Kako novo što ponikne, nemirni su ljudi,
Ako li se žena tiče, jošt s’ oštrije sudi.
Pjesne moje čitaju se, onaj ono kaže,
Namršteni, znam, da vele, ne lukavnuj vraže!
Ima, koji gore misle, i gotove zube, 5
No tim čine da mi drugi pjesne većma ljube.
Zaljubljeni kad me čita, sve to više traži,
I kad nađe, gdi se grli, gdi se ljubov draži,
Domišlja se, je l’ to i to, što i nije bilo,
Krivi mene, krivi pjesne zategnuto krilo. 10
Za to lasno, no druga se na me četa sprema,
Žene ištu da dam uzrok, ispričanja nema.
Da dam uzrok, zašto svaka ljubvi mi prip’jeva,
Svaka pjesan ime nosi snaha ili djeva.
Ja bi rekla, on je dobar, ne daj mu odavle, 15
Druga na to u svom srcu: zaljubljen si Pavle!
Ja sam čeko do najposle to slovo odavno,
Što sam takav, evo budi svemu sv’jetu javno.
I slušati i pjevati svakojake like,
Milo mi je od skazaljke bilo i kavike. 20
Stanem i ja probirati, zapnu strune prsti,
Načnem prvu, ljubov nađem već u drugoj vrsti;
Vratim pjesnu, vještajući da se od nje čuva,
Ako stupa s ljubvom, gluva, ako sluša, suva.
To mi kaže da s’ pjesana istočnici razni, 25
I zbitija i snovidno uhištrene blazni.
No da ljubov, ko pod gorom šumarice jela,
Sve daleko prevoshodi, pjelo izobrjela.
Vozrast pjesnej naše žizni najlepši su dani,
Mladenčestvo čeka ljeta, starost svoje brani. 30
Svi narodi baš u v’jeku junošestva svoga,
Puni snage i ljubovi, viteštva svakoga,
Najviše su i pjesana ostavili krasni,
Vsegda više umiljati negoli užasni.
Sad’ nek sudi tko mu drago i na koju stranu, 35
Ljubov mora sve pobjede održati granu;
Više ima, koji ljube, mlada i junaka,
Nego djece s drjahli starci i matori baka;
I veseli čada više u silnog Peruna,
Neg’ ugrjumi mudričara i sveti morguna. 40
Pak evo, što srce moje vsegda ljupko kreće:
O ljubovi pjesne nigda ostariti neće!
