Od Zadarja bane
Od kako je svijet postanuo,
nije ljepši cvijet procvetao,
u Zadarju, bijelome gradu,
a na kuli od Zadarja bana.
To ne bio cvjetak od zemljice, 5
već to bila lijepa đevojka,
po imenu dilber Jefimija.
Curu prose mnogo mušterija,
curu prose, a ne da je bane,
pa je jednom uranio bane, 10
pa on ide curi u odaje,
u odaju bane ulazio,
pa đevojci dobro jutro viče.
Đevojka mu zdralje prifatila,
ispred baba na noge skočila, 15
lijepo mu mesto načinila,
bojali mu čibuk zapalila,
pa mu mrku kavu dodavala.
Kad je bane kavu potrošio
i bojali čibuk popalio, 20
onda bane šćeri besjedio:
„Šćeri moja, dilber Jefimija,
tebe prose mnoge mušterije,
a ti biraj koga tebi drago.“
Kad to začu dilber Jefimija, 25
onda cura babi besjedila:
„Mio babo od Zadarja bane,
stid je mene u te i gladati,
a kamoli s tobom besjediti,
bogme, babo od Zadarja bane, 30
nijednog ti mušterije neću,
bogu sam ja jemin učinila,
da ja neću drugoga junaka,
veće 'oću za onog junaka,
koji junak može preskočiti, 35
preskočiti skoka iz ćusteka
prebaciti s ramena kamena,
i uteći na dugu mejdanu,
ustrijeliti pod oblakom ždrala,
a i mene mladu nadigrati. 40
Ja se babo nisam naučila,
kupit, babo, ruho đevojačko,
već sam se ja naučila, babo,
sa Nikolom bratom rođenijem,
čuvajući u planini ovce, 45
skakati se skoka iz ćusteka,
a bacat se s ramena kamena,
u utjecat na dugu mejdanu,
pod oblakom strijeljati ždrala.
Cesar diže na vojsku junake 50
i Nikolu brata rođenoga,
evo ima dvanes' godin dana,
baš kako je Niko otišao,
otišao na carevu vojsku,
kako đetić tamo odlazio, 55
još ovamo nije dolazio.“
Kada začu od Zadarja bane,
skoči bane na noge lagane,
u odaju svoju dolazio,
uze bane divit i artiju, 60
šarovite knjige piše bane.
Prvu knjigu načinio bane,
a na ruke devet Jugovića,
u knjizi je bane besjedio:
„Čujete li, devet Jugovića, 65
vi dođite do Zadarja ravna,
baš do moje prebijele kule,
da se rujna napijemo vina,
i da jedan govor učinimo.“
Spremi knjigu od Zadarja bane, 70
do Kruševa, grada pitomoga,
a drugu knjigu je načinio,
a na ruke od Prilepa Marka,
Kraljevića bane pozdravio,
knjigu spremi do Prilepa grada. 75
Treću knjigu načinio bane,
a na ruke Obilić Milošu,
i Miloša tako pozdravio,
do Kruševa knjigu otpremio.
Pa četvrtu knjigu načinio, 80
a na ruke Relji Bošnjaninu,
i Relju je tako pozdravio,
knjigu sprema Novome Pazaru.
Petu knjigu načinio bane,
a na ruke Toplici Milanu, 85
i Milana tako pozdravio,
knjigu sprema do Toplika grada.
Šestu knjigu načinio bane,
a na ruke Kosančić Ivanu,
i Ivana tako pozdravio, 90
kljigu sprema u Kosovo ravno.
Sedmu knjigu načinio bane,
a na ruke Starini Novaku,
i đetetu nejačku Grujici,
i njih tako pozdravio bane, 95
Romaniji knjigu otpremio.
Osmu knjigu načinio bane,
a na ruke Ljutici Bogdanu,
i Bogdana tako pozdravio,
kljigu sprema na Zagorje ravno. 100
Kada bane knjige rasturio,
i malo se odmorio bane,
kad vojvode kuli dolazile.
Lijepo ih je dočekao bane,
spremi konje u podrume mračne, 105
a vojvode na bijelu kulu.
U odaji prenoćili noćcu,
kad svanulo i granulo sunce,
vojvodama besjedio bane:
„O, vojvode, moji sokolovi, 110
već je moja na udaju šćerca,
prosile je mnoge mušterije,
šćerca moja dilber Jefimija,
mušterije ni jednoga neće,
veće `oće onoga junaka, 115
koji će je junak nadigrati.“
Kad vojvode srpske to začule,
na polje su oni izlazili,
sa đevojkom igru zaturili,
skakaše se skoka iz ćusteka, 120
sve preskače dilber Jefimija;
bacaše se kamena s ramena,
prebačuje lijepa đevojka;
pa se trču na dugu mejdanu,
sve uteče lijepa đevojka; 125
strijeljaju pod oblakom ždrala,
sve strijelja lijepa đevojka,
sve vojvode cura nadigrala.
Taman oni igru rasturili,
a starac je njima dolazio, 130
vojvodama božju pomoć viče,
vojvode mu zdravlje prifatile.
Bijela kosa poklopila starca,
bijela brada pala do pojasa,
kroz bradu se sjaje toke zlatne, 135
kao mjesec kroz jelove grane.
Vojvodama starac besjedio:
„Je li izun srpske vojvode,
igrati se sa đevojkom lijepom?“
A vojvode starcu besjedile: 140
„Izun ti je, neznani junače!“
Onda s curom igre zaturio,
i đevojku starac preskočio,
prebaci joj kamena s ramena,
i uteče na dugu mejdanu, 145
ustrijeli pod oblakom ždrala.
Kad to viđe dilber Jefimija,
pa zakuka kao kukavica:
„Kuku meni od sada do vijeka,
kome ću ja pokloniti lice, 150
ne zna mu se ni vjera koja je,
od koga je soja i plemena,
sa kog grada i bijele kule;
Kad pogledaš devet Jugovića,
kao devet sivih sokolova, 155
kakv' li su sve srpske vojvode!“
Onda veli od Zadarja bane:
„Svaki 'ajte zavičaju svome,
a ti, starče, baš vodi đevojku.“
Kad to reče od Zadarja bane, 160
svaki ode zavičaju svome,
ode bane na bijelu kulu,
a za njime starac sa đevojkom.
Izađoše na bijelu kulu,
na kuli su ručak postavili, 165
a da vidiš dilber Jefimiju,
ona ide u podrume mračne,
pa natoči dvije kupe vina,
jednu kupu vina zatrovala,
kupe nosi na bijelu kulu, 170
jednu dade od Zadarja banu,
zatrovanu starcu neznanome.
Popi vino od Zadarja bane,
starac pije vino zatrovano,
polu vina popi zatrovana, 175
polu vrati starac na trpezu,
pa iz grla poče govoriti:
„Seko moja, dilber Jefimija,
to otrova brata rođenoga,
evo ima dvanaes' godin dana, 180
kako smo se mi rastali, seko.“
To izusti, a dušu ispusti.
Kad to viđe dilber Jefimija,
udari se rukom po koljenu,
pa zavika dilber Jefimija: 185
„Jao meni od sad do vijeka,
gde otrovah brata rođenoga.“
Ona popi vino zatrovano,
a kad popi vino zatrovano,
leže seka pokraj brata svoga, 190
kako leže, više ne ustade.
Kad to viđe od Zadarja bane,
on je mnogo izronio suza,
on sastavi kuke i motike,
pa ukopa svog milosnog sina, 195
spored sina dilber Jefimiji.
