Oblak
U dobu ruža, kada trepti mladost,
Kada je nebo kao plava svila,
Mi smo se sreli, i ti si mi bila
Duši božanstvo, a srcu sva radost.
Bila si ljepša od svakoje druge,
I ja sam ti se u zanosu kleo;
I ti si, draga, kao oganj vreo,
Gorila sa mnom puna čežnje duge.
Nikada nije jednog dana bilo
Bez poljubaca i bez strasti prave;
Mnoge li ruže i ljubice plave
Prosuh na njedra i na tvoje krilo!
Ta koliko smo puta, sjedeć sami
Na staroj klupi ispod vrbe one,
Gledali sunce kako za vrh tone
I kako mirno gasi se u tami?!
U gustoj grivi vrbinijeh grana
Zadnji su ognji umirali ti'o,
Crveni, žarki, kô tvoj obraz mio,
Kô ljubav naša prvih zlatnih dana.
I ti si bila ozarena njima,
I gledala si u zapad daleko,
Dok je pred nama srebrn potok tekô
Kô slatka pjesma, kao laka rima.
No jednom - znaš li kad ti dođoh ono?
Ja u tvom oku vidjeh svoj mrak grobni,
Ja na tvom čelu vidjeh oblak kobni,
Ja u tvom glasu čuh mrtvačko zvono, -
I ja sam umro... Grčevitom šakom
Sa tvoga čela zgrabih kobnu tamu
I jurnuh s njome, ostavih te samu -
Niti se vratih. No u času svakom
Ja mislim na te: u dnu duše mrtve,
Kao pod zemljom i pločama grobnim,
Umire ljubav pod oblakom kobnim; -
Dođi da vidiš patnju tvoje žrtve...