komunista se čine nepravde nama muslimanima. Nećemo da tvrdimo da i međi muslimanima u gradu koji komunista ali se na račun ovih hapse i proganjaju i oni muslimani koji nisu bili nikada komunisti, samo ako se izraze nepovoljno protiv raznih nepravilnosti koje se dešavaju. Naprotiv mnogi katolici koji su bili poznati kao komunisti ne samo što se prikrivaju nego se često nagrađuju raznim položajima i sinekurama.

Nas ispunjava naročitim negodovanjem što su oni elementi koji su prouzrokovali ovaj ustanak uvukli u ovu akciju i dio muslimanskog ološa što mi žalimo i osuđujemo. Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju i ubijanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bos.Novom gdje su 4 kamiona ustaša došli iz prijeka pod fesovima na glavi udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo u Bos. Kostajnici kada je na isti način i za jedan dan poklano 862 hrišćana. I u Kulen Vakufu su to isto uradili i tu se je naročito istakao Miroslav Matijević USTAŠA iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6 rujna kada je Kulen Vakuf popaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimanskih ljudi. žena i djece.

Mi znamo slučajeva gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: "udri Mujo, drži Huso, nedaj tamo Meho" i si. Mi znamo i takvih slučajeva gdje se je šaputalo hrišćanima kako ih ubijamo i koljemo mi "balije" da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti, ubijati i provjeravati Srbe i druge mi smo to mogli lakše činiti prije nekoliko stotina godina kada smo imali više vlasti nego danas i kada se mogao takav postupak lakše pravdati nego danas.

Izazvavši ovako težak sukob između nas muslimana i hrišćana pozvani smo mi kao vojnici da taj ustanak ugušimo, i da tako ubijamo Srbe i oni nas pa da se tako međusobno satiremo i istrjebljujemo ne znajući kada će to prestati ni kakvim će posljedicama uroditi. I tako je ta borba koju mi nismo izazvali uzela toliko maha da su mnoga naša sela popaljena i opljačkana a njihovi stanovnici, ljudi, žene i djeca lutaju goli i bosi, gladni i žedni tražeći pomoći zaštite od pozvanih i nepozvanih i bježeći u naše gradove koji ih prepuni i gdje im se pomoć teško može ukazati. Zaštita je našega svijeta po selima posve nedovoljna osobito u onim krajevima koji se nalaze pod talijanskom okupacijom. Tamo talijanska vojska često mirno posmatra kako gore muslimanska sela kao što je to bilo ovih dana po selima ključkog, petrovačkog i sanskog kotara gdje im ni naša vojska ne pruža pomoći.

I što je najgore vinovnici ovih nereda se povlače u pozadinu paradiraju u uniformama zabavljeni dobrim dijelom oko pljačke srpske i jevrejske imovine. To najbolje vidimo mi ovdje u Banjoj Luci gdje je sa imovinom iseljenih i izbjeglih Srba i Židova napravljen izvor pljačke i bogaćenja za pojedince, njihove obitelji i prijatelje. Pri tome se nije vodilo računa o poštenju i prošlosti tih osoba ni o interesima države. Stručne su radnje davane nestručnjacima, imetci ogromne vrijednosti su davani često bez ikakve procjene ili uz bagatelne procjene i bez ikakve garancije i to onima koji nemaju nikakvi posebnih zasluga za Državu Hrvatsku. To su naređivali oni, koji nisu imali ovlaštenja za takve odluke, nego su uzurpirali sebi tu vlast. A kad je u interesu države, u interesu javnoga morala i poštenja bila povedena istraga tih neispravnosti, požurio se da je omete baš onaj koji zauzima nažalost najveći položaj u PONOVI i to baš na intervenciju glavnih krivaca za ove radnje. Odbijamo s prezirom podmetanje da se mi želimo dočepati tih radnja. Mi se obraćamo na vas gospodo ministri kao naše pretstavnike u vladi Nez. Države Hrvatske i kao prve savjetnike Poglavnikove s molbom da po ovome svemu izvijestite Poglavnika i uložite sav svoj upliv u ovo ozbiljno doba koje proživljujemo da se ovome strašnome stanju učini što prije kraj.

Mi se ovim priključujemo svakoj akciji našoj koja ide sa istim ciljevima a naročito akciji Sarajevskih muslmana od 12 listopada o.g. pa u tu svrhu tražimo i predlažemo s njima zajedno sledeće:

1) Da se što prije zavede stvarna sigurnost života i imetka, sloboda vjera svima stanovnicima ove države.

2) Da se nevini svijet zaštiti jačom vojnom obranom.

3) Da se ubuduće ne dozvole nikakve akcije koje će izazivati pobune u narodu.

4) Da se pozovu na sudsku odgovornost svi krivci koji su počinili kakvo bilo nasilje ili zlo djelo bez razlike na položaj i na vjeru kao i oni koji su takva djela naređivali ili potsticali te kazne po zakonu.

5) Da zakone primjenjuju samo redovna vlast i redovna vojska.

6) Da se onemogući svaka vjerska netrpeljivost da se što prije pruži dovoljna materijalna pomoć onima koji su nevino postradali u neredima.

Banja Luka 22 studenog 1941

Hakija Bešlagić, gradonačelnik

Inž. Suljaga Salihagić, grad. i predsj. udruž. veleposjed.

Hasanbeg Ninić, posjednik

Husein Hadžić, priv. činovnik

Hamdija Afgan, posjednik

Dr. Asim Džinić, advokat

Halidbeg Džinić, veleposjednik, predsejdnik Narodne Uzdanice

Avdija Hasić, penzioner

Dr. Seid Buljina, prav. ref. Općine i predsjednik Magfireta

Ćerim Ćejvan, posjednik i predsjednik Musl. zan. udruženja

Ilijas Omerbegović, geometar i predsjednik Banj. Šport Kluba

Muharem Ibrahimbegović, trgovac

Nedžib Biberić, trgovac

Dr. Ali Kjamil beg Džinić, veleposjednik

Hadži Hafiz Mustafa Hurkić, muftija u miru

Hafiz Idriz Skopljak, muderis

Latif Demirović, trgovac

Ago Abazagić, umirovljenik

Derviš Džanić, trgovac

Sejdaga Ćejvan, posjednik

Ćerim Muftić, posjednik

Šaćir Dedić, penz. učitelj

Zaim Ibrahimbegović, trgovac

Ramiz beg Begović, veleposjednik

Alibeg Gradaščevdć, veleposjednik

Galijašević Bećir, inspektor računovodstva

Alija Genmović, knjižar

Dr. Asim Kulenović, primarijus Državne bolnice

Inž. Ibrahim Suljić, šef tehn. odjela Higijenskog zavoda

Nairn Ćejvan, proefsor i predsjednik Vakuf, mearif. povjer.

Dr. Ihsan O. Zukanović, liječnik Drž. bolnice

Dr. Ibrahimpašić Ibrahim, državni tužilac

Alija Tabaković, činovnik sudbenog stola

Kemal Hadžiomerspahić, profesor

Dorocić Safet, učitelj

Sulejman Hadžidedić, činovnik Prve hrv. štedionice

Hafiz Izet Muftić, glavni imam Ferhat Pašine Džamije

Ahmić Osman, šerijatski sudija

Kapetamović Husein, učitelj u penziji

Hamzaga Husejinović, industrijalac

Derviš beg Kapetamović, posjednik

Hamdija Softić, džematski imam

Ibrahim Karasadimović, trgovac

Mustafa Zuhrić, šerijatski sudija

Alija Kapidžić, vojni imam

Mehmed Ibrahimbegović, posjednik

Inž. Dževad Gluhibegović, čin. Vjer. zavoda

Džodžić Salih, povjerenik Poljoprivredne komore

Šaćir Hafiz Kovačević, posjednik

Inž. Omer Kajtaz, šumarski nadsavjetnik

Hamid Hafiz Muftić, imam i vjeroučitelj

Inž. Muharem Katan, šum. činovinik

Osmam Kulenović, ravnatelj OUZOR-a

Asim Krajišnik, činovnik OUZOR-a

Mehmed Jahić, trgovac

Inž. Agr. Rizo Hadžiomerspahić, pol. činovnik

Halid Buljina, profesor

Inž. Bedrudin Gužić, činovnik

Mujo Gunić, obućar

Smajil Abdulah, činovnik OUZOR-a