Neimenovana pesma Alekse Šantića 31
Po žicama tankim na zlaćenoj citri
Krećahu se lako prstići joj hitri;
Njezin glasić mio,
Prateć slatke zvuke, po zvjezdanom krugu
Gubio se ti'o,
A u nježnu pjesmu, u zelenom lugu,
Slavujak je tiho pleo svoju tugu.
Pod prozorom malim stajô sam bez mira,
A kô sveti akord sa nebeskih lira
Bješe njezin poj,
I od onog časa samo za njom bludi
Strasan uzdah moj...
I kad nojca pane, i kad zora rudi,
Nju i slatke zvuke sjetno srce žudi...