Nenapisana pesma
Ona je nikla o ponoći nemoj,
U času mira i tišine svete;
I ja je pevah razdragan i srećan,
Kô tica gorska ili malo dete.
Nju niko nije slušao ni čuo,
Nju mi je duša sama sebi plela;
Kliktaše srce iz ranjenih grudi,
I mračne bore nestajahu s čela.
Da, ja se bejah izmirio s tugom,
Sa patnjom mojom i sa jadom inim,
I pesma moja zvezdama se vila
I gubila se u zracima njinim.
I ja joj htedoh da pohvatam zvuke,
Al' zasta ruka, što ih bezbroj spisa;
To beše pesma ljubavi beskrajne,
Neznana zemlja, san nebeskog visa.