[Ovce čuva Jovan i Jovana]
Ovce čuva Jovan i Jovana
Po planini iznad Biograda —
Jovan ovce, a Jovana janjce.
U Jovane oznojene ruke,
Pa ne more sitan vezak vesti; 5
A to gleda čobane Jovane,
Donese joj vode u šarpelju,
Te Jovana ruke umivala.
Bjelje bjehu u Jovane ruke,
No bijelo lice Jovanovo. 10
Poče Joša sitan vezak vesti,
Govorn joj čobane Jovane,
Da se drugom oženiti ne će,
Neće njome Jovanom đevojkom:
„Ja li tobom, jali zemljom crnom, 15
Ja se nikad’ ni ženiti ne ću!“
Jovana se Jolu kunijaše,
Da za drugog udavat’ se ne će:
„Ja li za te, jal’ pod zemlju crnu,
Ja se nikad’ ni udavat ne ću!“ 20
Mlidijahu niko ne čujaše,
Al’ ih sluša Jovanova majka,
Pa je brže dvoru pohićela,
Pa Jovanu curu isprosila,
Od Jovane i višu i ljevšu; 25
A svatove brže pokupila,
Pa dovede lijepu đevojku.
Al da vidiš Jovanove majke,
Dozivala dvije snahe mlade,
Pa ih sprema gorje u planinu; 30
Ovako je njima govorila:
„Dozovite čobana Jovana,
Neka ide curi na vjenčanje!“
Pa odoše gorje uz planinu;
Otišle su mlade pjevajući, 35
Vratiše se ozgor kukajući.
Sad’ odoše sestre Jovanove
Uz planinu gorje pjevajući;
Kad dođoše milu bratu svome,
Pa su sestre brata zaklinjale: 40
„Hajde, Jole, curi na vjenčanje,
Tebe tvoja pozdravila majka!“
A govori čobane Jovane:
„Ne ću, Bogme, mojoj kašte majci,
Eto majke, a eto đevojke!“ 45
Pa odoše sestre niz planinu,
Niz planinu jade jadujući.
A stara nh jedva čeka majka;
Ona srete mile šćeri svoje,
Pa ih stara upitala majka 50
„Ide l’ Jovo curi na vjenčanje?“
A govore lijepe đevojke:
„Ne će Jovo curi na vjenčanje,
Da se nikad oženiti ne će!“
A kad stara razumjela majka, 55
Uze štapak u bijele ruke,
Pa je eto gorje uz planinu.
Kad iziđe gorje uz planinu,
Na planinu više Biograda,
Ona nađe čobana Jovana, 60
Pa ga stade proklinjati majka —
Ona oblje izvadila dojke.
Ljuto kune dijete Jovana:
Prokleta mu materina 'rana
Što ne ide curi na vjenčanje. 65
Kad se Jovan viđe na nevolji,
Preko volje poslušao majku,
Preko volje ama od nevolje —
Odo s majkom curi na vjenčanje.
Kad dođoše, vjenčaše đevojku. 70
Tu ih mrka noćca prihvatila;
U odaji zanoćiše sami
Kad je bilo noći polovina,
Tada Jovo curi govorio:
„Čuješ mene, lijepa đevojko, 75
Poslušaj me, što ću ti kazati!
Kad u jutru bijel danak dođe,
Tri puta će moje sestre doći
Pod pendžere od šikli odaje,
Tri put doći, tri put zapjevati 80
Ne moj njima otvoriti vrata,
Nek se moje sestre nakolaju
I provedu svadbu i veselje;
Kad četvrtom pod pendžere dođu
Onda skoči, otvori im vrata! 85
I čuješ me, lijepa đevojko:
Ti ćeš kazat, mojoj staroj majci
Ja ću sade junak umrijeti —
Kad me majka za ukopa siremi,
Nek mi turi niz nosila ruke, 90
A niz ruke ture od perčina;
Jovana je moja jaranica
Tri vildišli češlja salomila,
Dok je meni perčin odgojila.
Nek zamoli braću nosioce, 95
Nek me nose sitnijem sokakom,
Ispod dvora Jovane đevojke!“
To đevojka za Boga primila.
Kad dođoše sestre Jovanove,
Pod pendžerom tri put zapjevaše: 100
„Vid’ Jovana, vid’ brata našega
Juče silom ide na vjenčanje,
A jutros nam nešto odocnio,
Kako mu je cura omiljela!“
Kad četvrtom pod pendžer dođoše, 105
Onda skoči lijepa đevojka,
Pa otvori od odaje vrata.
Dok eto ti ostarjele majke,
Da nazove: dobro jutro! sinu,
Kad pogleda ostarjela majka, 110
U odaji Jovan izda’nuo
I kandilo gori prisluženo.
A kad viđe Jovanova majka,
Veliki je jadi zadesiše,
Pa dovati popeta sepeta, 115
Iz sepeta andžar izvadila —
Sama sebe u srce udrila;
Tu padoše dva me'ita mrtva.
Spremaju ih da ih ukopaju,
A govori lijepa đevojka 120
Zaovici, Jovanovoj seki:
„Rek’o ti je tvoj bratac Jovane,
Kad ih tamo sade ponesete,
Turite mu niz nosila ruke,
A niz ruke ture od perčina — 125
Jovana je perčin odgojila,
Tri vildiša češlja salomila,
Dok Jovanu perčin odgojila;
Nanes’te ih sitnijem sokakom
Ispod dvora Jovane đevojke!“ 130
Nanesoše čobana Jovana,
Ispod dvora Jovane đevojke,
A to gleda Jovana đevojka,
Dok joj živoj srce ispucalo.
Joša jeknu sva odaja zveknu, 1355
Pa doziva ostarjelu majku:
„Majko moja steri mi postelju,
Dela dugo, a nemoj široko,
Ne ću tebi dugo bolovati —
Sad ću moja, umrijeti, majko!“ 140
Pa doziva Jovanina majka:
„Pričekajte, braćo nosioci!“
Pa opremi Jovanu đevojku.
Odniješe sve troje na groblje,
Načiniše tri bijela dvora, 145
Naporedo jedan do drugoga.
Ukopaše čobana Jovana,
Do Jovana Jovanovu majku,
A do majke Jovanu đevrjku.
Kad ujutru jutro osvanulo, 150
Pa dođoše seje Jovanove
S naricanjem i sa pokajnicam —
Porasla su tri cvijeta draga
Iz tri bjela dvora naporedo.
Iz bijela Jovanova dvora, 155
Porasla je rumena rumaja;
A iz dvora Jovanove majke,
Porasla je pakla grana crna;
Iz bijela Jovanina dvora,
Porasla je pitoma ružica. 160
Sagiblje se rumena rumaja,
Da poljubi pitomu ružicu,
Al joj ne da pakla grana crna —
Prokleta je i živa i mrtva![1]
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
