Nije davno bilo...
Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad mi srce sreće pjesme vilo;
Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad sam bio momče lako, čilo,
Kad sam mog'o stići i uteći,
Igrat' kolo, svoga druga grleći,
A u grudi da mi buji snaga,
Od umora da nema ni traga.
Nije, braćo, nije davno bilo,
Kada sam se, momče, ponosilo:
Snažnom miš'com, što 'no mačem vlada,
Jakim grud'ma, gdje je plamen nada;
Jasnim glasom ljuljao sam goru
Kad bih jutrom pozdravljao zoru,
I osvitak bijeloga dana,
- Ao, pjesmo, dosad nepjevana... -
Nije, braćo, nije davno bilo,
Kad sam im'o moje zdravlje milo.
Kad sam bio kao bor u gori,
Sa kime se hladni vihor bori, -
Ali, evo, izgubih ga rano,
Na grudi mi neki teret pan'o,
Pokraj srca bona mač me bode,
Po tamnini moje misli brode...
Ali neću, očajati neću!
Opet mene nade oblijeću:
Kada sine divno pramaljeće
Pa po goram' kad razaspe cv'jeće
Ja ću hodit' u te čarne gore,
U te divne, u vilinske dvore,
Šarno cv'jeće mirisat' će svudi
Miomir će izvidat' mi grudi...
Opeta ću biti momče čilo,
Brzo, hitro kao tičje krilo,
Moć ću kolo poigrati lako,
Grleć' druga, grleći ga jako;
Horiće se opet pjesme moje
Po gorici gdje i slavuj poje,
Moć ću, rode, opet tebi služit';
Dužan sam ti, - moram se odužit'.
U Dubrovniku, 1890.