Osman beg i Šehzada djevojka
Osman beže Šehzadu gledaše:
„Ah, Šehzado, zrno biserovo,
Još večeras ne zatvaraj vrata,
Ja ću sutra stojnu Biogradu!"
Govorila Šehzada djevojka: 5
„Osman beže, zrno biserovo,
Ko b' od tebe zatvorio vrata,
Od njega se rajska zatvorila!"
Ode beže svom bijelu dvoru,
Te je seki svojoj govorio: 10
„Daj mi, seko, rano večerati,
Da ja iđem konj'ma na livadu!"
Seka dade rano večerati:
Što je slatko — sve pošećereno,
Što je slano — sve pobibereno. 15
Kada beže večer večerao,
Tada mlađan na noge skočio.
Osman begu majka govoila:
„Nejdi, sine, one kučke dvoru,
Jer ćeš ludo izgubiti glavu!" 20
To Osman beg majke ne slušaše,
Već on ode konj'ma na livadu,
Na sve konje metnu bukagije,
Na svog đogu tsroje bukagije,
Pa on ode Šehzadinu dvoru. 25
Šehzada ga čeka za kanatom,
Uzeše se za bijele ruke
I odoše u zelenu bašču,
U zelenu bašču pod narandžu.
Malo vrijeme, dugo ne trajalo, 30
Al’ eto ti age Hasan age,
Ljuta brata Šehzade djevojke,
Pa on pita svoju milu majku:
„Gdje je, majko, Šehzada sestrica?"
A majka je njemu govorila 35
„Eno ti je u zelenoj bašči,
U zelenoj bašči pod narandžom,
Gdje joj tuđin bjelo lice ljubi!"
Kad to čuo aga Hasan aga,
On uzima perna buzdovana, 40
Te on ode u zelenu bašču,
Te on bije bega Osman bega,
Kud ga bije, crna krvca lije,
Kud ga kuca, sve mu koža puca.
A kad viđe Šehzada djevojka, 45
Objesi se o svog brata vratu:
„Nemoj, brate, da od boga nađeš!
Kako j’ tebe tuđa seka draga,
Tako meni tuđi junak mio!"
Kad to čuo aga Hasan aga, 50
On uzama bega Osman bega,
Odnese ga konj’ma na livadu.
Kako ječi beže Osman beže,
Kako ječi, sva gorica zveči,
Svi su mu se konji potrgali. 55
Vriska stoji vranca Osman bega,
Oćutjela majka Osman bega,
Ona zove svoga vjernog slugu,
Te je njemu tiho govorila:
„Bog će dati da će dobro biti, 60
Vriska stoji vranca Osman bega!"
Ode sluga na rosnu livadu,
Na livadi beže Osman beže.
Govorio svome vjernom sluzi:
„Uzmii mene na pleća široka, 65
Pa me nosi dvoru bijelome!"
Sluga bega svoga poslušao,
Pa ga diže na pleća široka,
Odnese ga dvoru bijelome.
Kol'ko ga je majka ugledala, 70
Još je dalje pred njeg' išetala.
Osman beže majci govorio:
„Vrat' se natrag, moja mila majko!
Pa mi steri mekane dušeke.
Ne steri mi dugo ni široko, 75
Neću tebi dugo bolovati,
Već mi steri kraj demir pendžera:
U onoga age Hasan age,
Sutra će mu biti žeteoci,
A Šehzada vodu nanositi, 80
Ne bi li je čuo, jal' vidio."
Kada sutra jutro osvanulo,
Žetvu žanje aga Hasan aga,
A Šehzada vodu donosila.
Sva se mlada jeste porušila, 85
Za svojiijem begom Osman begom.
Govorio beže Osman beže,
Govorio svojoj miloj seki:
„Deder uzmi srebrene makaze,
Pa ti hajde u zelenu bašču, 90
Pa nareži kitu karanfila,
Pa ti idi za goru na vodu,
Gdje dolazi Šehzada djevoj'ka,
Podaj njojzi kitu karanfila
I selam ćeš Šehzadi djevojoi: 95
„Naj to tebi, draga snaho moja,
Narečena, ama nestečena,
Od mog brata prvo i posljednje!"
Kada seka brata razumjela,
Ona ode za goru na vodu, 100
Tude nađe Šehzadu djevojku,
Te joj dade kitu karanfila:
„Naj to tebi, draga snaho moja,
Narečena, ama nestečena,
Od mog brata prvo i posljednje!" 105
Kada čula Šehzada djevojka,
Baci sude u zelenu travu,
Ona ode svome Osman begu.
Dođe, prođe, viš’ glave mu sjede,
Uze glavu na bijelo krilo. 110
Kad pogleda beže Osman beže,
Govorio Šehzadi djevojci:
„Mili bože, na svem ti hvala,
Kad umrijeh na draginu krilu!"
Opet šćaše nešto govoriti, 115
Opet šćaše, ali ne mogaše,
Već umrije, žalosna mu majka.
