Ne smetaj mi!

Ne smetaj mi! (Non mi turbar...) (1899)
Pisac: Ada Negri, prevodilac: Dragiša Stanojević

Ako li po kašto ljubavi tvòjê
Ne slušam glasa mȉla;
Ako sam blijѐda, i ako mòjê
Zjenice plamti sȉla;

I vidiš kako sam glavicu pógla,
Ne smetaj, idi dȁljê
Eda bih prizore shvatiti mógla
Što svijet meni šȁljê.

Posmatram ja kako prozire glȇdom
Oblake sunce jȃrko,
I grli sve žȋvô i mȓtvô rȇdom
Na zemlji, grli žȃrko.

S livada travnijeh, sa svježa sȇna
Sa žetve tučnih njȋvâ,
S pustare, s oaze i vȑta njȇna,
S drvenih njenih dȋvâ;

Iz gora gustijeh koje olúja
Potresa, misliš kȃrâ;
Iz tajnih ljubavnih, božanskih strújâ
Kojim se svijet stvȃrâ,

Stižu mi budućih vreménâ nȍvi
Lahori mila glȃsa,
Stižu mi — i moji vrše se snȍvi —
Dasi od moći, spȃsa.

Da svijet — čini mi s’ u tom trѐnu —
Pun volje, vjere, nȃda,
Za višim i boljim sav u plamѐnu,
Uživa plode rȃda.

Nit’ više zemlju nam krv ljudska plȁvî,
Nit’ ruka seče mȕškâ;
Prošlo je vrijѐme ratu i strȁvi,
Baca s’ u korov pȕška.

Napredak lancima već Marsa véza
Topovska grotla múčê
I pjesme ubojne, a mitraljéza
U meso sad ne túčê.

Napretka i rada kreću se pȗci,
S prirodom to su rȁti;
Pjesama od mira čuju se zvȗci,
Svak se sa svakim brȁti.

Gle usijane su fabričke pȅći,
Mašina s lupom dȕgôm
Čuje se, a seljak u veljoj srȅći
Gle zemlju para plȕgom.

Lavovski kličući, dokle je céla
Zemlja nam u tom vrénju,
Sloboda razvija kriòca béla, —
Slava joj vaskrsénju!

Izvor

1899. Nova iskra. Godina prva, broj 4, strane 62-63.