Omorika

Izvor: Викизворник
Vojislav Ilić
Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:


Omorika
Pisac: Vojislav Ilić


U dubini tavnih gora, gde široka lipa miri,
Usamljena omorika crne svoje grane širi.

Njeno tavno, tužno lisje na večnu te tugu seća.
Ah, ja znadem njenu prošlost, kô i prošlost drugog cveća:

Vidiš one razvaline na visini mračnih gora?
To su tužni spomenici razorenih carskih dvora.

S gorkom tugom bacajući suzni pogled sa visine
Carski sin je, davno nekad, željno gledô u doline

A u veče pevao je setnu pesmu, punu bola,
I na nju se odzivala druga pesma odozdola.

Car je slušô pesme ove, pa u gnevu i u žaru,
On zatvori svoga sina u visoku kulu staru.

Od to doba bacajući suzni pogled sa visine
Carski sin je s mračne kule željno gledô u doline.

Tamo gusta lipa miri i svilena bleje stada,
I hori se tužna pesma što pastirka peva mlada.

Ona zove svog dragana što u tvrdoj kuli čami,
I pesma se bolno hori po večernjoj tihoj tami

I pesma se bolno hori i bolniji glasak biva,
Al' na njene setne glase odgovora nigde živa!

Vekovi su prohujali i proveli burne dane,
I survali sjajne kule i kapije i dvorane.

Više njih se paprat diže i s ruina šušti stari',
I s graktanjem orô suri uzvija se i šestari.

A sumorna omorika nad njenim se diže humom,
Ona znači večnu tugu i peva je s tihim šumom.

10. mart 1888.

Izvori[uredi]

  • Vojislav Ilić: Lirsko pesništvo, strana 79, 2. knjiga, Vuk Karadžić, Beograd.


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vojislav Ilić, umro 1894, pre 130 godina.