Od koga je rat postao?

Izvor: Викизворник


Od koga je rat postao?

Od koga je najpri rat postao? –
Od carice i njezine kćerce.
Dala kćercu za Turskoga cara,
Pasala je godinica dana
Svoje kćerce da nije vidila, 5
Nit' vidila, nit' što od nje čula;
A imala dva sina jedina,
Jedno Milan a drugo je Ivan,
Pak je ona njima besjedila:
„Ajte, sinci, pa vid'te sestricu!“ 10
Osedlaše svoje dobre konje.
Lipo ih je care svitovao:
„Dje sretite staro i nejako,
„Vi se njemu uklonite s puta;
„Dje sretite mladu žensku glavu, 15
„Božju njojzi pomoć nazivajte.“
A carica njih je svitovala:
„Dje sretite staro i nejako,
„Na suho mu vi obrijte bradu;
„Dje sretite lipu žensku glavu, 20
„Ljubite je ka' i svoju ljubu.“
Siguraše dobre svoje konje,
I odoše putom do sestrice.
Nećidoše otca poslušati,
Neg' carice mile svoje majke: 25
Dje god sreti staro i nejako,
Na suho mu oni obrij bradu;
A dje sreti lipu žensku glavu,
Oni ljubi ka' i svoju ljubu.
Kad dođoše do sestre jedine, 30
I unutra konje uvedoše,
I u kulu s sestrom uliđoše,
Al' pitaju dva brata rodjena:
„Oj sestrice, dje je nami zete?“
Lipo ona njima odgovara: 35
„Otišo je lagan lov loviti.“
Tute oni trije dana bili,
Al' im cara neima iz lova.
Al' ugleda stariji Milane,
On ugleda svoga zeta kapu, 40
Pa je meće on na svoju glavu,
Pa pogleda uza se niza se,
Je-l' mu kapa lišcu pristajala.
Kad vidio, da pristaje lišcu,
On besjedi sestrici jedinoj: 45
„Hoće-l' zet mi kapu pokloniti,
„Kad je momu lišcu pristanula?“
Ali ona njemu odgovara:
„To ti neznam, dokle on nedođe.“
Malo tomu postajalo vrime, 50
Al' ugleda zetovu sestricu,
Da je njeg'vu lišcu pristajala;
On je onda za sebe prosio.
Na to mu se sele razljutila,
Pak je onda braću zasužnjila, 55
Zatvara ih s deveteri vrati.
U te mire i care iz lova,
Onda njemu ljuba besjedila:
„Bolji sam ja lovak ulovila,
„Ja u kuli na stocu sjedeći, 60
„Nego-li ti po planini iduć“
Na to se je care naljutio:
„Kako bi ti lov lovila bolji,
„Lov lovila na stocu sjedeći,
 „Nego-li ja po planini iduć?“ 65
Onda ona njemu besjedila:
„Ajde amo, care, pa 'š viditi!“
Kad je cara k tavnici dovela,
Njih je care odmah prepoznao,
Odmah pozna Milu i Ivana. 70
Nasrnula sestrica jedina
Njima crne oči izkopati,
Pa ih slipe k majki opremiti.
Žao caru njim izkopat' oči.
Ivanu je izkopao oči, 75
Milanu se žao kopat' čini,
Jere mu je sestri priličio.
Nasrnula sestrica jedina,
Da i njemu car izkopa oči.
I Milanu car izkopa oči, 80
Metnu braću na dobre konjice,
U rubac im oči zavezala,
Za milošću majki odpremila.
Kada bili blizu do dvorova,
Njih daleko opazila majka, 85
A bliže je pred njih izletila,
I Milana pita starijega:
„O Milane, moj jedini sine!
„Što ti nosiš majki za milošću?“
On se fati rukom u pojase, 90
Pa izvadi oči iza pasa,
I daje ih za milošću majci,
Ona pade mrtva na zemljicu.
Niko majke utišit' nemore,
Nego samo jedan stari starče, 95
A on će je starac utišiti:
„Muči, neplači, carice gospojo,
„Ja sam imo do osam sinova,
„Sve sam osam starac oženio,
„I osmero imo unučadi, 100
„Pak su došli pasoglavi Turci,
 „Pak pojeli do osam sinova,
„I pojeli do osam snašica,
„I osmero jošter unučadi.“
Onda se je jadna utišila. – 105
Piše knjigu car na četiri strane,
Da se kupi sva siljena vojska,
Da će s zetom megdan učiniti.
Onda piše svomu zetu knjigu,
Da on kupi silnu svoju vojsku, 110
Da će oni megdan učiniti.
Više zet mu sakupio vojske. –
On pred vojskom Knježić oberstara
I s njijeme Senjanin Ivana.
Al' govori Knježić oberstare: 115
„O Ivane, moje dite drago!
„Kako ćemo rat mi ratovati?
„U Turaka više ima vojske.“
Al' je Ive njemu besjedio:
„Ti se neboj, Knježić oberstare! 120
„Kupuj meni ti tursko odilo,
„Pa ja idem baš u tursku vojsku,
„Ja ću čuti, što Turci divane. “
Kupuje mu on tursko odilo,
Kad mu kupi on tursko odilo, 125
Ode Ive među tursku vojsku,
Pa on sluša, što Turci divane.
Al' govori silna turska vojska:
„Sutra ćemo na njih udariti,
„I njihovu vojsku pogubiti, 130
„Kaurskoga cara ufatiti,
„Pa ćemo ga njeg'vu zetu dati.“
Kad ču Ive, što Turci divane,
On ti ide Knježić oberstaru,
Sve istinu on njemu kazuje. 135
Prepade se Knježić oberstare,
Al' je njega Ive sigurio :
„Neboj mi se, Knježić oberstare!
 „Ako ćeš ti mene poslušati,
„Vrlo će nam danas dobro biti. 140
„Kad ozvoni zvono pozdrav gospi,
„Onda ćemo udarit' na Turke,
„Sve ih živom vatrom popaliti,
„Živa ćemo cara ufatiti,
„Živa njega na kolac nabiti, 145
„Pa ga peći tri bijela dana,
„Pa ćemo ga poslat' Carigradu,
„Baš njegovoj za milošću ljubi.“
Tu će oni Ivu poslušati:
Kad ozvoni zvono pozdrav gospi, 150
S slogom oni na njih udariše,
Naglom vatrom Turke popališe,
Jer su taman stali večerati.
Taman Turci posrkali juhu,
A Kauri pojedoše meso. 155
Turskog' cara živa ufatili,
I živa ga na kolac nabili,
Pa ga pekli tri bijela dana,
Ljubi mu ga za milošću daše.
Tada bilo, sad se spominjalo. 160

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg



Reference[uredi]

Izvor[uredi]

Hrvatske narodne pjesme, što se pjevaju u Gornjoj hrvatskoj Krajini i u turskoj Hrvatskoj; sabrao Luka Marjanović; Svezak I, u Zagrebu 1864., troškom i tiskom A. Jakića. str. 136-140.