O zapisivanju

Izvor: Викизворник

II. BELEŠKE

1. O zapisivanju

Prvi zapisi narodnih pesamt iz Zaplanja 'potiču, verovatno, od M. Đ. Milićevića iz 1884. god. Naime, ovaj autor je u svome delu „Kraljevina Srbija“, u okviru poglavgva „Niški srez“ objavio više pesama. Među ovim pesmama sigurno ima i pesama iz Zaplanja. Inače, Milićević ne navodi mesta u kojima je ove pesme zapisao.0 Vladimir Petrović je 1900. godine u „Zborniku za narodni život i običaje Južnih Spovena“ objavio 16 lazari-čkih pesama iz Zaplanja.2> U niškom šaljivom listu „Kića“ od 1905. do 1915. godine objavljivane su šaljive pesme i šale iz Zaplanja.

U novije vreme zaplanjske narodne pesme beleže se tek sedamdesetih godina XX veka. Borislav Prvulović je u „Gradini“ br. 3/1967. godine o vio iregršt pesama iz Zaplanja. Jedan broj ovih pesama objavio je i autor ove knjige u „Gradini“ broj 7-8/1976. godine.3)

U zapisivanju narodnog stvaralaštva Zaplanjaca, pored ostalog, Sve-tislav Marić je 1896. godine zapisao i pet lirskih ljubavnih pesama. Ove pesme, sa ostalim zapisima, Marić je poslao Stojanu Novakoviću. Tako su se ove pesme našle u Arhivu SANU pod brojem 9818. Ova rukopisna zbirčica nosi naslov „Narodne umotvorine iz Zaplanja.“4)

Zapisivanje ovih pesama otpočeli smo 1953. godine. Tada smo išli za lazaricama i beležili njihovo pevanje. Tako smo dobili preko 100 la-zaričkih pesama. Takođe smo te godine zabeležili oko 100 pesama pripevki.

Sa zapisivanjem ovih pesama nasgavili smo i posle 1953. godine, ali vrlo uzgredno i od slučaja do slučaja. Pa ipak i takvim nesistematskim ra-dom, sakupili smo više stotina pesama. Ovom poslu pristupili smo orga-nizovanije tek 1974. godine i zapisali smo preko 2 000 pesama. Naredne, 1975. godine, sakupili smo 1 400 pesama, a nekoliko desetina pesama zabele-žili smo 1977. i 1978. godine. Prema tome, ukupno smo zapisali u razdoblju od 1953-1978. godine, dakle za 25 godina, oko 4 500 pesama. Želimo da istak-nemo da smo ubeđeni da nismo uspeli da sakupimo sve pesme koje Zaplanjci danas pevaju ili znaju. Pa ipak, pošto je Zaplanje mala teritorija, na kojoj danas živi svega oko 20 000 stanovnika, i ovaj broj pesama koji donosimo u ovoj knjizi, govori o razvijenoj, očuvanoj i bogatoj tradiciji pevanja i ka-zivanja pesama.

Čitaocu može biti interesantna i ova mala statistika. U ovoj knjizi objavljujemo 536 pesama. Pesme je pevalo ili kazivalo 170 žena i muškaraca iz Zaplanja. Najveći broj pesama kazala je Živka Jovančić, iz Vilandrice (37 pesama), potom slede Rusa Ilić, iz Grkinje (15), Nada Mitić, iz Marine Kutine (12), Danica Cvetković, iz Grkinje (10 pesama), Zorka Ilić, iz Veli-kog Krčimira (8), Trajko Mitić, iz Grkinje (8), itd. U 28 zaplanjskih sela (ukupno ima 34), beležili smo ove pesme. Najveći broj pesama zapisali smo u Grkinji (90 pesama), a potom u Vilandrici (63), Ličju (47), Gornjem Barbe-šu (34), Velikom Krčimiru (32), itd. Osim ovoga, 9 pesama smo zapisali u Rusni koja pripada susednoj opštini Doljevac, a jednu pesmu u Nišu.

Čitalac može postaviti pitanje: kako to da smo istrajali da 25 godina zapisujemo narodne pesme sa jedne relativno male teritorije? Možemo odgo-voriti da je svako naše vraćanje pribiranju ovih pesama redovno donosilo nova prijatna iznenađenja, u novim, vrlo uspelim pesmama ili varijantama. Zato i nismo imali snage da ovaj posao prekinemo i predamo javnosti zapi-sane pesme. Tako se dogodilo da se naše zapisivanje proteglo na četvrt veka.
Potrebno je istaći da u broj od 4 500 pesama uključujemo svaki zapis neke pesme iako je ona već zapisana ili se radi o varijanti već zapisane pesme. Mi smo jednu te istu pesmu beležili čak i preko 30 puta (na primer pesme: „Pošla Stana da kumuje“, „Ova kuća kominata“, „Zablaja mi bela be-cka“, komadi pesme „Viden hajduk“, „Orač ore ramno polje“ i dr.). To smo učinili zbog toga što ni jednog kazivača nismo hteli da prekidamo u ka-zivanju ili pevanju izjavom da odgovarajuću pesmu već imamo, jer je to redo-vno na njega delovalo negativno. Mi smo svakom kazivaču prilazili kao da je on prvi koji nam govori pesme. Takav prilaz stvarao je osećanje u kazi-vača da je nama sve podjednako važno što kazuje, pa se i više starao i pri-sećao. Na taj način, gotovo svaku pesmu koju donosimo, birali smo između većeg broja varijanti.

U ovom radu utvrdili smo da gotovo svaka Zaplanjka zna da izdiktira bar desetak pesama, a one sposobnije i inteligentnije diktirale su nam i preko 100 pesama odjednom. Kad smo utvrdili da se radi o talentovanom kazivaču, onda smo postupali tako što smo zakazivali dan kada ćemo bele-žiti pesme. Zapravo, na taj način smo ostavljali vreme kazivaču da se (obi-čno za 2-3 dana) priseća pesama. Tako smo uspevali da dobijemo preko 100 pesama odjednom. Međutim, neki od problema u ovome radu bili su i ovi. Kazivač najradije kazuje pesmu onom koga poznaje. Isto tako, za kazivanje pesme, treba stvoriti pogodnu atmosferu. Nadal>e, nije jednostavno otkriti dobrog kazivača. Sve ove probleme rešavali smo na razne načine. Međutim, jedan od boljih metoda, koji je dao dobre rezultate, sasgojao se u tome da smo angažovali učenike osnovnih škola u Zaplanju. Zadatak je učenika bio da se obrate bakama i majkama i da zabeleže po koju pesmu od njih. Tako smo, na bazi đačkih zapisa, relativno brzo otkrivali dobre pevače ili kazivače koji mogu dati nove pesme. Onda smo išli tim kazivačima, obično sa ma-gnetofonom i snimali ili beležili njihove pesme.

U pogledu otkrivanja najboljeg kazivača, posebno epskih pesama, bilo je i drugih teškoća. Prosečan kazivač, da tako kažemo, zna obično samo deo epske pesme. Od ovih kazivača najčešće smo i saznavali da postoji takva pesma. Ali, doći do cele pesme nije bilo lako jer se teško moglo saznati ko je od kazivača zna u celosti. Ovo traganje za pojedinim celim pesmama trajalo je dugo i, na nesreću, nije uvek dalo željeni rezultat. No, za jedan broj pesama trud se isplatio. Tako, na primer, mi smo zapisali na desetine komada iz pesme „Viden ajduk“ i godinama gragali za celom pesmom. Kad smo, konačno, 1977. otkrili da tu pesmu u celini može kazati Vukašin Ristić i kad smo otišli jula 1977. u Koprivnicu saznali smo da je Vukašin umro mesec dana pre našeg dolaska. Na sreću, njegov rođak, Mladen Stani-mirović, mogao je da nam izdiktira tu pesmu. Ali, da smo stigli do Vuka-šina na vreme, sigurno bismo zapisali još neke njegove pesme koje je očigle-dno znao, kako su nas obavestili. Ovo potvrđuje i pesma „Strinkina zdravi-ca“ koju je, našom inicijativom, svojevremeno Vukašin Ristić izdiktirao jednom učeniku osnovne škole iz Koprivnice.

Učitelji i nastavnici koji su podržali ovu našu akciju, i preko svojih učenika pronalazili dobre kazivače i prikupljali za nas ove pesme, brojni su. Želimo da njihova imena ovde navedemo. Učiteljica Jelisaveta Pavlović, iz Gornjeg Barbeša, organizovala je ovaj rad tokom 1974. god. na području Osnovne škole u Gornjem Barbešu. Takođe na području ove škole u toku 1974. u akciju su učestvovali nastavnici Todor Tomić i Tihomir
Milojković. U Grkinji naši saradnici bili su Sveta i Vera Popović, učitelji u ovom selu, koji su akciju prihvatili takođe 1974. godine. Nastav-nica Osnovne škole u Gacinom Hanu, Danica Marjanski, tokom 1975. i 1976. učestvovala je u ovoj akciji. Tokom 1975. i 1976. takođe su učestvovali u ovoj akciji, nastavnici i učitelji osnovnih škola iz Ličja i Velikog Krčimi-ra. Posebno ističemo nastavnike iz Ličja: Zorana Stankovića i Radmilu i Nikolu Stankovića.

Vladan Nedić kaže da je pročitao preko 60 000 pesama da bi sastavio Antologiju jugoslovenskih narodnih lirskih pesama od svega 301 pesme. Ovo navodimo da bismo istakli činjenicu koliko je to ogroman posao za zapisi-vača da proveri da li varijanta neke pesme koju donosi, nije već objavljena. Kod najpoznatijih zapisivača, posebno kod onih iz Jugoistočne Srbije, mi smo vršili provere, mada ne i sasvim dosledno, i konstatovali da gotovo nema podudaranja. Na takav zaključak u pogledu varijanti narodnih pesama ukazao je i Vladan Nedić. To nas je i ohrabrilo u smislu da ne radimo već urađeni posao. Međutim, čak i u pojedinim zaplanjskim selima, pa i od kazi-vača do kazivača, onih koji godinama žive u neposrednom susedstvu, gotovo da nema ili ima vrlo malo podudaranja. Zbog toga smo zaključili da će biti najbolje da sve pesme koje smo sakupili, a koje po našem mišljenju mogu imati neku vrednost, objavimo u ovoj knjizi. Mi želimo ovde još da dodamo da ni jednu pesmu nismo prepisali iz već objavljenih zbirki ili drugih zapisa. Prema tome, sve što donosimo, na terenu smo čuli. Čak i da ima objav-ljenih sličnih varijanata kod drugih zapisivača, a mi takve pesme donosi-mo, smatramo da neće biti loše da se konstatuje da takve varijante postoje i u Zaplanju. Moramo učiniti još jednu napomenu. Biće verovatno slučajeva da je neka od naših pesama prodrla sa strane, i u Zaplanju prilagođena, pevana, i tako došla i u našu zbirku.

Želimo još da kažemo da narodna pesma živi uglavnom u sećanju nepismenih pevača odnosno kazivača i oni su gotovo jedini koji mogu pevati odnosno kazivati ove pesme. UPoredo sa iščezavanjem nepismenih Zapla-njaca, nestaće i mogućnosti za zapisivanje ovih pesama. Slažemo se sa Vla-danom Nedićem da je upravo poslednji trenutak da se još koja pesma iz ove grupe zapiše i time sačuva za potomstvo.

Klasifikaciju ovih pesama izvršili smo držeći se dosadašnjeg iskustva u ovome poslu. Ali i sama klasifikacija je konvencija, a ujedno odražava poimanje onoga ko pravi klasifikaciju. Mi smo nastojali da u ovo-me ne pravimo nikakva veća odstupanja. Prilikom utvrđivanja klasifika-cije ovih pesama bilo je dosta kolebanja, ali neku klasifikaciju smo morali imati.

Kadje u pitanju jezik pesme, želimo da istaknemo da je naš princip od početka bio da pesmu zapisujemo onako kako je kazivač daje. Tako, na pri-mer, u Donjem Zaplanju „sunce“ se kaže „slunce“, a u Gornjem Zaplanju „slan-ce.“ Tako je u našim pesmama i ostalo. Zapravo, ostao je uvek jezik kazivača. No, primetno je bilo kod nekih kazivača da sami „popravljaju“ svoj jezik i približuju ga književnom standardu.

Reference[uredi]

Izvor[uredi]

  • Simonović, Dragoljub, Zaplanje - priroda, istorija, etnografija, društveno-ekonomski razvoj, porodica, narodne pesme, Niš, Gradina; Beograd, Narodna knjiga; Etnografski institut SANU, 1982., str. 799-802.