Oproštaj od Karlovaca

Izvor: Викизворник
Oproštaj od Karlovaca
Pisac: Branko Radičević


Oproštaj od Karlovaca

U tebe je, breže, rđav glas,
Na tebi nema nikakvi kras,
I osim što zeleni strom
Na grobni digdi seni** dom,
Ti sasvim stojiš ovde nag —
I opeta si meni drag.
Ti malo dete na te zvaše,
Mladića mene mamijaše;
Detencetu ti igre blago,
Mladiću drugo si naslago:
Sa tebe gleda on okoline,
I njine mloge krasotine,
I blaženu mu duša ćut
Tad imađaše svaki put.
O sunce, što se padu kloniš,
Ka zapadu konjice goniš,
O, neka zrak tvoj malo, neka
Na nebu jošte, molim, čeka!
Da pre neg što će noćca doći,
Ja okom mogu mesto proći,
Di majski časak moji leta
Dikoji blaženo prošeta.

To je početak. Sad ide kratko motrenje predmeta naokolo, i ćut pri tome.1 Posle dolazi pravi oproštaj: prvo od Dunava, zatim od gora vinogradski. Pri poslednjem padne pevcu berba na um. On opominje vesele njeno, kolo i podskočice, i svršuje sa: (u troheji)

Lepo ovde igralo se,
Lepo ovde pevalo se.
Lepo zveča gajda zvek
Veso bija časa tek.
Zbogom, pevi! zbogom kolo
Zbogom, momci naokolo!
Zbogom, kito deva mladi!
Zbogom, zbogom, vinogradi!

Posle itri oproštaj od razni drugi predmeta. Pevač baci oko na Stražilovo i peva:

I ti, o zbogom, brežni vrše,
Umilno koga stromi strše,
Već dana bela umire svetlina,
I noći skoro krije te tavnina;
Al' duša m' zrake lije na te
I tamu celu skida sa te.
Ja mislim tebi da idem tam',
Sunašca ranog sije plam,
Doline gusti beže mraci,
A poje šilju stroma zlaci;
Kristalni vrelo vije tok,
Ja preko njega kušam skok.
O kako je ovde, kako umilno!
O kako dušu diže silno!
O krasoto ti divna brda!
O kako dolja lepo vrda!
O kako laor miris krade! —
Jer lipa dosta tog imade.

Itd. u misli ide k Stražilovu, onde pije vode, bere cveće, etc., etc. — Potom siđe sa brda, i pođe da se oprosti sa drugovima. Put ga vodi kroz jedan šljivik2 (više Auerove kuće, — Steva3 ga poznaje), on (pevac) peva:

Ja dole s brega sade lazim,
No kakvo mesto sade gazim!
Šljivika grane mene kriju,
Kroz njega s' vetri noćni liju,
A oko mene ruža gušte,
Sa drva listi tijo šušte,
Ko da se tuže da ću uteći,
Da njima zbogom neću reći.

Itd. do 10—12 redi; potom ide dalje, no pre neg što dođe drugovima, da se oprosti, padnu mu na pamet učitelji. Pevač posle drugoga, uzimajući sve skupa moli4 za oproštaj:

Oproste, ako dikoji red
Ja vami sam naneso vred,
To nikad ja ne činja rad,
Mada i činja kadikad.
Što katkad reč vam zabranjava
Nepravedno mi se prečinjava.
Oproste mojoj krvi burnoj,
U sudenju prejako žurnoj,
Oproste meni mladom, ludom.

Posle opominje pevac dvojicu od nji: Gerčića i Pantelića (no ne s imenom), on veli, da su mu oni pokazali5 di se treba brati med i vosak6, i upravili su ga u košnicu:

I ako voska, meda plod,
On spravi kadegod za rod,
Nek blagodarnost bude vam
Što znaste njega slati tam'.

Pevač dođe međ drugove. Veselo je sve, tamburica svira, čaše se prazne, kolo se igra. Pevač to gleda, gleda, i upita7:

Kad oće opet venac braće,
Ovaki da se skupi, kad će?
Sad ovde mi stojimo svi,
No sutra di ćemo biti, di?
Kad sutra sunca kras izađe,
Usamljene će nas da nađe,
Na svome svaki biće putu,
Al svaki vodi drugom kutu.

Itd. do 30 redi. On gleda sve, i opominje se utopljenoga Arse (Putnika) itd. Ovako zatim zbori:

Ovamo meni ruke dajte,
I zbogom jako mi ostajte.
O ite kupte znanja plode,
I rodu lepe pravte gode,
Za njega bud' vam život vas,
Za mene samo dikoj' čas;
Maleni časak opomene
U grudi vašoj nek se dene, —
O kada vina punu čašu
U ruku dragu primte vašu
O kaž'te samo bar u duši:
„On diku s nama tako suši.“
Višega želja nije m' voljna,
Sa tim je ona zadovoljna.

Posle se oprašta8 redom; prvo sa Simom (Krstićem), posle 30 redi svršuje: (u predodećim poslednjim redovima opominje se kupanja, i vozenja u čamcu):

I kada veče zapad šara
I čamac doma reku para.
To bija nekad, bija tad,
Ti, brate Simo, zbogom sad.
K Radišiću:
Ti, drugi brate, amo odi,
Kadikad istina se zgodi
Da gledamo se namršteno,
No vedro nebo gledaj eno
Ni ono uvek nije zračno,
Odelo katkad uzme mračno
Oblake silovit grome brazda —
Al' ne traje to tako vazda,
Jer skoro uka ova seda,
I vedro opet nebo gleda,
Ovako bija, druže, s nam',
Kad podiže se burni plam,
Ovako tiša se ljutina,
I prva vraća se tišina.

Itd. za tim9 u 40 i nekoliko redova njemu o provedenom životu govori, i oprosti se. Pevac se oće i s10 drugim da oprosti.11

No jurve kukuriču petli,
I zora veće eno svetli.
On se nakratko s njima oprosti i svrši:
Ko zna oćemo l', braćo, ikad,
Mi videti se — možda nikad.
No makar kako s' dogodilo,
Ja misli imam itro krilo,
Na njemu, braćo, ja ću poći,
U poode ću vama doći.


Izvori[uredi]

  • Antologija srpske književnosti [1]


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Branko Radičević, umro 1853, pre 171 godina.