Noć pod Ostrogom
Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
Na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
A ti, brdska vilo, amo k meni hodi
Da pjevamo pjesmu koja duše grije.
Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
Prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
Pred oltarom neba za nj se bogu moli.
Ovo nije vjetar sa visokih strana
Što polako slazi pa vrh grma tine,
To njezina duša miropomazna
U molitvi blagoj javi se i mine.
Dok tamo daleko, za vrhove one
Što se k nebu dižu kao znamen sveti,
Svečano i mirno jasna užba tone
I kô zlatna kruna spram istoka trepti.
U meni se rađa jedno zlatno doba,
Jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
U duši mi puno pokoja i sreće.
Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
A preda mnom, doli, slobodna i smjela,
Plava Zeta teče i hujanjem svojim
Uspavljuje skromna crnogorska sela.
Kako je lijepa! Kako li je mio
Onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti'o
Svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.
O rijeko srpska, koliko je dana
Krv osvetna tekla u bistroj ti vodi -
Da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
Putnicima pričaš o vječnoj slobodi!
Gledajući tebe ja, pun snaga novi',
Gledam u budućnost domovine moje,
I cjelivam dušom tebe i krš ovi,
Ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.
Ja znam: jednog dana sa obala tvoji'
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.
Hoće, ako bog da! I grobovi travni
Naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni'
I kandilo slave na srpskom oltaru.
Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, -
Vilo, daj mi krila, da letim, da letim!