Opet to, ali drukčije
Zbor zboriše Boži apostoli
Boga moli Ognjana Marija:
Zbor zboriše na nebeska vrata,
Otud dođe Gromovnik Ilija,
A pita ga Ognjana Marija:
„Đe si bio, moj brate Ilija?” —
„Kazaću ti, Ognjana Marija:
„Ja sam bio u zemlju prokletu,
„Đeno jeste Bože nezakonstvo:
„Đe ne mole Boga, da pomogne,
„I ne sluša porod roditelja,
„A ne sluša mlađi starijega;
„Đe kum kuma ne drži za kuma,
„Đever snasi o sramoti radi;
„Đe brat brata po sudovim’ ćera
„I muči ga mukah pred Turcima;
„Ne svetkuju sveca nikakvoga,
„Niti žegu u crkvu svijeće,
„Niti služe Božu leturđiju.”
Ono reče, na noge ustade,
I Gospodske dare dijeliše,
Što je njima Gospod poklonio:
Sveti Petar i apostol Pavle
Ev’ uzeše punje i šenicu[a],
Svet’ Ilija groma nebeskoga.
A Marija munju i strijelu,
Sveti Toma pečat od oblakah,
Aranđeo jesenje brijeme,
A Nikola na vodu brodove,
Sveti Spase žitnjega cvijeta,
Sveti Savo leda i snijega,
Sveti Jovan sabor anđelima,
A Đorđije proljetnje cvijeće.
Kad anđeli[b] dare dijeliše,
Oni sv’jetu muke udariše:
Ilija ih gromovima gađa,
A Marija munjom i strijelom,
Ne mogli ih Bogu obrnuti.
Aranđeo navali brijeme,
Nikola im zatisnu brodove,
Sveti Petar i apostol Pavle
Uzeše im punje i šenicu
I od zemlje svakoji berićet;
Pa ih Bože sunce izgorelo,
Gorelo ih tri godine danah,
Dok uzavre mozak u junaka,
Dokle puče kami u lugove,
A osanu gora kroz planine;
Dokle crna zemlja ispucala,
Puče crna zemlja po tri lakta,
Te se lome konji i junaci;
Sveti Savo puštio snijega,
Tri godine snijeg ne opade,
Dok u svijet ništa ne ostade,
I ovčari ovce izgubiše,
Iz svijeta čele pobjegoše,
Sa svijem se svijet dotamani,
Do u Sr’jemu, u to mjesto župno;
E se kupe Srijemski glavari
Na sakupu pred bijelom crkvom,
Tu dođoše mlogi sveštenici,
Posjedaše, đe je Mjesto kome;
Otud dođe samouče đače,
Pa im đače riječ progovara:
,Svi se, braćo, na noge dignite,
„I pružite mene desne ruke,
„Vjeru dajte, da me ne varate!”
Svi jedanak od zemlje skočili,
I svi đaku desnu ruku dadu;
Tada đače njima progovara:
„Ho’te, Bogu da se obrnemo!
„Da služimo Božu leturđiju,
„Da molimo Boga po zakonu.”
Svi se bjehu k Bogu obrnuli,
Po tri puta ljube zemlju crnu;
I posluša porod roditelja,
I posluša mlađi starijega,
I brat brata ne vodi na sudu,
Ni ga muči mukah pred Turčinom,
I svetkuju sveca svakojega,
I svi mole Boga milosnoga
Bez prestanka i dnevi i noći
Po pravilu, ka’ je Bogu milo;
I Bog im je usliša’ molitve,
Smilova se Bog na sirotinju,
Te se opet svijet naslijedi.
Prošetaše do dva kaluđera
Po pržini pokraj mora slana,
Šetaju se, razgovaraju se:
„Fala Bogu, fala jedinome!
„U jadnoga Mihaila bana
„Kako nema muškoga đeteta,
„Do imaju devet đevojakah!
„Da li znade gospođa banica,
„Da ponese mrežu od bisera,
„Da je zapne moru na izvoru,
„Da ufati ribu od šes krilah,
„Da izije ribi desno krilo,
„Imala bi zlatoruka sina.”
Ono njena začula jetrva,
A jetrva Kojadinovica,
Sve joj, što je i kako je, kaza.
Ponesoše mrežu od bisera,
Zapeše je moru na izvoru,
Ufatiše ribu od šes krilah.
Viđi kučke Kojadinovice!
On’ izjede ribi desno krilo,
A banici dala je lijevo;
Obje dvije trudne ostanule.
Nogo viđi Kojadinovicu!
Ona ima zlatoruka sina,
A banica zmiju kraosicu,
Zmija joj se u krioce valja.
Kad to viđe Mihaile bane,
On doziva slugu Radosava:
„A nu hodi, moja vjerna slugo!
„Uzmi ovu zmiju kraosicu,
„Te je bači moru u pučinu.”
Skoči sluga, zmiju dofatila,
I bači ju moru u pučinu.
A kad sluga doma dohodila,
Al’ je zmija prva ugrabila,
I došla je u krioce majci.
Kad je nojca o večeri bila,
Zatvoriše zmiju u odaju,
I šnjom hojde Veruša đevojka,
Najprva kćer Mihaila bana,
Koliko se brata uželjela,
Od zmije se odvojit’ ne hoće.
A kad nojca po večeri bila,
Bači zmija krila i okrilje,
I oturi od sebe košulju.
Kad to viđe Veruša đevojka,
Ona jasno od radosti visnu,
Iz odaje izljeze đevojka,
Svojoj staroj govorila majci:
„Ha, nu hodi, moja mila majko!
„Da ti vidiš čudo neglejano:
„Nije ovo zmija kraosica,
„No je ovo ognjaniti zmaju,
„Na njega su do tri obilježa:
„Vuča šapa i orluja pandža,
„Iz zubah mu živi oganj skače;
„Divan li je, jad ga zadesio!
„I mene je noćas govorio,
„Da će sutra lećet’ pod oblake,
„Za godinu doma doći ne će.”
Ono reče, suzama prosula,
A majka je veseliti pođe:
„Ne boj mi se, moja kćeri mila!
„Njega hoće ustaviti majka.”
Pa ulježe u odaju brzo,
Ukrade mu krila i okrilje,
I ukrade od zmije košulju,
Sve u živi oganj zapretala,
Na oganj je sina izgorela.[c]
Car čestiti divan učinio,
Sve vezire na divan poziva,
Sve mu paše na divan dođoše,
Al’ ne dođe paša Seidime.
Car pašama dade pašaluke,
I agama dade agaluke.
A kad care divan razmetnuo,
Al’ eto ti paše Seidima,
Onda mu je care besjedio:
„Slugo moja, pašo Seidime!
„Kamo se ti prije na divana?
„Ja pašama dado pašaluke,
„I agama dado agaluke,
„Što ćeš sada, pašaluka nema?”
Veli njemu paša Seidime:
„O čestiti care gospodine!
„Nisam mog’o na divan ti doći,
„Jer sam iš’o dolje u Doljane,
„Te gledao čuda negledana,
„U nekoga Komnen-kaurina,
„Kakva jaše vranca od megdana,
„Onakoga u svijetu nema:
„Na čelu mu jarko sunce sija,
„A na grlu sjajna mjesečina,
„Na sapima zvijezda danica;
„Kad ga igra, zledati se ne da.”
Onda care stade besjediti:
„A da čuješ, pašo Seidime!
„Dobavi mi vranca Komnenova,
„Ja ukradi, ja za blago kupi,
„Metnuću te do sebe vezirom,
„I daću ti tri bijela grada,
„Nek su tvoji, dokle ti je traga;
„Ako l’ mi ga dobaviti ne ćeš,
„Neka znadeš, osjeć’ ću ti glavu.”
Kad to čuo paša Seidime,
Sve mislio, na jedno smislio,
Pa on ode mladu berberinu,
Te je svoju obrijao bradu,
Pa se gradi od Pazara Rade,
Pravo ide Komnenovu dvoru,
I Komnenu Božju pomoć viče;
Malo ga je Komnen poznavao,
Pa je njemu bio govorio:
„Zdravo da si, pašo Seidime!
„Što si, more, obrijao bradu,
„Kad ti nije za nevolju bilo?”
Mudro ga je paša prevario:
„O Komnene, što si poludio,
„Ja nijesam paša Seidime,
„Već sam glavom od Pazara Rade;
„Ja sam čuo i ljudi mi kažu,
„Da ti imaš dosta sokolova,
„Da mi dadeš dva sokola siva,
„Služiću te, koliko reknemo!”
Onda veli Komnen vojevoda:
„Oj Boga mi, Rade od Pazara!
„Ja bi rek’o, da si Seidime,
„Da nijesi obrijao brade,
„Jer je takog struka i uzrasta,
„I takoga oda i pogleda;
„A ja imam dosta sokolova,
„Daću tebi dva sokola siva,
„Služićeš me tri godine dana.”
I na to je paša pristanuo.
Služio ga do dvije godine,
Ne mog’o mu ni viditi vranca,
A kamo li njega da odvede;
Kad nastala treća godinica,
Pođe Komnen u lov u planinu
I povede pašu Seidima,
Da on lovi utve zlatokrile,
Ne ponijo stari sokolova,
Već ponijo tiće sokoliće,
Koji lovu naučeni nisu.
A kad Komnen u planinu dođe
Ka onome zelenu jezeru,
Đeno plove utve zlatokrile,
On mi pusti taće sokoliće,
Da vataju utve zlatokrile;
Poletiše utve pod oblake,
A sokoli utve i ne glede,
Nego lete od jele do jele;
Onda veli Komnene vojvoda:
„Slugo moja, Rade od Pazara!
„Idi brže dvoru bijelome,
„Donesi mi stare sokolove,
„Da povatam tiće sokoliće.”
Al’ besjedi paša Seidime:
„Oj Boga mi, Komnen:gospodaru!
„Tvoja gospa vjerovati ne će,
„Ne će meni dati sokolova,
„Već daj meni kakva obilježja.”
Prevari se Komnene vojvoda,
Te mu dade zlatan prsten s ruke,
Leti paša Komnenovu dvoru.
Pita njega ljuba Komnenova:
„Slugo naša, od Pazara Rade!
„Kamo tebi Komnen gospodaru?”
Onda joj je paša besjedio:
„Oj Boga mi, Komnenova gospo!
„Ti ne pitaj za Komnena tvoga!
„Silna ga je opkolila vojska,
„Vidiš, da sam konja umorio,
„Do tebe je mene opravio,
„I evo ti posl’o obilježje,
„Da mu pošlješ vranca od megdana,
„Ne bi l’ svoju izbavio glavu.”
Prevari se ljuba Komnenova,
Prevari se ujede je guja,
I otvori devetera vrata,
I deseta, pa izvede vranca:
A kad paša posjednuo vranca,
Ne dade mu đavo mirovati,
Već ovako stade besjediti:
„Jesi l’ čula, Komnenova ljubo!
„Ovako mi pozdravi Komnena:
„Da mu j’ Turčin odjahao vranca;
„Ja nijesam Rade od Pazara,
„Već sam glavom paša Seidime.”
To izreče, pa s konjem uteče.
Osta jadna gospa kukajući,
Kukajući, kano kukavica,
Prevrćući, kako lastavica;
Pak iziđe na visoku kulu,
Te pripali bojnicu lubardu.
A kad puče bojnica lubarda,
Čini ti se, zemlja se potrese.
To začuo Komnen u planini,
I uma se jadu osjetio,
Pak se manu tića sokolića,
Leti brže dvoru bijelome,
Nađe jadnu gospu kukajući:
„Što je, ljubo, da od Boga nađeš?
„Jesu l’ živa dva blizanca sina?”
Onda njemu ljuba govorila:
„O Komnene, živ’ te Bog ubio!
„Jesu živi, ne bili ti živi!
„Jesam li te svagda sjetovala,
„Da svakije ne naimaš sluga?
„A ti najmi pašu Seidima,
„Prevari nas, odvede nam vranca;
„Što ćeš sade, jadna tvoja majka?”
Onda joj je Komnen govorio:
„Muč ne boj se, draga moja ljubo!
„Jel’ ostala siva bedevija,
„Što je našeg oždrjebila vranca?” -
„Ostala je, ujeli je vuci!
„Ali vranca stignuti ne možeš,
„Daleko je dušman odmakao.”
Uzja Komnen sivu bedeviju,
Ode pravo tragom za Turčinom.
Što je vranac u tri puta skak’o,
To kobila u jedan put vata.
Nasred ga je gore sustigao;
Kad kobila ugledala vranca,
Ona vrisnu, gora se potrese,
Kad je vranac osjetio majku,
Stade vranad, maknuti se ne će.
Bije njega paša Seidime,
Bije njega oštrom bakarlijom:
„Ajde, vranče, živ’ te Bog ubio!
„Vidiš, da sam izgubio glavu.”
Vranac stoji, maknuti se ne će.
Povikuje Komnene vojvoda:
„Stan’der, pašo, da ti najam platim,
„Nije pravo, tako da otideš.”
Dostiže ga, ods’ječe mu glavu,
I povrati vranca od megdana,
Ode dvoru i zdravo i mirno.