Obnovljenje Ravanice
Jednom, brate, u ogranak sunca,
Sastala se narod rišćanija,
U Kosovu polju širokomu,
Pred bijelom Ravanicom crkvom,
Tu bijaše dvanest hiljad’ duša. 5
Sve se usta Bogu se moliti,
Moliše se Bogu velikomu.
Kad se svrši Božja liturđija,
Onda pade narod rišćanija,
Po ćelijam’ rujno piti vino. 10
Onda dođe igumane stari,
Su svojije trijest kaluđera,
Onda veli igumane stari:
„Braćo moja, narod rišćanijo
Da mi jedan sovjet učinimo, 15
Da šaljemo knjige manastirske
Da šaljemo knjige na Stambolu,
A na ruke sultan Ibraimu
Da molimo sultan Ibraima,
A za našu crkvu Ravanicu, 20
Jer vidite đe je ogoljela,
Ogoljela pa i prokapala,
I oko nje crkve svekolike,
Sedamdeset i sedam crkava,
Štono ij je care oborio, 25
Oborio kad je porobio,
Kad je naše carstvo uzimao.
Ne služi se u njema liturđija,
Pa ne rađa vino ni šenica,
Iz temelja loze nestanulo, 30
Gotovo već punje nestanuti.
Onda veli tridest kaluđera:
„O naš oče, igumane stari,
Uzeće nam sultan Ibraime,
Uzeće nam ćesa pet stotina, 35
Što nam dade šarena fermana,
Trista ćesa vezir beogradski,
Što nam dade sitnu buruntiju,
A stotinu kosovski kadija,
Što nam dade tanku muraselu”. 40
Onda reče narod rišćanija:
„Braćo naša, tridest kaluđera
Da mi drugi sovjet učinimo,
Nu, pišite knjige manastirske,
Manastirski muhur pritisnite 45
Da šaljemo knjige Moskoviji,
Gospojici moskovskoj kraljici,
Ako bi nam Bog i sreća dala,
Ona bi nam ferman izvadila,
Bez nijedne pare ni dinara. 50
A nađite kakvog gođ junaka,
Koji hoće Moskoviji poći”!
Kail bilo malo i veliko.
Manastirske knjige nakitiše,
Pa najposle muhur pritisnuše, 55
A pustiše pred crkvom telala,
Telal viče dva punana sata,
„Nije l’ majka rodila junaka,
Jal’ sestrica brata odgojila,
Na čistomu krilu djevojačkom 60
Da on pođe k zemlji Moskoviji
Da odnese knjige do kraljice,
Daćemo mu hiljadu cekina”!
Kad evo ti jednoga junaka,
Širokijem Poljem kosovskijem, 65
Na đogatu konju od mejdana,
Ljepši momak od svake djevojke,
Istom njega gari nausnica,
Do pred crkvu konja dogonio,
Pa pred crkvom konja ostavio. 70
On upade gori u ćelije,
Đeno sjedi igumane stari.
Igumanu Božju pomoć viče,
Iguman mu ljepše prihvatio:
„Budi zdravo, momak jabandžija, 75
Odaklen si, od koga li grada”?
Njemu veli momak jabandžija:
„Odavlen sam, izdaleka nisam.
Iz Kosova polja širokoga,
S Ravanice, iznad Ravanice, 80
A na ime samouče Luka.
Ja sam čuo, a kažu mi ljudi,
Da tražite golema junaka
Da odnese knjige Moskoviji,
Gospojici moskovskoj kraljici”. 85
Onda veli igumane stari:
„A aferim, samouče Luka,
Bog pomoga i ko te rodio,
Evo tebi pet sotin’ cekina,
A pet stotin’ kad se otud vratiš”! 90
Odma Luka knjige prihvatio,
Pa on ode k zemlji Moskoviji,
Isprati ga malo i veliko,
A najposle igumane stari.
Igumane Luku svjetovaše: 95
„Samouče, drago djete moje,
Hajde mudro, ne pogini ludo,
Dokle Jašu i Bukrešu dojdeš,
Đeno sjede do dva bega mlada,
Beg Bogdane i beg Karabeže, 100
Pitaće te do dva bega mlada,
Odaklen si, od koga li grada,
A ti muči, ništa ne govori,
Već im prospi knjige manastirske,
Pa i njima mrsko biti neće”. 105
Ode Luka, oćera đogina,
Dokle Luka do Bogdanske dođe,
Karavlaške i Karabogdanske,
A do dvora bega Karabega,
Pa on begu Božju pomoć viče, 110
Beže njemu zdravlje prihvatio:
„Budi zdravo, momak jabandžija,
Odaklen si, od koga li grada”?
Muči Luka, ništa ne besjedi,
Već mu prosu knjige manastirske, 115
Knjige gleda beže Karabeže,
Pa ovako Luci besjedio:
„A aferim, samouče Luka,
Bog pomoga ko te je rodio,
Dušmani ti pod nogama bili, 120
Kao konju čavli i potkovi!
Hajde, sine, sa mnom na konaka”.
Ode Luka s begom na konaka,
On ga sjede sebi uz koljeno,
Uz koljeno sebi na večeru. 125
Tu je Luka noćcu prenoćio;
Ujutru se k Moskoviji sprema.
Isprati ga beže Karabeže.
Beže Luci ovak’ besjedio:
„Hajde s Bogom samouče Luka, 130
Kad se sine s Moskovije vratiš,
Daću tebi punu mazgu blaga”.
Ode Luka, oćera đogina,
Brže Luka Bogdan bega nađe,
I njegova dvora bijeloga. 135
Begu Luka Božju pomoć viče,
A beže mu zdravlje prihvatio:
„Budi zdravo, momak jabandžija,
Otkuda si, od koga li grada”?
Muči Luka ništa ne govori, 140
Već mu prosu knjige manastirske,
Knjige viđe beže Bogdanbeže,
Pa je ovako Luci besjedio:
„A aferim, samouče Luka,
Bog pomoga, ko te je rodio, 145
Hajde mudro, ne pogini ludo.
Hajde sine sa mnom na konake,
Pa ga sjede sobom uz koljena,
Uz koljena sobom na večeru.
I tu Luka noćcu prenoćio. 150
Ujutru se k Moskoviji sprema,
Isprati ga beže Bogdan beže,
Ovako beže svjetovaše Luku:
„Hajde s Bogom, drago djete moje,
Kad se sine s Moskovije vratiš, 155
Daću tebi punu mazgu blaga.
Hajde sine, u Poljačku ravnu,
Do Petrove prebijele crkve,
Radi k njojzi u subotu doći,
U subotu uoči neđelje; 160
K njoj će doći sedam đenerala,
Najprvi je Pavle đenerale,
Pa će uljeć’ u bijelu crkvu,
Moliće se Bogu velikomu,
A ti čuvaj vrata crkovnije. 165
Kad izađu iz bijele crkve,
Svakog ljubi u skut i u ruku,
Kad iziđe Pavle đenerale,
Njega ljubi u skut i u ruku,
Do papuče i četiri puta, 170
Pa mu prospi knjige manastirske,
Zbori Luka, što god ljepše možeš,
Deneralu mrsko biti neće,
On će tebe svjetovati ljepo,
Kako hoćeš k Moskoviji saći, 175
Zna kako je u kraljice Pavle,
Kako hoćeš u kraljice doći,
Jer je Pavle dvorio kraljicu,
Dvorio je za sedam godina”.
Ode Luka, oćera đogina, 180
Dokle Luka u Poljačku sađe,
Do Petrove prebijele crkve,
U subotu uoči neđelje.
Dok evo ti sedam đenerala,
A pred njima Pavle đenerale, 185
Uljegoše u bijelu crkvu,
Pa se mole Bogu velikomu.
Moliše se Bogu velikomu.
Kad počeše izlazit’ iz crkve,
Čuva Luka vrata crkvenije, 190
Svakog ljubi u skut i u ruku,
Kad naljeze Pavle đenerale,
Njega ljubi u skut i u ruku,
Do papuča i četiri puta,
Pa mu prosu knjige manastirske, 195
Knjige štije Pavle đenerale,
Zbori Luka što gođ lepše može,
Onda veli Pavle đenerale:
„A aferim, samouče Luka,
Hajde sine, sa mnom na konaka”. 200
Ode Luka na konaka s njime,
On ga sjede sobom uz koljeno,
Uz koljeno sobom na večeru.
I tu Luka noćcu prenoćio,
Pa ujutru rano uranio, 205
Pa se Luka k Moskoviji sprema.
Kad udari saba’ i zorica,
Kad evo ti sedam đenerala,
Na rakiju k Pavlu đeneralu,
Šećerli im kavu dohranio, 210
A iza nje žeženu rakiju,
Pa im onda sitne knjige dava,
Kad viđeše šta im knjige kažu,
Onda oni Luci besjediše:
„Hajde Luka u sto dobri časa, 215
Kad se sine s Moskovije vratiš,
Daćemo ti sedam mazgi blaga,
Sve u prilog Ravanice crkve,
Nek se grade svekolike crkve”.
Pođe Luka k ravnoj Moskoviji, 220
Isprati ga Pavle đenerale,
Pavle Luku ovako svjetovaše:
„Hajde mudro, drago djete moje,
Hajde mudro, ne pogini ludo,
Radi sine pred Petriburg doći, 225
U subotu uoči neđelje.
Pa pred gradom konak ti učini,
Dokle pjevci ptice zapjevaju,
Gradu će se otvoriti vrata,
Tad će izić’ četiri soldata, 230
Iznijeće četiri čiraka,
Sva četiri od suvoga zlata,
A za njima srebrene kočije,
Prekrivene s crvenom kadifom,
Kapu skidaj, samouče Luka, 235
Kapu skidaj do zemlje se svijaj,
Pred kočijam’ crnu zemlju ljubi,
Pa poljubi srebrene kočije,
I na njima svilu i kadifu,
Vidjeće te moskovska kraljica, 240
Ama tebi ni riječi neće,
Već će otić’ k starom manastiru.
Kad se svane i ograne sunce,
Hajde i ti k starom manastiru,
Kad ti dođeš k starom manastiru, 245
Velik će se svijet iskupiti,
Tu će biti dvanest hiljad’ duša,
Sve će ustat’ Bogu se moliti,
Kad se svrši Božja liturđija,
Čuvaj Luka vrata crkvenije, 250
Kada počnu izlazit’ iz crkve,
Sve će izać’ malo i veliko,
A najposlje četiri soldata,
Oni nose od zlata šćemliju,
Metnuće je pred bijelu crkvu, 255
A za njima moskovska kraljica,
Pa će sjesti u zlatnu šćemliju,
Na bjelu se ruku podnimiti,
Pa će onda ovak’ besjediti:
„Moje sluge, Bog vas ne ubio, 260
Nađite mi onoga junaka,
Štono me je jutros dočekao,
U pijevce pred bijelim gradom,
Njemu ima nekakva nevolja,
On će meni nešto besjediti, 265
Ti se Luka blizu dogodi der,
Kapu snimaj, u zemlju se svijaj,
Poljubi je u skut i u ruku,
Do papuča i četiri puta,
Pa joj prospi knjige manastirske, 270
Zbori Luka što gođ ljepše možeš,
Kraljica te okarati neće”!
Ode Luka k slavnom Petriburgu;
U subotu pred Petriburg dođe,
I pred njime konak učinio. 275
Dok pijevci ptice zapjevaše,
Kad se gradu otvoriše vrata,
Iziđoše četiri soldata,
Izniješe četiri čiraka,
Sva četiri od suvoga zlata. 280
Pa za njima srebrene kočije,
Prekrivene svilom i kadifom.
Kapu skida samouče Luka,
Kapu skida u zemlju se svija,
Pred kočijam’ crnu zemlju ljubi, 285
I na njima svilu i kadifu.
Viđe njega moskovska kraljica,
Nešćede mu reći ni riječi,
Nego ode k starom manastiru,
A kad Luka k manastiru dođe, 290
Tu se velik svijet iskupio,
Tu bijaše dvanest hiljad ’ duša.
Sve ustade Bogu se moliti,
Moliše se Bogu velikomu,
Kad se svrši Božja leturđija, 295
Kad počeše izlazit’ iz crkve,
Čuva Luka vrata crkvenije.
Sve izađe malo i veliko,
A najposlje četiri soldata,
Oni nose od zlata šćemliju, 300
Metnuše je pred bijelu crkvu.
Kad evo ti moskovske kraljice,
Ona sjede u zlatnu šćemliju,
Na bjelu se ruku podnimila,
Pa kraljica slugam’ besjedila: 305
„Moje sluge, Bog vas ne ubio,
Nađite mi onoga junaka,
Štono me je jutros dočekao,
U pijevce pred bijelim gradom,
Ima njemu nekakva nevolja, 310
On će meni nešto besjediti”.
A Luka se blizu dogodio,
Kapu skida u zemlju se svija,
Pa je ljubi u skut i u ruku,
Do papuča i četiri puta, 315
Pa joj prosu knjige manastirske.
Knjige gleda moskovska kraljica,
Zbori Luka štogođ ljepše može.
Ona Luci besjedila:
„A aferim, samouče Luka, 320
Bog pomoga ko te je rodio,
Hajde Luka na moje konake,
Nećeš otić’ sa konaka moga,
Dok se bjele sve načine crkve,
Po Kosovu i oko Kosova 325
Da s’ uzgrade i dvadest godina,
Inačije mu biti ne mogaše”!
Jamiše ga četiri soldata,
Odvedoše njega na konake,
A kraljica sjede knjige pisat’, 330
Pa nji ona k Carigradu sprema,
A na ruke sultan Ibraima:
„Ibraime care od Stambola,
Spremi meni ferman na Kosovo,
Igumanu bjele Ravanice 335
Da on može načiniti crkve,
Na Kosovu bjelu Ravanicu,
I oko nje sve pogradit’ crkve,
Sedamdeset i sedam crkava,
Po Kosovu i oko Kosova, 340
Štono si ij care oborio,
Oborio kad si porobio,
Kad si srpsko carstvo uzimao.
U tvojoj se zemlji dogodilo,
Tebi daju danke i arače, 345
I svu tvoju veliku miriju.
Ako li mi ferman spremit’ nećeš,
Ja ću odma s tobom ratovati,
Ja ću drnut’ s mojom Moskovijom,
I ja hoću udariti na te, 350
A tvoja se zemlja unijela,
Sedamdeset u moji gradova,
Sve ću tebi birden poravniti”!
A kad caru sitna knjiga dođe,
Odma ferman na Kosovo sprema, 355
A na ruke igumana starog:
„Igumane, jedan papazine!
Gradi bolan na Kosovu crkvu,
Pare tebi ni dinara neću.
Moli Boga kraljici za zdravlje, 360
Od Rusije i zemlje moskovske,
Uzeo bi ti pet stotina ćesa,
Za mojega sitnoga fermana”.
Odma care drugi ferman piše,
Pa ga care u Rusiju sprema, 365
A na ruke moskovskoj kraljici:
„Gospojice, moskovska kraljice,
Ti se nemoj naljutiti na me,
Spremio sam ferman na Kosovo,
A na ruke igumanu starom, 370
Nek pogradi bjelu Ravanicu,
A oko nje sve ostale crkve,
Po Kosovu i oko Kosova,
U mojoj se zemlji dogodilo,
Meni daju svu moju miriju”. 375
Ni to vreme zadugo ne bilo,
A ne bilo ni dvije godine,
Kad eto ti knjige sa Kosova,
Od onoga igumana starog:
„Gospojice, moskovska kraljice, 380
Ako nam je u životu Luka,
Spremi nam ga na ravno Kosovo,
Bijele smo načinili crkve,
Po Kosovu i oko Kosova,
Među njima bjelu Ravanicu”. 385
Onda veli moskovska kraljica:
„Djete moje, samouče Luka,
Oš’ li poći sine na Kosovo”?
A to Luka jedva dočekao,
Kapu skida u ruku je ljubi: 390
„Hoću Bogme, moja gospojice”!
Dava njemu pet stotin’ cekina,
Ravanici punu mazgu blaga,
I dade mu ona pratičije,
Dokle Luka u Poljačku dođe, 395
Đeno sjedi Pavle đenerale,
Tu ti njega Pavlu predadoše,
Oko Pavla sedam đenerala,
Dadoše mu sedam mazgi blaga,
I dade mu Pavle pratičije, 400
Dokle zemlji Karavlaškoj dođe,
Do mladoga bega Bogdanbega,
Prihvati ga beže Bogdanbeže,
I dade mu punu mazgu blaga.
Bogdanbeg ga Karabegu sprema, 405
I s njim sprema mnoge pratičije,
Prihvati ga beže Karabeže,
I dade mu punu mazgu blaga,
I s njim beže pratičije sprema,
Do na polje na ravno Kosovo. 410
Kad pogleda uz Kosovo Luka,
Bijele se po Kosovu crkve,
Među njima bjela Ravanica,
Bijeli se kao gorska vila,
A sjaje se ka’ danica zvjezda. 415
Do nje Luka sve doćera blago.
Dočeka ga tridest kaluđera,
I pred njima igumane stari,
Svi se s Lukom za zdravlje pitaju.
I s njime se zagrlivši ljube. 420
„A aferim, samouče Luka,
Bog pomoga’ ko te je rodio,
I junačkim mljekom zadojio”.
Sve tu Luka rastovari blago,
Pa i njemu isu učiniše, 425
Dadoše mu punu mazgu blaga,
Ode Luka k dvoru bijelomu,
S mazgom blaga doma pjevajući.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
