Oproštenje
| Oproštenje Pisac: Fransoa Kope, prevodilac: Jovo B. Ivković |
U kući – bolje reći u velikom radničkom gnijezdu u ulici Dalambr, stanovao je Toni Robe već četvrt godine, zauzev jednu sobu. Sav je svijet mislio, da je on udovac. I to se mislilo, da je od skoro obudovio, jer je njegov sinčić, s kojim je sam živio, išao uvijek tako uredan, kao da ga njeguje majčica. Djetetu je moglo biti najviše šest godina. Pa ipak ni otac ni sin nije nosio crne parte oko šešira ili na ruci.
Svako jutro već rano, išao bi Toni Robe, koji je radio kao slagač u jednoj štampariji u Latinskoj Četvrti, sa svojim malim Adrijanom, još drjemovnim, i vodio ga za ručicu, da ga ostavi u obližnjoj učionici.
Poslije dnevnoga rada išao bi opet po njega, pa držeći ga za ručicu, obišao bi mesara i voćaricu, natrpao mališu košaricu, kao kakova domaćica. Tu je bilo sve, što im je trebalo za večeru, i onda bi se zatvorio u svoju sobu do drugoga dana.
Kumice, srca milostiva, žalile su toga siromašnoga oca, — kako je u četrdesetim godinama, još lijep čovjek, pa tako tužna i blijeda lica, crna mu brada već progrušana, a njegove svijetlo žute oči bez vatre, — i govorahu za njim:
„Taj bi čovjek trbao da se opet oženi... Čestit čovjek, nikada pjan... Zacijelo bi lako našao vrsnu djevojku, koja bi se brinula za nj i njegova dečka... Jeste li opazili, kako je njegov mali u redu?.. Ni poderan ni neopran... Uredan čovjek, to se vidi odmah. A kao da zaslužuje i svojih deset franaka na dan.”
Htjedoše se s njim upoznati. To obično ne ide teško u nižim krugovima, među susjedima, gdje se vide otvorena vrata. Ali se Toni Robe držao rezervirano; uljudno bi pozdravio, kad bi se s kim sastao na kućnim stubama; i tijem je sve odbijao od sebe.
Svake bi nedjelje otac i sin, obučeni kao u novo, išli u šetnju. Mogao si ih vidjeti u muzejima i u botaničkom vrtu. Prije ručka si ih mogao također vidjeti u maloj kavani, gdje je Toni Robe pripuštio jedinu raskoš u nedjelji, te pio pelinkovaču, polagano, na male oduške; a Adrijan je međutijem sjedio uza nj na kožnoj klupi i gledao slike u novinama.
„A, žene moje,” reče sentimentalna vratarica svojim susjedama, „ovaj se udovac neće ženiti. Prošle smo se nedjelje sreli na jednom puteljku Montparnaškoga groblja... Tamo je, bez sumnje, zakopana njegova žena. To je bila tužna slika, pogledati ga s njegovim siročetom... Morao je jako ljubiti pokojnicu... To je, doduše, rijetkost, ali tako je... Neutješan čivjek!”...
Žalibože, tako je! Toni Robe je nježno ljubio svoju ženi i nije se mogao utješiti, što je izgubio. Samo, nije bio udovac.
Oh, vrlo je jednostavan i nesretan njegov život!
Savjestan radnik, ali osrednje podaren za posao, tek je docne došao do časti lever la lettre (vaditi slova iz kovčega i ređati ih), da može zasluživati tako svoj hlebac, i radi toga se nije mislio ženiti, prije nego mu prođe trideset. Za njega bi bila djevojka razumna, savršena kao i on, dosta siromašna. Ali ljubav mnogo ne misli! Toniju smete pamet lijepo lice neke devetnaestogodišnje prodavačice cvijeća, koja je bila, doduše, pametna, ali tako lakoumna, da nije mislila o drugom nego o toaleti i znala se inače opraviti u četiri haljine, kao kakova mala princesa. Imao je nešto prišteđeno, s tijem je započeo kućanstvo, — kupio je u predgrađu Sen-Antoan ormar s ogledalom za osamdeset franaka, da bi mu se žena mogla ogledati od glave do pete.
On uze, dakle, svoju Klementinu, i spočetka je išlo sve prekrasno! Imali su dvije sobe u petom katu na bulvaru Portroajalu, sa komadićem balkona i vidikom na cijeli Pariz. Svako veče, kad bi izišao iz štamparije, koja je bila na lijevoj obali, pokriv svoju radničku haljinu kaputom, išao je Toni Robe na ugao mosta Senpera, da čeka svoju malu ženicu, koja se vraćala iz ulice Sentonore, gdje joj je bio atelije. Onda bi se uzeli ispod ruke, priljubilo jedno uz drugo, i išli žurno u odalju gostionicu, i tamo veselo srkali svoju čorbu. Ali nedjelje su osobito krasno provađali. Nu to gore. Previše su ostajali kod kuće i ne izlazili napolje.
Oj, ona krasna ljetnja jutra, sa otvorenim oknom nad cijelijem gradom, a pod vedrim nebom! Dok bi on srkutao svoju kavu i pušio cigaretu, Klementina bi išla zalijevati cvijeće u posudama na balkonu. Al’ kako će, kad je tako umiljata, pa se on digne, te joj pritisne poljubac na vrat. „Ej, ne, dosta je... Ala si nevaljao!”
Pa se u svoje vrijema nađe i dijete. Bio je to njihov mali Feliks. Pa su išli dojilji u Maržansi, svakijeh petnaest dana, da ga obiđu. Umro je od grčeva pred kraj prve godine.
Nabrzo su se utješili, jer im se rodi Adrijan, kojega je majka htjela da hrani sama. Ostavi atelije i otvori posao kod kuće, zasluživala je manje za polovicu, ali nije manje pazila na toaletu i ne manje igrala damu po Lisamburu, rivajući pred sobom svoje djetence u kolicima od ivovine. Zato se Toni morao mučiti dvostruko, radio je i noću kod jednijeh novina, gospodarstvo mu je nazadovalo, zadužio se. Međutijem je dijete poraslo, pa dadoše ga u sirotiše, a majci je, koja je bila često bez posla, a uvijek koketna, bilo kod kuće dugo vrijeme, te se tako priuči na opasno besposličenje.
Vidite li toga siromašnoga čovjeka, ostarela prije vremena, pojedena od brige i posla, a i ovu vragolastu glavicu, od svoje dvaes i tri godine, lijepa kao Grez?..
Jedno veče, kad se Toni Robe vratio kući sa svojim deranom, kojega je usput uzeo bio iz sirotišta, nađe na kaminu pismo, iz kojega ispade Klementinin vjenčani prsten, kad ga je otvorio. U tom im pismu dozivaše jogunasta žena zbogom, njemu i svom sinu i moljaše ih za oproštenje.
O, vi romantični građani porotnici, koji, pod imenom strasnoga zločina, osuđujete uvijek uvrijeđene muževe, dođite, potražite siromašnoga Tonija, koji je, doduše, smiješan, ali ne nizak. On je bio više tužan, nego srdit. Plakao kao rosno jutro, i kad ga upita Adrijan: „Gdje je mama? Hoće li se brzo vratiti?” zagrlio je silno mališu i odgovorio mu: „Ja ne znam.”
Klementina je pobjegla prvih dana maja. Ej, ala je katkad pakostan jorgovanov miris! — Pod konac julija prorade Toni sve svoje pokućstvo, da podmiri dugove, i nastani se u ulici Delambr, da se što više ukloni od svijeta. To je bilo ondje, gdje smo ga našli, da živi tako razborito, tako uredno, sa svojim sinčićem, i gdje su ga držali za udovca.
Pod kraj septebra, dobi radnik pismo od svoje žene; pune četiri strane bez svake sveze, pune očajanja, a suze razlile crninu po pismu. Njezin je ljubavnik, nekakav medicinar, otišao prije pet nedjelja na praznike, svojoj porodici, dolje na jug, te niti joj piše, niti daje od sebe znaka života. Ona je ostavljena, iznevjerena na svojem putu, nevjernica! Kaje se, moli, vapije milost. To je bilo žao siromašnom Toniju. Ali umirite se, okorne sudije porotnici, koji ste duše Crnca Mlečanina, i ako izvolete, dajte svoj glas za kratko vijeme ovom siromašnome čovjeku. On je bio ponosit i ne odgovori ništa ženi grješnici.
Od Klementine ne bi više glasa do samoga Badnjaka.
Dakle, ovoga dana, bio je lijep običaj kod Tonija od više godina, da ide na groblje sa svojom ženom, i odnese kitu cvijeća, — njekoliko promrzlijeh ljubičica, sa zimnom ružom u sredini, — na grob svoga maloga Feliksa, svoga prvenca, koji umrije kod dojilje. Htjeli su, da im je bliže, na Montparnasu, na ustupljenom zemljištu, obrađenom pre pet godina.
Sad je prvi put morao Toni Robe u svoj hadžiluk sam sa malim Adrijanom, i prekoračujući prag groblja, pod maglovitim zimskim nebom, — prezrite ovo kukavičko srce opet, strašni Oteli od porote, — on je osjećao više nego ikada, da nema ljube.
„Gdje je ona sada?” mislio je. „Šta li je s njom?”
Ali idući na Feliksov grob, koji je morao neko vrijeme tražiti, zastade iznenađen.
Na kamenu su bile tri četiri li igračke, kakove se daju najsiromašnijoj djeci — truba, lutka i psetance na dva točka, — neko je došao da ih tu ostavi, jer su bile posve nove, i kupljene očevidno istoga dana u dućanu, gdje je sve po trinaes novčića.
„Gle, gle, sigračke!” kliče veselo Adrijan, kad opazi sitnarije.
Ali otac, opaziv komadić hartije priboden na igračke, prigne se, digne ga i pročita ove riječi, kojima je rukopis dobro poznavao:
„Adrijanu, njegov brat Feliks, koji je sada s malijem Božićem.”
Najednom opazi, kako mu se sinčić uza nj priljepljuje i začu, kako plaho šapće: „Majčica!” A na njekoliko koračaja od njih, vidje ženu, gdje kleči uz grm od čempresa. Bila je odjevena kukavnom haljinom i šalom, — oh, tako blijeda, oči tako mrtve! Pružila prama njemu sklopljene ruke i moli milost.
Budi među nama rečeno, gospodo krvožedni porotnici, ne vjerujem, da je Toni Robe tada mislio na Onoga, koji se na dan Božića rodio i koji je riječi i primjerom učio, da praštamo uvrjede. Radnik je imao malo vjere. Ali je njegovo plebejsko srce preziralo samoživost i zlobu. Poslije male drhtavice, nješto od ljutnje na staru uvrjedu, nješto od sažaljavanja, kad je vidio u tako bijednom stanju ženu, koju je njegda toliko ljubio, gurnu svoga sinčića, da ide k njoj.
„Adrijane,” reče mu, „nu, idi zagrli svou majku.”
Ona zagri svoje dijete, kao izvan sebe, posu mu kosu poljupcima sva sretna, zatijem se podiže i pogleda svoga čovjeka pogledom koji govoraše:
„Ala ste dobri!”
Nego je već i on bio kod nje, i odgovori joj suho, skoro oporo:
„Ne govorite... Dajte mi ruku.”
Nije daleko s groblja do ulice Delambr. Oni to prijeđoše u velikim koracima. Toni je osjećao, kako Klementinina ruka drhće u njegovoj. Dijete je stupalo uz njih, a duh mu se uvijek divio igračkama.
Kućna vratarica, gdje je Toni stanovao, bila je baš na pragu.
„Madam,” reče Toni, „ovo je moja žena, koja je već šest mesjeci bila na selu kod svoje bolesne majke, i koja se vraća, da bude opet sa mnom.”
I, kad su uzlazili uz stube, morao je držati, skoro nositi nesretnicu, koja se gušila od jecanja, i bila iznemgla od uzbuđenja i radosti.
Došavši u svoju siromašnu sobu, spusti Toni svoju ženu na jedinu naslonjaču i dade joj opet svoga sina u naručje. Zatijem otvori jednu pregradu na ormaru, izvadi kutiju od hartije i izvadi iz nje Klementinin vjenčani prsten, pa joj ga nataknu na prst; pak istom tada, bez ijedne riječi prijekora, bez slovca o onom što je bilo, ćuteći, ozbiljno, sa plemenitim velikodušjem priprosta srca, poljubi je u čelo, da bude potpuno uvjerena, da joj oprašta.
Izvor
[uredi]1896. Brankovo kolo za zabavu, pouku i književnost. Godina II, broj 4, str. 113–118.