Pamtim pokolj na Mehinom Stanju
I
U desetoj godini sam bio,
al' i danas pamtim što je bilo;
pamtim pokolj, što se dogodilo
pet hiljada Srba kad je palo.
Čitava su sela pokupili, 5
danju su ih povezane tukli,
noću su ih nad jame dovukli,
goloruke kao jagnjad klali.
U skloništu, skriven ispred muka,
fašističke čuo sam rafale, 10
bezbroj ljudskih čuo sam jauka
tih žrtava što su ovđe pale.
Sve te ljude što nevino paše
u barama kraj Mehina Stanja,
sve prokleti poklaše ustaše 15
rad' njihova dobra i imanja.
Spomenici svjedoci su sada
o zločinu drugog svjetskog rata
kraj Maljevca blizu Cetingrada
đe ustaše zaklaše mi brata. 20
Za par dana zaklaše mu ženu
i sa njome njine djece dvoje,
poslaše ih na onaj svijet k njemu,
na mom srcu teška rana to je.
II
Valjda tako htjela je sudbina: 25
iz mrtvih je živ čovjek ustao,
smrt ne bješe dosuđena svima,
to bijaše Pijevac Pavao.
Iz jezera krvi Pavle usta,
a na njemu bješe rana sedam, 30
spasila ga pomrčina gusta
te on tako spasi život bijedan.
Kad je Pavle iz groba ustao
i stratište grdno razgledao,
kroz krvavu baru je puzao 35
dokle nije snagu izgubio.
Nađoše ga žene u cik dana,
odnesoše ka Petrovoj gori.
Kad prebolje sedam ljutih rana,
uze pušku, ode da se bori. 40
Tifus mu je život oduzeo,
Zelengora sahranila tijelo.
Sjećamo se i sad njega evo,
ponosno je na njeg' Vališ Selo.
III
U mrtvoga brata sam se kleo, 45
u krv ljudsku nevino prolitu,
svjedok živi da opišem ovo,
nek istinu potomstvo nam čita.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
