Ostanite misli moje...
Kroz tamni veo žića nesretnog;
Sudbine crne moje pjenušne,
Kud hitaš misli, kuda putuješ?
Čemere gorke, da mi povratiš,
Da ranam' onim, što me minuše,
Otvoriš opet izvor žalosti!
Da opet grudi crne sudbine,
Čemera gorkog pune napuniš.
Ne idi tamo! – Stani – počuj me!
Ne širi tako krila ohola,
Jer ono mjesto gdje ćeš stanuti,
Jezero gorkih suza puno je.
Ostani ..........................................
........................................................
Da l’ hladnom šakom demon steže mi
Ugnute grudi, čelo vatreno?
Kô tamna sjenka, što se prikrada
Strašivih noći, sana nesnosnog,
I hladnom rukom grudi dodirne,
Otvori prsa, srce iščupa;
Na dlanu drži srce pjenušno,
I slatko pije krvcu iz njega.
Pa groznim glasom smiješeći se,
Povrati opet srce usahlo,
I sklopi grudi.
Tako i dani moji negdanji,
Što divne čase uz njih izbrojah,
U burnoj sferi snova djetinjih,
Dok putir gorki hladne istine,
U mlade grudi svoje ispraznih,
Sjećaju mene onog vremena,
Kad dijete bijah, dijete maleno,
I grlih liru bajka čudesnih,
I bijah sretan, ah, sretan bijah,
I lutah duhom, duhom mlađanim,
Kroz divne kraje, cvjetne predjele,
Kroz istok bujni; zemlje čarobne,
Gdje hola palma grane povija,
Gdje moru Ganges nosi talase,
Obale cvjetne njima natapa,
I gledah tamo vile čarobne,
Gdje zrakom mirno kô sjenke plove,
I gledah lava mirno gdje leži,
Pod gustim svodom grana lisnatih
I strelja okom.
Al' minu radost snova djetinjih,
Sudbina crna kljunom okrutnim
Potamni zrake sunca gorućeg,
I hladni okov baci mašti mi,
U mojim grudima nasta tamnina,
I mrak se težak svali na dušu,
I postah i ja lađa na moru,
Sudbine crne – volje mahnite.
O, ostanite misli moje,
Ne dirajte rane stare!
Jer na mome istočniku,
Nema zraka, da ozare
Tamnu ponoć... crni mrak.
