Soko leti više Sarajeva,
Nabojeni’ noga do koljena,
Pozlaćeni’ krila do ramena,
Nakićene krune od bisera.
Njega glede sarajke đevojke, 5
Njega glede — pa su govorile:
„Oj, Boga ti, siv zelen sokole,
„Ko naboji none do koljena?
„Ko pozlati krila do ramena?
„Ko nakiti krunu od bisera? 10
Njima soko tiho progovara:
„Oj, Boga mi, sarajke đevojke,
„Dvorio sam dobra gospodara,
„Gospodara dužda mljetačkoga,
„U njeg' bjehu tri šćeri đevojke: 15
„Starija mi noge nabojila,
„A srednja mi krila pozlatila,
„Najmlađa mi krunu nakitila."
„Oj, Boga ti, siv zelen sokole,
„Koja tebi najdraža bijaše? 20
„S kojom bi se junak oženio?“
„Oj, Boga mi, sarajke đevojke,
„Starijom bih ljeto ljetovao,
„A sa srednjom zimu zimovao,
„S’ najmlađom bih vijek vjekovao, 25
„Sa njom bi se junak oženio,
Jer u jutro rano ustajaše,
„Svome babi kavu iznosaše,
„Samurli ga ćurkom prigrćaše,
„A babo je sevdi đulom zvaše; 30
„A ja junak: „sevdo srce moje!
„„Sevdo srce sevdišeš li mene,
„„Sevdišeš li i begenišeš li?“
„„Kako ću te bolan sevdisati:
„„Ti moj momak, a ja ti gospoja?" 35
„Udri pusta od Boga morija,
„Mor morila Stambol pomorila,
„Dođe pusta u duždeve dvore,
„I umori sevdo, srce moje;
„A ja jadan pođo po svijetu, 40
„Kano čela po mednom cvijetu.
Luča, književni list društva „Gorski vjenac“, godina II sveska XI, za novembar, urednik prof. Lazar T. Perović, Cetinje, K. C. Državna štamparija, 1896., str. 516-517.
