Odbrana crkve u Drobnjake
| Odbrana crkve u Drobnjake Pisac: Slavko Perošević |
Odbrana crkve u Drobnjake
Iz Dubrovska kamenoga,
Ja vam šaljem ovu sliku,
Đe’ nedavno stajao sam
Srpskoj crkvi na braniku.
Na koju se đavo spremo’
Da napadne i juriša,
A oko me sokolovi,
Iz Dubrovska i Previša.
Tu je došlo vitezova
Iz Petnjice i sa Duži,
Đe iguman Isaije
Liturgiju svetu služi.
Iz Uskoka ponosnijeh,
Junaka je došla kita,
Što su mogli na Kosovu
Lazareva biti svita.
Sa Žabljaka ko’ orlovi,
Dolećeše braća naša,
Da grudima muškim brane,
Srpsku crkvu od Miraša.
Zakleli se svi bijahu,
Na krst časni i u Boga,
Da u ovu crkvu neće
Sotonina kročit’ noga.
Tu uz oca Isaija,
Tri sveštena b’jehu lica,
Da odbrane bogomolju,
Od njegovih pristalica.
Tri vojnika Hristosova
Vidio sam kraj oltara,
Velimira, Milivoja
I čestitog Božidara.
Đe crkvena zvona zvone
I služi se liturgija,
Bjehu došli Ćeranići
Miljan, Vesko i Milija.
Sa njima je ispred crkve
Na livadi kraj zvonika,
Postrojeno bilo stroj
Deset njinih bratstvenika.
Tu bijahu Pekovići
Krsto, Dragan, Ljuca, Đoko.
A i Milan Glomazić je
Doletio kano soko.
Sa Milanom bješe Slavko,
A uz njega bješe Sava.
Tamo đe se srpska crkva
Od zla brani i spašava.
I Milenko Božović je
Tu u prvom bio redu,
Đe pauci Miraševi
Iznad crkve mrežu predu.
Iz Petnjice bješe došla,
Jedna četa odabrana.
Tu Karadžić, viđoh Vučka,
Starog Sića i Zorana.
Jauković viđoh Ranka,
I Kadića viđoh Mića,
Koji srpsku crkvu nose
U dubini svoga bića.
Sa kamenih Duži braćo,
Viđoh Vuka, viđoh Laka,
Dva ugledna i čestita
Domaćina i Drobnjaka.
Iz Šavnika spazih Jefta,
I poštenog Čupić Vesa,
Na Dubrovsku đe kupuju
Ulaznicu za nebesa.
Sa Previša Tomić Vlada
I sa njime Pekić Dula,
Za koje bi u zemanu
Carevina turska čula.
Sa Žabljaka vidio sam
Plemenike naše vrle.
Ko’ orlovi suri kako,
Bogomolji srpskoj hrle.
S’ visokog ih’ Durmitora
Donijela snažna krila.
Viđoh Zdravka i Perišu,
Vukovića viđoh Pila.
Karadžiće, Šljivančane,
Vujičića, brata Juga.
I hajduka nekoliko
Iz Sirovca i iz Struga.
Čengića bi Smail agu,
Dočekala ova četa.
S tri Lukovca tu bijahu
Miljan, Migo i Vladeta.
Tu su došla i dva sina
Vujačića starog Neška,
Da pomognu Drobnjacima
U vremena ova teška.
Toga dana đe su vile,
Drobnjacima lovor plele,
Pred svetom je crkvom stajo
Bajo Zorić iz Bijele.
Tu je bilo i nekol’ko
Dobrih žena i sestara.
U odbrani srpske vjere
Časnog krsta i oltara.
Pred drske je napadače
Tu Osmajić stala Ljuša.
Zbog toga će jednog dana
U raj da joj ode duša.
Ja o njima više neću
Zborit’ braćo ni minutu,
Ali Bogu moliću se,
Da ih vrati pravom putu.
Da na porod njihov ne bi
Anatema teška pala,
Da ih po zlu ne pominju
Svete strune sa gusala.
To su ipak naša braća,
Dubrovčani i Drobnjaci,
Što pristaše iz neznanja
Da đavolji budu đaci.
A mi vazda kad pozovu
Mitropolit i Vladika,
Jurnućemo kano vuci
Na Dubrovsko kod Šavnika.
I ko’ naši stari, uvjek,
Stavićemo krst na pleća,
Jer Vaskrsa braćo nema
Bez Golgote i raspeća!
(april 2019.)