Novi zavjet (Karadžić) / Dela apostolska

< Jev. po Jovanu

NOVI ZAVJET GOSPODA NAŠEGA ISUSA HRISTA

Jakov >

Prevod Vuka Stefanovića Karadžića objavljen u Beču 1847. godine.

Djela svetijeh apostola
pisao ih sveti apostol i jevanđelist Luka.

Glava I.

1. Prvu sam ti knjigu napisao o svemu, o Teofile, što poče Isus i tvoriti i učiti

2. Do dana kad se uznese, pošto Duhom svetijem zapovjedi apostolima koje izabra,

3. Pred kojima i po stradanju svome pokaza sebe živa mnogijem istinitijem znacima, i javlja im se četrdeset dana, i govori o carstvu Božijemu.

4. I sabravši ih zapovjedi im da ne idu iz Jerusalima, nego da čekaju obećanje očino, koje čuste, reče, od mene;

5. Jer je Jovan krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom svetijem ne dugo poslije ovijeh dana.

6. A oni onda koji zajedno bijahu, pitahu ga govoreći: Gospode! hoćeš li sad načiniti carstvo Izrailjevo?

7. A on im reče: Nije vaše znati vremena i ljeta koje otac zadrža u svojoj vlasti;

8. Nego ćete primiti silu kad siđe Duh sveti na vas; i bićete mi svjedoci i u Jerusalimu i po svoj Judeji i Samariji i tja do kraja zemlje.

9. I ovo rekavši vidješe oni gdje se podiže i odnese ga oblak iz očiju njihovijeh.

10. I kad gledahu za njim gdje ide na nebo, gle, dva čovjeka stadoše pred njima u bijelijem haljinama,

11. Koji i rekoše: Ljudi Galilejci! šta stojite i gledate na nebo? Ovaj Isus koji se od vas uze na nebo tako će doći kao što vidjeste da ide na nebo.

12. Tada se vratiše u Jerusalim s gore koja se zove Maslinska, koja je blizu Jerusalima jedan subotni dan hoda.

13. I kad uđoše, popeše se u sobu gdje stajahu Petar i Jakov, i Jovan i Andrija, Filip i Toma, Vartolomije i Matej, Jakov Alfejev i Simon Zilot, i Juda Jakovljev.

14. Ovi svi jednodušno bijahu jednako na molitvi i u moljenju sa ženama, i s Marijom materom Isusovom i braćom njegovom.

15. I u dane one ustavši Petar između učenika reče (a bijaše naroda zajedno oko sto i dvadeset imena):

16. Ljudi braćo! trebalo je da se izvrši ono pismo što proreče Duh sveti ustima Davidovijem za Judu koji bješe pred onima što uhvatiše Isusa;

17. Jer se brojaše s nama, i bijaše primio dijel ove službe.

18. On dakle steče njivu od plate nepravedne, i objesivši se puče po srijedi, i izasu se sva utroba njegova.

19. I postade znano svima koji žive u Jerusalimu da će se ta njiva prozvati njihovijem jezikom Akeldama, koje znači njiva krvna.

20. Jer se piše u knjizi Psaltiru: da bude dvor njegov pust, i da ne bude nikoga ko bi življeo u njemu, i: vladičanstvo njegovo da primi drugi.

21. Treba dakle od ovijeh ljudi koji su bili s nama za sve vrijeme kako među nas uđe i iziđe Gospod Isus,

22. Počevši od krštenja Jovanova do dana kad se uze od nas, da bude s nama svjedok njegova vaskrsenija jedan od ovijeh.

23. I postaviše dvojicu, Josifa koji se zvaše Varsava prezimenom Just, i Matija.

24. I pomolivši se Bogu rekoše: Ti, Gospode! koji poznaješ srca sviju pokaži jednoga od ove dvojice koga si izabrao,

25. Da primi dijel ove službe i apostolstva, iz koga ispade Juda da ide na mjesto svoje.

26. I baciše kocke za njih, i pade kocka na Matija, i primiše ga među jedanaest apostola.

Glava II.

1. I kad se navrši pedeset dana bijahu zajedno svi apostoli jednodušno.

2. I u jedan put postade huka s neba kao duhanje silnoga vjetra, i napuni svu kuću gdje sjeđahu;

3. I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih.

4. I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu.

5. A u Jerusalimu stajahu Čivuti ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom.

6. A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovijem jezikom.

7. I divljahu se i čuđahu se govoreći jedan drugome: Nijesu li ovo sve Galilejci što govore?

8. Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili?

9. Parćani, i Miđani, i Elamljani, i koji smo iz Mesopotamije, i iz Judeje i Kapadokije, i iz Ponta i Azije,

10. I iz Frigije i Pamfilije, iz Misira i krajeva Livijskijeh kod Kirine, i putnici iz Rima, i Judejci i došljaci,

11. Krićani i Arapi, čujemo gdje oni govore našijem jezicima veličine Božije.

12. I divljahu se svi i ne mogahu se načuditi govoreći jedan drugome: Šta će dakle ovo biti?

13. A drugi podsmijevajući se govorahu: Nakitili su se vina.

14. A Petar stade sa jedanaestoricom i podiže glas svoj i reče im: Ljudi Judejci i vi svi koji živite u Jerusalimu! ovo da vam je na znanje, i čujte riječi moje,

15. Jer ovi nijesu pijani kao što vi mislite, jer je tek treći sahat dana;

16. Nego je ovo ono što kaza prorok Joilo:

17. I biće u pošljednje dane, govori Gospod, izliću od Duha svojega na svako tijelo, i proreći će sinovi vaši i kćeri vaše, i mladići vaši vidjeće utvare, i starci vaši sniće snove;

18. Jer ću na sluge svoje i na sluškinje svoje u te dane izliti od Duha svojega, i proreći će.

19. I daću čudesa gore na nebu i znake dolje na zemlji: krv i oganj i pušenje dima.

20. Sunce će se pretvoriti u tamu i mjesec u krv prije nego dođe veliki i slavni dan Gospodnji.

21. I biće da će se svaki spasti koji prizove ime Gospodnje.

22. Ljudi Izrailjci! poslušajte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate,

23. Ovoga određenijem savjetom i promislom Božijim predana primivši, preko ruku bezakonika prikovaste i ubiste;

24. Kojega Bog podiže, razdriješivši sveze smrtne, kao što ne bijaše moguće da ga one drže.

25. Jer David govori za njega: Gospoda jednako gledah pred sobom: jer je s desne strane mene, da se ne pomaknem;

26. Za to se razveseli srce moje, i obradova se jezik moj, pa još i tijelo moje počivaće u nadu;

27. Jer ne ćeš ostaviti duše moje u paklu, niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truhljenja.

28. Pokazao si mi putove života; napunićeš me veselja s licem svojijem.

29. Ljudi braćo! neka je slobodno kazati vam upravo za starješinu Davida da i umrije, i ukopan bi, i grob je njegov među nama do ovoga dana.

30. Prorok dakle budući, i znajući da mu se Bog kletvom kle od roda bedara njegovijeh po tijelu podignuti Hrista, i posaditi ga na prijestolu njegovu,

31. Predvidjevši govori za vaskrsenije Hristovo da se ne ostavi duša njegova u paklu, ni tijelo njegovo vidje truhljenja.

32. Ovoga Isusa vaskrse Bog, čemu smo mi svi svjedoci.

33. Desnicom dakle Božijom podiže se, i obećanje svetoga Duha primivši od oca, izli ovo što vi sad vidite i čujete.

34. Jer David ne iziđe na nebesa, nego sam govori: reče Gospod Gospodu mojemu: sjedi meni s desne strane,

35. Dok položim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojima.

36. Tvrdo dakle neka zna sav dom Izrailjev da je i Gospodom i Hristom Bog učinio ovoga Isusa koga vi raspeste.

37. A kad čuše, ražali im se u srcu, i rekoše Petru i ostalijem apostolima: Šta ćemo činiti, ljudi braćo?

38. A Petar im reče: Pokajte se, i da se krstite svaki od vas u ime Isusa Hrista za oproštenje grijeha; i primićete dar svetoga Duha;

39. Jer je za vas obećanje i za djecu vašu, i za sve daljne koje će god dozvati Gospod Bog naš.

40. I drugijem mnogijem riječima svjedočaše, i moljaše ih govoreći: Spasite se od ovoga pokvarenoga roda.

41. Koji dakle rado primiše riječ njegovu krstiše se; i pristade u taj dan oko tri hiljade duša.

42. I ostaše jednako u nauci apostolskoj, i u zajednici, i u lomljenju hljeba, i u molitvama.

43. I uđe strah u svaku dušu: jer apostoli činiše mnoga čudesa i znake u Jerusalimu.

44. A svi koji vjerovaše bijahu zajedno, i imahu sve zajedno.

45. I tečevinu i imanje prodavahu i razdavahu svima kao što ko trebaše.

46. I svaki dan bijahu jednako jednodušno u crkvi, i lomljahu hljeb po kućama, i primahu hranu s radosti i u prostoti srca,

47. Hvaleći Boga, i imajući milost u sviju ljudi. A Gospod svaki dan umnožavaše društvo onijeh koji se spasavahu.

Glava III.

1. A Petar i Jovan iđahu zajedno gore u crkvu na molitvu u deveti sahat.

2. I bijaše jedan čovjek hrom od utrobe matere svoje, kojega nošahu i svaki dan metahu pred vrata crkvena koja se zovu Krasna da prosi milostinju od ljudi koji ulaze u crkvu;

3. Koji vidjevši Petra i Jovana da hoće da uđu u crkvu prošaše milostinju.

4. A Petar pogledavši na nj s Jovanom, reče: Pogledaj na nas.

5. A on gledaše u njih misleći da će mu oni što dati.

6. A Petar reče: Srebra i zlata nema u mene, nego što imam ovo ti dajem: u ime Isusa Hrista Nazarećanina ustani i hodi.

7. I uze ga za desnicu i podiže. I odmah se utvrdiše njegova stopala i gležnji.

8. I skočivši ustade, i hođaše, i uđe s njima u crkvu idući i skačući i hvaleći Boga.

9. I vidješe ga svi ljudi gdje ide i hvali Boga.

10. A znadijahu ga da onaj bješe što milostinje radi sjeđaše kod Krasnijeh vrata crkvenijeh, i napuniše se čuda i straha za to što bi od njega.

11. A kad se iscijeljeni hromi držaše Petra i Jovana, navališe k njima svi ljudi u trijem, koji se zvaše Solomunov, i čuđahu se.

12. A kad vidje Petar, odgovaraše ljudima: Ljudi Izrailjci! što se čudite ovome? Ili šta gledate na nas, kao da smo svojom silom ili pobožnošću učinili da on ide?

13. Bog Avramov i Isakov i Jakovljev, Bog otaca našijeh, proslavi sina svojega Isusa, kojega vi predadoste, i odrekoste ga se pred licem Pilatovijem kad on sudi da ga pusti.

14. A vi sveca i pravednika odrekoste se, i isprosiste čovjeka krvnika da vam pokloni;

15. A načelnika života ubiste, kojega Bog vaskrse iz mrtvijeh, čemu smo mi svjedoci.

16. I za vjeru imena njegova ovoga, koga vidite i poznajete, utvrdi ime njegovo; i vjera koja je kroza nj dade mu cijelo zdravlje ovo pred svima vama.

17. I sad, braćo, znam da iz neznanja ono učiniste, kao i knezovi vaši.

18. A Bog kako naprijed javi ustima sviju proroka svojijeh da će Hristos postradati, izvrši tako.

19. Pokajte se dakle, i obratite se da se očistite od grijeha svojijeh, da dođu vremena odmaranja od lica Gospodnjega,

20. I da pošlje naprijed narečenoga vam Hrista Isusa,

21. Kojega valja dakle nebo da primi do onoga vremena kad se sve popravi, što Bog govori ustima sviju svetijeh proroka svojijeh od postanja svijeta.

22. Mojsije dakle ocevima našijem reče: Gospod Bog vaš podignuće vam proroka iz vaše braće, kao mene; njega poslušajte u svemu što vam kaže.

23. I biće da će se svaka duša koja ne posluša toga proroka istrijebiti iz naroda.

24. A i svi proroci od Samuila i po tom koliko ih god govori, i za ove dane javljaše.

25. Vi ste sinovi proroka i zavjeta koji učini Bog s ocevima vašijem govoreći Avramu: i u sjemenu tvojemu blagosloviće se svi narodi na zemlji.

26. Vama najprije Bog podiže sina svojega Isusa, i posla ga da vas blagosilja da se svaki od vas obrati od pakosti svojijeh.

Glava IV.

1. A kad oni govorahu narodu, naiđoše na njih sveštenici i vojvoda crkveni i sadukeji;

2. I rasrdiše se, što oni uče ljude i javljaju u Isusu vaskrsenije iz mrtvijeh.

3. I digoše na njih ruke, i metnuše ih u zatvor do ujutru: jer već bješe veče.

4. A od onijeh koji slušahu riječ mnogi vjerovaše, i postade broj ljudi oko pet hiljada.

5. A kad bi u jutru, skupiše se knezovi njihovi i starješine i književnici u Jerusalim.

6. I Ana poglavar sveštenički i Kajafa i Jovan i Aleksandar i koliko ih god bješe od roda svešteničkoga;

7. I metnuvši ih na srijedu pitahu: Kakom silom ili u čije ime učiniste vi ovo?

8. Tada Petar napunivši se Duha svetoga reče im: Knezovi narodni i starješine Izrailjeve!

9. Ako nas danas pitate za dobro djelo koje učinismo bolesnu čovjeku te on ozdravi:

10. Da je na znanje svima vama i svemu narodu Izrailjevu da u ime Isusa Hrista Nazarećanina, kojega vi raspeste, kojega Bog podiže iz mrtvijeh, stoji ovaj pred vama zdrav.

11. Ovo je kamen koji vi zidari odbaciste, a postade glava od ugla: i nema ni u jednome drugom spasenija.

12. Jer nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima kojijem bi se mi mogli spasti.

13. A kad vidješe slobodu Petrovu i Jovanovu, i znajući da su ljudi neknjiževni i prosti, divljahu se, a znadijahu ih da bijahu s Isusom.

14. A videći iscijeljenoga čovjeka gdje s njima stoji ne mogahu ništa protivu reći.

15. Onda im zapovjediše da iziđu na polje iz savjeta, pa pitahu jedan drugoga

16. Govoreći: Šta ćemo činiti ovijem ljudima? Jer veliki znak što učiniše oni poznat je svima koji žive u Jerusalimu, i ne možemo odreći;

17. Ali da se dalje ne razilazi po narodu, da im oštro zaprijetimo da više ne govore za ime ovo nikome.

18. I dozvavši ih zapovjediše im da ništa ne spominju niti uče u ime Isusovo.

19. Petar i Jovan odgovarajući rekoše im: Sudite je li pravo pred Bogom da vas većma slušamo nego li Boga?

20. Jer mi ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo.

21. A oni zaprijetivši im pustiše ih, ne našavši ništa kako bi ih mučili, naroda radi; jer svi hvaljahu Boga za ono što se bješe dogodilo.

22. Jer onome čovjeku bješe više od četrdeset godina na kom se dogodi ovo čudo zdravlja.

23. A kad ih otpustiše, dođoše k svojima, i javiše šta im rekoše glavari sveštenički i starješine.

24. A oni kad čuše, jednodušno podigoše glas k Bogu i rekoše: Gospode Bože, ti koji si stvorio nebo i zemlju i more i sve što je u njima;

25. Koji ustima Davida sluge svojega reče: za što se bune neznabošci, i narodi izmišljavaju prazne riječi?

26. Sastaše se carevi zemaljski, i knezovi se sabraše u jedno na Gospoda i na Hrista njegova.

27. Zaista se sabraše u ovome gradu na svetoga sina tvojega Isusa, kojega si pomazao, Irod i Pontijski Pilat s neznabošcima i s narodom Izrailjevijem,

28. Da učine što ruka tvoja i savjet tvoj naprijed odredi da bude.

29. I sad Gospode! pogledaj na njihove prijetnje, i daj slugama svojima da govore sa svakom slobodom riječ tvoju;

30. I pružaj ruku svoju na iscjeljivanje i da znaci i čudesa bivaju imenom svetoga sina tvojega Isusa.

31. I pošto se oni pomoliše Bogu zatrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i napuniše se svi Duha svetoga, i govorahu riječ Božiju sa slobodom.

32. A u naroda koji vjerova bješe jedno srce i jedna duša; i ni jedan ne govoraše za imanje svoje da je njegovo, nego im sve bješe zajedničko.

33. I apostoli s velikom silom svjedočahu za vaskrsenije Gospoda Isusa Hrista; i blagodat velika bješe na svima njima:

34. Jer ni jedan među njima ne bješe siromašan, jer koliko ih god bijaše koji imadijahu njive ili kuće, prodavahu i donošahu novce što uzimahu za to,

35. I metahu pred noge apostolima; i davaše se svakome kao što ko trebaše.

36. A Josija, prozvani od apostola Varnava, koje znači sin utjehe, Levit rodom iz Kipra,

37. On imadijaše njivu, i prodavši je donese novce i metnu apostolima pred noge.

Glava V.

1. A jedan čovjek, po imenu Ananija, sa ženom svojom Sapfirom, prodade njivu,

2. I sakri od novaca sa znanjem i žene svoje, i donesavši jedan dijel metnu apostolima pred noge.

3. A Petar reče: Ananija! za što napuni sotona srce tvoje da slažeš Duhu svetome i sakriješ od novaca što uze za njivu?

4. Kad je bila u tebe ne bješe li tvoja? I kad je prodade ne bijaše li u tvojoj vlasti? Za što si dakle takovu stvar metnuo u srce svoje? Ljudima nijesi slagao nego Bogu.

5. A kad ču Ananija riječi ove, pade i izdahnu; i uđe veliki strah u sve koji slušahu ovo.

6. A momci ustavši uzeše ga i iznesoše te zakopaše.

7. A kad prođe oko tri sahata, uđe i žena njegova, ne znajući šta je bilo.

8. A Petar joj odgovori: Kaži mi jeste li za toliko dali njivu? A ona reče: Da, za toliko.

9. A Petar joj reče: Za što se dogovoriste da iskušate Duha Gospodnjega? Gle, noge onijeh koji tvoga muža zakopaše pred vratima su, i iznijeće te.

10. I odmah pade pred nogama njegovijem i izdahnu. A momci ušavši nađoše je mrtvu i iznesoše je i zakopaše kod muža njezina.

11. I uđe veliki strah u svu crkvu i u sve koji čuše ovo.

12. A rukama apostolskima učiniše se mnogi znaci i čudesa među ljudima; i bijahu svi jednodušno u trijemu Solomunovu.

13. A od ostalijeh niko ne smijaše pristupiti k njima; nego ih hvaljaše narod.

14. A sve više pristajahu oni koji vjerovahu Gospoda, mnoštvo ljudi i žena,

15. Tako da i po ulicama iznošahu bolesnike, i metahu na posteljama i na nosilima, da bi kad prođe Petar barem sjenka njegova osjenila koga od njih.

16. A dolažahu mnogi i iz okolnijeh gradova u Jerusalim, i donošahu bolesnike i koje mučahu nečisti duhovi; i svi ozdravljahu.

17. Ali ustade poglavar sveštenički i svi koji bijahu s njim, od jeresi sadukejske, i napuniše se zavisti,

18. I digoše ruke svoje na apostole, i metnuše ih u opšti zatvor.

19. A anđeo Gospodnji otvori noću vrata tamnička, i izvedavši ih reče:

20. Idite i stanite u crkvi te govorite narodu sve riječi ovoga života.

21. A kad oni čuše, uđoše u jutru u crkvu, i učahu. A kad dođe poglavar sveštenički i koji bijahu s njim, sazvaše sabor i sve starješine od sinova Izrailjevijeh, i poslaše u tamnicu da ih dovedu.

22. A kad sluge otidoše, ne nađoše ih u tamnici; onda se vratiše i javiše im

23. Govoreći: Tamnicu nađosmo zaključanu sa svakom tvrđom i čuvare gdje stoje pred vratima: ali kad otvorismo, unutra ni jednoga ne nađosmo.

24. A kad čuše ove riječi poglavar sveštenički i vojvoda crkveni i ostali glavari sveštenički, ne mogahu im se načuditi šta bi to sad bilo.

25. A neko dođe i javi im govoreći: Eno oni ljudi što ih baciste u tamnicu, stoje u crkvi i uče narod.

26. Tada otide vojvoda s momcima i dovede ih ne na silu: jer se bojahu naroda da ih ne pobije kamenjem.

27. A kad ih dovedoše, postaviše ih pred sabor, i zapita ih poglavar sveštenički govoreći:

28. Ne zaprijetismo li vam oštro da ne učite u ovo ime? i gle, napuniste Jerusalim svojom naukom, i hoćete da bacite na nas krv ovoga čovjeka.

29. A Petar i apostoli odgovarajući rekoše: Većma se treba Bogu pokoravati nego li ljudima.

30. Bog otaca našijeh podiže Isusa, kojega vi ubiste objesivši na drvo.

31. Ovoga Bog desnicom svojom uzvisi za poglavara i spasa, da da Izrailju pokajanje i oproštenje grijeha.

32. I mi smo njegovi svjedoci ovijeh riječi i Duh sveti kojega Bog dade onima koji se njemu pokoravaju.

33. A kad oni čuše, vrlo se rasrdiše, i mišljahu da ih pobiju.

34. Ali onda ustade u skupštini jedan farisej, po imenu Gamaliilo, zakonik, poštovan od svega naroda, i zapovjedi da apostoli malo iziđu na polje,

35. Pa reče njima: Ljudi Izrailjci! gledajte dobro za ove ljude šta ćete činiti;

36. Jer prije ovijeh dana usta Tevda, govoreći da je on nešto, za kojijem pristade ljudi na broj oko četiri stotine; on bi ubijen, i svi koji ga slušahu raziđoše se i propadoše.

37. Po tom usta Juda Galilejac, u dane prijepisa, i odvuče dosta ljudi za sobom; i on pogibe, i svi koji ga slušahu razasuše se.

38. I sad vam kažem: prođite se ovijeh ljudi i ostavite ih; jer ako bude od ljudi ovaj savjet ili ovo djelo, pokvariće se;

39. Ako li je od Boga, ne možete ga pokvariti, da se kako ne nađete kao bogoborci.

40. Onda ga poslušaše, i dozvavši apostole izbiše ih, i zaprijetiše im da ne govore u ime Isusovo, i otpustiše ih.

41. A oni onda otidoše od sabora radujući se što se udostojiše primiti sramotu za ime Gospoda Isusa.

42. A svaki dan u crkvi i po kućama ne prestajahu učiti i propovijedati jevanđelije o Isusu Hristu.

Glava VI.

1. A u ove dane, kad se umnožiše učenici, podigoše Grci viku na Čivute što se njihove udovice zaboravljahu kad se dijeljaše hrana svaki dan.

2. Onda dvanaestorica dozvavši mnoštvo učenika, rekoše: Nije prilično nama da ostavimo riječ Božiju pa da služimo oko trpeza.

3. Nađite dakle, braćo, među sobom sedam poštenijeh ljudi, punijeh Duha svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovijem poslom.

4. A mi ćemo u molitvi i u službi riječi ostati.

5. I ova riječ bi ugodna svemu narodu. I izbraše Stefana, čovjeka napunjena vjere i Duha svetoga, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu pokrštenjaka iz Antiohije.

6. Ove postaviše pred apostole, i oni pomolivši se Bogu metnuše ruke na njih.

7. I riječ Božija rastijaše, i množaše se vrlo broj učenika u Jerusalimu. I sveštenici mnogi pokoravahu se vjeri.

8. A Stefan pun vjere i sile činjaše znake i čudesa velika među ljudima.

9. Tada ustaše neki iz zbornice koja se zove Liverćanska i Kirinačka i Aleksandrijnačka i onijeh koji bijahu iz Kilikije i Azije, i prepirahu se sa Stefanom.

10. I ne mogahu protivu stati premudrosti i Duhu kojijem govoraše.

11. Tada podgovoriše ljude te kazaše: Čusmo ga gdje huli na Mojsija i na Boga.

12. I pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše ga na sabor.

13. I izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: Ovaj čovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mjesto i na zakon.

14. Jer ga čusmo gdje govori: ovaj Isus Nazarećanin razvaliće ovo mjesto, i izmijeniće običaje koje nam ostavi Mojsije.

15. I pogledavši na nj svi koji sjeđahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice anđela.

Glava VII.

1. A poglavar sveštenički reče: je li dakle tako?

2. A on reče: Ljudi braćo i oci! poslušajte. Bog slave javi se ocu našemu Avramu kad bješe u Mesopotamiji, prije nego se doseli u Haran,

3. I reče mu: Iziđi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega, i dođi u zemlju koju ću ti ja pokazati.

4. Tada iziđe iz zemlje Haldejske, i doseli se u Haran; i odande, po smrti oca njegova, preseli ga u ovu zemlju u kojoj vi sad živite.

5. I ne dade mu našljedstva u njoj ni stope; i obreče mu je dati u držanje i sjemenu njegovu poslije njega, dok on još nemaše djeteta.

6. Ali Bog reče ovako: sjeme tvoje biće došljaci u zemlji tuđoj, i natjeraće ga da služi, i mučiće ga četiri stotine godina.

7. I narodu kome će služiti ja ću suditi, reče Bog; i po tom će izići, i služiće meni na ovome mjestu.

8. I dade mu zavjet obrezanja, i tako rodi Isaka, i obreza ga u osmi dan; i Isak Jakova, i Jakov dvanaest starješina.

9. I starješine zaviđahu Josifu, i prodadoše ga u Misir; i Bog bješe s njim,

10. I izbavi ga od sviju njegovijeh nevolja, i dade mu milost i premudrost pred Faraonom carem Misirskijem, i postavi ga poglavarom nad Misirom i nad svijem domom svojijem.

11. A dođe glad na svu zemlju Misirsku i Hanaansku i nevolja velika, i ne nalažahu hrane oci naši.

12. A Jakov čuvši da ima pšenice u Misiru posla najprije oce naše.

13. I kad dođoše drugi put, poznaše Josifa braća njegova, i rod Josifov posta poznat Faraonu.

14. A Josif posla i dozva oca svojega Jakova i svu rodbinu svoju, sedamdeset i pet duša.

15. I Jakov siđe u Misir, i umrije, on i ocevi naši.

16. I prenesoše ih u Sihem, i metnuše u grob koji kupi Avram za novce od sinova Emorovijeh u Sihemu.

17. I kad se približi vrijeme obećanja za koje se Bog zakle Avramu, narod se narodi i umnoži u Misiru,

18. Dok nasta drugi car u Misiru, koji ne znaše Josifa.

19. Ovaj namisli zlo za naš rod, izmuči oce naše da svoju djecu bacahu da ne žive.

20. U to se vrijeme rodi Mojsije, i bješe Bogu ugodan, i bi tri mjeseca hranjen u kući oca svojega.

21. A kad ga izbaciše, uze ga kći Faraonova, i odgaji ga sebi za sina.

22. I nauči se Mojsije svoj premudrosti Misirskoj, i bješe silan u riječima i u djelima.

23. A kad mu se navršivaše četrdeset godina, dođe mu na um da obiđe braću svoju, sinove Izrailjeve.

24. I vidjevši jednome gdje se čini nepravda, pomože, i pokaja onoga što mu se činjaše nepravda, i ubi Misirca.

25. Mišljaše pak da braća njegova razumiju da Bog njegovom rukom njima spasenije dade: ali oni ne razumješe.

26. A sjutradan dođe među takove koji se bijahu svadili, i miraše ih govoreći: ljudi! vi ste braća, za što činite nepravdu jedan drugome?

27. A onaj što činjaše nepravdu bližnjemu oturi ga govoreći: ko je tebe postavio knezom i sudijom nad nama?

28. Ili i mene hoćeš da ubiješ, kao što si juče ubio Misirca.

29. A Mojsije pobježe od ove riječi, i posta došljak u zemlji Madijamskoj, gdje rodi dva sina.

30. I kad se navrši četrdeset godina, javi mu se u pustinji gore Sinajske anđeo Gospodnji u plamenu ognjenom u kupini.

31. A kad Mojsije vidje, divljaše se utvari. A kad on pristupi da vidi, bi glas Gospodnji k njemu:

32. Ja sam Bog otaca tvojijeh, Bog Avramov i Bog Isakov i Bog Jakovljev. A Mojsije se bješe uzdrktao i ne smijaše da pogleda.

33. A Gospod mu reče: Izuj obuću sa svojijeh nogu: jer je mjesto na kome stojiš sveta zemlja.

34. Ja dobro vidjeh muku svojega naroda koji je u Misiru, i čuh njihovo uzdisanje, i siđoh da ih izbavim: i sad hodi da te pošljem u Misir.

35. Ovoga Mojsija, kojega oturiše rekavši: ko te postavi knezom i sudijom? ovoga Bog za kneza i izbavitelja posla rukom anđela koji mu se javi u kupini.

36. Ovaj ih izvede učinivši čudesa i znake u zemlji Misirskoj i u Crvenom moru i u pustinji četrdeset godina.

37. Ovo je Mojsije koji kaza sinovima Izrailjevijem: Gospod Bog vaš podignuće vam proroka iz vaše braće, kao mene: njega poslušajte.

38. Ovo je onaj što bješe u crkvi u pustinji s anđelom, koji mu govori na gori Sinajskoj, i s ocima našijem; koji primi riječi žive da ih nama da;

39. Kojega ne htješe poslušati oci naši, nego ga odbaciše, i okrenuše se srcem svojijem u Misir,

40. Rekavši Aronu: načini nam bogove koji će ići pred nama, jer ovome Mojsiju, koji nas izvede iz zemlje Misirske, ne znamo šta bi.

41. I tada načiniše tele, i prinesoše žrtvu idolu, i radovahu se rukotvorini svojoj.

42. A Bog se okrenu od njih, i predade ih da služe vojnicima nebeskijem, kao što je pisano u knjizi proroka: eda zaklanja i žrtve prinesoste mi za četrdeset godina u pustinji, dome Izrailjev?

43. I primiste čador Molohov, i zvijezdu boga svojega Remfana, kipove koje načiniste da im se molite; i preseliću vas dalje od Vavilona.

44. Ocevi naši imahu čador svjedočanstva u pustinji, kao što zapovjedi onaj koji govori Mojsiju da ga načini po onoj prilici kao što ga vidje;

45. Koji i primiše ocevi naši i donesoše s Isusom Navinom u zemlju neznabožaca, koje oturi Bog ispred lica našijeh otaca, tja do Davida,

46. Koji nađe milost u Boga, i izmoli da nađe mjesto Bogu Jakovljevu.

47. A Solomun mu načini kuću.

48. Ali najviši ne živi u rukotvorenijem crkvama, kao što govori prorok:

49. Nebo je meni prijestol a zemlja podnožje nogama mojima: kako ćete mi kuću sazidati? govori Gospod; ili koje je mjesto za moje počivanje?

50. Ne stvori li ruka moja sve ovo?

51. Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi.

52. Kojega od proroka ne protjeraše oci vaši? I pobiše one koji naprijed javiše za dolazak pravednika, kojega vi sad izdajnici i krvnici postadoste;

53. Koji primiste zakon naredbom anđelskom, i ne održaste.

54. Kad ovo čuše, rasrdiše se vrlo u srcima svojima, i škrgutahu zubima na nj.

55. A Stefan budući pun Duha svetoga pogleda na nebo i vidje slavu Božiju i Isusa gdje stoji s desne strane Bogu;

56. I reče: Evo vidim nebesa otvorena i sina čovječijega gdje stoji s desne strane Bogu.

57. A oni povikavši iza glasa zatiskivahu uši svoje, i navališe jednodušno na nj.

58. I izvedavši ga iz grada stadoše ga zasipati kamenjem, i svjedoci haljine svoje metnuše kod nogu mladića po imenu Savla.

59. I zasipahu kamenjem Stefana, koji se moljaše Bogu i govoraše: Gospode Isuse! primi duh moj.

60. Onda kleče na koljena i povika iza glasa: Gospode! ne primi im ovo za grijeh. I ovo rekavši umrije.

Glava VIII.

1. Savle pak bješe pristao na njegovu smrt. A u taj dan postade veliko gonjenje na crkvu Jerusalimsku, i svi se rasijaše po krajevima Judejskijem i Samarijskijem osim apostola.

2. A ljudi pobožni ukopaše Stefana i veliki plač učiniše nad njim.

3. A Savle dosađivaše crkvi, jer iđaše po kućama, i vucijaše ljude i žene te predavaše u tamnicu.

4. A oni što se bijahu rasijali prolažahu propovijedajući riječ.

5. A Filip sišavši u grad Samarijski propovijedaše im Hrista.

6. A narod pažaše jednodušno na ono što govoraše Filip, slušajući i gledajući znake koje činjaše;

7. Jer duhovi nečisti s velikom vikom izlažahu iz mnogijeh u kojima bijahu, i mnogi uzeti i hromi ozdraviše.

8. I bi velika radost u gradu onome.

9. A bješe jedan čovjek, po imenu Simon, koji prije čaraše u gradu i dovođaše u čudo narod Samarijski, govoreći da je on nešto veliko;

10. Na kojega gledahu svi, i malo i veliko, govoreći: Ovo je velika sila Božija.

11. A za to gledahu na njega što ih mnogo vremena činima udivljavaše.

12. Kad pak vjerovaše Filipu koji propovijedaše jevanđelije o carstvu Božijemu i o imenu Isusa Hrista, kršćavahu se i ljudi i žene.

13. Tada i Simon vjerova, i krstivši se osta kod Filipa; i videći djela i znake velike koji se činjahu divljaše se vrlo.

14. A kad čuše apostoli koji bijahu u Jerusalimu da Samarija primi riječ Božiju, poslaše k njima Petra i Jovana,

15. Koji sišavši pomoliše se Bogu za njih da prime Duha svetoga;

16. Jer još ni na jednoga ne bješe došao, nego bijahu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.

17. Tada apostoli metnuše ruke na njih, i oni primiše Duha svetoga.

18. A kad vidje Simon da se daje Duh sveti kad apostoli metnu ruke, donese im novce

19. Govoreći: Dajte i meni ovu vlast da kad metnem ruke na koga primi Duha svetoga.

20. A Petar mu reče: Novci tvoji s tobom da budu u pogibao, što si pomislio da se dar Božij može dobiti za novce.

21. Nema tebi dijela ni iseta u ovoj riječi; jer srce tvoje nije pravo pred Bogom.

22. Pokaj se dakle od ove svoje pakosti, i moli se Bogu da bi ti se oprostila pomisao srca tvoga;

23. Jer te vidim da si u grkoj žuči i u svezi nepravde.

24. A Simon odgovarajući reče: Pomolite se vi Gospodu za mene da ne naiđe na mene ništa od ovoga što rekoste.

25. Tako oni posvjedočivši i govorivši riječ Gospodnju vratiše se u Jerusalim, i mnogijem selima Samarijskijem propovjediše jevanđelije.

26. A anđeo Gospodnji reče Filipu govoreći: Ustani i idi na podne na put koji silazi od Jerusalima u Gazu i pust je.

27. I ustavši pođe. I gle, čovjek Arapin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice Arapske, što bješe nad svima njezinijem riznicama, koji bješe došao u Jerusalim da se moli Bogu,

28. Pa se vraćaše, i sjedeći na kolima svojima čitaše proroka Isaiju.

29. A Duh reče Filipu: Pristupi i prilijepi se tijem kolima.

30. A Filip pritrčavši ču ga gdje čita proroka Isaiju, i reče: A razumiješ li što čitaš?

31. A on reče: Kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa te se pope i sjede s njim.

32. A mjesto iz pisma koje čitaše bješe ovo: Kao ovca na zaklanje odvede se, i nijem kao jagnje pred onijem koji ga striže, tako ne otvori usta svojijeh.

33. U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko će iskazati? Jer se njegov život uzima od zemlje.

34. Onda uškopljenik odgovori Filipu i reče: Molim te, za koga ovo govori prorok? ili za sebe, ili za koga drugoga?

35. A Filip otvorivši usta svoja, i počevši od pisma ovoga, propovjedi mu jevanđelije Isusovo.

36. Kako iđahu putem dođoše na nekaku vodu; i reče uškopljenik: Evo vode, šta brani meni da se krstim?

37. A Filip mu reče: Ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš. A on odgovarajući reče: Vjerujem da je Isus Hristos sin Božij.

38. I zapovjedi da stanu kola, i siđoše oba na vodu i Filip i uškopljenik, i krsti ga.

39. A kad iziđoše iz vode, Duh sveti pade na uškopljenika; a anđeo Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje uškopljenik; nego otide putem svojijem radujući se.

40. A Filip se obrete u Azotu; i prolazeći propovijedaše jevanđelije svima gradovima, dok ne dođe u Ćesariju.

Glava IX.

1. A Savle još dišući prijetnjom i smrću na učenike Gospodnje pristupi k poglavaru svešteničkome,

2. I izmoli u njega poslanice u Damask na zbornice, ako koga nađe od ovoga puta, i ljude i žene, svezane da dovede u Jerusalim.

3. A kad bješe na putu i dođe blizu Damaska, u jedan put obasja ga svjetlost s neba,

4. I padnuvši na zemlju ču glas gdje mu govori: Savle! Savle! za što me goniš?

5. A on reče: Ko si ti, Gospode? A Gospod reče: Ja sam Isus, kojega ti goniš: teško ti je protivu bodila praćati se.

6. A on drkćući od straha reče: Gospode! šta hoćeš da činim? I Gospod mu reče: Ustani i uđi u grad, pa će ti se kazati šta ti treba činiti.

7. A ljudi koji iđahu s njim, stajahu i čuđahu se, jer čujahu glas a ne viđahu nikoga.

8. A Savle usta od zemlje, i otvorenijem očima svojijem nikoga ne viđaše. A oni ga uzeše za ruku i uvedoše u Damask.

9. I bješe tri dana slijep, i ne jede, niti pi.

10. A u Damasku bješe jedan učenik, po imenu Ananija, i reče mu Gospod u utvari: Ananija! A on reče: Evo me, Gospode!

11. A Gospod mu reče: Ustani i idi u ulicu koja se zove Prava, i traži u domu Judinom po imenu Savla Taršanina; jer gle, on se moli Bogu,

12. I vidje u utvari čovjeka, po imenu Ananiju, gdje uđe i metnu ruku na nj da progleda.

13. A Ananija odgovori: Gospode! ja čuh od mnogijeh za toga čovjeka kolika zla počini svetima tvojima u Jerusalimu;

14. I ovdje ima vlast od glavara svešteničkijeh da veže sve koji prizivaju ime tvoje.

15. A Gospod mu reče: Idi, jer mi je on sud izbrani da iznese ime moje pred neznabošce i careve i sinove Izrailjeve.

16. A ja ću mu pokazati koliko mu valja postradati za ime moje.

17. I pođe Ananija, i uđe u kuću, i metnuvši ruke na nj reče: Savle brate! Gospod Isus, koji ti se javi na putu kojijem si išao, posla me da progledaš i da se napuniš Duha svetoga.

18. I odmah otpade od očiju njegovijeh kao krljušt, i odmah progleda, i ustavši krsti se.

19. I pošto pojede okrijepi se; i bi Savle nekoliko dana s učenicima koji bijahu u Damasku.

20. I odmah po zbornicama propovijedaše Isusa da je on sin Božij.

21. A svi koji slušahu divljahu se i govorahu: Nije li ovo onaj što gonjaše u Jerusalimu one koji spominjahu ime ovo, i ovdje za to dođe da ih povezane vodi glavarima svešteničkijem?

22. A Savle se većma siljaše, i zabunjivaše Čivute koji žive u Damasku, dokazujući da je ovo Hristos.

23. A kad se navrši podosta dana, dogovoriše se Čivuti da ga ubiju.

24. Ali Savle doznade njihov dogovor; a oni čuvahu vrata dan i noć da bi ga ubili;

25. A učenici ga uzeše noću i spustiše preko zida u kotarici.

26. A kad dođe Savle u Jerusalim, ogledaše da se pribije uz učenike; i svi ga se bojahu, jer ne vjerovahu da je učenik.

27. A Varnava ga uze i dovede k apostolima, i kaza im kako na putu vidje Gospoda, i kako mu govori, i kako u Damasku slobodno propovijeda ime Isusovo.

28. I bijaše s njima, i ulazi u Jerusalim i izlazi, i slobodno propovijedaše ime Gospoda Isusa.

29. I govoraše i prepiraše se s Grcima; a oni gledahu da ga ubiju.

30. A kad razumješe braća, svedoše ga u Ćesariju, i otpustiše ga u Tars.

31. A crkve po svoj Judeji i Galileji i Samariji bijahu na miru, i napredovahu, i hođahu u strahu Gospodnjem, i umnožavahu se utjehom svetoga Duha.

32. I dogodi se kad Petar obilažaše sve, da dođe i k svetima koji življahu u Lidi.

33. I nađe tamo jednoga čovjeka, po imenu Eneju, koji već osam godina ležaše na odru, jer bješe uzet.

34. I reče mu Petar: Eneja! iscjeljuje te Isus Hristos, ustani i prostri sam sebi. I odmah usta.

35. I vidješe ga svi koji življahu u Lidi i u Asaronu, i obratiše se ka Gospodu.

36. A u Jopi bješe jedna učenica, po imenu Tavita, koje znači srna, i ona bješe puna dobrijeh djela i milostinje što činjaše.

37. I dogodi se u te dane da se ona razbolje i umrije; onda je okupaše i metnuše u gornju sobu.

38. A budući da je Lida blizu Jope, onda učenici čuvši da je Petar u njoj poslaše dva čovjeka moleći ga da ne požali truda doći do njih.

39. A Petar ustavši otide s njima, i kad dođe izvedoše ga u gornju sobu, i skupiše se oko njega sve udovice plačući i pokazujući suknje i haljine što je radila Srna dok je bila s njima.

40. A Petar izgnavši sve na polje kleče na koljena i pomoli se Bogu, i okrenuvši se k tijelu reče: Tavito! ustani. A ona otvori oči svoje, i vidjevši Petra sjede.

41. Petar pak pruživši joj ruku podiže je; i dozvavši svete i udovice pokaza je živu.

42. I ovo se razglasi po svoj Jopi, i mnogi vjerovaše Gospoda.

43. I dogodi se da on osta mnogo dana u Jopi u nekoga Simona kožara.

Glava X.

1. A u Ćesariji bješe jedan čovjek po imenu Kornilije, kapetan od čete koja se zvaše Talijanska,

2. Pobožan i bogobojazan sa cijelijem domom svojijem, koji davaše milostinju mnogijem ljudima i moljaše se Bogu bez prestanka;

3. On vidje na javi u utvari oko devetoga sahata dnevi anđela Božijega gdje siđe k njemu i reče mu: Kornilije!

4. A on pogledavši na nj i uplašivši se reče: Što je, Gospode? A on mu reče: Molitve tvoje i milostinje iziđoše na pamet Bogu;

5. I sad pošlji u Jopu ljude i dozovi Simona prozvanoga Petra:

6. On stoji u nekoga Simona kožara, kojega je kuća kod mora: on će ti kazati riječi kojima ćeš se spasti ti i sav dom tvoj.

7. I kad otide anđeo koji govori Korniliju, dozvavši dvojicu od svojijeh slugu i jednoga pobožna vojnika od onijeh koji mu služahu,

8. I kazavši im sve posla ih u Jopu.

9. A sjutradan kad oni iđahu putem i približiše se ka gradu, iziđe Petar u gornju sobu da se pomoli Bogu u šesti sahat.

10. I ogladnje, i šćaše da jede; a kad mu oni gotovljahu, dođe izvan sebe,

11. I vidje nebo otvoreno i sud nekakav gdje silazi na njega, kao veliko platno, zavezan na četiri roglja, i spušća se na zemlju;

12. U kome bijahu sva četvoronožna na zemlji, i zvjerinje i bubine i ptice nebeske.

13. I postade glas k njemu: Ustani, Petre! pokolji i pojedi.

14. A Petar reče: Ni po što, Gospode! jer nikad ne jedoh što pogano ili nečisto.

15. I gle, glas opet k njemu drugom: Što je Bog očistio ti ne pogani.

16. I ovo bi triput, i sud se opet uze na nebo.

17. A kad se Petar u sebi divljaše šta bi bila utvara koju vidje, i gle, ljudi poslani od Kornilija, napitavši i našavši dom Simonov stadoše pred vratima,

18. I zovnuvši pitahu: Stoji li ovdje Simon prozvani Petar?

19. A dok Petar razmišljavaše o utvari, reče mu Duh: Evo tri čovjeka traže te;

20. Nego ustani i siđi i idi s njima ne premišljajući ništa, jer ih ja poslah.

21. A Petar sišavši k ljudima poslanijem k sebi od Kornilija reče: Evo ja sam koga tražite; što ste došli?

22. A oni rekoše: Kornilije kapetan, čovjek pravedan i bogobojazan, poznat kod svega naroda Čivutskoga, primio je zapovijest od anđela svetoga da dozove tebe u svoj dom i da čuje riječi od tebe.

23. Onda ih dozva unutra i ugosti. A sjutradan ustavši Petar pođe s njima, i neki od braće koja bješe u Jopi pođoše s njim.

24. A sjutradan uđoše u Ćesariju. A Kornilije čekaše ih sazvavši rodbinu svoju i ljubazne prijatelje.

25. A kad Petar šćaše da uđe, srete ga Kornilije, i padnuvši na noge njegove pokloni se.

26. A Petar ga podiže govoreći: Ustani, i ja sam čovjek.

27. I s njim govoreći uđe, i nađe mnoge koji se bijahu sabrali.

28. I reče im: Vi znate kako je neprilično čovjeku Čivutinu družiti se ili dolaziti k tuđinu; ali Bog meni pokaza da ni jednoga čovjeka ne zovem pogana ili nečista;

29. Za to i bez sumnje dođoh pozvan. Pitam vas dakle za što poslaste po mene?

30. I Kornilije reče: Od četvrtoga dana do ovoga časa ja postih, i u deveti sahat moljah se Bogu u svojoj kući; i gle, čovjek stade preda mnom u haljini sjajnoj,

31. I reče: Kornilije! uslišena bi molitva tvoja i milostinje tvoje pomenuše se pred Bogom.

32. Pošlji dakle u Jopu i dozovi Simona koji se zove Petar: on stoji u kući Simona kožara kod mora, koji kad dođe kazaće ti.

33. Onda ja odmah poslah k tebi; i ti si dobro učinio što si došao. Sad dakle mi svi stojimo pred Bogom da čujemo sve što je tebi od Boga zapovjeđeno.

34. A Petar otvorivši usta reče: Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko:

35. Nego u svakom narodu koji se boji njega i tvori pravdu mio je njemu.

36. Riječ što posla sinovima Izrailjevijem, javljajući mir po Isusu Hristu, ona je Gospod svima.

37. Vi znate govor koji je bio po svoj Judeji počevši od Galileje po krštenju koje propovijeda Jovan:

38. Isusa iz Nazareta kako ga pomaza Bog Duhom svetijem i silom, koji prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvladao; jer Bog bijaše s njim.

39. I mi smo svjedoci svemu što učini u zemlji Judejskoj i u Jerusalimu; kojega i ubiše objesivši na drvo.

40. Ovoga Bog vaskrse treći dan, i dade mu da se pokaže,

41. Ne svemu narodu nego nama svjedocima naprijed izbranima od Boga, koji s njim jedosmo i pismo po vaskrseniju njegovom iz mrtvijeh.

42. I zapovjedi nam da propovijedamo narodu i da svjedočimo da je on narečeni od Boga sudija živijem i mrtvijem.

43. Za ovo svjedoče svi proroci da će imenom njegovijem primiti oproštenje grijeha svi koji ga vjeruju.

44. A dok još Petar govoraše ove riječi, siđe Duh sveti na sve koji slušahu riječ.

45. I udiviše se vjerni iz obrezanja koji bijahu došli s Petrom, videći da se i na neznabošce izli dar Duha svetoga.

46. Jer ih slušahu gdje govorahu jezike, i veličahu Boga. Tada odgovori Petar:

47. Eda može ko vodu zabraniti da se ne krste ovi koji primiše Duha svetoga kao i mi?

48. I zapovjedi im da se krste u ime Isusa Hrista. Tada ga moliše da ostane kod njih nekoliko dana.

Glava XI.

1. A čuše i apostoli i braća koji bijahu u Judeji da i neznabošci primiše riječ Božiju.

2. I kad iziđe Petar u Jerusalim, prepirahu se s njim koji bijahu iz obrezanja,

3. Govoreći: Ušao si k ljudima koji nijesu obrezani, i jeo si s njima.

4. A Petar počevši kazivaše im redom govoreći:

5. Ja bijah u gradu Jopi na molitvi, i došavši izvan sebe vidjeh utvaru, gdje silazi sud nekakav kao veliko platno na četiri roglja i spušta se s neba, i dođe do preda me.

6. Pogledavši unj opazih i vidjeh četvoronožna zemaljska, i zvjerinje i bubine i ptice nebeske.

7. A čuh glas koji mi govori: ustani, Petre! pokolji i pojedi.

8. A ja rekoh: ni po što, Gospode! jer ništa pogano i nečisto nikad ne uđe u usta moja.

9. A glas mi odgovori drugom s neba govoreći: što je Bog očistio ti ne pogani.

10. A ovo bi triput; i uze se opet sve na nebo.

11. I gle, odmah tri čovjeka staše pred kućom u kojoj bijah, poslani iz Ćesarije k meni.

12. A Duh mi reče da idem s njima ne premišljajući ništa. A dođoše sa mnom i ovo šest braće, i uđosmo u kuću čovjekovu.

13. I kaza nam kako vidje anđela u kući svojoj koji je stao i kazao mu: pošlji ljude u Jopu i dozovi Simona prozvanoga Petra,

14. Koji će ti kazati riječi kojima ćeš se spasti ti i sav dom tvoj.

15. A kad ja počeh govoriti, siđe Duh sveti na njih, kao i na nas u početku.

16. Onda se opomenuh riječi Gospodnje kako govoraše: Jovan je krstio vodom, a vi ćete se krstiti Duhom svetijem.

17. Kad im dakle Bog dade jednak dar kao i nama koji vjerujemo Gospoda svojega Isusa Hrista: ja ko bijah da bih mogao zabraniti Bogu?

18. A kad čuše ovo, umukoše, i hvaljahu Boga govoreći: Dakle i neznabošcima Bog dade pokajanje za život.

19. A oni što se rasijaše od nevolje koja posta za Stefana, prođoše tja do Finikije i Kipra i Antiohije, nikomu ne govoreći riječi do samijem Čivutima.

20. A neki od njih bijahu Kiprani i Kirinci, koji ušavši u Antiohiju govorahu Grcima propovijedajući jevanđelije o Gospodu Isusu.

21. I bješe ruka Božija s njima; i mnogo ih vjerovaše i obratiše se ka Gospodu.

22. A dođe riječ o njima do ušiju crkve koja bješe u Jerusalimu; i poslaše Varnavu da ide tja do Antiohije;

23. Koji došavši i vidjevši blagodat Božiju, obradova se, i moljaše sve da tvrdijem srcem ostanu u Gospodu;

24. Jer bješe čovjek blag i pun Duha svetoga i vjere. I obrati se mnogi narod ka Gospodu.

25. Varnava pak iziđe u Tars da traži Savla; i kad ga nađe, dovede ga u Antiohiju.

26. I oni se cijelu godinu sastajaše ondje s crkvom, i učiše mnogi narod; i najprije u Antiohiji nazvaše učenike Hrišćanima.

27. A u te dane siđoše iz Jerusalima proroci u Antiohiju.

28. I ustavši jedan od njih, po imenu Agav, objavi glad veliki koji šćaše biti po vasionom svijetu; koji i bi za Klaudija ćesara.

29. A od učenika odredi svaki koliko koji mogaše, da pošlju u pomoć braći koja življahu u Judeji.

30. Koje i učiniše poslavši starješinama preko ruke Varnavine i Savlove.

Glava XII.

1. U ono pak vrijeme podiže Irod car ruke da muči neke od crkve.

2. I pogubi Jakova brata Jovanova mačem.

3. I vidjevši da je to po volji Čivutima nastavi da uhvati i Petra (a bijahu dani prijesnijeh hljebova),

4. Kojega i uhvati i baci u tamnicu, i predade ga četvorici četvrtnika vojničkijeh da ga čuvaju, i mišljaše ga po pashi izvesti pred narod.

5. I tako Petra čuvahu u tamnici; a crkva moljaše se za njega Bogu bez prestanka.

6. A kad šćaše Irod da ga izvede, onu noć spavaše Petar među dvojicom vojnika, okovan u dvoje verige, a stražari pred vratima čuvahu tamnicu.

7. I gle, anđeo Gospodnji pristupi, i svjetlost obasja po sobi, i kucnuvši Petra u rebra probudi ga govoreći: Ustani brže. I spadoše mu verige s ruku.

8. A anđeo mu reče: Opaši se, i obuj opanke svoje. I učini tako. I reče mu anđeo: Obuci haljinu svoju, pa hajde za mnom.

9. I izišavši iđaše za njim, i ne znadijaše da je to istina što anđeo činjaše, nego mišljaše da vidi utvaru.

10. A kad prođoše prvu stražu i drugu i dođoše k vratima gvozdenijem koja vođahu u grad, ona im se sama otvoriše; i izišavši prođoše jednu ulicu, a anđeo odmah odstupi od njega.

11. I kad dođe Petar k sebi, reče: Sad zaista vidim da Bog posla anđela svojega te me izbavi iz ruku Irodovijeh i od svega čekanja naroda Čivutskoga.

12. I razmislivši dođe kući Marije matere Jovana koji se zvaše Marko, gdje bijahu mnogi sabrani i moljahu se Bogu.

13. A kad kucnu Petar u vrata od dvora, pristupi djevojka, po imenu Roda, da čuje.

14. I poznavši glas Petrov od radosti ne otvori vrata, nego utrča i kaza da Petar stoji pred vratima.

15. A oni joj rekoše: Jesi li ti luda? A ona potvrđivaše da je tako. A oni govorahu: Anđeo je njegov.

16. A Petar jednako kucaše. A kad otvoriše, vidješe ga, i udiviše se.

17. A on mahnuvši na njih rukom da ćute, kaza im kako ga Gospod izvede iz tamnice; i reče: Javite ovo Jakovu i braći. I izišavši otide na drugo mjesto.

18. A kad bi dan, bješe ne mala buna među vojnicima, šta to bi od Petra.

19. A kad ga Irod zaiska i ne nađe, onda ispita stražare, i zapovjedi da ih odvedu; i izišavši iz Judeje u Ćesariju onamo življaše.

20. Jer se Irod srđaše na Tirce i Sidonce. Ali oni jednodušno dođoše k njemu, i uzevši na svoju ruku Vlasta, posteljnika careva, iskahu mira, jer se njihove zemlje hranjahu od njegova carstva.

21. A u određeni dan obuče se Irod u carsku haljinu, i sjedavši na prijesto govoraše im;

22. A narod vikaše: Ovo je glas Božij, a ne čovječij.

23. Ali u jedan put udari ga anđeo Gospodnji; jer ne dade slave Bogu; i budući izjeden od crvi izdahnu.

24. A riječ Božija rastijaše i množaše se.

25. A Varnava i Savle predavši pomoć vratiše se iz Jerusalima u Antiohiju, uzevši sa sobom i Jovana koji se zvaše Marko.

Glava XIII.

1. A u crkvi koja bješe u Antiohiji bijahu neki proroci i učitelji, to jest: Varnava i Simeun koji se zvaše Nigar, i Lukije Kirinac, i Manail odgajeni s Irodom četverovlasnikom, i Savle.

2. A kad oni služahu Gospodu i pošćahu, reče Duh sveti: Odvojte mi Varnavu i Savla na djelo na koje ih pozvah.

3. Tada postivši i pomolivši se Bogu metnuše ruke na njih, i otpustiše ih.

4. Ovi dakle poslani od Duha svetoga siđoše u Seleukiju, i odande otploviše u Kipar.

5. I došavši u Salamin javiše riječ Božiju u zbornicama Čivutskima; a imahu i Jovana slugu.

6. A kad prođoše ostrvo tja do Pafa, nađoše nekakvoga čovjeka vračara i lažna proroka, Čivutina, kome bješe ime Varisus,

7. Koji bješe s namjesnikom Srđem Pavlom, čovjekom razumnijem. Ovaj dozvavši Varnavu i Savla zaiska da čuje riječ Božiju.

8. A Elima vračar (jer to znači ime njegovo) stade im se suprotiti, gledajući da odvrati namjesnika od vjere.

9. A Savle, koji se zvaše i Pavle, pun Duha svetoga pogledavši na nj

10. Reče: O napunjeni svakoga lukavstva i svake pakosti, sine đavolji! neprijatelju svake pravde! zar ne prestaješ kvariti pravijeh putova Gospodnjijeh?

11. I sad eto ruke Gospodnje na te, i da budeš slijep da ne vidiš sunca za neko vrijeme. I u jedan put napade na nj mrak i tama, i pipajući tražaše vođa.

12. Tada namjesnik, kad vidje šta bi, vjerova, diveći se nauci Gospodnjoj.

13. A kad se Pavle sa svojijem društvom odveze iz Pafa, dođoše u Pergu Pamfilijsku; a Jovan se odvoji od njih, i vrati se u Jerusalim.

14. A oni otišavši iz Perge dođoše u Antiohiju Pisidijsku, i ušavši u zbornicu u dan subotni sjedoše.

15. A po čitanju zakona i proroka poslaše starješine zborničke k njima govoreći: Ljudi braćo! ako je u vama riječ utjehe za narod, govorite.

16. A Pavle ustavši i mahnuvši rukom reče: Ljuda Izrailjci i koji se Boga bojite! čujte.

17. Bog naroda ovoga izabra oce naše, i podiže narod kad bijahu došljaci u zemlji Misirskoj, i rukom visokom izvede ih iz nje.

18. I do četrdeset godina prehrani ih u pustinji.

19. I zatrvši sedam naroda u zemlji Hanaanskoj na kocke razdijeli im zemlju njihovu.

20. I po tom na četiri stotine i pedeset godina dade im sudije do Samuila proroka.

21. I od tada iskaše cara, i dade im Bog Saula, sina Kisova, čovjeka od koljena Venijaminova, za četrdeset godina.

22. I uklonivši njega podiže im Davida za cara, kome i reče svjedočeći: nađoh Davida sina Jesejeva, čovjeka po srcu mojemu, koji će ispuniti sve volje moje.

23. Od njegova sjemena podiže Bog po obećanju Izrailju spasa Isusa;

24. Kad Jovan pred njegovijem dolaskom propovijeda krštenje pokajanja svemu narodu Izrailjevu.

25. I kad svršivaše Jovan tečenje svoje, govoraše: ko mislite da sam ja nijesam ja; nego evo ide za mnom, kome ja nijesam dostojan razdriješiti remena na obući njegovoj.

26. Ljudi braćo! sinovi roda Avramova, i koji se među vama Boga boje! vama se posla riječ ovoga spasenija.

27. Jer oni što žive u Jerusalimu, i knezovi njihovi, ne poznaše ovoga, i glasove proročke koji se čitaju svake subote osudivši ga izvršiše.

28. I ne našavši ni jedne krivice smrtne moliše Pilata da ga pogubi.

29. I kad svršiše sve što je pisano za njega, skinuše ga s drveta i metnuše u grob.

30. A Bog vaskrse ga iz mrtvijeh.

31. I pokaziva se mnogo dana onima što izlaziše s njim iz Galileje u Jerusalim, koji su sad svjedoci njegovi pred narodom.

32. I mi vama javljamo obećanje koje bi ocevima našima da je ovo Bog ispunio nama, djeci njihovoj, podignuvši Isusa;

33. Kao što je napisano i u drugom psalmu: ti si moj sin, ja te danas rodih.

34. A da ga iz mrtvijeh vaskrse da se više ne vrati u truhljenje ovako reče: daću vam svetinju Davidovu vjernu.

35. Za to i na drugom mjestu govori: ne ćeš dati da tvoj svetac vidi truhljenja.

36. Jer David posluživši rodu svojemu po volji Božijoj umrije, i metnuše ga kod otaca njegovijeh, i vidje truhljenje.

37. A kojega Bog podiže ne vidje truhljenja.

38. Tako da vam je na znanje, ljudi braćo! da se krozanj vama propovijeda oproštenje grijeha.

39. I od svega, oda šta se ne mogoste opravdati u zakonu Mojsijevu, opravdaće se u njemu svaki koji vjeruje.

40. Gledajte dakle da ne dođe na vas ono što je kazano u prorocima:

41. Vidite, nemarljivi! i čudite se, i nek vas nestane; jer ja činim djelo u dane vaše, djelo koje ne ćete vjerovati ako vam ko uskazuje.

42. A kad izlažahu iz zbornice Čivutske, moljahu neznabošci da im se ove riječi u drugu subotu govore.

43. A kad se sabor raziđe, pođoše za Pavlom i za Varnavom mnogi od Čivuta i pobožnijeh došljaka; a oni govoreći im svjetovahu ih da ostanu u blagodati Božijoj.

44. A u drugu subotu sabra se gotovo sav grad da čuju riječi Božije.

45. A kad vidješe Čivuti narod, napuniše se zavisti, i govorahu protivno riječima Pavlovijem nasuprot govoreći i huleći.

46. A Pavle i Varnava oslobodivši se rekoše: Vama je najprije trebalo da se govori riječ Božija; ali kad je odbacujete, i sami se pokazujete da nijeste dostojni vječnoga života, evo se obrćemo k neznabošcima.

47. Jer nam tako zapovjedi Gospod: postavih te za vidjelo neznabošcima, da budeš spasenije do samoga kraja zemlje.

48. A kad čuše neznabošci, radovahu se i slavljahu riječ Božiju, i vjerovaše koliko ih bješe pripravljeno za život vječni.

49. I riječ se Božija raznošaše po svoj okolini.

50. Ali Čivuti podgovoriše pobožne i poštene žene i starješine gradske te podigoše gonjenje na Pavla i Varnavu, i istjeraše ih iz svoje zemlje.

51. A oni otresavši na njih prah sa svojijeh nogu dođoše u Ikoniju.

52. A učenici punjahu se radosti i Duha svetoga.

Glava XIV.

1. U Ikoniji pak dogodi se da oni zajedno uđoše u zbornicu Čivutsku, i govorahu tako da vjerova veliko mnoštvo Čivuta i Grka.

2. A Čivuti koji ne vjerovahu podbuniše i razdražiše duše neznabožaca na braću.

3. Ali oni ostaše dosta vremena govoreći slobodno u Gospodu koji svjedočaše riječ blagodati svoje i davaše te se tvorahu znaci i čudesa rukama njihovijem.

4. A mnoštvo gradsko razdijeli se, i jedni bijahu s Čivutima, a jedni s apostolima.

5. A kad navališe i neznabošci i Čivuti sa svojijem poglavarima da im dosade i kamenjem da ih pobiju,

6. Oni doznavši pobjegoše u gradove Likaonske, u Listru i u Dervu i u okolinu njihovu.

7. I onamo propovijedahu jevanđelije.

8. I jedan čovjek u Listri sjeđaše nemoćan u nogama, i bješe hrom od utrobe matere svoje, i ne bješe nikad hodio.

9. Ovaj slušaše Pavla gdje govori. Pavle pogledavši na nj i vidjevši da vjeruje da će ozdraviti,

10. Reče velikijem glasom: Tebi govorim u ime Gospoda Isusa Hrista, ustani na svoje noge upravo. I skoči, i hođaše.

11. A kad vidje narod šta učini Pavle, podigoše glas svoj govoreći Likaonski: Bogovi načiniše se kao ljudi, i siđoše k nama.

12. I nazivahu Varnavu Jupiterom, a Pavla Merkurijem, jer on upravljaše riječju.

13. A sveštenik Jupitera koji bješe pred gradom njihovijem dovede junce, i donese vijence pred vrata, i s narodom šćadijaše da prinosi žrtvu.

14. A kad čuše apostoli, Varnava i Pavle, razdriješe haljine svoje, i skočiše među narod vičući i govoreći:

15. Ljudi! šta to činite? I mi smo kao i vi smrtni ljudi, koji vam propovijedamo jevanđelije da se od ovijeh lažnijeh stvari obratite k Bogu živome, koji stvori nebo i zemlju i more i sve što je u njima;

16. Koji u prošavšijem naraštajima bješe pustio sve narode da idu svojijem putovima:

17. I opet ne ostavi sebe neposvjedočena, čineći dobro, dajući nam s neba dažd i godine rodne, puneći srca naša jelom i veseljem.

18. I ovo govoreći jedva ustaviše narod da im neprinose žrtve, nego da ide svaki svojoj kući. A dok oni življahu ondje i učahu,

19. Dođoše iz Antiohije i iz Ikonije nekaki Čivuti, i kad se oni prepirahu slobodno, podgovoriše narod da ih odustanu, govoreći da ništa pravo ne govore, nego sve lažu. I podgovorivši narod zasuše Pavla kamenjem i izvukoše ga iz grada misleći da je mrtav.

20. A kad ga opkoliše učenici njegovi, ustade i uđe u grad, i sjutradan iziđe s Varnavom u Dervu.

21. I propovjedivši jevanđelnje gradu onome i naučivši mnoge vratiše se u Listru i Ikoniju i Antiohiju.

22. Utvrđujući duše učenika i svjetujući ih da ostanu u vjeri, i da nam kroz mnoge nevolje valja ući u carstvo Božije.

23. I postavivši im starješine po svijem crkvama, i pomolivši se Bogu s postom, predadoše ih Gospodu koga vjerovaše.

24. I prošavši Pisidiju dođoše u Pamfiliju.

25. I govorivši riječ Gospodnju u Perzi siđoše u Ataliju.

26. I odande otploviše u Antiohiju, odakle bijahu predani blagodati Božijoj na djelo koje svršiše.

27. A kad dođoše i sabraše crkvu, kazaše sve šta učini Bog s njima, i kako otvori neznabošcima vrata vjere.

28. I ostaše ondje ne malo vremena s učenicima.

Glava XV.

1. I neki sišavši iz Judeje učahu braću: Ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasti.

2. A kad posta raspra, i Pavle i Varnava ne malo se prepiraše s njima, odrediše da Pavle i Varnava i drugi neki od njih idu gore k apostolima i starješinama u Jerusalim za ovo pitanje.

3. A oni onda spremljeni od crkve, prolažahu kroz Finikiju i Samariju kazujući obraćanje neznabožaca, i činjahu veliku radost svoj braći.

4. A kad dođoše u Jerusalim, primi ih crkva i apostoli i starješine, i kazaše sve što učini Bog s njima, i kako otvori neznabošcima vrata vjere.

5. Onda ustaše neki od jeresi farisejske koji bijahu vjerovali, i govorahu da ih valja obrezati, i zapovjediti da drže zakon Mojsijev.

6. A apostoli i starješine sabraše se da izvide ovu riječ.

7. I po mnogom vijećanju usta Petar i reče: Ljudi braćo! vi znate da Bog od prvijeh dana izabra između nas da iz mojijeh usta čuju neznabošci riječ jevanđelija i da vjeruju.

8. I Bog, koji poznaje srca, posvjedoči km i dade im Duha svetoga kao i nama.

9. I ne postavi nikake razlike među nama i njima, očistivši vjerom srca njihova.

10. Sad dakle šta kušate Boga, i hoćete da metnete učenicima jaram na vrat, kojega ni ocevi naši ni mi mogosmo ponijeti?

11. Nego vjerujemo da ćemo se spasti blagodaću Gospoda Isusa Hrista kao i oni.

12. Onda umuče sve mnoštvo, i slušahu Varnavu i Pavla koji pripovijedahu kolike znake i čudesa učini Bog u neznabošcima preko njih.

13. A kad oni umukoše, odgovori Jakov govoreći: Ljudi braćo! poslušajte mene.

14. Simon kaza kako Bog najprije pohodi i primi iz neznabožaca narod k imenu svojemu,

15. I s ovijem se udaraju riječi proroka, kao što je napisano:

16. Po tom ću se vratiti, i sazidaću dom Davidov, koji je pao, i njegove razvaline popraviću, i podignuću ga,

17. Da potraže Gospoda ostali ljudi i svi narodi u kojima se ime moje spomenu, govori Gospod koji tvori sve ovo.

18. Bogu su poznata od postanja svijeta sva djela njegova;

19. Za to ja velim da se ne dira u neznabošce koji se obraćaju k Bogu;

20. Nego da im se zapovjedi da se čuvaju od priloga idolskijeh i od kurvarstva i od udavljenoga i od krvi, i što njima nije milo drugima da ne čine.

21. Jer Mojsije ima od starijeh vremena u svijem gradovima koji ga propovijedaju, i po zbornicama čita se svake subote.

22. Tada nađoše za dobro apostoli i starješine sa svom crkvom da izberu između sebe dvojicu i da pošlju u Antiohiju s Pavlom i Varnavom, Judu koji se zvaše Varsava, i Silu, ljude znamenite među braćom.

23. I napisaše rukama svojima ovo: Apostoli i starješine i braća pozdravljaju braću koja su po Antiohiji i Siriji i Kilikiji što su od neznabožaca.

24. Budući da mi čusmo da neki od nas izišavši smetoše vas riječima, i raslabiše duše vaše govoreći vam da se obrezujete i da držite zakon, kojima mi ne zapovjedismo;

25. Za to nađosmo za dobro mi jednodušno sabrani izbrane ljude poslati vama s ljubaznijem našijem Varnavom i Pavlom,

26. S ljudima koji su predali duše svoje za ime Gospoda našega Isusa Hrista.

27. Poslasmo dakle Judu i Silu, koji će to i riječima kazati.

28. Jer nađe za dobro sveti Duh i mi da nikakvijeh tegoba više ne mećemo na vas osim ovijeh potrebnijeh:

29. Da se čuvate od priloga idolskijeh i od krvi i od udavljenoga i od kurvarstva, i što ne ćete da se čini vama ne činite drugima; od čega ako se čuvate, dobro ćete činiti. Budite zdravi.

30. A kad ih opremiše, dođoše u Antiohiju, i sabravši narod predaše poslanicu.

31. A kad pročitaše, obradovaše se utjesi.

32. A Juda i Sila, koji i proroci bijahu, mnogijem riječima utješiše braću i utvrdiše.

33. I pošto biše onamo neko vrijeme, otpustiše ih braća s mirom k apostolima.

34. No Sila nađe za dobro da ostane onamo, a Juda se vrati u Jerusalim.

35. A Pavle i Varnava življahu u Antiohiji i učahu i propovijedahu riječ Gospodnju s mnogima drugijem.

36. A poslije nekoliko dana reče Pavle Varnavi: Hajde da se vratimo i da obiđemo braću po svijem gradovima po kojima propovijedasmo riječ Gospodnju kako žive.

37. A Varnava šćaše da uzmu sa sobom Jovana prozvanoga Marka.

38. Pavle pak govoraše: Onoga koji nas je odustao u Pamfiliji i nije išao s nama na djelo na koje smo bili određeni, da ne uzimamo sa sobom.

39. Tako postade raspra da se oni razdvojiše, i Varnava uzevši Marka otplovi u Kipar.

40. A Pavle izbravši Silu iziđe predan blagodati Božijoj od braće.

41. I prolažaše kroz Siriju i Kilikiju utvrđujući crkve.

Glava XVI.

1. Dođe pak u Dervu i u Listru, i gle, ondje bješe neki učenik, po imenu Timotije, sin neke žene Čivutke koja vjerovaše, a oca Grka;

2. Za njega dobro svjedočahu braća koja bijahu u Listri i u Ikoniji.

3. Ovoga namisli Pavle da uzme sa sobom; i uze ga, i obreza Čivuta radi koji bijahu u onijem mjestima: jer svi znadijahu oca njegova da bješe Grk.

4. I kad prolažahu po gradovima, predavaše im da drže uredbe koje urediše apostoli i starješine u Jerusalimu.

5. A crkve se utvrđivahu u vjeri, i svaki dan bivaše ih više.

6. A kad prođoše Frigiju i Galatijsku zemlju, zabrani im Duh sveti govoriti riječ u Aziji.

7. A kad dođoše u Misiju šćadijahu da idu u Vitiniju, i Duh ne dade.

8. A kad prođoše Misiju, siđoše u Troadu.

9. I Pavlu se javi utvara noću: bješe jedan čovjek iz Maćedonije, i stajaše moleći ga i govoreći: Dođi u Maćedoniju i pomozi nam.

10. A kad vidje utvaru, odmah gledasmo da iziđemo u Maćedoniju, doznavši da nas Gospod pozva da im propovijedamo jevanđelije.

11. A kad se odvezosmo iz Troade, dođosmo u Samotrak, i sjutradan u Neapolj,

12. A odande u Filibu, koje je prvi grad zemlje Maćedonije, naselje Rimsko; i u onom gradu ostasmo nekoliko dana.

13. A u dan subotni iziđosmo iz grada k vodi gdje bješe bogomolja; i sjedavši govorismo k ženama koje se bijahu sabrale.

14. I jedna bogobojazna žena, po imenu Lidija, iz grada Tijatirskoga, koja prodavaše skerlet, slušaše; i Gospod otvori srce njezino da pazi na riječi Pavlove.

15. A kad se krsti ona i kuća njezina, moljaše nas govoreći: Ako mislite da ja vjerujem Gospoda, uđite u moju kuću i živite. I natjera nas.

16. A dogodi se kad iđasmo na molitvu da nas srete jedna robinja koja imaše duh pogađački i vračajući donošaše veliki dobitak svojijem gospodarima.

17. Ova pođe za Pavlom i za nama, i vikaše govoreći: Ovi su ljudi sluge Boga najvišega, koji javljaju nama put spasenija.

18. I ovako činjaše mnogo dana. A kad se Pavlu dosadi, okrenu se i reče duhu: Zapovijedam ti imenom Isusa Hrista, iziđi iz nje. I iziđe u taj čas.

19. A kad vidješe njezini gospodari da iziđe nad njihovoga dobitka, uzeše Pavla i Silu i odvukoše ih na pazar ka knezovima.

20. I dovedavši ih k vojvodama, rekoše: Ovi su ljudi Čivuti, i mute po našemu gradu,

21. I propovijedaju običaje kojijeh nama ne valja primati ni tvoriti, jer smo Rimljani.

22. I sleže se narod na njih, i vojvode izdriješe im haljine, i zapovjediše da ih šibaju.

23. I pošto ih zdravo izbiše baciše ih u tamnicu, i zapovjediše tamničaru da ih dobro čuva.

24. Primivši takovu zapovijest on ih baci u najdonju tamnicu i noge im metnu u klade.

25. A u ponoći bijahu Pavle i Sila na molitvi i hvaljahu Boga; a sužnji ih slušahu.

26. A u jedan put tako se vrlo zatrese zemlja da se pomjesti temelj tamnički; i odmah se otvoriše sva vrata i svima spadoše okovi.

27. A kad se probudi tamničar i vidje otvorena vrata tamnička, izvadi nož i šćaše da se ubije, misleći da su pobjegli sužnji.

28. A Pavle povika zdravo govoreći: Ne čini sebi zla nikakva, jer smo mi svi ovdje.

29. A on zaiskavši svijeću uletje i drkćući pripade k Pavlu i Sili;

30. I izvedavši ih na polje reče: Gospodo! šta mi treba činiti da se spasem?

31. A oni rekoše: Vjeruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.

32. I kazaše mu riječ Gospodnju, i svima koji su u domu njegovu.

33. I uze ih u onaj sahat noći i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.

34. I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svijem domom svojijem što vjerova Boga.

35. A kad bi dan, poslaše vojvode pandure govoreći: Pustite ona dva čovjeka.

36. A tamničar kaza riječi ove Pavlu: Poslaše vojvode da se pustite; sad dakle iziđite i idite s mirom.

37. A Pavle reče njima: Izbivši nas pred narodom bez suda, ljude Rimljane, baciše u tamnicu; i sad hoće tajno da nas puste? Nije tako, nego sami neka dođu i izvedu nas.

38. A panduri kazaše vojvodama ove riječi; i uplašiše se kad čuše da su Rimljani;

39. I došavši umoliše ih, i izvedoše moleći da iziđu iz grada.

40. A kad iziđoše iz tamnice, dođoše k Lidiji, i vidjevši braću utješiše ih, i otidoše.

Glava XVII.

1. Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju dođoše u Solun, gdje bješe zbornica Čivutska.

2. I Pavle po običaju svome uđe k njima, i tri subote razgovara se s njima iz pisma,

3. Pokazujući i dokazujući im da je trebalo Hristos da postrada i vaskrsne iz mrtvijeh, i da ovaj Isus kojega ja, reče, propovijedam vama, jest Hristos.

4. I neki od njih vjerovaše, i pristadoše s Pavlom i sa Silom, i od pobožnijeh Grka mnoštvo veliko, i od žena gospodskijeh ne malo.

5. Ali tvrdovrati Čivuti zaviđahu, i uzevši neke zle ljude od prostoga naroda, i sabravši četu, uzbuniše po gradu, i napadoše na kuću Jasonovu, i tražahu ih da izvedu pred narod.

6. A kad njih ne nađoše, povukoše Jasona i neke od braće pred starješine gradske vičući: Ovi što zamutiše vasioni svijet dođoše i ovdje,

7. Koje Jason primi; i ovi svi rade protiv ćesarevijeh zapovijesti, govoreći da ima drugi car, Isus.

8. I smutiše narod i starješine gradske koji ovo čuše.

9. Ali kad ih Jason i ostali zadovoljiše odgovorom, pustiše ih.

10. A braća odmah noću opraviše Pavla i Silu u Veriju. Došavši onamo uđoše u zbornicu Čivutsku.

11. Ovi pak bijahu plemenitiji od onijeh što žive u Solunu; oni primiše riječ sa svijem srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako.

12. Tako vjerovaše mnogi od njih, i od poštenijeh Grčkijeh žena i od ljudi ne malo.

13. A kad razabraše Čivuti Solunski da Pavle u Veriji propovjedi riječ Božiju, dođoše i onamo te uzdigoše i pobuniše narod.

14. A braća onda odmah opraviše Pavla da ide u primorje; a Sila i Timotije ostaše ondje.

15. A pratioci dovedoše Pavla do Atine; i primivši zapovijest na Silu i Timotija da dođu k njemu što brže, vratiše se.

16. A kad ih Pavle čekaše u Atini, razdraži se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola;

17. I prepiraše se s Čivutima i s bogobojaznima u zbornici, i na pazaru svaki dan s onima s kojima se udešavaše.

18. A neki od Epikurovaca i od Stojičkijeh mudaraca prepirahu se s njim; i jedni govorahu: Šta hoće ovaj besposlica? A drugi: Vidi se kao da hoće nove bogove da propovijeda. Jer im propovijedaše jevanđelije o Isusu i o vaskrseniju.

19. Pa ga uzeše i odvedoše na Areopag govoreći: Možemo li razumjeti kakva je ta nova nauka što ti kazuješ?

20. Jer nešto novo mećeš u naše uši; hoćemo dakle da vidimo šta će to biti.

21. A Atinjani svi i putnici iz drugijeh zemalja ne bijahu ni za što drugo nego da što novo kazuju ili slušaju.

22. A Pavle stavši nasred Areopaga reče: Ljudi Atinjani! po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni;

23. Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh i oltar na kome bješe napisano: Bogu nepoznatome. Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam.

24. Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama,

25. Niti prima ugađanja od ruku čovječijih, kao da bi onome trebalo što koji sam daje svima život i dihanje i sve.

26. I učinio je da od jedne krvi sav rod čovječij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja:

27. Da traže Gospoda, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas;

28. Jer kroz njega živimo, i mičemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevača rekoše: jer smo i rod njegov.

29. Kad smo dakle rod Božij, ne treba da mislimo da je Božanstvo kao ikone zlatne ili srebrne ili kamene, koje su ljudi majstorski načinili po smišljanju svome.

30. Ne gledajući dakle Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju;

31. Jer je postavio dan u koji će suditi vasionome svijetu po pravdi preko čovjeka koga odredi, i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvijeh.

32. A kad čuše vaskrsenije iz mrtvijeh, onda se jedni rugahu; a jedni rekoše: Da te čujemo opet o tom.

33. Tako Pavle otide između njih.

34. A neki ljudi pristaše uzanj i vjerovaše; među kojima bješe i Đonisije Areopagitski, i žena po imenu Damara, i drugi s njima.

Glava XVIII.

1. A po tom se odluči Pavle od Atine i dođe u Korint,

2. I nađe jednoga Čivutina, po imenu Akilu, rodom iz Ponta, koji bješe skoro došao iz Talijanske sa ženom svojom Priskilom (jer bješe zapovjedio Klaudije da svi Čivuti idu iz Rima), i dođe k njima.

3. I budući da bješe onoga istog zanata, osta kod njih i rađaše; jer bijahu ćilimarskog zanata.

4. A prepiraše se u zbornicama svake subote, i nadgovaraše Čivute i Grke.

5. I kad siđoše iz Maćedonije Sila i Timotije, navali Duh na Pavla da svjedoči Čivutima da je Isus Hristos.

6. A kad se oni protivljahu i huljahu, otrese haljine svoje i reče im: Krv vaša na vaše glave; ja sam čist, od sad idem u neznabošce.

7. I otišavši odande dođe u kuću nekoga po imenu Justa, koji poštovaše Boga, i kojega kuća bješe kraj zbornice.

8. A Krisp, starješina zbornički, vjerova Gospoda sa svijem domom svojijem; i od Korinćana mnogi koji slušahu vjerovaše i krstiše se.

9. A Gospod reče Pavlu noću u utvari: Ne boj se, nego govori, i da ne ućutiš;

10. Jer sam ja s tobom, i niko se ne će usuditi da ti što učini; jer ja imam veliki narod u ovome gradu.

11. I on sjedi ondje godinu i šest mjeseci učeći ih riječi Božijoj.

12. A kad bješe Galion namjesnik u Ahaji, napadoše Čivuti jednodušno na Pavla i dovedoše ga na sud

13. Govoreći: Ovaj nagovara ljude da poštuju Boga protiv zakona.

14. A kad Pavle šćaše da otvori usta, reče Galion Čivutima: Da je kakva nepravda bila ili zlo djelo, po dužnosti poslušao bih vas, o Čivuti!

15. Ali kad su prepiranja za riječi i za imena i za zakon vaš, gledajte sami; jer ja sudija tome ne ću da budem.

16. I izagna ih iz sudnice.

17. Onda svi Grci uhvatiše Sostena, starješinu zborničkoga, i biše ga pred sudnicom; i Galion nije za to ništa mario.

18. A Pavle osta još pozadugo, i oprostivši se s braćom, otplovi u Siriju i s njime Priskila i Akila, i ostriže glavu u Kenhreji, jer se bješe zavjetovao.

19. I dođe u Efes; i njih ostavi ondje, a on uđe u zbornicu, i prepiraše se s Čivutima.

20. A kad ga oni moliše da ostane kod njih više vremena, ne htjede,

21. Nego se oprosti s njima govoreći: Valja mi, makar kako bilo, ovaj praznik što ide provesti u Jerusalimu; nego, ako Bog htjedbude, vratiću se opet k vama. I odveze se iz Efesa; a Akila i Priskila ostaše u Efesu.

22. I došavši u Ćesariju, iziđe i pozdravi se s crkvom, i siđe u Antiohiju,

23. I provedavši nekoliko vremena iziđe i prođe redom Galatijsku zemlju i Frigiju utvrđujući sve učenike.

24. A dođe u Efes jedan Čivutin, po imenu Apolos, rodom iz Aleksandrije, čovjek rječit i silan u knjigama.

25. Ovaj bješe upućen na put Gospodnji, i goreći duhom, govoraše i učaše pravo o Gospodu, a znadijaše samo krštenje Jovanovo.

26. I ovaj poče slobodno propovijedati po zbornicama. A kad ga čuše Akila i Priskila, primiše ga i još mu bolje pokazaše put Gospodnji.

27. A kad on šćaše da pređe u Ahaju, poslaše braća naprijed i pisaše učenicima da ga prime. I on došavši onamo pomože mnogo onima koji vjerovahu blagodaću;

28. Jer zdravo nadvlađivaše Čivute jednako pred narodom dokazujući iz pisma da je Isus Hristos.

Glava XIX.

1. Dogodi se pak, kad bješe Apolos u Korintu, da Pavle prolažaše gornje zemlje, i dođe u Efes, i našavši neke učenike

2. Reče im: Jeste li primili Duha svetoga kad ste vjerovali? A oni mu rekoše: Nijesmo ni čuli da ima Duh sveti.

3. A on im reče: Na što se dakle krstiste? A oni rekoše: Na krštenje Jovanovo.

4. A Pavle reče: Jovan krsti krštenjem pokajanja, govoreći narodu da vjeruju onoga koji će za njim doći, to jest, Hrista Isusa.

5. A kad ga čuše, krstiše se u ime Gospoda Isusa.

6. I kad Pavle metnu ruke na njih, siđe Duh sveti na njih, i govorahu jezike i proricahu.

7. A bijaše ljudi svega oko dvanaest.

8. I ušavši u zbornicu govoraše slobodno tri mjeseca učeći i uvjeravajući za carstvo Božije.

9. I kad neki bijahu otvrdnuli i svađahu se huleći na put Gospodnji pred narodom, odstupi od njih i odluči učenike, pa se prepiraše svaki dan u školi nekoga Tirana.

10. I ovo je bivalo dvije godine, tako da svi koji življahu u Aziji, i Čivuti i Grci, čuše riječ Gospoda Isusa.

11. I Bog činjaše ne mala čudesa rukama Pavlovijem,

12. Tako da su i čalme i ubruščiće znojave od tijela njegova nosili na bolesnike, i oni se iscjeljivahu od bolesti, i duhovi zli izlažahu iz njih.

13. I počeše neki od Čivuta, koji se skitahu i zaklinjahu đavole, spominjati nad onima u kojima bijahu zli duhovi ime Gospoda Isusa govoreći: Zaklinjemo vas Isusom koga Pavle propovijeda.

14. A bijahu nekijeh sedam sinova Skeve Čivutina, poglavara svešteničkoga, koji ovo činjahu.

15. A duh zli odgovarajući reče: Isusa poznajem, i Pavla znam; ali vi ko ste?

16. I skočivši na njih čovjek u kome bješe zli duh nadvlada ih, i pritište ih poda se tako da goli i izranjeni utekoše iz one kuće.

17. I ovo doznadoše svi koji življahu u Efesu, i Čivuti i Grci; i uđe strah u sve njih, i veličaše se ime Gospoda Isusa.

18. I mnogi od onijeh što vjerovahu, dolažahu te se ispovijedahu i kazivahu šta su učinili.

19. A mnogi od onijeh koji čarahu, sabravši knjige svoje sapaljivahu ih pred svima; i proračuniše i nađoše da su vrijedile pedeset hiljada groša.

20. Tako zdravo rastijaše i nadvlađivaše riječ Gospodnja.

21. I kad se ovo svrši, namisli Pavle da pođe preko Maćedonije i Ahaje, i da ide u Jerusalim, i reče: Pošto budem tamo, valja mi i Rim vidjeti.

22. I posla u Maćedoniju dvojicu od onijeh koji ga služahu, Timotija i Erasta; a on osta neko vrijeme u Aziji.

23. A u ono vrijeme podiže se ne mala buna puta radi Gospodnjega,

24. Jer nekakav zlatar, po imenu Dimitrije, koji građaše Dijani srebrne crkvice i davaše majstorima ne mali posao,

25. On skupi ove i drugijeh ovakovijeh stvari majstore, i reče: Ljudi! vi znate da od ovoga posla mi imamo dobitak za svoje življenje;

26. I vidite i čujete da ne samo u Efesu nego gotovo po svoj Aziji ovaj Pavle odvrati narod mnogi, govoreći: To nijesu bogovi što se rukama čovječijim grade.

27. I ne samo što će ova nesreća doći na naš zanat da ne prolazi, nego se ne će mariti ni za crkvu velike boginje Dijane, i propašće veličanstvo one koju sva Azija i vasioni svijet poštuje.

28. A kad oni ovo čuše, napuniše se gnjeva, i vikahu govoreći: Velika je Dijana Efeska!

29. I sav se grad napuni bune: i navalivši jednodušno na zborište uhvatiše Gaja i Aristarha iz Maćedonije, drugove Pavlove.

30. A kad Pavle šćaše da ide među narod, ne dadoše mu učenici.

31. A neki i od Azijskijeh poglavara koji mu bijahu prijatelji, poslaše k njemu svjetujući ga da ne izlazi na zborište.

32. Jedni pak vikahu jedno a drugi drugo; jer bijaše sabor smućen, i najviše ih ne znadijahu za što su se skupili.

33. A jedni od naroda izvukoše Aleksandra, kad ga Čivuti izvedoše. A Aleksandar mahnuvši rukom šćaše da odgovori narodu.

34. A kad ga poznaše da je Čivutin, povikaše svi u glas, i vikahu oko dva sahata: Velika je Dijana Efeska.

35. A pisar utišavši narod reče: Ljudi Efesci! Ko je taj čovjek koji ne zna da grad Efes slavi veliku boginju Dijanu i njezin kip nebeski?

36. Kad dakle to ne može niko odreći, valja vi da budete mirni, i ništa naglo da ne činite;

37. Jer dovedoste ove ljude koji niti su crkvu Dijaninu pokrali, niti hule na vašu boginju.

38. A Dimitrije i majstori koji su s njim ako imaju kakvu tužbu, imaju sudovi, i imaju namjesnici, neka tuže jedan drugoga.

39. Ako li što drugo ištete, neka se izvidi na pravoj skupštini.

40. Jer se bojimo da ne budemo tuženi za današnju bunu; a ni jednoga uzroka nema kojijem bi smo se mogli opravdati za ovu bunu. I ovo rekavši raspusti narod koji se bješe sabrao.

Glava XX.

1. A pošto se utiša buna, dozva Pavle učenike, i utješivši ih oprosti se s njima, i iziđe da ide u Maćedoniju.

2. I prošavši one zemlje, i svjetovavši ih mnogijem rječima, dođe u Grčku.

3. Poživljevši pak onamo tri mjeseca stadoše mu Čivuti raditi o glavi kad šćaše da se odveze u Siriju, i namisli da se vrati preko Maćedonije.

4. I pođe s njim do Azije Sosipatar Pirov iz Verije, i Aristarh i Sekund iz Soluna, i Gaj iz Derve i Timotije, i Tihik i Trofim iz Azije.

5. Ovi otišavši naprijed čekahu nas u Troadi.

6. A mi se odvezosmo poslije dana prijesnijeh hljebova iz Filibe, i dođosmo k njima u Troadu za pet dana, i ondje ostasmo sedam dana.

7. A u prvi dan nedjelje, kad se sabraše učenici da lome hljeb, govoraše im Pavle, jer šćaše sjutradan da pođe, i proteže besjedu do ponoći.

8. I bijahu mnoge svijeće gore u sobi gdje se bijasmo sabrali.

9. A sjeđaše na prozoru jedno momče, po imenu Evtih, nadvladano od tvrdoga sna, i kad Pavle govoraše mnogo, naže se u snu i pade dolje s trećega poda, i digoše ga mrtva.

10. A Pavle sišavši pade na nj, i zagrlivši ga reče: Ne bunite se, jer je duša njegova u njemu.

11. Onda iziđe gore, i prelomivši hljeb okusi, i dovoljno govori do same zore, i tako otide.

12. A momče dovedoše živo, i utješiše se ne malo.

13. A mi došavši u lađu odvezosmo se u As, i odande šćasmo da uzmemo Pavla; jer tako bješe zapovjedio, hoteći sam da ide pješice.

14. I kad se sasta s nama u Asu, uzesmo ga, i dođosmo u Mitilinu.

15. I odande odvezavši se dođosmo sjutradan prema Hiju; a drugi dan odvezosmo se u Sam, i noćismo u Trigiliju; i sjutradan dođosmo u Milit.

16. Jer Pavle namisli da prođemo mimo Efes da se ne bi zadržao u Aziji; jer hićaše, ako bude moguće, da bude o trojičinu dne u Jerusalimu.

17. Ali iz Milita posla u Efes i dozva starješine crkvene.

18. I kad dođoše k njemu, reče im: Vi znate od prvoga dana kad dođoh u Aziju kako s vama jednako bih

19. Služeći Gospodu sa svakom poniznosti i mnogijem suzama i napastima koje mi se dogodiše od Čivuta koji mi rađahu o glavi;

20. Kako ništa korisno ne izostavih da vam ne kažem i da vas naučim pred narodom i po kućama,

21. Svjedočeći i Čivutima i Grcima pokajanje k Bogu i vjeru u Gospoda našega Isusa Hrista.

22. I sad evo ja svezan Duhom idem u Jerusalim ne znajući šta će mi se u njemu dogoditi;

23. Osim da Duh sveti po svijem gradovima svjedoči, govoreći da me okovi i nevolje čekaju.

24. Ali se ni za što ne brinem, niti marim za svoj život, nego da svršim tečenje svoje s radošću i službu koju primih od Gospoda Isusa: da posvjedočim jevanđelije blagodati Božije.

25. I evo sad znam da više ne ćete vidjeti mojega lica, vi svi po kojima prolazih propovijedajući carstvo Božije.

26. Za to vam svjedočim u današnji dan da sam ja čist od krvi sviju;

27. Jer ne izostavih da pokažem volju Božiju.

28. Pazite dakle na sebe i na sve stado u kome vas Duh sveti postavi vladikama da pasete crkvu Gospoda i Boga koju steče krvlju svojom;

29. Jer ja ovo znam da će po odlasku mome ući među vas teški vuci koji ne će štedjeti stada;

30. I između vas samijeh postaće ljudi koji će govoriti izvrnutu nauku da odvraćaju učenike za sobom.

31. Za to gledajte i opominjite se da tri godine dan i noć ne prestajah učeći sa suzama svakoga od vas.

32. I sad vas, braćo, predajem Bogu i riječi blagodati njegove, koji može nazidati i dati vam našljedstvo među svima osvećenima.

33. Srebra, ili zlata, ili ruha ni u jednoga ne zaiskah.

34. Sami znate da potrebi mojoj i onijeh koji su sa mnom bili poslužiše ove ruke moje.

35. Sve vam pokazah da se tako valja truditi i pomagati nemoćnima, i opominjati se riječi Gospoda Isusa koju on reče: mnogo je blaženije davati nego li uzimati.

36. I ovo rekavši kleče na koljena svoja sa svima njima i pomoli se Bogu.

37. A sviju stade veliki plač i zagrlivši Pavla cjelivahu ga,

38. Žalosni najviše za riječ koju reče da više ne će vidjeti lica njegova; i otpratiše ga u lađu.

Glava XXI.

1. I kad bi te se odvezosmo otrgnuvši se od njih, idući pravo dođosmo u Ko, i drugi dan u Rod, i odande u Pataru.

2. I našavši lađu koja polazi u Finikiju, uđosmo i odvezosmo se.

3. A kad nam se ukaza Kipar, ostavismo ga na lijevo, i plovljasmo u Siriju, i stadosmo u Tiru; jer ondje valjaše da se istovari lađa.

4. I našavši učenike ostasmo ondje sedam dana: oni Pavlu govorahu Duhom da ne ide gore u Jerusalim.

5. A kad bi te mi dane navršismo, izišavši iđasmo, i praćahu nas svi sa ženama i djecom do iza grada, i kleknuvši na brijegu pomolismo se Bogu.

6. I oprostivši se jedan s drugijem uđosmo u lađu; a oni se vratiše svojijem kućama.

7. A mi počevši plovljenje od Tira, dođosmo u Ptolemaidu; i pozdravivši se s braćom ostasmo kod njih jedan dan.

8. A sjutradan pošavši Pavle i koji bijasmo s njim dođosmo u Ćesariju; i ušavši u kuću Filipa jevanđelista, koji bješe jedan od sedam đakona, ostasmo u njega.

9. I ovaj imaše četiri kćeri djevojke koje proricahu.

10. Stojeći mi pak ondje mnogo dana, dođe odozgo iz Judeje jedan prorok, po imenu Agav;

11. I došavši i nama uze pojas Pavlov i svezavši svoje ruke i noge reče: Tako veli Duh sveti: čovjeka kojega je ovaj pojas, ovako će ga svezati u Jerusalimu Čivuti, i predaće ga u ruke neznabožaca.

12. I kad čusmo ovo, molismo i mi i ondašnji da ne ide gore u Jerusalim.

13. A Pavle odgovori i reče: Šta činite te plačete i cijepate mi srce? Jer ja ne samo svezan biti hoću, nego i umrijeti u Jerusalimu gotov sam za ime Gospoda Isusa.

14. A kad ga ne mogasmo odvratiti, umukosmo rekavši: Volja Božija neka bude.

15. A poslije ovijeh dana spremivši se iziđosmo u Jerusalim.

16. A dođoše s nama i neki učenici iz Ćesarije, vodeći sa sobom nekoga Mnasona iz Kipra, staroga učenika, u kojega bismo mi stajali.

17. I kad dođosmo u Jerusalim, primiše nas braća ljubazno.

18. A sjutradan otide Pavle s nama k Jakovu, i dođoše sve starješine.

19. I pozdravivši se s njima kazivaše sve redom šta učini Bog u neznabošcima njegovom službom.

20. A oni čuvši hvaljahu Boga i rekoše mu: Vidiš li, brate! koliko je hiljada Čivuta koji vjerovaše, i svi teže na stari zakon.

21. A doznali su za tebe da učiš otpadanju od zakona Mojsijeva sve Čivute koji žive među neznabošcima, kazujući da im ne treba obrezivati djece svoje, niti držati običaja otačkijeh.

22. Šta ćemo dakle sad? narod će se sabrati jamačno; jer će čuti da si došao.

23. Ovo dakle učini što ti rečemo: u nas imaju četiri čovjeka koji su se zavjetovali Bogu;

24. Ove uzmi i očisti se s njima, i potroši na njih neka ostrigu glave svoje, i svi će doznati da ono što su čuli za tebe ništa nije, nego da i sam držiš zakon i živiš po njemu.

25. A za neznabošce koji vjerovaše mi poslasmo presudivši da oni takovo ništa ne drže osim da se čuvaju od priloga idolskijeh, i od krvi, i od udavljenoga, i od kurvarstva.

26. Tada Pavle uze one ljude, i sjutradan očistivši se s njima, uđe u crkvu, i pokaza kako izvršuje dane očišćenja dokle se ne prinese žrtva za svakoga njih.

27. A kad šćaše da se navrši sedam dana, vidjevši ga u crkvi oni Čivuti što bijahu iz Azije, pobuniše sav narod, i metnuše ruke na nj

28. Vičući: Pomagajte, ljudi Izrailjci! ovo je čovjek koji protiv naroda i zakona i protiv ovoga mjesta uči sve svuda; pa još i Grke uvede u crkvu i opogani sveto mjesto ovo.

29. Jer bijahu vidjeli s njim u gradu Trofima iz Efesa, kojega mišljahu da je uveo Pavle u crkvu.

30. I sav se grad podiže, i navali narod sa sviju strana, i uhvativši Pavla vucijahu ga na polje iz crkve; i odmah se zatvoriše vrata.

31. A kad šćahu da ga ubiju, dođe glas gore k vojvodi od čete da se pobuni sav Jerusalim.

32. A on odmah uzevši vojnike i kapetane dotrča na njih. A oni vidjevši vojvodu i vojnike prestaše biti Pavla.

33. A vojvoda pristupivši uze ga, i zapovjedi da ga metnu u dvoje verige, i pitaše ko je i šta je učinio.

34. A jedan vikaše jedno, a drugi drugo po narodu. A kad ne može od bune ništa da razumije upravo, zapovjedi da ga odvedu u oko.

35. A kad bi na basamacima, moraše ga vojnici nositi sile radi naroda.

36. Jer za njim prista mnoštvo naroda koji vikahu: Pogubi ga.

37. A kad šćaše Pavle da uđe u oko, reče vojvodi: Jeli mi slobodno govoriti što tebi? A on reče: Zar umiješ Grčki?

38. Nijesi li ti Misirac koji prije ovijeh dana podbuni i izvede u pustinju četiri hiljade hajduka?

39. A Pavle reče: Ja sam čovjek Čivutin iz Tarsa, građanin poznatoga grada u Kilikiji: nego te molim dopusti mi da govorim k narodu.

40. A kad mu dopusti, stade Pavle na basamacima i mahnu rukom na narod; i kad posta velika tišina progovori Čivutskijem jezikom govoreći:

Glava XXII.

1. Ljudi, braćo i ocevi! čujte sad moj odgovor k vama.

2. A kad čuše da im Čivutskijem jezikom progovori, još veća tišina posta. I reče:

3. Ja sam čovjek Čivutin, koji sam rođen u Tarsu Kilikijskome, i odgajen u ovome gradu kod nogu Gamaliilovijeh, naučen upravo otačkom zakonu, i bijah revnitelj Božij kao što ste vi svi danas.

4. Ja ovaj put gonih do same smrti, vežući i predajući u tamnicu i ljude i žene,

5. Kao što mi svjedoči i poglavar sveštenički i sve starješine; od kojijeh i poslanice primih na braću koja žive u Damasku, i iđah da dovedem one što bijahu onamo svezane u Jerusalim da se muče.

6. A kad iđah i približih se k Damasku, dogodi mi se oko podne da me u jedan put obasja velika svjetlost s neba.

7. I padoh na zemlju, i čuh glas, koji mi govori: Savle! Savle! za što me goniš?

8. Aja odgovorih: Ko si ti, Gospode? A on mi reče: Ja sam Isus Nazarećanin, kojega ti goniš.

9. A koji bijahu sa mnom vidješe svjetlost i uplašiše se; ali ne čuše glasa koji mi govoraše.

10. A ja rekoh: Šta ću činiti, Gospode? A Gospod mi reče: Ustani i idi u Damask, i tamo će ti se kazati za sve šta ti je određeno da činiš.

11. I kad obnevidjeh od silne svjetlosti one, vođahu me za ruku oni koji bijahu sa mnom, i dođoh u Damask.

12. A neki Ananija čovjek pobožan po zakonu, posvjedočen od sviju Čivuta koji žive u Damasku,

13. Došavši k meni stade i reče mi: Savle brate! progledaj. I ja u taj čas pogledah na nj.

14. A on mi reče: Bog otaca našijeh izabra te da poznaš volju njegovu, i da vidiš pravednika, i da čuješ glas iz usta njegovijeh:

15. Da mu budeš svjedok pred svijem ljudima za ovo što si vidio i čuo.

16. I sad šta oklijevaš? Ustani i krsti se, i operi se od grijeha svojijeh, prizvavši ime Gospoda Isusa.

17. A dogodi se, kad se vratih u Jerusalim i moljah se u crkvi Bogu, da postadoh izvan sebe,

18. I vidjeh ga gdje mi govori: Pohiti te iziđi iz Jerusalima, jer ne će primiti svjedočanstva tvojega za mene.

19. I ja rekoh: Gospode! sami znadu da sam ja metao u tamnice i bio po zbornicama one koji te vjeruju.

20. I kad se proljevaše krv Stefana svjedoka tvojega, i ja stajah i pristajah na smrt njegovu, i čuvah haljine onijeh koji ga ubijahu.

21. I reče mi: Idi; jer ću ja daleko da te pošljem u neznabošce.

22. A oni ga slušahu do ove riječi, pa podigoše glas svoj govoreći: Uzmi sa zemlje takovoga; jer ne treba da živi.

23. A kad oni vikahu i zbacivahu haljine i bacahu prah u nebo,

24. Zapovjedi vojvoda da ga odvedu u oko, i reče da ga bojem ispitaju da dozna za kakvu krivicu tako vikahu na nj.

25. I kad ga pritegoše uzicama, reče Pavle kapetanu, koji stajaše ondje: Zar vi možete biti čovjeka Rimljanina, i još bez suda?

26. A kad ču kapetan, pristupi k vojvodi, i kaza govoreći: Gledaj šta ćeš činiti; jer je ovaj čovjek Rimljanin.

27. A vojvoda pristupivši reče mu: Kaži mi jesi li ti Rimljanin? A on reče: Da.

28. A vojvoda odgovori: Ja sam za veliku cijenu ime ovoga građanstva dobio. A Pavle reče: A ja sam se i rodio s njime.

29. Onda odstupiše odmah od njega oni što šćadijahu da ga ispituju; a vojvoda se uplaši kad razumje da je Rimljanin i što ga bješe svezao.

30. A sjutradan, želeći doznati istinu za što ga tuže Čivuti, pusti ga iz okova, i zapovjedi da dođu glavari sveštenički i sav sabor njihov; i svedavši Pavla postavi ga pred njima.

Glava XXIII.

1. A Pavle pogledavši na skupštinu reče: Ljudi braćo! ja sa svom dobrom savjesti življeh pred Bogom do samoga ovog dana.

2. A poglavar sveštenički Ananija zapovjedi onima što stajahu kod njega da ga biju po ustima.

3. Tada mu reče Pavle: Tebe će Bog biti, zide okrečeni! I ti sjediš te mi sudiš po zakonu, a prestupajući zakon zapovijedaš da me biju.

4. A oni što stajahu naokolo rekoše: Zar psuješ Božijeg poglavara svešteničkoga?

5. A Pavle reče: Ne znadoh, braćo, da je poglavar sveštenički, jer stoji napisano: starješini naroda svojega da ne govoriš ružno.

6. A znajući Pavle da je jedan dio sadukeja a drugi fariseja, povika na skupštini: Ljudi braćo! ja sam farisej i sin farisejev: za nad i za vaskrsenije iz mrtvijeh doveden sam na sud.

7. A kad on ovo reče, postade raspra među sadukejima i farisejima, i razdijeli se narod.

8. Jer sadukeji govore da nema vaskrsenija, ni anđela ni duha; a fariseji priznaju oboje.

9. I postade velika vika, i ustavši književnici od strane farisejske prepirahu se među sobom govoreći: Nikakvo zlo ne nalazimo na ovome čovjeku; ako li mu govori duh ili anđeo, da se ne suprotimo Bogu.

10. A kad posta raspra velika, pobojavši se vojvoda da Pavla ne raskinu, zapovjedi da siđu vojnici i da ga otmu između njih, i da ga odvedu u oko.

11. A onu noć stade Gospod predanjga i reče: Ne boj se Pavle, jer kao što si svjedočio za mene u Jerusalimu, tako ti valja i u Rimu svjedočiti.

12. A kad bi dan, učiniše neki od Čivuta vijeću i zakleše se govoreći da ne će ni jesti ni piti dokle ne ubiju Pavla.

13. A bješe ih više od četrdeset koji ovukletvu učiniše.

14. Ovi pristupivši ka glavarima svešteničkijem i starješinama, rekoše: Kletvom zaklesmo se da ne ćemo ništa okusiti dok ne ubijemo Pavla;

15. Sad dakle vi sa saborom kažite vojvodi da ga sjutra svede k vama, kao da biste htjeli doznati bolje za njega; a mi smo gotovi da ga ubijemo prije nego se on približi.

16. A sin sestre Pavlove čuvši ovu zasjedu dođe i uđe u oko i kaza Pavlu.

17. A Pavle dozvavši jednoga od kapetana reče: Ovo momče odvedi k vojvodi, jer ima nešto da mu kaže.

18. A on ga uze i dovede k vojvodi, i reče: Sužanj Pavle dozva me i zamoli da ovo momče dovedem k tebi koje ima nešto da ti govori.

19. A vojvoda uzevši ga za ruku, i otišavši na samo, pitate ga: Šta je što imaš da mi kažeš?

20. A ono reče: Čivuti dogovoriše se da te zamole da sjutra svedeš Pavla k njima na skupštinu, kao da bi htjeli bolje ispitati za njega;

21. Ali ih ti nemoj poslušati, jer ga čekaju od njih više od četrdeset ljudi koji su se zakleli da ne će ni jesti ni piti dokle ga ne ubiju; i sad su gotovi, i čekaju tvoje obećanje.

22. A vojvoda onda otpusti momče, zapovjedivši mu: Nikom ne kazuj da si mi ovo javio.

23. I dozvavši dvojicu od kapetana reče: Pripravite mi dvjesta vojnika da idu do Ćesarije, i sedamdeset konjika i dvjesta strijelaca, po trećemu sahatu noći.

24. I neka dovedu konje da posade Pavla, i da ga prate do Filiksa sudije.

25. I napisa poslanicu u kojoj ovako govoraše:

26. Od Klaudija Lisije čestitome sudiji Filiksu pozdravlje.

27. Čovjeka ovoga uhvatiše Čivuti i šćahu da ga ubiju: ja pak dođoh s vojnicima i oteh ga doznavši da je Rimljanin.

28. I želeći doznati uzrok za koji ga krive svedoh ga na njihovu skupštinu.

29. Tada nađoh da ga krive za pitanja zakona njihova, a da nema nikakve krivice koja zaslužuje smrt ili okove.

30. I doznavši ja ugovor Čivutski o glavi ovoga čovjeka odmah ga poslah k tebi zapovjedivši i suparnicima njegovijem da pred tobom kažu što imaju na nj. Zdrav budi!

31. A vojnici onda, kao što im se zapovjedi, uzeše Pavla i odvedoše ga noću u Antipatridu.

32. A sjutradan ostavivši konjike da idu s njim, vratiše se u oko.

33. A oni došavši u Ćesariju, predaše poslanicu sudiji i izvedoše Pavla predanj.

34. A sudija pročitavši poslanicu zapita odakle je; i doznavši da je iz Kilikije

35. Reče: Ispitaću te kad suparnici tvoji dođu. I zapovjedi da ga čuvaju u dvoru Irodovom.

Glava XXIV.

1. A poslije pet dana siđe poglavar sveštenički Ananija sa starješinama i s ritorom nekijem Tertulom, koji iziđoše pred sudiju protiv Pavla.

2. A kad njega dozvaše, poče Tertul tužiti ga govoreći: Što živimo pod tobom u velikom miru, i pravice koje se ovome narodu čine tvojijem promišljanjem,

3. U svakom događaju i svuda, čestiti Filikse! primamo sa svakom zahvalnosti.

4. Ali da ti mnogo ne dosađujem, molim te da nas u kratko poslušaš sa svojom krotošću.

5. Jer nađosmo ovoga čovjeka da je kuga, i podiže bunu protiv sviju Čivuta po vasionom svijetu, i da je kolovođa jeresi Nazaretskoj;

6. Koji se usudi i crkvu opoganiti; koga mi i uhvatismo, i šćasmo da mu sudimo po zakonu svojemu.

7. Ali dođe Lisija vojvoda, i ote ga iz našijeh ruku na veliku silu, i posla k tebi,

8. Zapovjedivši i nama, koji ga tužimo, da idemo k tebi; a od njega možeš sam ispitavši doznati za sve ovo za što ga mi tužimo.

9. A i Čivuti se složiše govoreći da je ovo tako.

10. A Pavle odgovori kad mu namaže sudija da govori: Znajući od mnogo godina da si ti pravedni sudija ovome narodu, slobodno odgovaram za sebe:

11. Ti možeš doznati da nema više od dvanaest dana kako ja iziđoh u Jerusalim da se pomolim Bogu,

12. I niti me u crkvi nađoše da kome govorim, ili bunu da činim u narodu, ni po zbornicama, ni u gradu,

13. Niti oni mogu posvjedočiti šta tebi sad na mene govore.

14. Ovo ti pak priznajem da u putu, koji ovi nazivaju jeres, tako služim Bogu otačkome, vjerujući sve što je napisano u zakonu i u prorocima,

15. I imajući nadanje na Boga da će biti vaskrsenije mrtvima, i pravednicima i grješnicima, koje i sami ovi čekaju.

16. A za ovo se i ja trudim da imam čistu savjest svagda i pred Bogom i pred ljudima.

17. I poslije mnogo godina dođoh i donesoh milostinju narodu svome i prinose.

18. U tome me nađoše očišćena u crkvi, ni s narodom, ni s vikom.

19. A imaju i Čivuti neki iz Azije kojima je trebalo da dođu preda te, i da se tuže, ako imaju što na me.

20. Ili ovi sami neka kažu, ako su našli na meni kakvu krivicu, kad sam stajao na skupštini,

21. Osim jednoga ovoga glasa kojijem povikah stojeći među njima: za vaskrsenije mrtvijeh dovedoste me danas na sud.

22. A kad Filiks ču ovo, odgodi im znajući vrlo dobro za ovaj put, i reče: Kad dođe Lisija vojvoda, izvidjeću vašu stvar.

23. A kapetanu zapovjedi da se čuva Pavle, i da mu se oblakša, i ni jednome od njegovijeh da se ne zabranjuje posluživati ga ili dolaziti k njemu.

24. A poslije nekoliko dana dođe Filiks sa Drusilom ženom svojom, koja bješe Čivutka, i dozva Pavla da čuje od njega vjeru u Hrista Isusa.

25. A kad Pavle govoraše o pravdi i o čistoti i o sudu koji će biti, uplaši se Filiks, i odgovori: Idi za sad; a kad uzimam kad, dozvaću te.

26. A uz to se i nadaše da će mu Pavle dati novaca da bi ga pustio; za to ga i često dozivaše i razgovaraše se s njim.

27. A kad se navršiše dvije godine, izmijeni Filiksa Porkije Fist. A Filiks, hoteći Čivutima učiniti na volju, ostavi Pavla u sužanjstvu.

Glava XXV.

1. A Fist onda primivši vlast poslije tri dana iziđe iz Ćesarije u Jerusalim.

2. Onda glavari sveštenički i starješine Čivutske tužiše mu se na Pavla, i moljahu ga,

3. Ištući milosti protiv njega, da ga pošlje u Jerusalim; i naređivahu zasjedu da ga ubiju na putu.

4. A Fist odgovori da se Pavle čuva u Ćesariji, a i on će sam skoro onamo da ide:

5. Koji dakle mogu od vas, reče, neka idu sa mnom, i ako ima kakva krivica na tom čovjeku neka ga tuže.

6. A pošto bi u njih ne više od deset dana, siđe u Ćesariju, i sjutradan sjedavši na sudijnsku stolicu zapovjedi da dovedu Pavla.

7. A kad ga dovedoše, stadoše u naokolo Čivuti koji bijahu došli iz Jerusalima, i mnoge i teške krivice iznošahu na Pavla, kojijeh ne mogahu posvjedočiti,

8. Kad se on odgovaraše: Niti zakonu Čivutskome, ni crkvi, ni ćesaru što sagriješih.

9. Ali Fist, hoteći Čivutima učiniti na volju, odgovori Pavlu i reče: Hoćeš da ideš gore u Jerusalim i ondje da ti sudim za to?

10. A Pavle reče: Ja stojim na sudu ćesarevu, ovdje treba da mi se sudi: Čivutima ništa nijesam skrivio, kao što i ti najbolje znaš.

11. Ako li sam skrivio, ili učinio što što zaslužuje smrt, ne marim umrijeti; ako li pak ništa nema na meni šta ovi na mene potvoraju, niko me ne može njima predati. Ćesaru idem.

12. Tada Fist, pogovorivši sa savjetnicima, odgovori: Ćesaru reče da hoćeš: ćesaru ćeš poći.

13. A pošto prođe nekoliko dana, Agripa car i Vernikija siđoše u Ćesariju da pohode Fista.

14. I budući da ondje mnogo dana ostaše, kaza Fist caru za Pavla govoreći: Čovjeka jednoga ostavio je Filiks u tamnici,

15. Za kojega, kad ja bijah u Jerusalimu, iziđoše preda me glavari sveštenički i starješine Čivutske moleći da ga osudim.

16. Ja im odgovorih da nije običaj u Rimljana da se prije pokloni kakav čovjek na smrt dok se optuženi ne suoči s onima koji ga tuže, i ne primi mjesto da odgovara za svoju krivicu.

17. A kad se oni ovdje sastaše nikakvoga odlaganja ne učinih, i sjutradan sjedavši na sudijnsku stolicu zapovjedih da dovedu čovjeka.

18. A oko njega stavši suparnici ni jedne krivice koje ja mišljah ne iznesoše.

19. Nego imahu protiv njega nekakva pitanja o svojemu sujevjerju, i o nekakvom Isusu, koji je umro pa Pavle govoraše da je živ.

20. A ja ne znajući u ovome poslu šta ću činiti, rekoh bi li htio ići u Jerusalim, i onamo da mu se sudi za ovo.

21. A kad Pavle reče da ga čuvamo do suda Avgustova, zapovjedih da ga čuvaju dokle ga pošljem k ćesaru.

22. A Agripa reče Fistu: I ja bih rad čuti toga čovjeka. A on reče: Sjutra ćeš ga čuti.

23. Sjutradan pak, kad Agripa i Vernikija dođoše s velikijem ponosom, i uđoše u sudnicu s vojvodama i sa starješinama onoga grada, i kad zapovjedi Fist, dovedoše Pavla.

24. I reče Fist: Agripa care! i svi koji ste s nama! Vidite ovoga za kojega mi sve mnoštvo Čivuta dosađivaše i u Jerusalimu i ovdje, vičući da ne valja da on više živi.

25. A ja doznavši da on ništa nije učinio što zaslužuje smrt, a i on sam reče da će da ide k svijetlome ćesaru, namislih da ga pošljem.

26. Za kojega nemam šta upravo pisati gospodaru. Za to ga i dovedoh pred vas, a osobito preda te, Agripa care, da bih, pošto bude ispitivanje, imao šta pisati.

27. Jer mi se čini ludo sužnja poslati, a krivice njegove ne javiti.

Glava XXVI.

1. A Agripa reče Pavlu: Dopušta ti se da govoriš sam za se. Onda Pavle pruživši ruku odgovaraše:

2. Za sreću svoju držim, care Agripa! što se danas pred tobom odgovaram za sve što me potvoraju Čivuti,

3. A najviše što znam da ti poznaješ sve Čivutske običaje i prepiranja. Za to te molim da me poslušaš milostivo.

4. Moje dakle življenje od mladosti, koje je isprva bilo među narodom mojijem u Jerusalimu, znadu svi Čivuti.

5. Kako me znadu isprva, ako hoće posvjedočiti, da po poznatoj jeresi naše vjere življeh farisejski.

6. I sad stojim pred sudom za nadanje obećanja koje Bog obreče ocevima našijem,

7. Kome se svi dvanaest koljena našijeh jednako dan i noć služeći nadaju da će doći. Za ovo nadanje optužen sam, care Agripa, od Čivuta.

8. Šta? Zar vi mislite da se ne može vjerovati da Bog mrtve podiže?

9. Tako i ja mišljah da mi valja mnoga zla činiti protiv imena Isusa Nazarećanina,

10. Kao što i učinih u Jerusalimu; i mnoge od svetijeh ja zatvorah u tamnice, primivši vlast od glavara svešteničkijeh; i kad ih ubijahu, pristajah na sud.

11. I po svijem zbornicama mučeći ih često, nagonjah da hule na Isusa; i odviše mrzeći na njih gonjah ih tja i do tuđijeh gradova.

12. Za koje idući u Damask s vlašću i zapoviješću od glavara svešteničkijeh,

13. U podne, care, vidjeh na putu s neba svjetlost veću od sijanja sunčanoga, koja obasja mene i one što iđahu sa mnom.

14. A kad mi svi padosmo na zemlju, čuh glas gdje govori meni i kazuje Čivutskijem jezikom: Savle! Savle! za što me goniš? Teško ti je protivu bodila praćati se.

15. Aja rekoh: Ko si ti, Gospode? A on reče: Ja sam Isus, kojega ti goniš;

16. Nego ustani i stani na noge svoje; jer ti se za to javih da te učinim slugom i svjedokom ovome što si vidio i što ću ti pokazati,

17. Izbavljajući te od naroda Čivutskoga, i od neznabožaca, kojima ću te poslati,

18. Da im otvoriš oči da se obrate od tame k vidjelu i od oblasti sotonine k Bogu, da prime oproštenje grijeha i dostojanje među osvećenima vjerom mojom.

19. Za to, care Agripa! ne bih nepokoran nebeskoj utvari;

20. Nego najprije onima koji su u Damasku i u Jerusalimu, po tom i po svoj zemlji Čivutskoj, i neznabošcima propovijedah da se pokaju, i da se obrate k Bogu čineći djela dostojna pokajanja.

21. Za to me Čivuti uhvatiše u crkvi i šćahu da me raskinu.

22. Ali dobivši pomoć Božiju stojim do samoga ovog dana, i svjedočim i malom i velikom, ne kazujući ništa osim što proroci kazaše da će biti, i Mojsije:

23. Da će Hristos postradati, i da će biti prvi iz vaskrsenija mrtvijeh i propovijedati vidjelo narodu Čivutskome i neznabošcima.

24. A kad on ovo odgovaraše, reče Fist velikijem glasom: Zar luduješ, Pavle? Mnoge te knjige izvode iz pameti.

25. A on reče: Ne ludujem, čestiti Fiste, nego riječi istine i razuma kazujem.

26. Jer za ovo zna car, kojemu i govorim slobodno; jer ne vjerujem da mu je što od ovoga nepoznato; jer ovo nije bilo u uglu.

27. Vjeruješ li, care Agripa, prorocima? Znam da vjeruješ.

28. A Agripa reče Pavlu: Još malo pa ćeš me nagovoriti da budem Hrišćanin.

29. A Pavle reče: Molio bih Boga i za malo i za mnogo da bi ne samo ti nego i svi koji me slušaju danas bili takovi kao i ja što sam, osim okova ovijeh.

30. I kad on ovo reče, usta car i sudija i Vernikija, i koji sjeđahu s njima,

31. I otišavši razgovarahu se među sobom govoreći: Ovaj čovjek nije učinio ništa što zaslužuje smrt ili okove.

32. A Agripa reče Fistu: Ovaj čovjek mogaše biti pušten da ne reče da hoće k ćesaru. I tako sudija namisli da ga pošlje k ćesaru.

Glava XXVII.

1. I kao što bi određeno da idemo u Talijansku, predaše i Pavla i druge neke sužnje kapetanu, po imenu Juliju, od ćesareve čete.

2. A kad uđosmo u lađu Adramitsku da plovimo u Azijska mjesta, otiskosmo se; i s nama bješe Aristarh Maćedonac iz Soluna.

3. I drugi dan dođosmo u Sidon. I Julije držaše Pavla lijepo, i dopusti mu da odlazi k svojijem prijateljima i da ga poslužuju.

4. I odande odvezavši se doplovismo u Kipar, jer vjetrovi bijahu protivni.

5. I preplovivši pučinu Kilikijsku i Pamfilijsku dođosmo u Miru Likijsku.

6. I ondje našavši kapetan lađu Aleksandrijsku koja plovi u Talijansku, metnu nas u nju.

7. I plovivši mnogo dana sporo, i jedva došavši prema Knidu, jer nam vjetar ne dadijaše, doplovismo pod Krit kod Salmone.

8. I jedva se vozeći pored kraja, dođosmo na jedno mjesto koje se zove Dobra pristaništa, kod kojega blizu bješe grad Laseja.

9. A pošto prođe mnogo vremena, i već plovljenje ne bijaše bez straha, jer i post već bješe prošao, svjetovaše Pavle

10. Govoreći im: Ljudi! vidim da će plovljenje biti s mukom i velikom štetom ne samo tovara i lađe nego i duša našijeh.

11. Ali kapetan posluša većma kormanoša i gospodara od lađe nego li Pavlove riječi.

12. A ne budući pristanište zgodno za zimovnik, svjetovahu mnogi da se odvezu odande, ne bi li kako mogli doći do Finika, i ondje da zimuju u pristaništu Kritskom, koje gleda k jugu i k zapadu.

13. I kad dunu jug, mišljahu da im se volja ispuni, i podignuvši jedra plovljahu pokraj Krita.

14. Ali ne zadugo po tom dunu na suprot njemu buran vjetar koji se zove Evroklidon.

15. A kad se lađa ote, i ne mogaše se vjetru protiviti, predadosmo je valovima i nošahu nas.

16. A kad prođosmo mimo jedno ostrvo koje se zove Klauda, jedva mogosmo udržati čamac,

17. Koji izvukavši, svakojako pomagahu, te ga privezasmo odozdo za lađu; a bojeći se da ne udari na prud, spustismo jedra, i tako se plavljasmo.

18. A kad nam veoma dosađivaše bura sjutradan izbacivahu tovare.

19. I u treći dan svojima rukama izbacismo alat lađarski.

20. A kad se ni sunce ni zvijezde za mnogo dana ne pokazaše, i bura ne mala navalila, bijaše propao sav nad da ćemo se izbaviti.

21. I kad se zadugo nije jelo, onda Pavle stavši preda njih reče: Trebaše dakle, o ljudi! poslušati mene, i ne otiskivati se od Krita, i ne imati ove muke i štete.

22. I evo sad vas molim da budete dobre volje: jer ni jedna duša od vas ne će propasti osim lađe;

23. Jer u ovu noć stade preda me anđeo Boga, kojega sam ja i kome služim,

24. Govoreći: ne boj se, Pavle! valja ti doći pred ćesara; i evo ti darova Bog sve koji se voze s tobom.

25. Za to ne bojte se, ljudi; jer vjerujem Bogu da će tako biti kao što mi bi rečeno.

26. Ali valja nam doći na jedno ostrvo.

27. A kad bi četrnaesta noć, i mi se u ponoći plavljasmo po Adrijanskoj pučini, pomisliše lađari da se približuju k nekakvoj zemlji.

28. I izmjerivši dubinu nađoše dvadeset hvati; i prošavši malo opet izmjeriše, i nađoše petnaest hvati.

29. Onda bojeći se da kako ne udare na prudovita mjesta baciše sa stražnjega kraja lađe četiri lengera, pa se moljasmo Bogu da svane.

30. A kad lađari gledahu da pobjegnu iz lađe, i spustiše čamac u more izgovarajući se kao da hoće s prednjega kraja da spuste lengere,

31. Reče Pavle kapetanu i vojnicima: Ako ovi ne ostanu u lađi, vi ne možete živi ostati.

32. Tada vojnici odrezaše uža na čamcu i pustiše ga te pade.

33. A kad šćaše da svane, moljaše Pavle sve da jedu, govoreći: Četrnaesti je dan danas kako čekate i ne jedući živite ništa ne okusivši.

34. Za to vas molim da jedete: jer je to za vaše zdravlje. A ni jednome od vas dlaka s glave ne će otpasti.

35. I rekavši ovo uze hljeb, i dade hvalu Bogu pred svima, i prelomivši stade jesti.

36. Onda se svi razveselivši i oni jedoše.

37. A u lađi bijaše nas duša svega dvjesta i sedamdeset i šest.

38. I nasitivši se jela, oblakšaše lađu izbacivši pšenicu u more.

39. A kad bi dan ne poznavahu zemlje; nego ugledaše nekakav zaliv s pijeskom, na koji se dogovoriše, ako bude moguće, da izvuku lađu.

40. I podignuvši lengere, vožahu se po moru, i odriješivši uža na krmama, i raširivši malo jedro prema vjetriću koji duhaše, vožasmo se kraju.

41. A kad dođosmo kao na jedan jezik, gdje se more kao razdjeljuje, nasadi se lađa; i prednji kraj, koji se nasadi, osta tvrd da se ne može pomaknuti, a krma se razbijaše od sile valova.

42. A vojnici se dogovoriše da pobiju sužnje, da koji ne ispliva i ne uteče.

43. Ali kapetan želeći sačuvati Pavla zabrani njihov dogovor, i zapovjedi onima koji znadu plivati da iskoče najprije, i da iziđu na zemlju;

44. A ostali jedni na daskama a jedni na čemu od lađe. I tako iziđoše svi živi na zemlju.

Glava XXVIII.

1. I kad iziđoše srećno iz lađe, tada razumješe da se ostrvo zove Melit.

2. A divljaci činjahu nam ne malu ljubav, jer naložiše oganj i primiše nas sve zbog dažda koji iđaše, i zbog zime.

3. A Pavle zgrabivši gomilu granja naloži na oganj, i izišavši zmija od vrućine skoči mu na ruku.

4. I kad vidješe divljaci zmiju gdje visi o ruci njegovoj, govorahu jedan drugome: Jamačno je ovaj čovjek krvnik, kojega izbavljena od mora sud Božij ne ostavi da živi.

5. A on otresavši zmiju u oganj ne bi mu ništa zlo.

6. A oni čekahu da on oteče ili u jedan put da padne mrtav. A kad zadugo čekaše, i vidješe da mu ništa zlo ne bi, promijeniše se, i govorahu da je on Bog.

7. A naokolo oko onoga mjesta bijahu sela poglavara od ostrva, po imenu Poplija, koji nas primi i ugosti ljubazno tri dana.

8. A dogodi se da otac Poplijev ležaše od groznice i od srdobolje, kojemu ušavši Pavle pomoli se Bogu i metnu ruke svoje na nj i iscijeli ga.

9. A kad to bi, dolažahu i drugi koji bijahu bolesni na ostrvu onome, i iscjeljivahu se.

10. I poštovahu nas velikijem častima; i kad pođosmo, spremiše nam što je od potrebe.

11. A poslije tri mjeseca odvezosmo se na lađi Aleksandrijskoj, koja je bila prezimila na ostrvu, i bijahu na njoj napisani Dioskuri.

12. I doplovivši u Sirakuzu ostasmo ondje tri dana.

13. A odande otplovivši dođosmo u Rigiju; i poslije jednoga dana kad dunu jug, dođosmo drugi dan u Potiole.

14. Ondje nađemo braću, i oni nas zamole te ostanemo kod njih sedam dana; i tako pođosmo u Rim.

15. I odande čuvši braća za nas iziđoše nam na susret tja do Apijeva pazara i tri krčme. I kad ih vidje Pavle, dade hvalu Bogu, i oslobodi se.

16. A kad dođosmo u Rim, kapetan predade sužnje vojvodi. Ali se Pavlu dopusti da živi gdje hoće s vojnikom koji ga čuvaše.

17. A poslije tri dana Pavle sazva starješine Čivutske. I kad se oni skupiše, govoraše im: Ljudi braćo! ja ništa ne učinih protivno narodu ili običajima otačkijem; i Jerusalimljani predaše me kao sužnja u ruke Rimljanima.

18. Koji izvidjevši za mene šćahu da me puste, jer se ne nađe na meni ni jedna smrtna krivica.

19. Ali kad Judejci govorahu na suprot, natjera me nevolja da se ištem pred ćesara, ne kao da bih svoj narod imao što tužiti.

20. Toga radi uzroka zamolih vas da se vidimo i da se razgovorimo; jer nada radi Izrailjeva okovan sam u ovo gvožđe.

21. A oni mu rekoše: Mi niti primismo pisma za te iz Judeje; niti dođe ko od braće da javi ili da govori što zlo za tebe.

22. Nego molimo da čujemo od tebe šta misliš; jer nam je poznato za ovu jeres da joj se svuda na suprot govori.

23. I odredivši mu dan dođoše k njemu u gostionicu mnogi; kojima kazivaše svjedočeći carstvo Božije i uvjeravajući ih za Isusa iz zakona Mojsijeva i iz proroka od jutra do samoga mraka.

24. I jedni vjerovahu onome što govoraše a jedni ne vjerovahu.

25. A budući nesložni među sobom, odlažahu kad reče Pavle jednu riječ: Dobro kaza Duh sveti preko proroka Isaije ocevima našijem

26. Govoreći: idi k narodu ovome i kaži: ušima ćete čuti i ne ćete razumjeti; i očima ćete gledati i ne ćete vidjeti.

27. Jer odrveni srce ovoga naroda, i ušima teško čuju, i očima svojijem zažmuriše da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i da se ne obrate da ih iscijelim.

28. Da vam je dakle na znanje da se neznabošcima posla spasenije Božije, oni će i čuti.

29. I kad on ovo reče, otidoše Čivuti prepirući se među sobom.

30. A Pavle ostade pune dvije godine o svome trošku, i dočekivaše sve koji mu dolažahu,

31. Propovijedajući carstvo Božije, i učeći o Gospodu našemu Isusu Hristu slobodno, i niko mu ne branjaše.

• Povezane stranice: Sveto pismo